- Učlanjen(a)
- 25.08.2009
- Poruka
- 38.982
Portishead - anđeli agonije
Autor: Ana Vukorepa
Izvor: SoundGuardian
Jedino što želim je napraviti zanimljivu muziku sa odgovarajućim pjesmama koje će zauzeti skromno mjesto u nečijoj glazbenoj kolekciji rekao je Geoff Barrov, osnivač Portisheda, benda koji je svojim hipntotizrajućom, mračnom glazbom osvojio ljubitelje svih žanrova.
Portishead, bend kojeg, između ostalog, nazivaju najvećim depresivcima na sceni, zaslužan je za poplurizaciju trip hopa, novog prvaca koji su prvi pokrenili Massive Attack i Tricky.
Prvi trip hop album album ikada snimljen bio je Blue Lines od Massive Attacka, a snimljen je 1991. godine u Velikoj Britaniji. Prije osnivanja benda Geoff Barrow je radio u Couche House studiju gdje je upoznao članove grupe Massive Attack. Posredstvom njih, počeo je raditi s Trickyem kojemu je producirao jedan album. Barrow je ujedno pisao pjesme za album Neneh Cherry nazvan Homebrew, iako se samo jedna pjesma, Somedays, pojavila na albumu. U vrijeme osnivanja Portisheada, počeo je izgrađivati ugled kao remix producent radivši remixe za Primal Scream, Paula Wellera, Gabrielle i Depeche Mode.
Bend, koji je nazvan po gradiću u kojemu je Geoff Barow živio, osnovan je 1991 u Bristolu, nakon što je upoznao Beth Gibonns, barsku pjevačicu neobičnog, unikatnog glasa. Sljedećih nekoliko godina njih dvoje su počeli pisati pjesme, često uz pomoće jazz gitariste Adriana Utleya koji je prethodno svirao u bendovima Big John Patton i The Jazz Messengers.
Prije nego što su izdali album, Portishead su dovršili kratki film To Kill A Dead Man, koji je bio hommage špijunskim filmovima iz 60-ih. Barrow i Gibbons su napisali i soundtrack koji je kasnije izdan kao njihov debitanski album Dummy (1994.).
The film we did not as a major kind of 'film classic,' we just wanted to do something that was interesting. Geoff
Od samih početaka, stvarali su kvalitetnu, drugačiju glazbu koja je odudarala od dotadašnjih glazbenih trendova. Svoje umijeće pokazali su na debitantskom albumu, koji je slovio kao najbolji album devesedetih, a snimio ga je bubnjar Dave McDonald i gitarist Utley.
Njihov prvijenac Dummy iz 1994. sa nezaboravnim Glory Box i Sour Timeszasigurno je klasik i pravo remek djelo devedesetih, mračne atmosfere, usporenih hip-hop beatova i pomaknutih jazzy tonova u kombinaciji sa ogromnom količinom emocija prenijete pomalo „vještičjim“ glasom Beth Gibbons, čiji će pjevanje kasnije imitirati mnogi.
Nakon izlaska albuma, mediji su odmah odreagirali jer radilo se o savršenom spoju tada još svježeg bristolskog trip-hopa i pop napjeva koji su bez problema mogli pronaći mjesto na svakoj top ljestvici.
Geoff Barow i Beth Gibbons su od samih početaka bili vrlo povučeni i odbijali su davati intervjue što im je uskratilo medijsku pažnju izvan engleskih glazbenih tjednika. Uskoro, Portishead je razvio marketinšku strategiju baziranu na vizualno nezaboravnim, atmosferičnim spotovima za Sour Times i Glory Box, koja je počela privlačiti zasluženu pozornost.
Časopisi Melody Maker, Mixmag i The Face proglasili su Dummy najboljim albumom 1994. godine i 1995. pjesma Glory Box debitirala je na 13. mjestu top-ljestvice bez da je bila puštana na radiu. Otprilike u isto vrijeme spot za pjesmu Sour Times počeo se redovito vrtjeti na MTV-u.
Album je 1995 godine osvojio i prestižnu britansku, Mercury Music Prize nagradu, pobjedivši jaku konkureciju poput Blura, Oasisa i Pulpa. U Americi, album je postao underground hit te je prodan u više od 150 tisuća primjeraka prije nego što je grupa imala turneju.
Njihov drugi album Portishead, na kojem prestaju koristiti semplove i koncentriraju se na live svirku, što znatno mijenja zvuk, izlazi 1997 godine. Godinu poslije izbacuju fenomenalni live album Roseland NYC Live koji pokazuje da se o njihovom živom nastupu može govoriti jedino u superlativima.
Nakon dva studijska i jednog live albuma bend se neočekivani razišao. Geoff Barrow odselio je Australiju gdje je osnovao izdavačku kuću koja je objavljivala avangardni jazz i heavy metal. Adrian Utley pisao je filmsku glazbu, a Beth Gibbons je 2002. objavila sa Rustin Manom izvrsni folk album Out of Season.
Kada su se odlučili za nastavak suradnje željeli su promijeniti njihov prepoznatljiv zvuk i stvoriti nešto drugačije. Za razliku od većine glazbenika, čiji je povratak samo obnavljanje već stvorenog materijala, Portishead je beskompromisno koketirao sa drugačijim zvukom na albumu Third koji je izašao tek 2008 godine, a karakterističan ostaje jedino glas Beth Gibbons.
Njihova glazba, nije avangardna poput Trickiyeve, ni tako povezana sa dance glazbom kao ona od Massive Attacka. Ona je specifična po stvaranju kabarteskog ugođaj koji ruši uobičajne strukture, sa eksperimentalnim produkcijama i trip hop ritmovima. Formula hipnotičkog gazbenog djelovanja ovog atipičnog benda je mješavina laganog elastićnog beata, elemenata cool jazza, acid jazza te soula u kombinaciji sa izuzetnim glasom Beth Gibbons, koju mnogi, s obzirom na glasovni efekt koji ostavlja, nazivaju „anđelom agonije“.
Kao rezultat svega toga, Portishead se obraća, ne samo fanovima electronic danca i alternativnog rocka, već širokoj publici svih generacija i glazbenih preferencija. Upravo je ta raznolikost bendu donijela široki broj slušatelja koji sa nestrpljenjem išćekuju još jedan album, čiji se izlazak očekuje krajem 2010 godine.
Diskografija:
1994. Dummy (Fontana Records)
1997. Portishead (Go! Beat Records)
1998. Roseland NYC Live (Go! Discs / London)
2008. Third (Island Records, Mercury Records)
Autor: Ana Vukorepa
Izvor: SoundGuardian
Jedino što želim je napraviti zanimljivu muziku sa odgovarajućim pjesmama koje će zauzeti skromno mjesto u nečijoj glazbenoj kolekciji rekao je Geoff Barrov, osnivač Portisheda, benda koji je svojim hipntotizrajućom, mračnom glazbom osvojio ljubitelje svih žanrova.
Portishead, bend kojeg, između ostalog, nazivaju najvećim depresivcima na sceni, zaslužan je za poplurizaciju trip hopa, novog prvaca koji su prvi pokrenili Massive Attack i Tricky.
Prvi trip hop album album ikada snimljen bio je Blue Lines od Massive Attacka, a snimljen je 1991. godine u Velikoj Britaniji. Prije osnivanja benda Geoff Barrow je radio u Couche House studiju gdje je upoznao članove grupe Massive Attack. Posredstvom njih, počeo je raditi s Trickyem kojemu je producirao jedan album. Barrow je ujedno pisao pjesme za album Neneh Cherry nazvan Homebrew, iako se samo jedna pjesma, Somedays, pojavila na albumu. U vrijeme osnivanja Portisheada, počeo je izgrađivati ugled kao remix producent radivši remixe za Primal Scream, Paula Wellera, Gabrielle i Depeche Mode.
Bend, koji je nazvan po gradiću u kojemu je Geoff Barow živio, osnovan je 1991 u Bristolu, nakon što je upoznao Beth Gibonns, barsku pjevačicu neobičnog, unikatnog glasa. Sljedećih nekoliko godina njih dvoje su počeli pisati pjesme, često uz pomoće jazz gitariste Adriana Utleya koji je prethodno svirao u bendovima Big John Patton i The Jazz Messengers.
Prije nego što su izdali album, Portishead su dovršili kratki film To Kill A Dead Man, koji je bio hommage špijunskim filmovima iz 60-ih. Barrow i Gibbons su napisali i soundtrack koji je kasnije izdan kao njihov debitanski album Dummy (1994.).
The film we did not as a major kind of 'film classic,' we just wanted to do something that was interesting. Geoff
Od samih početaka, stvarali su kvalitetnu, drugačiju glazbu koja je odudarala od dotadašnjih glazbenih trendova. Svoje umijeće pokazali su na debitantskom albumu, koji je slovio kao najbolji album devesedetih, a snimio ga je bubnjar Dave McDonald i gitarist Utley.
Njihov prvijenac Dummy iz 1994. sa nezaboravnim Glory Box i Sour Timeszasigurno je klasik i pravo remek djelo devedesetih, mračne atmosfere, usporenih hip-hop beatova i pomaknutih jazzy tonova u kombinaciji sa ogromnom količinom emocija prenijete pomalo „vještičjim“ glasom Beth Gibbons, čiji će pjevanje kasnije imitirati mnogi.
Nakon izlaska albuma, mediji su odmah odreagirali jer radilo se o savršenom spoju tada još svježeg bristolskog trip-hopa i pop napjeva koji su bez problema mogli pronaći mjesto na svakoj top ljestvici.
Geoff Barow i Beth Gibbons su od samih početaka bili vrlo povučeni i odbijali su davati intervjue što im je uskratilo medijsku pažnju izvan engleskih glazbenih tjednika. Uskoro, Portishead je razvio marketinšku strategiju baziranu na vizualno nezaboravnim, atmosferičnim spotovima za Sour Times i Glory Box, koja je počela privlačiti zasluženu pozornost.
Časopisi Melody Maker, Mixmag i The Face proglasili su Dummy najboljim albumom 1994. godine i 1995. pjesma Glory Box debitirala je na 13. mjestu top-ljestvice bez da je bila puštana na radiu. Otprilike u isto vrijeme spot za pjesmu Sour Times počeo se redovito vrtjeti na MTV-u.
Album je 1995 godine osvojio i prestižnu britansku, Mercury Music Prize nagradu, pobjedivši jaku konkureciju poput Blura, Oasisa i Pulpa. U Americi, album je postao underground hit te je prodan u više od 150 tisuća primjeraka prije nego što je grupa imala turneju.
Njihov drugi album Portishead, na kojem prestaju koristiti semplove i koncentriraju se na live svirku, što znatno mijenja zvuk, izlazi 1997 godine. Godinu poslije izbacuju fenomenalni live album Roseland NYC Live koji pokazuje da se o njihovom živom nastupu može govoriti jedino u superlativima.
Nakon dva studijska i jednog live albuma bend se neočekivani razišao. Geoff Barrow odselio je Australiju gdje je osnovao izdavačku kuću koja je objavljivala avangardni jazz i heavy metal. Adrian Utley pisao je filmsku glazbu, a Beth Gibbons je 2002. objavila sa Rustin Manom izvrsni folk album Out of Season.
Kada su se odlučili za nastavak suradnje željeli su promijeniti njihov prepoznatljiv zvuk i stvoriti nešto drugačije. Za razliku od većine glazbenika, čiji je povratak samo obnavljanje već stvorenog materijala, Portishead je beskompromisno koketirao sa drugačijim zvukom na albumu Third koji je izašao tek 2008 godine, a karakterističan ostaje jedino glas Beth Gibbons.
Njihova glazba, nije avangardna poput Trickiyeve, ni tako povezana sa dance glazbom kao ona od Massive Attacka. Ona je specifična po stvaranju kabarteskog ugođaj koji ruši uobičajne strukture, sa eksperimentalnim produkcijama i trip hop ritmovima. Formula hipnotičkog gazbenog djelovanja ovog atipičnog benda je mješavina laganog elastićnog beata, elemenata cool jazza, acid jazza te soula u kombinaciji sa izuzetnim glasom Beth Gibbons, koju mnogi, s obzirom na glasovni efekt koji ostavlja, nazivaju „anđelom agonije“.
Kao rezultat svega toga, Portishead se obraća, ne samo fanovima electronic danca i alternativnog rocka, već širokoj publici svih generacija i glazbenih preferencija. Upravo je ta raznolikost bendu donijela široki broj slušatelja koji sa nestrpljenjem išćekuju još jedan album, čiji se izlazak očekuje krajem 2010 godine.
Diskografija:
1994. Dummy (Fontana Records)
1997. Portishead (Go! Beat Records)
1998. Roseland NYC Live (Go! Discs / London)
2008. Third (Island Records, Mercury Records)
Poslednja izmena od urednika: