- Učlanjen(a)
- 06.06.2009
- Poruka
- 21.085
Posavski Gonic
Zapise o postojanju lovackih pasa na Balkanu nalazimo vrlo rano. Xenofont (430.-354.g. prije Krista) u svojoj knjizi „De Venatione“ (oko 400.g. prije Krista) opisuje dvije pasmine gonica i to Kastorove gonice (Canis Castorius) i „lisicare“ (Canis Vulpinus). Prvi tip gonica Xenofont opisuje kao pse koji love na njuh, a usi su im preklopljene (vjerovatno je rijec o brakoidnom tipu gonica - op.a.), dok „lisicare“ smatra da su krizanci izmedju Kastorovog gonica i lisica, a opisuje ih kao pse izduzene gubice sa zasiljenim usima. Autor, nadalje navodi da ove dvije pasmine po boji ne smiju biti jednobojne (crveni, crni ili bijeli), jer to nije znak „plemenitosti“, vec da im boja mora biti crvena sa bijelim oznakama ili bijela sa crvenim oznakama (to su boje koje su tipicne kod danasnjeg posavskog gonica - op.a.).
Flavius Arrianus, rimski guverner (175.-95.g. prije Krista) iz Nikodemije u Maloj Aziji u svom djelu „Kynegetikon“ pise o lovackim psima svog vremena i ukazuje na cinjenicu da su oni potomci lovackih pasa klasicne Grcke, te nadopunjuje Xenofontovo djelo, jer navodi postojanje i „keltskih gonica“ za koje kaze da se odlikuju spretnoscu pri lovu. Opisuje ih kao ostrodlake pse koji na glavi imaju izrazenu bradu i brkove, a iznad ociju guste i duge obrve. Pogled im je mrk, sa tuznom ekspresijom. Visina tih pasa nije bila veca od 45 cm, a po boji su bili ridji.
Arrianus ih naziva „seguzijskim psima“, po keltskom plemenu Seguzijaca koji su ih uzgajali. Slican oblik tijela kao sto ima Arrianov „seguzijac“ imao je ostrodlaki posavski gonic.
U Istarskom mjestu Beram u crkvi Sv. Marija na Skrilanah na sjevernom zidu naslikana je slika „Poklonstvo kraljeva“ (mr. R. Orban 1976.g.) koju je naslikao majstor Vincent iz Kastva 1474.g. Na donjem sredisnjem dijelu slike naslikan je vodic pasa. Hrvatska povijesna literatura ga naziva „psar“, a poznati su na dvorovima hrvatskih velikasa vec od 1070.g. (Racki 1877.g.), kako na povodniku drzi cetiri psa svijetlozute boje, sa uspravnim siljatim usima. Moze se sa velikom sigurnoscu pretpostaviti da je to izumrli istarski hrtoliki gonic. Takav isti hrtoliki gonic naslikan je jos i desno, a sa njegove desne strane vidi se jedan lovacki pas svjetlo smedje boje sa preklopljenim usima, a to je vjerovatno danasnji posavski gonic, dok je lijevo od hrtolikog gonica takodjer lovacki pas bijele boje sa preklopljenim usima sto nedvojbeno potvrdjuje da se radi o istarskom kratkodlakom gonicu. Po slici lovacki psi sa preklopljenim usima su snaznije gradje tijela (brakoidni tip psa) za razliku od hrtolikih gonica koji su izduzenijeg tijela i lakse gradje strsecih usiju (graoidni tip psa). U vrijeme kada je naslikana slika, 15 st. Beram je je bio u rukama Habsburgovaca (car Fridrich III, 1453.-1494.g.), odnosno u sastavu Pazinske grofovije. Pucanstvo, beramski poglavari i beramski kler govori tada hrvatski (cakavstinom), a sa zemaljskim gospodarima razgovara se njemacki.
Istarske freske (14.-16.st.) znacajne su zato sto su na njima zajedno sa religioznim motivima prikazani prizori iz svakodnevnog ziviota sa pojedinostima sto govore da su slikari slikali ljude i obicaje u Istri u vremenu kada su nastale.
Djakovacki biskup Petar Bakic u manuskriptu iz 1719.g „De vita populi et de cultura armentorum et pecorum Diacovae et eisus Districtus anno Domoni 1719“ na latinskom jeziku pise o lovackim psima koji se tada uzgajaju u Hrvatskoj slijedece:
„Hrvatska je vec u 14. stoljecu bila, obzirom na bogata lovista sa raznom divljaci i na odlicne lovacke terene raznih klimatskih podrucja, vrlo znacajno uzgajaliste najboljih lovackih pasa. Iz Hrvatske su se u to doba otpremali lovacki psi u razne evropske zemlje. Prema postojecim pisanim podacima vec su se u 14. stoljecu, a i ranije, uzgajale u Hrvatskoj, uz ovcarskog psa hrvatskog ovcara i nase izvorne pasmine lovackih pasa od kojih cu spomenuti samo najbrojnije i najznacajnije. Medju te ubrajaju se lovacki psi kratke dlake crvenkaste boje s bijelim znakovima na celu, na vratu, na nogama i na repu, oko 4 pedlja visoki. Nadalje, uzgajali su se lovacki psi 3 do 4 pedlja visoki kratke ili srednje duge bijele dlake, s crvenim pjegama po tijelu, razne velicine. Ovi psi su se uzgajali po cijeloj Hrvatskoj, no najvise u hrvatskim krajevima oko mora.
Sve ove pasmine se i danas uzgajaju u Hrvatskoj u velikom broju i obilno se sire po evropskim zemljama.“ (misli se na 1719.g. - op.a.).
Opisi ovih pasa nam jasno kazuju da se radi o istarskim gonicima te posavskom gonicu.
Andreas Keczkemety upravitelj crkvenih dobara u Djakovu u svom izvjestaju iz 1737.g. „Relatiode cultura armentorum et pecorum in dominio episcopali anno 1737“ na latinskom jeziku o lovackim psima u Hrvatskoj pise slijedece:
„U Hrvatskoj se od lovackih pasa uzgaja i crvenkasti pas oko 4 pedlja visok, kratke dlake. Ovaj pas ima bijele znakove, na celu, na vratu, na nogama i na repu. U hrvatskim krajevima oko mora uzgaja se lovacki pas od 3 do 4 pedlja visok, kratke ili srednje duge dlake bijele boje Ovaj pas ima po tijelu crvene pjege razne velicine.“
Petar Lukic djakovacki kanonik i upravitelj biskupskih dobara u svom izvjestaju iz 1752.g. „Relatio de statu culturae armentorum et pecorum Dominii diececis diacovensis et eius Districtus anno 1752“ na latinskom jeziku o lovackim psima u Hrvatskoj pise slijedece:
„Od lovackih pas najvise se u Hrvatskoj uzgaja crvenkastozuckasti pas oko 4 pedlja visok, kratke dlake sa bijelim znakovima na celu, na nogama, oko vrata i na repu, a upotrebljava se u lovu na sve vrste divljih zivotinja. U primorskim hrvatskim krajevima uzgaja se lovacki pas takoder oko 3 do 4 pedlja visok, kratke ili srednje duge dlake bijele boje, sa vecim ili manjim crvenim pjegama na raznim dijelovima tijela. Ovaj pas je narocito dobar za lov u kamenitim podrucjima.“
Dr. Franjo Bertic, kotarski veterinar u Djakovu 1854.g. u svojoj brosuri „O obstajanju ergele u Djakovu“ navodi da se u tadasnjim selima djakovackog kotara uz hrvatskog ovcara uzgajaju crvenkastozuckastil lovacki psi sa bijelim oznakama na glavi, prsima i nogama.“ Ponovni opis posavskog gonica te navodjenje da se uzgaja u Hrvatskoj.
Slovenski brakolog dr. Ivan Lovrencic u svojoj radnji „Istarski brak“ koja je objavljena u Ljubljani 1944.g. na strani 75-76 navodi da je Istra u prijasnjim stoljecima imala osim ostrodlakih i kratkodlake gonice kod kojih je bilo najvise bijelih pasa sa narandjastocrvenim oznakama koji su bili pasminski najcisci i najbolji za lov zeceva, ali se u Istri moglo vidjeti i kratkodlake gonice psenicnocrvene ili crvene boje sa bijelim okovratnikom.
Zapise o postojanju lovackih pasa na Balkanu nalazimo vrlo rano. Xenofont (430.-354.g. prije Krista) u svojoj knjizi „De Venatione“ (oko 400.g. prije Krista) opisuje dvije pasmine gonica i to Kastorove gonice (Canis Castorius) i „lisicare“ (Canis Vulpinus). Prvi tip gonica Xenofont opisuje kao pse koji love na njuh, a usi su im preklopljene (vjerovatno je rijec o brakoidnom tipu gonica - op.a.), dok „lisicare“ smatra da su krizanci izmedju Kastorovog gonica i lisica, a opisuje ih kao pse izduzene gubice sa zasiljenim usima. Autor, nadalje navodi da ove dvije pasmine po boji ne smiju biti jednobojne (crveni, crni ili bijeli), jer to nije znak „plemenitosti“, vec da im boja mora biti crvena sa bijelim oznakama ili bijela sa crvenim oznakama (to su boje koje su tipicne kod danasnjeg posavskog gonica - op.a.).
Flavius Arrianus, rimski guverner (175.-95.g. prije Krista) iz Nikodemije u Maloj Aziji u svom djelu „Kynegetikon“ pise o lovackim psima svog vremena i ukazuje na cinjenicu da su oni potomci lovackih pasa klasicne Grcke, te nadopunjuje Xenofontovo djelo, jer navodi postojanje i „keltskih gonica“ za koje kaze da se odlikuju spretnoscu pri lovu. Opisuje ih kao ostrodlake pse koji na glavi imaju izrazenu bradu i brkove, a iznad ociju guste i duge obrve. Pogled im je mrk, sa tuznom ekspresijom. Visina tih pasa nije bila veca od 45 cm, a po boji su bili ridji.
Arrianus ih naziva „seguzijskim psima“, po keltskom plemenu Seguzijaca koji su ih uzgajali. Slican oblik tijela kao sto ima Arrianov „seguzijac“ imao je ostrodlaki posavski gonic.
U Istarskom mjestu Beram u crkvi Sv. Marija na Skrilanah na sjevernom zidu naslikana je slika „Poklonstvo kraljeva“ (mr. R. Orban 1976.g.) koju je naslikao majstor Vincent iz Kastva 1474.g. Na donjem sredisnjem dijelu slike naslikan je vodic pasa. Hrvatska povijesna literatura ga naziva „psar“, a poznati su na dvorovima hrvatskih velikasa vec od 1070.g. (Racki 1877.g.), kako na povodniku drzi cetiri psa svijetlozute boje, sa uspravnim siljatim usima. Moze se sa velikom sigurnoscu pretpostaviti da je to izumrli istarski hrtoliki gonic. Takav isti hrtoliki gonic naslikan je jos i desno, a sa njegove desne strane vidi se jedan lovacki pas svjetlo smedje boje sa preklopljenim usima, a to je vjerovatno danasnji posavski gonic, dok je lijevo od hrtolikog gonica takodjer lovacki pas bijele boje sa preklopljenim usima sto nedvojbeno potvrdjuje da se radi o istarskom kratkodlakom gonicu. Po slici lovacki psi sa preklopljenim usima su snaznije gradje tijela (brakoidni tip psa) za razliku od hrtolikih gonica koji su izduzenijeg tijela i lakse gradje strsecih usiju (graoidni tip psa). U vrijeme kada je naslikana slika, 15 st. Beram je je bio u rukama Habsburgovaca (car Fridrich III, 1453.-1494.g.), odnosno u sastavu Pazinske grofovije. Pucanstvo, beramski poglavari i beramski kler govori tada hrvatski (cakavstinom), a sa zemaljskim gospodarima razgovara se njemacki.
Istarske freske (14.-16.st.) znacajne su zato sto su na njima zajedno sa religioznim motivima prikazani prizori iz svakodnevnog ziviota sa pojedinostima sto govore da su slikari slikali ljude i obicaje u Istri u vremenu kada su nastale.
Djakovacki biskup Petar Bakic u manuskriptu iz 1719.g „De vita populi et de cultura armentorum et pecorum Diacovae et eisus Districtus anno Domoni 1719“ na latinskom jeziku pise o lovackim psima koji se tada uzgajaju u Hrvatskoj slijedece:
„Hrvatska je vec u 14. stoljecu bila, obzirom na bogata lovista sa raznom divljaci i na odlicne lovacke terene raznih klimatskih podrucja, vrlo znacajno uzgajaliste najboljih lovackih pasa. Iz Hrvatske su se u to doba otpremali lovacki psi u razne evropske zemlje. Prema postojecim pisanim podacima vec su se u 14. stoljecu, a i ranije, uzgajale u Hrvatskoj, uz ovcarskog psa hrvatskog ovcara i nase izvorne pasmine lovackih pasa od kojih cu spomenuti samo najbrojnije i najznacajnije. Medju te ubrajaju se lovacki psi kratke dlake crvenkaste boje s bijelim znakovima na celu, na vratu, na nogama i na repu, oko 4 pedlja visoki. Nadalje, uzgajali su se lovacki psi 3 do 4 pedlja visoki kratke ili srednje duge bijele dlake, s crvenim pjegama po tijelu, razne velicine. Ovi psi su se uzgajali po cijeloj Hrvatskoj, no najvise u hrvatskim krajevima oko mora.
Sve ove pasmine se i danas uzgajaju u Hrvatskoj u velikom broju i obilno se sire po evropskim zemljama.“ (misli se na 1719.g. - op.a.).
Opisi ovih pasa nam jasno kazuju da se radi o istarskim gonicima te posavskom gonicu.
Andreas Keczkemety upravitelj crkvenih dobara u Djakovu u svom izvjestaju iz 1737.g. „Relatiode cultura armentorum et pecorum in dominio episcopali anno 1737“ na latinskom jeziku o lovackim psima u Hrvatskoj pise slijedece:
„U Hrvatskoj se od lovackih pasa uzgaja i crvenkasti pas oko 4 pedlja visok, kratke dlake. Ovaj pas ima bijele znakove, na celu, na vratu, na nogama i na repu. U hrvatskim krajevima oko mora uzgaja se lovacki pas od 3 do 4 pedlja visok, kratke ili srednje duge dlake bijele boje Ovaj pas ima po tijelu crvene pjege razne velicine.“
Petar Lukic djakovacki kanonik i upravitelj biskupskih dobara u svom izvjestaju iz 1752.g. „Relatio de statu culturae armentorum et pecorum Dominii diececis diacovensis et eius Districtus anno 1752“ na latinskom jeziku o lovackim psima u Hrvatskoj pise slijedece:
„Od lovackih pas najvise se u Hrvatskoj uzgaja crvenkastozuckasti pas oko 4 pedlja visok, kratke dlake sa bijelim znakovima na celu, na nogama, oko vrata i na repu, a upotrebljava se u lovu na sve vrste divljih zivotinja. U primorskim hrvatskim krajevima uzgaja se lovacki pas takoder oko 3 do 4 pedlja visok, kratke ili srednje duge dlake bijele boje, sa vecim ili manjim crvenim pjegama na raznim dijelovima tijela. Ovaj pas je narocito dobar za lov u kamenitim podrucjima.“
Dr. Franjo Bertic, kotarski veterinar u Djakovu 1854.g. u svojoj brosuri „O obstajanju ergele u Djakovu“ navodi da se u tadasnjim selima djakovackog kotara uz hrvatskog ovcara uzgajaju crvenkastozuckastil lovacki psi sa bijelim oznakama na glavi, prsima i nogama.“ Ponovni opis posavskog gonica te navodjenje da se uzgaja u Hrvatskoj.
Slovenski brakolog dr. Ivan Lovrencic u svojoj radnji „Istarski brak“ koja je objavljena u Ljubljani 1944.g. na strani 75-76 navodi da je Istra u prijasnjim stoljecima imala osim ostrodlakih i kratkodlake gonice kod kojih je bilo najvise bijelih pasa sa narandjastocrvenim oznakama koji su bili pasminski najcisci i najbolji za lov zeceva, ali se u Istri moglo vidjeti i kratkodlake gonice psenicnocrvene ili crvene boje sa bijelim okovratnikom.