Priprema nastavnika za realizaciju izbornih predmeta

Član
Učlanjen(a)
18.06.2009
Poruka
4.265
Priprema nastavnika za realizaciju izbornih predmeta

Dr Slavica Maksić
Mr Slavica Ševkušić
Institut za pedagoška istraživanja, Beograd
Pregledni članak

REZIME
Obrazovanje i stručno usavršavanje nastavnika radi povećanja njihove profesionalne kompetentnosti predstavlja jedan od ključnih elemenata aktuelne reforme obrazovnog sistema u Srbiji. Uvođenje većeg broja izbornih i fakultativnih predmeta i programa otvara pitanje izbora i kompetencija nastavnika koji će ih kvalitetno realizovati. Iskustva u realizaciji verske nastave i građanskog vaspitanja, kao obaveznih izbornih predmeta u osnovnim i srednjim školama, ukazuju na potrebu dodatnog obrazovanja nastavnog kadra kako u domenu nastavnih sadržaja, tako i u oblasti metodičko-didaktičke pripreme za rad u školi sa učenicima određenog uzrasta. Uvećanje broja i raznovrsnost izbornih predmeta i fakultativnih programa koji će odgovarati lokalnim potrebama zahteva promene u bazičnom obrazovanju i stručnom usavršavanju nastavnika. Nastavnici bi trebalo da steknu i razviju znanja, veštine i stavove koji će omogućiti njihovo stručno i odgovorno reagovanje na potrebe dece i roditelja škole u kojoj rade, kroz koncipiranje i realizaciju atraktivnih i funkcionalnih izbornih i fakultativnih nastavnih sadržaja i aktivnosti. Fleksibilna organizacija i kontinuirano osavremenjavanje stručnog obrazovanja uz rad obećava zadovoljavajuću pripremu nastavnika za nove uloge i funkcije u školi.



Uvod
Obrazovanje i stručno usavršavanje nastavnika radi poboljšanja njihovog statusa i profesionalizacije nastavničkog poziva predstavlja jedan od ključnih elemenata reforme obrazovnog sistema u Srbiji. Uvođenje većeg broja izbornih predmeta koji su obavezni za školu i učenike otvara problem nastavnog kadra koji će ih uspešno realizovati. Upozoravajuća iskustva stečena su s verskom nastavom i građanskim vaspitanjem, koji su postali obavezni izborni predmeti u trenutku kada nije bilo dovoljno adekvatno pripremljenih nastavnika koji bi ih predavali. Nastavu su počeli da realizuju nastavnici koji nisu pripremani za rad s decom određenoguzrasta, saradnici bezr adnog iskustva u školii lisanedovoljno iskustva, jer su bili angažovani privremeno u više škola, neretko u isto vreme u osnovnoj i srednjoj školi (od početnih razreda osnovne do završnih razreda srednje škole). Drugi problem bilo je ovladavanje nastavnim sadržajima koji su sačinjavali određeni predmet, kao što je bilo građansko vaspitanje, s obzirom na to da niko od nastavnika nije tokom sticanja bazičnog obrazovanja pripreman za nastavu ovog predmeta.
Diversifikacija obrazovanjai nastavničke kompetencije
Jedan od pravaca reforme obrazovnog sistema, započete 2001. godine u Srbiji, bila je diversifikacija rada u školi, koja obuhvata nastavne sadržaje, nastavne metode, ciljeve, očekivanja i zahteve u odnosu na posti*gnuće i razvoj učenika (Kovač-Cerović i Levkov, 2002). Za razliku od ranijeg jedinstvenog programa koji su škole bile obavezne da realizuju, predloženi okvirni nacionalni plan i program predstavlja osnovu za koncipiranje školskog plana i programa koji škole osmišljavaju i realizuju u skladu sa sopstvenim potrebama i mogućnostima. Školski program sadrži obavezni, izborni i fakultativni deo (Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, 2003; Zakon o izmenama i dopunama Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, 2004). Jedan od obaveznih izbornih predmetaje verskanastavailigrađansko vaspitanje. Učenik koji se opredelio za jedan od dva izborna predmeta, versku nastavu ili građansko vaspitanje, izabrani predmet pohađa do kraja započetog ciklusa osnovnog, odnosno do kraja sticanja srednjeg obrazovanja i vaspitanja. Fakultativni deo nastavnog plana i programa obuhvata predmete kojima se zadovoljavaju interesovanja učenika u skladu s mogućnostima škole, kao i sadržaje i oblike slobodnih aktivnosti.
Svaka osnovna škola ima obavezu da, pored verske nastave i građanskog vaspitanja, ponudi i druge izborne predmete, od kojih učenik bira još jedan predmet, prema svojim sklonostima (Pravilnik o izmenama idopunamapravilnikaonastavnomplanuiprogramuosnovnogobrazovanja i vaspitanja, 2006)1. Lista izbornih predmeta obuhvata sledeće: lepo pisanje, narodnatradicija, rukeutestu– otkrivanjesveta, čuvariprirode, od igračke do računara, šah, maternji jezik s elementima nacionalne kulture (mađarski, rumunski, rusinski, slovački, hrvatski, bošnjački, ukrajinski, romski), Strani jezik koji su učenici počeli da uče u trećem razredu (engleski, nemački, ruski, francuski, italijanski, španski), projekat Građanin, osnovi informatike i računarstva, domaćinstvo. Izborni predmeti izučavaju se po jedan čas nedeljno, osim maternjeg jezika s elementima nacionalnekultureistranogjezika, koji seizučavaju po dva časa nedeljno. Uspeh u izbornim predmetima se ne ocenjuje brojčano i ne utiče na opšti uspeh učenika.
Na nivou srednjeg obrazovanja, u nastavnim planovima i programima predviđaju se dva obavezna izborna predmeta, od kojih je jedan verska nastava, a drugi “drugi predmeti etičko-humanističkog sadržaja” (na primer, Pravilnik o izmenama Pravilnika o nastavnom planu i progra*mu za sticanje obrazovanja u četvorogodišnjem trajanju u stručnoj školi za područje rada ekonomija, pravo i administracija – oblast ekonomija, 2006). Druga mogućnost je da su verska nastava i građansko vaspitanje alternativna ponuda u prvoj kategoriji izbornih predmeta, a drugu grupu čine stručni predmeti koji produbljuju oblast ili opšti predme*ti koji doprinose izgrađivanju lične kulture. Na primer, u okviru srednjeg stručnog obrazovanja za zanimanje pivara, pored verske nastave ili građanskog vaspitanja, učenicima se kao izborni predmeti nude: likovna kultura, muzička umetnost, geografija hrane, istorija, istorija pivarstva, sociologija (Pravilnik o nastavnom planu i programu ogleda zaobrazovniprofilpivar, 2006). Lista izbornih predmetanijekonačna i može se dopuniti na predlog škole koja sprovodi ogled, programom koji je prethodnoodobrilo Ministarstvo prosvete isporta. Nastava seostvaruje iz onih predmeta za koje se izjasni najmanje 30 odsto učenika oglednog odeljenja. Uspeh učenika u ovoj grupi predmeta, za razliku od verske nastave i građanskog vaspitanja, ocenjuje se brojčano i ulazi u prosek ocena na kraju školske godine.
Izborne predmete na oba nivoa školovanja mogu da izvode učitelji, nastavnici, profesori i stručni saradnici koji rade u školi, ukoliko su savladali odgovarajući program obuke za taj predmet ili je oblast datog predmeta bliska njihovom bazičnom obrazovanju. Ilustracije radi, program osnova informatike i računarstva mogu da izvode profesori informatike, matematike, fizike, tehnike, elektrotehnike, inženjeridru*gih usmerenja, lica koja su na osnovnim studijama imala najmanje četiri semestra informatičkih predmeta. Građansko vaspitanje mogu da predaju nastavnici i profesori razredne nastave, pedagozi, psiholozi, socijalni radnici, profesori istorije, geografije, srpskog i stranihjezika, ukoliko su savladali program obuke za izvođenje nastave za odgovarajući razred (Pravilnik o izmenama i dopunama pravilnika o vrsti stručne spreme nastavnika koji izvode obrazovno-vaspitni rad iz izbornih programa u osnovnoj školi, 2005). Versku nastavu mogu da izvode lica s određenim nivoom verskog obrazovanja (viša ili visoka školska sprema), završenim pravnim, filološkim ili filozofskim fakultetom, kao i nastavnici ili profesori razredne ili predmetne nastave osposobljeni za izvođenje verske nastave (Pravilnik o izmenama i dopunama pravilnika o vrsti stručne spreme nastavnika koji izvode obrazovno-vaspitni rad izizbornih programa u osnovnoj školi, 2005).
Iskustva s verskom nastavom i građanskim vaspitanjem
Predmeti verska nastava i građansko vaspitanje uvedeni su u škole u Srbiji 2001. godine kao fakultativni, i to samo za učenike prvog razreda osnovne i srednje škole. Podaci ispitivanja koje je Institut za pedagoška istraživanja sproveo tokom 2001. godine pokazali su da većina ispitanih učenika srednjih škola i roditelja učenika osnovnih škola ima pozitivan stav prema uvođenju veronauke u škole, ali samo za one učenike koji to žele (Joksimović i dr., 2002). Tokom prve polovine 2002. godine sprovedena je evaluacija fakultativne nastave građanskog vaspitanja koja je ukazala na problem nepripremljenosti nastavnika i potrebu za obukom (Smith, Fountains and McLean, 2002). Po mišljenju učenika i nastavnika, građansko vaspitanje bitno se razlikuje od ostalih predmeta u redovnoj nastavi, što se smatra njegovom značajnom prednošću. Većina ispitanih nastavnika, učenika i roditelja složila se da predmet ne treba da bude obavezan, niti tretiran kao alternativa verskoj nastavi. Međutim, sledeće školske godine (2002/2003) verska nastava i građansko vaspitanje dobijaju status izbornih predmeta na oba nivoa školovanja, što podrazumeva obavezan izbor i pohađanje jednog od njih.
Da bi se stekao uvid u prvu godinu realizacije i u efekte verske nastave i građanskog vaspitanja kao obaveznih izbornih predmeta, sprovedeno je istraživanje mišljenja roditelja čija deca pohađaju prvi razred osnovne škole i mišljenja učenika prvog razreda srednje škole (Joksimović, 2003). Prema proceni roditelja, njihovoj deci se kod verske nastave najviše dopada sadržaj predmeta, dok je prednost građanskog vaspitanja u načinu rada. Roditelji procenjuju da njihova deca imaju pozitivan odnos prema nastavnicima koji im predaju izborne predmete, s tim što se povoljnije procenjuje odnos s nastavnicima građanskog vaspitanja. Kao dobre strane izbornih predmeta učenici, takođe, ističu način rada koji se razlikuje od rada na drugim časovima, što je posebno izraženo kod građanskog vaspitanja. Mlađoj deci odgovara učenje kroz igru, pokret i crtanje, atmosfera koja je opuštenija nego na časovima drugih školskih predmeta. Za srednjoškolce je presudnije to što imaju mogućnosti da kažu svoje mišljenje i što ih nastavnici građanskog vaspitanja uvažavaju. Kod oba predmeta ističu se kao prednosti manje formalan način rada i mogućnost da učenici aktivnije učestvuju u procesu nastave i učenja.
Kada je reč o kritičkim primedbama koje se upućuju nastavi izbornih predmeta, one se, pre svega, odnose na sadržaj predmeta, organizaciju i uslove rada i više su upućene građanskom vaspitanju nego verskoj nasta*vi. Primedbe na nastavnike češće izriču učenici koji pohađaju versku nastavu nego oni koji pohađaju građansko vaspitanje. Nepovoljni utisci o nastavnicima verske nastave nisu zastupljeni u velikoj meri, ali zaslu*žuju posebnu pažnju s obzirom na to da versku nastavu najčešće predaju sveštena lica koja tokom školovanja nisu posebno pripremana za nastav*nički poziv, a mnogi od njih su se prvi put našli u ulozi predavača. Objašnjenje za nepovoljniji odnos učenika s jednim brojem nastavnika verske nastave može se potražiti u spontano dopisanim komentarima, kao što su: nastavnik je nezainteresovan, nemaran, opterećuje decu, nema autoritet kod dece, dete se plaši svešteničke odore. Učenici koji pohađaju različite izborne predmete na sličan način procenjuju stručnu i didaktičku kompetentnost nastavnika, dok sepoštovanje i korektan odnos prema učeniku češće pripisuje nastavnicima građanskog vaspitanja. Iskustva u realizaciji verske nastave i građanskog vaspitanja, kao obaveznih izbornih predmeta u osnovnim i srednjim školama, ukazuju na potrebu za dodatnog obrazovanja nastavnog kadra, kako u domenu nastavnih sadržaja, tako i u oblasti metodičko-didaktičke pripreme za rad u školi sa učenicima određenog uzrasta, domenu predznanja i kapaciteta za učenje. U skladu s tim, program obuke nastavnika trebalo bi da obuhvati značajne teme i probleme, kao što su: (a) osnovne karakteristike intelektualnog i socijalno-emocionalnog razvoja dece i mladih (na primer, konkretno i apstraktno mišljenje, karakteristike dečje pažnje, razvoj govora i njegov odnos prema mišljenju); (b) karakteristike dečjeg moralnog razvoja (nivoi moralnog rezonovanja, mišljenje kao suština moralnosti, odnos prema autoritetu; (v) zakonitosti i principi uspostavljanja uspešnih međuljudskih odnosa u procesu vaspitanja i obrazovanja u školi (nastavnik kao model socijalnog ponašanja, nejednakosti u grupnoj komunikaciji u odeljenju, osnovna pravila i principi efikasne komunikacije u grupi); (g) osnove planiranja i programiranja nastavnih aktivnosti na različitim nivoima (godišnje, mesečno, dnevno planiranje); (d) nastavne metode i tehnike (diskusiona metoda, timski rad i metode kooperativnog učenja, individualni rad, projekt metoda) (Ševkušić, Maksić i Đurišić*Bojanović, 2006).
Jedan primer dobre školske prakse
Opisaćemo obuku nastavnika koja je sprovedena za realizaciju programa projekta Građanin, kaoprimerdobreprakse, očemugovoreposti*gnuti rezultati. U periodu od pet godina, program projekta Građanin prošao je put od sekcije i fakultativnog programa do obaveznog izbornog predmeta u osnovnoj školi. Polazište ovog projekta je da su deca vrlo rano sposobna da identifikuju probleme lokalne zajednice i da se uključe u njihovo rešavanje, ukoliko im odrasli daju samo osnovne smernice, informacije i podršku. Projekat je originalno razvijen u Sjedinjenim Američkim Državama, gde je 1998. godine postao nacionalni program u višim razredima osnovne škole, a pored toga uspešno se sprovod i na svim kontinentima (Pavlović, Maksić i Đuričić, 2004).
U školama u Srbiji projekat Građanin počinje da se realizuje kao pilot-projekat u trajanju od dve godine. Uleto 2002. godine organizovane su prezentacije projekta za prvih 106 zainteresovanihškola, kako bi njihovi predstavnici upoznali ciljeve programa i iskustva iz njegove realizacije u drugim sredinama. Izbor nastavnika, kao i učenika, prepušten je školama, a oni su se prijavljivali ukoliko su bili zainteresovani. Na ovaj način obezbeđena je sloboda izbora i učešća u realizaciji programa za nastavnike i učenike, što je sa svoje strane dalo početnu motivaciju za rad. Obuka prve grupe od 200 nastavnika organizovana je pred početak školske 2002/2003. godine. Angažovani su instruktori sa iskustvom iz Sjedinjenih Američkih Država i Bosne i Hercegovine, zbog sličnosti u kulturnom nasleđu ijeziku. Obukaje predviđala da nastavnici krozlično iskustvo ovladaju bitnim elementima sadržaja i procedura koje program obuhvata.
Obuka je osmišljena kao kognitivna radionica, zasnovana na inter*aktivnom učenju i kooperativnom radu u malim grupama. Grupe su brojale od 24 do 29 osoba. Korišćene su sledeće metode i tehnike rada: uvodno izlaganje, “moždana oluja”, debata, grupna diskusija, terensko istraživanje (intervju, prikupljanje i analiziranje dokumentacije) i prezentacija. Brojnost i raznovrsnost metoda i tehnika znatno su doprineli kvalitetu obuke. Terensko istraživanje je podsticajno delovalo na debatu u grupama. Instruktori su ohrabrivali interaktivnost i koristili primere iz lokalne zajednice navodeći tako učesnike da prepoznaju različite mani*festacije javne politike. Svojim ponašanjem su pružali model građanskog aktivizma u društvu.
Rad se odvijao u nekoliko koraka: identifikovanje problema u zajednici i izbor problema za razrednu studiju, prikupljanje informacija o odabranom problemu, izrada grupne studije i njeno prezentovanje. Traži se problem koji je važan u njihovoj sredini i za koji smatraju da mogu da utiču na njegovo rešavanje. Sledi sakupljanje podataka i razmatranje postojećih rešenja datog problema: koji su nivoi i službe vlasti odgovorni za bavljenje tim problemom, koji su, ako ih ima, postojeći propisi ili mere vezani za taj problem, da li su propisi odgovarajući i da li se sprovode, koje su dobre a koje loše strane postojećih mera. Pošto su ispitane postojeće mere, u trećem koraku, grupa predlaže sopstvene mere, koje su praćene obrazlaganjem razloga zbog kojih su izabrane. Razmatraju se prednosti i mane predloženih mera, njihova usklađenost s Ustavom i zakonom, i ukazuje na organe i nivoe vlasti odgovorne za njihovo sprovođenje. Poslednji korak predstavlja izrada plana akcije u cilju primene izabrane mere za rešenja razmatranog problema.
Nastavnici koji su završili obuku i započeli rad na projektu Građanin u svojim školama dobijali su podršku u toku školske godine na više načina: kroz ličnu komunikaciju sa koordinatorima projekta, preko poseta školama i aktivnostima, i organizovanjem regionalnih sastanaka na kojima je diskutovano o problemima u radu. Na kraju školske godine, pored interne, formativne evaluacije, kompetentni istraživači su sproveli eksternu, sumativnu evaluaciju. Zaključak interne evaluacije bio je da je izvedeni program uspešan i da su ga nastavnici i učenici dobro prihvatili. Nastavnici i učenici su pokazali veliku inventivnost u primeni programa u svojoj lokalnoj sredini, upornost u radu i spremnost da uče nove stvari. Eksterna evaluacija potvrdila je da je projekat imao uspeha u podizanju nivoa svesti o realnom stanju u zajednici, u percepciji problema u njoj i početnoj aktivaciji ka nalaženju rešenja. Snalažljivost nastavnika u novim sadržajima i njihov pristup radu najviše su doprineli uspehu i razvoju projekta (Pavlović, Maksić i Đuričić, 2004).
Na osnovu rezultata obe evaluacije, isplanirana je dalja obuka nastavnika, koja je sprovedena posle iskustva od godinu dana primene programa u osnovnim školama u Srbiji. Program je sastavljen u skladu s potrebama za obukom i sugestijama o njenom sadržaju koje su nastavnici predložili tokom praćenja. Nastavnici su najviše naglasili potrebu za proširivanjem znanja o građanskoj participaciji, timskom radu i saradnji između škola i nastavnika koji rade na projektu Građanin. Republičko ministarstvo prosvete i sporta prihvatilo je akreditaciju programa kao pilot-programa za stručno usavršavanje nastavnika i stručnih saradnika i formulisalo ciljeve i ishode njegove primene u nastavi.
Usledile su promene statusa programa, od fakultativnog, preko izbornog, do obaveznog izbornog predmeta. Sprovedene su još dve obuke novih grupa nastavnika. Na ovaj način, u Srbiji je blizu hiljadu nastavnika pripremljeno z arealizaciju projekta Građanin. Od 2007/2008. godine, projekat Građanin prestaje da bude izborni predmet u sedmom razredu, i postaje obavezni izborni predmet u petom i šestom razredu. Zbog omasovljavanja, uvećanja broja učenika koji pohađaju građansko vaspitanje kao obavezan izborni predmet, potrebna je dalja obuka nastavnika koji su do sada predavali ovaj predmet, kao i obuka novih nastavnika koji bi ga uspešno realizovali.
Nastavničke kompetencije i stručno usavršavanje
U kontekstu aktuelne reforme obrazovanja, kompetencije nastavnika redefinišu se iz ugla otvaranja nastavnikove profesije prema uvažavanju razvojnih potreba deteta, interdisciplinarnosti posla, društvenoj situaciji i preuzimanju odgovornosti za sopstveni profesionalni razvoj (Kovač-Cerović i dr., 2004). Kompetencije koje se od nastavnika traže obuhvataju sledeće aktivnosti: primena i razvoj profesionalnih znanja i vrednosti u funkciji stvaranja stimulativnih situacija za učenje; komunikacija i interakcija su čenicima, roditeljima, kolegama i lokalnom zajednicom; preuzimanje odgovornosti za planiranje, programiranje i upravljanje nastavom i učenjem; praćenje napredovanja učenika; planiranje i evaluiranje sopstvenog rada i kontinuiranog profesionalnog usavršavanja. Za razvijanje ovih kompetencija potrebno je uspostavljanje celokupnog i koordinisanog sistema profesionalnog razvoja nastavnika, od njihovog inicijalnog obrazovanja tokom studiranja, preko uvođenja u posao nastavnika, do kontinuiranog profesionalnog usavršavanja uz rad.
Promene u propisima o tome kakvo je obrazovanje nastavnika i kakve su dodatne kvalifikacije potrebne ukazuju na na način na koji je školska praksa određivala zahteve (angažovanje kadra koji je bio dostupan). U budućnosti treba razviti druge izborne predmete za koje škola ima resurse, lokalna sredina potrebe, a deca i njihovi roditelji interesovanje(naprimer, starizanati, grane poljoprivrede, informatičke tehnologije). Traži se multidisciplinarni pristup i timski rad. Kako obučiti nastavnike za takve predmete i programe? Kako planirati njihovo angažovanje? Kako mogu izmene koje se dešavaju u bazičnom obrazovanju nastavnika da odgovore na ove zahteve? U toku je usklađivanje visokoškolskog obrazovanja sa zahtevima Bolonjske deklaracije. Izmenjeni su mnogi nastavni programi i uvedeni novi stručni profili, kao što je dizajner medija u obrazovanju (Nadrljanski i Nadrljanski, 2006) i učitelj sa specijalizacijom iz građanskog vaspitanja (na Učiteljskom fakultetu u Jagodini).
U cilju standardizacije nastavničkih kompetencija, definisani su uslovi koje nastavnik treba da zadovolji i propisana je obaveza da ima licencu za rad u vaspitno-obrazovnoj ustanovi (Pravilnik o dozvoli za rad nastavnika, vaspitača i stručnih saradnika, 2005). Na ispitu za sticanje licence, nastavniktrebadapokažedaznada: kreirapodsticajnusredinuza učenje i razvoj; prilagođava zahteve razvojnim nivoima i stilovima učenja dece; primenjuje individualni pristup učenicima u procesu obrazovno*vaspitnog rada; prati individualni razvoj i napredovanje učenika; podržava inicijativu učenika, motivaciju za rad i spontano stvaralačko izražavanje; poznaje različite oblike saradnje s porodicom. Tokom rada, nastavnik je dužan da se usavršava radi uspešnijeg ostvarivanja i unapređivanja obrazovno-vaspitnog rada (Pravilnik o stalnom stručnom usavršavanju i sticanju zvanja nastavnika, vaspitača i stručnih saradnika, 2004).
Stručno usavršavanje nastavnika usmereno je na osavremenjavanje znanja u oblasti discipline koju predaju, unapređivanje predavačkih veština i motivisanje nastavnika za kvalitetno obavljanje posla. Jedan od uslova za sticanje licence i profesionalno napredovanje predstavlja pohađanje seminara koje je podržalo Ministarstvo prosvete (Katalog programa stručnog usavršavanja zaposlenih u obrazovanju za školsku 2006/ 2007. godinu, 2006). Stalno stručno usavršavanje nastavnika, vaspitača i stručnih saradnika ostvaruje se po posebnim programima, koji mogu biti obavezni i izborni. Ministar prosvete odlučuje o tome koji će programi od onih koji su odobreni biti obavezni, a koji izborni. Lista obaveznih programa obuhvata sledeće oblasti: pedagoško-psihološke, didaktičko*metodičke i uža stručna znanja od značaja za predmet, odnosno poslove nastavnika, vaspitača i stručnog saradnika. Nastavnik, vaspitač i stručni saradnik dužan je da tokom pet godina pohađa najmanje 100 časova programa, i to najmanje 60 časova sa liste obaveznih programa i do 40 časova sa liste izbornih predmeta (Pravilnik o izmenama i dopunama Pravilnika o stalnom stručnom usavršavanju i sticanju zvanja nastavnika, vaspitača i stručnih saradnika, 2005).
Zakon (Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, 2003) daje pravo srednjoj školi, osnovnoj školi i vrtiću da obavljaju proširenu delatnost, ali ona treba da bude u funkciji obrazovanja i vaspitanja: davanje usluga, proizvodnja, prodaja i druga delatnost kojom se unapređuje ili doprinosi racionalnijem i kvalitetnijem obavljanju delatnosti obrazovanja i vaspitanja. Učenici se mogu angažovati u proširenoj dela*tnosti samo u okviru praktične nastave, a nastavnici ako to ne ometa ostvarivanje obrazovno-vaspitnog rada. Ovo je prostor u kome se mogu osmisliti izborni predmeti i fakultativni programi koji bi bili zanimljiviroditeljimaideci, odvećegznačajazaprivreduirazvojlokalne sredine u kojoj seškola nalazi. Tako izabrani sadržaji aktivnosti mogli bi biti korisni mladima u povezivanju školskih, akademskih znanja i praktičnih zahteva iz njihovog okruženja i realnog života, što je posebno važno u malim sredinama i u onim slučajevima kada mlada osoba, posle osnovne ili srednje škole, prestaje sa školovanjem.
Moguće rešenje u obezbeđivanju nastavnog kadra za kvalitetno obavljanje novih funkcija u školi je upromenama u obrazovanju nastavnika i njihovom stručnom usavršavanju tokom rada. Traži se visokoobrazovan kadar, široke kulture, sa dobrim poznavanjem bazičnih veština (srpski jezik, stranijezici, informatika), saspecijalizacijomzaodređenuoblast (naprimer, društvenenauke, prirodnenauke) idrugačijim stavovima prema zanimanju nastavnika. Fleksibilnost u mišljenju i ponašanju nastavnika je možda njegova najvažnija osobina, a ovo svojstvo se, u izvesnoj meri, može vežbati i razvijati (Maksić, 2006). Poželjno je uključivanje ličnih interesovanja, talenata i veština, hobija, rekreacije u profesionalnu karijeru nastavnika, koji će biti u stanju da napravi program relevantnog izbornog predmeta, da ga inovira, u toku realizacije menja, i u određenom trenutku sasvim promeni, napravi drugi program, da u ovom poslu sarađuje s drugim nastavnicima, školskom upravom i lokalnom sredinom (fabrike, bolnice, muzeji, klubovi i drugo).
Na primeru realizacije izbornog programa projekta Građanin može se videti da je za razvoj programa i obuku nastavnika koji će ga izvoditi u školi potrebno više godina (u konkretnom slučaju, od tri do četiri godine). Dakle, Zakon obavezuje školu da organizuje izbornu nastavu i nastavnike da se stručno usavršavaju. Neki izborni predmeti, njihov sadržaj i način rada su definisani, dok se neki koncipiraju naknadno. Razvijanje i realizacija programa izbornih predmeta zahteva posebnu obuku nastavnika. Nastavnik bi trebalo da bude spreman da uči, da se razvija i napredujeusvojoj karijeri. Potrebnaje fleksibilnost školske regulative koja određuje izborne predmete, stručnu osposobljenost nastavnika i uslove pod kojima će raditi. Seminari za obuku nastavnika koje odobrava, prati i evaluira Ministarstvo prosvete predstavljaju zakonski okvir, u koji se može smestiti adekvatna obuka za realizaciju određenih nastavnih sadržaja i aktivnosti, kao što suizborni i fakultativni programi.
Nastavnici treba da steknu i razviju znanja, veštine i stavove koji će, pored osposobljenosti za rad u okviru ostvarivanja bazičnog nastavnog plana i programa, omogućiti njihovo stručno i odgovorno reagovanje na potrebe dece i roditelja škole u kojoj rade, kroz koncipiranje i realizaciju atraktivnih i funkcionalnih izbornih i fakultativnih nastavnih sadržaja i aktivnosti. Potrebni su mehanizmi za prepoznavanje nastavnika koji će moći da realizuje određeni izborni predmet i programe za koje postoji interesovanje. Škole treba da angažuju ljudske resurse kojima raspolažu (na primer, domar može da napravi kurs iz pčelarstva) i volontere (na primer, roditelji, penzionisani nastavnici, poznati i uspešni stanovnici iz sredine, bivši đaci). Nema sumnje da je podsticanje kritičkog mišljenja i korišćenje informatičkih tehnologija važan preduslov uspešnosti nastave uopšte, a posebno nastave izbornih predmeta koja zahteva još veću inventivnost i kreativnost nastavnika i učenika.
Članak predstavlja rezultat rada na projektu “Obrazovanje za društvo znanja” 149001 (2006-2010), čiju realizaciju finansira Ministarstvo nauke i zaštite životne sredine Republike Srbije.
 
Natrag
Top