LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Ponuda nepristojno bogatih
Šta se krije iza poziva pojedinih američkih, francuskih i nemačkih milijardera da ih država jače oporezuje, a kako će u tom pogledu proći zemlje u tranziciji
Pariz (foto Rojters)
Kriza koja drma planetu naterala je državnike da zagrebu po džepovima nedodirljivih: ako žele reizbor moraće da povećaju porez na imovinu i primanja milijardera.
Ne toliko što veruju da bi veći prihod od šačice „nepristojno bogatih“ doprineo da se ispražnjena kasa popuni, koliko da bi umirili nezadovoljstvo „nepristojno uskraćenih”, čiji bunt poprima globalne razmere.
Neke vlade su reagovale i krenule u akciju: u Francuskoj, Nemačkoj, Italiji, Irskoj i SAD u toku je finansijski pritisak na one sa najvećim prihodima i posebno oporezivanje vlasnika najvećih nekretnina.
Čini se posebno zanimljivim to što konzervativne vlasti uvode veće namete na svoj džet-set, dok vlade levice oklevaju.
U Španiji je socijalista Hose Luis Sapatero odlučio da se osloni na masovniju srednju klasu povećanjem PDV-a, dok je porez na bogataše ostavio u amanet svom nasledniku, ukoliko ovaj pobedi na prevremenim izborima sazvanim zbog loših ekonomskih pokazatelja, što je malo verovatno.
Još paradoksalnije se ponašaju zemlje posttranzicije iz nekadašnjeg socijalističkog bloka. Ne usuđuju se da svojim bogatašima čestito i na vreme naplate račune za vodu, struju ili nepravilno parkiranje, a kamoli da „rodoljubima“ nametnu dodatni porez .
Vaspitano u socijalizmu, javno mnjenje beži od etikete da zastupa „vreme samoupravljanja”. Divi se tajkunima jer su „sposobni” da od sankcija i rata naprave blagodeti za sebe, a mrzi ih, s druge strane, jer drže monopol, nameću još veće harače na srednju klasu (ukoliko još postoji ), a pri tome presudno utiču na izborne rezultate.
Otkako je američki milijarder Voren Bafet sredinom avgusta javno pozvao Kongres da podigne poreze na milionere, eho ovog zova raširio se Evropom. Za sada u deklarativnom obliku.
Šesnaest najbogatijih Francuza traže da budu bar malo siromašniji, tako što će se iz njihovih dubokih sefova nešto preliti u državnu kasu. Italijanski magnat „Formule-1” Luka di Montezemolo takođe je javno podržao Bafetovu ideju. Pedeset nemačkih bogataša lobiraju za pliće džepove i jači državni budžet.
Bogataši mnogih drugih nacija nisu se međutim zarazili ovim naglo probuđenim tajkunskim rodoljubljem.
Poneko od stručnjaka misli da je solidarnost onih koji zauzimaju mesta na „Forbsovoj” listi samo dobra investicija u budućnost. Jer dva meseca pre nego što su izbili neredi u Londonu, kada je gomila nezadovoljnika opustošila i zapalila radnje za privilegovane, u anketi „Volstrit džornala”, kojom su bili obuhvaćeni najbogatiji iz svih krajeva sveta, 90 odsto njih je predviđalo izbijanje „globalnih nereda na ulicama većih gradova”.
Ono što najbrže produbljuje jaz između ekstremno bogatih i siromašnih u Americi jeste niski porez na kapitalnu dobit. O tome govori podatak da je 400 najbogatijih poreskih obveznika u jednoj od prethodnih godina 60 odsto prihoda steklo preko kapitalne dobiti, a samo osam odsto preko plate i bonusa. Ostali deo zemlje, od samo pet odsto, imetak je stekao preko kapitalne dobiti.
Ali povećanje nameta na kapitalnu dobit, a takse su dvostruko niže nego na platu, zadire u samu filozofiju američkog kapitalizma. To bi usporilo investicije, pasiviziralo kapital, reći će vam većina američkih ekonomskih stručnjaka.
Španija se opet pita gde su se sakrili njeni bogataši. Nije problem u tome da bogati plaćaju male poreze, mnogo je veća nevolja što prema zvaničnoj evidenciji u njoj skoro da i nema bogataša.
Prošle godine je procurilo iz francuskih izvora da tri hiljade Španaca čuva svoje pare na tajnim računima u Švajcarskoj. Informacija je došla od razbarušenog francuskog službenika koji je radio u švajcarskoj banci HSBC.
Britanci su nedavno takođe pokrenuli akciju da proniknu u švajcarsku tajnu svojih građana.
I čemu sve ove predradnje kad bi budžet bio neznatno manje prazan, jer takvih koji se mogu smatrati ekstremno bogatim ima samo jedan odsto. Neka bar plate uredno struju, da i to ne padne na pleća onih koji stežu kaiš do poslednje rupe.
Politika
Šta se krije iza poziva pojedinih američkih, francuskih i nemačkih milijardera da ih država jače oporezuje, a kako će u tom pogledu proći zemlje u tranziciji
Pariz (foto Rojters)
Kriza koja drma planetu naterala je državnike da zagrebu po džepovima nedodirljivih: ako žele reizbor moraće da povećaju porez na imovinu i primanja milijardera.
Ne toliko što veruju da bi veći prihod od šačice „nepristojno bogatih“ doprineo da se ispražnjena kasa popuni, koliko da bi umirili nezadovoljstvo „nepristojno uskraćenih”, čiji bunt poprima globalne razmere.
Neke vlade su reagovale i krenule u akciju: u Francuskoj, Nemačkoj, Italiji, Irskoj i SAD u toku je finansijski pritisak na one sa najvećim prihodima i posebno oporezivanje vlasnika najvećih nekretnina.
Čini se posebno zanimljivim to što konzervativne vlasti uvode veće namete na svoj džet-set, dok vlade levice oklevaju.
U Španiji je socijalista Hose Luis Sapatero odlučio da se osloni na masovniju srednju klasu povećanjem PDV-a, dok je porez na bogataše ostavio u amanet svom nasledniku, ukoliko ovaj pobedi na prevremenim izborima sazvanim zbog loših ekonomskih pokazatelja, što je malo verovatno.
Još paradoksalnije se ponašaju zemlje posttranzicije iz nekadašnjeg socijalističkog bloka. Ne usuđuju se da svojim bogatašima čestito i na vreme naplate račune za vodu, struju ili nepravilno parkiranje, a kamoli da „rodoljubima“ nametnu dodatni porez .
Vaspitano u socijalizmu, javno mnjenje beži od etikete da zastupa „vreme samoupravljanja”. Divi se tajkunima jer su „sposobni” da od sankcija i rata naprave blagodeti za sebe, a mrzi ih, s druge strane, jer drže monopol, nameću još veće harače na srednju klasu (ukoliko još postoji ), a pri tome presudno utiču na izborne rezultate.
Otkako je američki milijarder Voren Bafet sredinom avgusta javno pozvao Kongres da podigne poreze na milionere, eho ovog zova raširio se Evropom. Za sada u deklarativnom obliku.
Šesnaest najbogatijih Francuza traže da budu bar malo siromašniji, tako što će se iz njihovih dubokih sefova nešto preliti u državnu kasu. Italijanski magnat „Formule-1” Luka di Montezemolo takođe je javno podržao Bafetovu ideju. Pedeset nemačkih bogataša lobiraju za pliće džepove i jači državni budžet.
Bogataši mnogih drugih nacija nisu se međutim zarazili ovim naglo probuđenim tajkunskim rodoljubljem.
Poneko od stručnjaka misli da je solidarnost onih koji zauzimaju mesta na „Forbsovoj” listi samo dobra investicija u budućnost. Jer dva meseca pre nego što su izbili neredi u Londonu, kada je gomila nezadovoljnika opustošila i zapalila radnje za privilegovane, u anketi „Volstrit džornala”, kojom su bili obuhvaćeni najbogatiji iz svih krajeva sveta, 90 odsto njih je predviđalo izbijanje „globalnih nereda na ulicama većih gradova”.
Ono što najbrže produbljuje jaz između ekstremno bogatih i siromašnih u Americi jeste niski porez na kapitalnu dobit. O tome govori podatak da je 400 najbogatijih poreskih obveznika u jednoj od prethodnih godina 60 odsto prihoda steklo preko kapitalne dobiti, a samo osam odsto preko plate i bonusa. Ostali deo zemlje, od samo pet odsto, imetak je stekao preko kapitalne dobiti.
Ali povećanje nameta na kapitalnu dobit, a takse su dvostruko niže nego na platu, zadire u samu filozofiju američkog kapitalizma. To bi usporilo investicije, pasiviziralo kapital, reći će vam većina američkih ekonomskih stručnjaka.
Španija se opet pita gde su se sakrili njeni bogataši. Nije problem u tome da bogati plaćaju male poreze, mnogo je veća nevolja što prema zvaničnoj evidenciji u njoj skoro da i nema bogataša.
Prošle godine je procurilo iz francuskih izvora da tri hiljade Španaca čuva svoje pare na tajnim računima u Švajcarskoj. Informacija je došla od razbarušenog francuskog službenika koji je radio u švajcarskoj banci HSBC.
Britanci su nedavno takođe pokrenuli akciju da proniknu u švajcarsku tajnu svojih građana.
I čemu sve ove predradnje kad bi budžet bio neznatno manje prazan, jer takvih koji se mogu smatrati ekstremno bogatim ima samo jedan odsto. Neka bar plate uredno struju, da i to ne padne na pleća onih koji stežu kaiš do poslednje rupe.
Politika