Principi humanizacije vaspitnog stila roditelja

Član
Učlanjen(a)
18.06.2009
Poruka
4.265
Principi humanizacije vaspitnog stila roditelja

Dr Tatjana Koteva-Mojsovska
Pedagoški fakultet "Sv. Kliment Ohridski"
Skoplje, Makedonija
Pregledni članak

REZIME
Odnos roditelj-dete je specifičan proces vaspitnog stila roditelja koji, da bi bio efikasan, treba da bude zasnovan na humanim principimaljudskog ponašanja. Osnove humanih principa su u humanističkoj paradigmi koja implicira različita teorijska tumačenja međuljudskih odnosa. Od brojnih teorija zasnovanih na interaktivnoj cirkularnoj komunikaciji, teorija od koje smo mi pošli u tumačenju specifičnih principa humanizacije odnosa roditelj- dete je ekološka teorija Bronfenbrenera. Njen diskurs, koji ima sve veći broj pristalica (pedagoga, psihologa i sociologa), zasniva se na shvatanju porodice kao eko-sistema u kojem se odvijaju cirkularni interakcijski odnosi, pomoću kojih nastaju konstruktivne promene kod svakog člana porodice, uključujući i dete. Stoga se ovaj rad odnosi se na sledeće principe humanizacije vaspitnog stila roditelja: usaglašenost; svesnost; savesnost; doslednost i dostojanstvo; umerenost; pozitivna progresije ili princip razvojnost; prilagođenost dečjem uzrastu; naučnost; participacija i reciprocitet ili princip cirkularnosti; individualizacija; liberalizacija i d emokratičnost; originalnost i istinitost; posvećenost. Njihova efikasna primena zavisi od blagovremene i konstruktivne pedagoške edukacije i pedagoške kulture roditelja i mladih.

Teorijske osnove
Činjenica da roditeljstvo ima značajnu ulogu u socijalnom ponašanju deteta ukazuje na to koliko je roditelj važan faktor i za budućnost čovečanstva. U skladu s tim, roditelj treba da se pridržava humanističke paradigme u odnosu prema svojoj deci. Hu m a n is t i č k a paradigma kao jedan od naučnih trendova u objašnjavanju međuljudskih odnosa predstavlja imperativ i u objašnjenju odnosa roditelj-dete. Ona u vaspitanju i u komunikaciji postaje smer koji implicira pojavu različitih teorija čija je suština poštovanje potreba i mogućnosti deteta u komunikaciji s roditeljem. Za taj aspekt značajne su sledeće teorije: teorija simboličkog interakcionalizma, čiji su predstavnici Harelman, Mid, Gofman i Blumer (Hurrelamann, Mead, Goffman, Blumer); Hajderova (Heider) teorija atribucije; teorija empatije Rodžersa i Kotona (Rogers i Cotton); teorija samootkrića Žerarda i Lufta (Jourard i Luft); Bronfenbrenerova ekološka teorija; zatim teorijska tumačenja Vatslavicke (P. Watslawicka) o interpersonalnoj komunikaciji i druge.
Sve ove teorije upućuju na postojanje unutrašnje dinamike u okviru porodice, ali se razlikuju u tumačenju vida i stepena njenih ostvarenja, u prirodi ličnih i socijalnih motiva, kao i u tumačenju transfera porodičnih dinamizma na humani razvoj ličnosti (videti: Pedagoška enciklopedija, 1989).
U tumačenju različitih principa humanizacije vaspitnog stila roditelja, u ovom radu, pre svega, koristimo postavke humanističkih osnova u ekološkoj teoriji Bronfenbrenera, zasnovanoj na diskursu o porodici kao eko-sistemu u kojem se, putem cirkularne interakcije, stimulišu konstruktivne promene i razvoj svakog člana porodice, uključujući i dete. Diskurs ekološke teorije u funkciji humanizacije odnosa roditelj-dete dobija sve više privrženika (Belski X., Toaln V., Embrouz E., Brajša P., Gordon J. , Goff i n G. S. i dr.) . Prihvatajući ovu teoriju, mi prihvatamo značaj humanih interakcijskih odnosa u porodici, koji, na relaciji roditelj- dete podrazumevaju i primenu specifičnih, humanistički zasnovanih, principa.

Stoga su u ovom radu razrađeni osnovni principi humanog odnosa prema detetu, koje roditelji treba da prihvate pomoću usvajanja pedagoške kulture, a u interesu efikasnog roditeljstva. Naime, ti principi su: usaglašenost; svesnost; savesnost; doslednost i dostojanstvo; umerenost; pozitivna progresija ili princip razvojnosti; prilagođenost dečjem uzrastu; naučnost; participacija i reciprocitet ili princip cirkular-nosti; individualizacija; liberalizacija i demokratičnost; originalnost i istinitost; posvećenost.
Principi humanizacije vaspitnog stila roditelja
Princip usaglašenosti podrazumeva jednak pristup istim ili sličnim dečjim postupcima. Neusaglašenost roditeljskih postupaka može biti daleko štetnija od čiste primene bilo kojeg uzajamno usaglašenog vaspitnog stila roditelja. Naime, ona može dovesti do sledećih negativnih posledica u dečjem razvoju:
- neizgrađenost etičkih kriterijuma, tj., neosposobljenost za selekciju dobrog od lošeg i sl.;
- nedostatak samostalnosti u rešavanju svojih životnih problema;
- traženje "linije manjeg otpora" - potreba za kontinuiranom zaštitom od druge osobe;
- nemogućnost građenja stabilne veze s drugom osobom, što bi se moglo projektovati i u ljubavnom životu.

Princip svesnosti podrazumeva tendenciju razumnog korišćenja vaspitnih postupaka roditelja, kao i tendenciju uzdržavanja od impulsivnosti u ponašanju. To ne znači da roditelj treba da zanemari emocije prema svome detetu. Suprotno tome, ne treba apstinirati od emocija. Ali i kontinuirana prenaglašenost u njihovom eksponiranju prilikom svakog kontakta s detetom predstavlja izvesno narušavanje komunikacije na relaciji roditelj-dete. Na primer, štetan bi bio strah roditelja koji izaziva neprihvatljive postupke sprečavanja i kontrole nad detetom, a kod deteta dovodi do hendikepa i straha od preuzimanja novih i kreativnih koraka. Štetna bi bila i prenaglašena ljubav koja sputava osamostaljivanje deteta, ili pak postupanje s detetom u skladu s raspoloženjem, bez mogućnosti prevazilaženja trenutnog emotivnog stanja.
Svesnost pretpostavlja da roditelji poznaju snagu svoje pozicije i uloge u vaspitavanju deteta ranog uzrasta. Svestan roditelj poznaje svoje mogućnosti u usmeravanju razvoja deteta. On oseća potrebu da se neprestano informiše i uči o načinima i efektima vaspitnog delovanja. Svesnost pretpostavlja razmišljanje i preispitivanje sopstvenih postupaka i njihovo namerno usavršavanje. Svestan roditelj poznaje korist od postojanog praćenja dečjeg odgovora, koji se neizbežno javlja kao rezultat komunikacije roditelj-dete.
Princip svesnosti je u tesnoj vezi s principom savesnosti i principom odgovornosti, koji podrazumevaju ne samo znanje, već i tendenciju ka celovitoj, pravilnoj i blagovremenoj primeni onoga što znamo da je pozitivno u odnosu roditelj-dete. Postoje roditelji koji i pored toga što su svesni sopstvene uloge u razvoju deteta, i pored toga što su svesni efekata izvesnih vaspitnih postupaka, nisu savesni u njihovoj primeni i ne postupaju odgovorno u odnosu na efekte koje očekuju sa svojom decom. Takvi roditelji se često nalaze pred "sudom" svoje savesti, zbog čega postaju nesigurni u sebe i u svoju roditeljsku ulogu. Ti roditelji nalaze se između potreba i mogućnosti, dozvoljavajući pri tom da, "zahvaljujući" neuspehu, njihov najveći adut bude strogost autoritarnost u odnosu sa decom.

Princip doslednosti podrazumeva prilagođenost ličnih postupaka postupcima koji se traže od deteta. Roditelj treba da predstavlja primer za ono što traži od deteta. Ukoliko on jedno priča, drugo radi a sasvim trće traži od deteta, neće nikada postići pozitivan vaspitni efekt. Suprotno tome, takav roditelj će izgubiti autoritet u odnosu na dete, na račun strahopoštovanja. U ovom slučaju kod deteta se javlja dilema u odnosu na to šta je ispravno, čime se gubi i mogućnost izgradnje kriterijuma etičkih i estetskih normi ponašanja. Nedosledan roditelj nije u stanju da koristi jedno od najmoćnijih porodičnih sredstava u vaspitanju deteta - primer roditelja.
Princip koji je isto značajan u postupcima roditelja s decom jeste princip umerenosti. Primena ovog principa pretpostavlja mogućnost samokontrole u realizaciji vaspitnih mera. Može se reći da je ovaj princip povezan s principom svesnosti, tim pre što roditelj mora znati i mora biti svestan granice svojeg ponašanja sa decom.

Princip pozitivne progresije proizlazi iz razvojnih karakteristika deteta, koje su u svakoj novoj razvojnoj fazi sve složenije. Zato roditelj treba da proširuje dijapazon vaspitnih postupaka u pozitivnom smeru, nadovezujući ga na rezultate postignute u prethodnoj fazi deteta. Na primer, treba da postepeno primenjuje pohvalu, sprečavanje, podršku, hrabrenje, zatim da uvodi nagradu, kasnije savetovanje, proširuje razgovore i slično. Ukoliko se poštuje ovaj princip, mere sprečavanja i kontrole dete će prihvatiti s poverenjem, a ostvariće se vaspitni efekt koji su roditelji planirali. Ovaj princip, drugim rečima, podrazumeva i blagovremenu primenu određenih vaspitnih postupaka u skladu s uzrastom deteta, kada je dete spremno da shvati suštinu roditeljskog postupka. Svakako, važnu ulogu za stvaranje samopoštovanja kod deteta igra i uspeh postignut pravilnim postupcima u prethodnom razvojnom periodu deteta. Radi bogaćenja vaspitnih postupaka roditelja, u svojoj studiji o razvoju roditeljstva Nila Kapor-Stanulović ističe: "Svaki naredni stepen razvoja odnosa roditelj-dete može se analizirati s dva različita ugla gledanja - roditeljskog i dečjeg. Razvoj lokomotorike, razvoj govora i prvo osamostaljivanje zahteva novu adaptaciju roditelja... Svaki prelazak iz jedne razvojne faze deteta u drugu predstavlja izazov i za roditelja i za dete, izazov koji zahteva da se napuste sada već zastarele forme interakcije i da se prilagode na novi sistem koegzistencije". ( Kapor-Stanulović, Zbornik 15, 1982, str. 175).
Ovaj princip je u tesnoj vezi s principom prilagođenosti dečjem uzrastu, koji predstavlja usaglašenost vaspitnih postupaka roditelja s dečjim razvojnim karakteristikama, a odnosi se na: karakter postupka; način primene postupka; vreme primene postupka. Za doslednu primenu principa prilagođenosti dečjem uzrastu roditelj treba da poseduje izvesna osnovna pedagoško-psihološka znanja o razvoju i individualnim osobinama svog deteta. Ako, na primer, ne poznaje fazu egocentrizma, kada dete upoznaje samo sebe u odnosu na okolinu, roditelj često greši i postaje preterano popustljiv ili preterano strog. "U ovoj fazi teranja inata, najvažnije je roditelj da bude strpljiv s detetom i da mu pruža što više ljubavi, kako bi se dete, kao nikad ranije, osećalo sigurno" (Savić, 1988, str. 69). Prema istraživanju sprovedenom u Nemačkoj i SAD, povod za pojavu inaćenja u periodu između druge i treće godine detetovog života mogu da budu sledeći postupci roditelja:
- mešanje u igru deteta,
- promena reda na koji se dete već naviklo,
- poremećaj dečjeg plana,
- nasilno oduzimanje predmeta kojim se dete igra (opširnije u Savić, 1988, str. 96).
Važan princip koji treba poštovati u porodičnom vaspitanju je princip naučnosti. Ovaj princip pretpostavlja naučnu zasnovanost:
- vaspitnih postupaka roditelja (koji vaspitni postupci su naučno potvrđeni kao efikasni za pozitivan dečji razvoj, kakva treba da je njihova primena i sl.);
- saznanja koja roditelji imaju o razvojnim karakteristikama sve dece u pojedinim fazama njihovog razvoja;
- saznanja koja roditelji imaju o individualnim razvojnim karakte-ristikama svoga deteta.
Savremen i savestan roditelj treba da zna da greške u vaspitanju deteta, kao i greške u njegovoj komunikaciji s detetom, posebno u današnje vreme poroka, mogu da budu fatalni u odnosu na usmeravanje dečjeg razvoja. Zbog toga treba i mora da ima otvorenu komunikaciju sa svojim detetom, treba da se razvija uzajamno poverenje i poštovanje, ali sa izvesnim poznavanjem načina njihovog efikasnog postizanja. Zbog svega toga, princip naučnosti je tesno povezan i u korelaciji s principom svesnosti, savesnosti, doslednosti i odgovornosti.

Princip participacije i reciprociteta je jedan od najvažnijih principa u realizaciji komunikacije u porodici, a pogotovu u odnosu roditelja prema detetu. Naime, on podrazumeva dvosmernost u komunikaciji i aktivnu ulogu deteta u njoj. Ovaj princip zahteva od roditelja sposobnost dobrog slušaoca koji će stalno biti u dosluhu sa dečjim reakcijama. Princip reciprociteta se zasniva na fidbeku kao osnovnom sredstvo za praćenje vaspitnih efekata na dete. Dete u "zdravoj" porodici tretira se kao subjekt koji ima pravo da donosi odluke i da daje svoje mišljenje. To od roditelja zahteva umešnost i poznavanje karakteristika deteta. Roditelj mora da vodi računa o interesu deteta kada se ono uključuje u donošenje odluka, ali da to bude u onim porodičnim okvirima u kojima ta odluka može koristiti.
Pravci komunikacije koji su imperativni u sprovođenju narednog principa omogućuju da ga nazovemo principom cirkularnosti.

Princip interakcije se temelji na interakciji kao procesa u kome jedinka participira, menja okolinu i sebe. Naime, kao što smo već opisali, porodična dinamika je razvojni proces u kome se pored deteta menja i obogaćuje i roditelj. Odatle se neminovno nameće zaključak da odnos roditelj-dete nije obična komunikacija, već interakcija u kojoj korist ima i roditelj. Svakim sopstvenim postupkom on spoznaje samog sebe, svoje mogućnosti kao roditelj, sagledava svoje efekte ili pogreške u komunikaciji s detetom i svesno ili nesvesno se menja i razvija. U vezi s tim Nila Kapor-Stanulović kaže: "Razvoj u stvari predstavlja dugu seriju interakcija između roditelja i deteta. Radi se o kompleksnom recipročnom prilagođavanju koje se neprekidno odvija između dece i roditelja. Dečji razvoj zahteva odgovarajuću readaptaciju roditeljskih stavova i ponašanja na svakom stadijumu razvoja. Ovo se neminovno inicira u razvojne promene ličnosti roditelja" (Kapor-Stanulović, Zbornik 15, 1982, str. 175.).
Princip individualizacije polazi od tretmana deteta kao posebne individue sa svojim integritetom i potrebama. Naime, ovaj princip, koji se iz objektivnih razloga ne može u celini ostvariti u institucionalno organizovanom vaspitno-obrazovnom sistemu, u porodici je jedna od karakteristika koji porodičnu zajednicu čini posebnom u pogledu vaspitnog uticaja na dete. Ovaj princip se sprovodi u porodici u skladu s karakteristikama porodičnog života i dinamike i u skladu sa specifičnom strukturom porodice. Različit uzrast dece u porodici, njihov mali broj u poređenju s organizovanim vaspitno-obrazovnim sistemom, specifični odnosi i različiti aspekti komunikacije u porodici, zatim, celokupna emotivno obojena klima u njoj - omogućuju individualan pristup u vaspitavanju deteta. Sama činjenica da se dete rađa u porodici, bespomoćno i zavisno od odraslih, upućuje na potrebu za individualni tretman. Dete sve stadijume svog razvoja provodi u porodici, u svom okruženju življenja, gde neminovno dolazi do izražaja uzajamno prilagođavanje u odnosu roditelj-dete. Sledeći razlog zbog čega se ovaj princip sprovodi u porodici je spontanost u kontaktima između roditelja i dece, koja proizilazi iz svakodnevice njihovog zajedničkog života. Individualizacija se neminovno sprovodi i u skladu s dečjim životnim potrebama (biološkim, socijalnim, kognitivno-intelektualnim, emocionalnim i sl.) koje, posebno na početku detetovog života, zahtevaju individualan tretman. Pri tom je važna činjenica da je porodica institucija čija je specifična karakteristika da obezbedi njihovu ukupnu realizaciju zadovoljenja tih potreba. Naime, roditelj hrani, presvlači dete, pomaže mu da shvati i prihvati okolinu, pomaže mu da se osamostali i slično, pri čemu mu omogućava da upozna svet oko sebe, da izgradi određen odnos prema njemu. U sve to se uključuje individualan pristup koji, u zavisnosti od niza faktora, trasiraju razvojni put dečje individue.
Princip demokratičnosti proizlazi iz tumačenja osnove prethodnih principa. Naime, demokratičnost ističe poštovanje dečje ličnosti kao individue sa svim svojim specifičnostima, potrebama i zahtevima. Roditelji koji obraćaju pažnju na ovaj princip poštuju dečje mišljenje, ali kod dece razvijaju, isto tako, i osećaj poštovanja prema roditelju. Demokratičnost podrazumeva uzajamnost i reciprocitet u porodičnim odnosima, koji kod deteta razvijaju osećaj dostojanstva i kompetentnosti u odnosu na sebe i okolinu, kao neke od najvažnijih osobina u razvoju socijalizacije.
Podjednako važan princip u vaspitnom roditeljskom odnosu prema deci je i princip originalnosti i istinitosti. Ovaj princip proizilazi iz dečje intenzivne ljubopitnosi u predškolskom periodu koja inicira bezbroj pitanja upućenih roditeljima. Originalnost pretpostavlja omogućavanje realnosti u prezentiranju objektivne stvarnosti pred detetom. Naime, roditelji ne smeju detetu da daju lažnu predstavu o svetu koji ga okružuje. Oni treba da deluju u sledećim pravcima:
- da odgovaraju na dečja pitanja realno i istinito; - da ne sprečavaju već da podstiču samostalne dečje uspešne pokušaje;
- da ne štite dete od eventualnih neuspeha ;
- da ne predstavljaju detetu lažne uspehe i idealnu sliku o svetu.

Princip posvećenosti odnosi se na totalno fizičko, mentalno i emocionalno angažovanje roditelja za vreme zajedničkog druženja sa svojim detetom. Za vreme koje roditelj provodi sa svojim detetom on mora da je "prisutan" i u toku s njegovim potrebama i aktivnostima, da bi mogao blagovremeno da odreaguje odgovarajućim vaspitnim postupkom ukoliko je to potrebno. To mu obezbeđuje fidbek o dečjim postignutim rezultatima, kao i saznanje o dečjem odnosu prema aktivnostima, o dečjim dilemama, mogućnostima i sl. Stoga princip posvećenosti u odnosu roditelj-dete doprinosi bliskosti i kvalitetu komunikacije s detetom, s jedne strane, i usmerava organizovanje daljeg pedagoškog uticaja, s druge starne.
Pedagoška edukacija i pedagoška kultura roditelja
Efikasnije sprovođenje navedenih principa ne može se očekivati bez pedagoške edukacije i pedagoške kulture roditelja radi poštovanja deteta u porodici i radi cirkularne interaktivne komunikacije u njoj. Neka istraživanja ukazuju na to da je pedagoška edukacija veći i značajniji faktor uticaja na vaspitni stil roditelja od profesionalne edukacije. Zbog toga, nepobitna je činjenica da mladi čovek treba da dobije specifičnu pripremu pre stupanja u brak i pre formiranja porodice. Smatra se da bi blagovremena i programski orijentisana intervencija na tom polju mogla uticati na lik, karakter i stavove budućeg roditelja.
U interesu pravilnog pedagoškog odnosa prema deci, pedagošku edukaciju ne treba shvatiti samo kao sticanje znanja iz oblasti vaspitanja i razvoja deteta. Ono što je i te kako važno za razvoj pravilnog roditeljstva svakako je i pedagoška kultura roditelja kao segmenta šire pedagoške edukacije. "Shvatanje pedagoške kulture kao sticanja znanja o postupanju s detetom nije dovoljno. Dobijanje pedagoške informacije bez razvijanja principa i stavova o potrebi njihove primene, pravi ih bezvrednim... Ako kulturu definišemo kao zbir usvojenih vrednosti i stavova u širem smislu, tada slobodno možemo reći da je pedagoška kultura usvajanje vrednosti i stavova, ali i navika za pedagoško ponašanje roditelja" (Koteva, 1996, str. 45). Baš zbog toga pripreme za brak i porodicu treba da počnu još u ranoj mladosti, putem odgovarajućih načina i sadržaja, kroz koje će mladi ljudi usvojiti i principe humanizacije svog vaspitnog stila u odnosu prema deci u porodici.
Zato je veoma značajno uvođenje nekih specifičnih predmeta u vaspitno-obrazovne planove i programe vaspitno-obrazovnih institucija još na nižim stepenima obrazovanja. Isto tako, posebno je značajno uvoditi decu u veštine demokratskog i humanog komuniciranja, kao i graditi kod njih samopoštovanje i pozitivnu sliku o sopstvenoj ličnosti još na njihovom predškolskom uzrastu.

Zaključak
Roditeljstvo je značajan segment u vaspitanju deteta u porodici. Ono predstavlja primarno, odnos roditelj-dete, kao i učešće roditelja u sveukupnoj klimi u porodici koja utiče na dečji razvoj i ponašanje. S obzirom na činjenicu da je human tretman deteta kojim će ono dobiti status subjekta u porodici jedan od značajnijih segmenata u odnosu roditelj-dete, posebno je važno da roditelji budu usmereni prema primeni principa humanizacije svojih postupaka prema detetu. Primena principa u roditeljskoj praksi treba da bude zasnovana na humanističkoj vaspitnoj paradigmi koja svoje najstabilnije utočište, po nama, nalazi u ekološkoj teoriji Bronfenbrenera.
S obzirom na ulogu roditeljstva na razvoj deteta, posebno su značajne pedagoška edukacija i pedagoška kultura roditelja, kao jedinstveni rani proces usvajanja znanja, vrednosti i stavova u širem pedagoškom smislu, pomoću kojih, pored znanja, treba sticati i osnovne navike ponašanja.
 
Natrag
Top