- Učlanjen(a)
- 07.02.2010
- Poruka
- 14.864
Prisiljene na život u pećini
Izvor:
Nezavisne.com
Izvor:
Nezavisne.com
Na obodu planinskog platoa Verkor, smještenog u jugoistočnoj Francuskoj, dvije žene žive udaljene od svijeta u jednoj pećini.An Koten i Bernadet Tulumon kažu za sebe da su "elektro hipersenzitivne", odnosno imaju alergiju na elektromagnetne talase.Pri vrhu brda u ulazu u pećinu stoji znak "Zabranjena upotreba mobilnih telefona", koji upozorava posjetioce da ugase svoje aparate.
"Ne mogu podnijeti nikakvu vrstu elektromagnetih talasa, bez obzira na to koje su vrste: wi-fi, mobilna telefonija ili nadzemene žice sa velikim naponom. Oni stvaraju kod mene osjećaj unutrašnjeg izgaranja, koji je nepodnošljiv", objašnjava pedesetdvogodišnja Kotenova.
Da bi ušle u svoj novi dom, smješten u blizini gradića Bomonja, moraju koristiti merdevine, uz istovremenu upotrebu konopca, što može predstavljati pravi izazov tokom kišnih dana.
Iako duboko unutar pećine nema dovoljno svježeg vazduha, to je mjesto gdje se An i Bernadet osjećaju najbolje.
"Sada kada je toliko mnogo antena postavljeno, čak nam je teško kad izađemo iz pećine" objašnjava Kotenova.
Unutrašnjost pećine je tamna, dok su po podu postavljene daske, što Francuskinjama pomaže da im noge budu suve.
Na stropu se nalaze plastične folije da bi se spriječio prodor vlage. Što se tiče namještaja, u pitanju su najosnovniji elementi, koji uključuju dva kreveta, sto za ispijanje čaja i svijeće jer u pećini nema struje.
"Sve je počelo sa opekotinama. Nisam mogla podnijeti da budem na poslu ili u svom stanu", objašnjava An.
Bivša radnica Univerziteta Nica već treću zimu provodi u pećini. Postala je alergična na elektromagnetne talase u januaru 2009, odmah nakon instalacije bežične internet mreže u studentskom kampusu.
Od tada je počela bježati od modernog svijeta, tražeći bijele zone u kojima nema antena mobilne telefonije, žica sa visokim naponom i wi-fi kutijama.
"Spavala sam u kolima sa nekoliko slojeva odjeće da bih ostala živa. Uspjela sam pronalaziti parkinge u predgrađima Nice, gdje mi je bilo koliko-toliko dobro. Ipak, tokom noći hvatao me strah od tih mjesta", objašnjava Francuskinja.
Ubrzo joj ni parkinzi nisu mogli pomoći. Problem su bile kutije bežičnog interneta postavljene u blizini parkinga.
"Neki ljudi su skeptični po pitanju ovog sindroma. Misle da je moja majka luda, ali njeni simpotomi su realni. Postavlja se pitanje da li su telekom kompanije toliko moćne da mogu uticati na donošenje zakona", objašnjava njena kćerka Lor.
Hiperosjetljivost na EMS u Francuskoj se više ne smatra izmišljenom bolešću, mada su njeni uzroci slabo objašnjeni.
U izvještaju Nacionalne agencije za bezbjednost zdravlja iz 2009. godine navodi se da ne postoji naučni dokaz za vezu između radio-frekvencija i hiperosjetljivosti na elektromagnetne talase.
Jedan od osnivača Asocijacije za istraživanje raka, doktor Dominik Belpom je jedan od francuskih stručnjaka koji se bori protiv skeptika koji sumnjaju u uticaj elektromagnetnih talasa na zdravlje ljudi.
An Koten je slučajno otišla u obilazak jedne pećine u Burgundiji i nekim čudom se osjećala odlično u njoj. Toliko joj je bilo dobro da je napustila svoj prijašnji posao.
"Ljekari me posjećuju u pećini i dali su mi drugu kategoriju invaliditeta. Od tada primam mjesečnu penziju od 700 evra. To je dovoljna suma za mene jer nemam velike potrebe. Ono što mi nedostaje je veći boravak na suncu", govori Kotenova.
Pećina je vremenom postala svetilište za ljude koji imaju slične probleme, tako da su An i Bernadet rijetko same. Njihova gošća Lorens prevalila je veliki put iz Grenobla da bi ih posjetila.
"Nisam više mogla trpiti užasne migrene. Nekoliko dana provedenih ovdje i već sam mogla bolje spavati. Sva mi je unutrašnjost kuće prekrivana aluminijskim folijama da bih smanjila zračenje", objašnjava Lorens. Gradonačelnik Bomonja se nada da će An i Bernadet naći prikladno mjesto za život, ali za sada pećina je njihovo jedino sklonište.
"Ne mogu reći da uživam u trenutnim uslovima života, ali jednostavno nemam izbora. Na drugim mjestima je pravi pakao za mene", kaže Kotenova.
"Ne mogu podnijeti nikakvu vrstu elektromagnetih talasa, bez obzira na to koje su vrste: wi-fi, mobilna telefonija ili nadzemene žice sa velikim naponom. Oni stvaraju kod mene osjećaj unutrašnjeg izgaranja, koji je nepodnošljiv", objašnjava pedesetdvogodišnja Kotenova.
Da bi ušle u svoj novi dom, smješten u blizini gradića Bomonja, moraju koristiti merdevine, uz istovremenu upotrebu konopca, što može predstavljati pravi izazov tokom kišnih dana.
Iako duboko unutar pećine nema dovoljno svježeg vazduha, to je mjesto gdje se An i Bernadet osjećaju najbolje.
"Sada kada je toliko mnogo antena postavljeno, čak nam je teško kad izađemo iz pećine" objašnjava Kotenova.
Unutrašnjost pećine je tamna, dok su po podu postavljene daske, što Francuskinjama pomaže da im noge budu suve.
Na stropu se nalaze plastične folije da bi se spriječio prodor vlage. Što se tiče namještaja, u pitanju su najosnovniji elementi, koji uključuju dva kreveta, sto za ispijanje čaja i svijeće jer u pećini nema struje.
"Sve je počelo sa opekotinama. Nisam mogla podnijeti da budem na poslu ili u svom stanu", objašnjava An.
Bivša radnica Univerziteta Nica već treću zimu provodi u pećini. Postala je alergična na elektromagnetne talase u januaru 2009, odmah nakon instalacije bežične internet mreže u studentskom kampusu.
Od tada je počela bježati od modernog svijeta, tražeći bijele zone u kojima nema antena mobilne telefonije, žica sa visokim naponom i wi-fi kutijama.
"Spavala sam u kolima sa nekoliko slojeva odjeće da bih ostala živa. Uspjela sam pronalaziti parkinge u predgrađima Nice, gdje mi je bilo koliko-toliko dobro. Ipak, tokom noći hvatao me strah od tih mjesta", objašnjava Francuskinja.
Ubrzo joj ni parkinzi nisu mogli pomoći. Problem su bile kutije bežičnog interneta postavljene u blizini parkinga.
"Neki ljudi su skeptični po pitanju ovog sindroma. Misle da je moja majka luda, ali njeni simpotomi su realni. Postavlja se pitanje da li su telekom kompanije toliko moćne da mogu uticati na donošenje zakona", objašnjava njena kćerka Lor.
Hiperosjetljivost na EMS u Francuskoj se više ne smatra izmišljenom bolešću, mada su njeni uzroci slabo objašnjeni.
U izvještaju Nacionalne agencije za bezbjednost zdravlja iz 2009. godine navodi se da ne postoji naučni dokaz za vezu između radio-frekvencija i hiperosjetljivosti na elektromagnetne talase.
Jedan od osnivača Asocijacije za istraživanje raka, doktor Dominik Belpom je jedan od francuskih stručnjaka koji se bori protiv skeptika koji sumnjaju u uticaj elektromagnetnih talasa na zdravlje ljudi.
An Koten je slučajno otišla u obilazak jedne pećine u Burgundiji i nekim čudom se osjećala odlično u njoj. Toliko joj je bilo dobro da je napustila svoj prijašnji posao.
"Ljekari me posjećuju u pećini i dali su mi drugu kategoriju invaliditeta. Od tada primam mjesečnu penziju od 700 evra. To je dovoljna suma za mene jer nemam velike potrebe. Ono što mi nedostaje je veći boravak na suncu", govori Kotenova.
Pećina je vremenom postala svetilište za ljude koji imaju slične probleme, tako da su An i Bernadet rijetko same. Njihova gošća Lorens prevalila je veliki put iz Grenobla da bi ih posjetila.
"Nisam više mogla trpiti užasne migrene. Nekoliko dana provedenih ovdje i već sam mogla bolje spavati. Sva mi je unutrašnjost kuće prekrivana aluminijskim folijama da bih smanjila zračenje", objašnjava Lorens. Gradonačelnik Bomonja se nada da će An i Bernadet naći prikladno mjesto za život, ali za sada pećina je njihovo jedino sklonište.
"Ne mogu reći da uživam u trenutnim uslovima života, ali jednostavno nemam izbora. Na drugim mjestima je pravi pakao za mene", kaže Kotenova.