- Učlanjen(a)
- 25.08.2009
- Poruka
- 39.023
Pod lupom: Bez toaleta se ne može
Od rupe u zemlji do kompjuterizovane šolje
Mesto na koje „i car ide peške“ bilo je građeno, korišćeno i ukrašavano još u drevnim civilizacijama, unapredili su ga novotarijama Francuzi, Englezi i Japanci, ali dobar deo svetske sirotinje i danas svoje najintimnije potrebe obavlja – gde stigne
Kad Luj Četrnaesti nije uspevao da stigne do trona sa nošom, svoje potrebe obavljao je u parku Versaja
Klozet je, složićete se, jedno od najvećih civilizacijskih postignuća – sitog i situiranog čoveka. Tamo gde ljudi nemaju ni redovne obroke, ni kuću, naime, ne može se očekivati ni da imaju „onu” prostoriju. A kad nema dostupnih, uređenih i čistih sanitarnih prostorija, očas posla dođe do zagađenja, zaraza i epidemija. Stručnjaci širom sveta, a naročito oni okupljeni na Svetskom samitu klozeta (ovogodišnji, osmi po redu, održan je u Singapuru, gde se inače nalazi i sedište Svetske organizacije klozeta), zato traže način da stanovništvu najsiromašnijih zemalja barem omoguće korišćenje javnih nužnika po sanitarnim standardima. Džek Sim, osnivač pomenute organizacije, primećuje da su „klozeti najbolji pokazatelj institucija i standarda”, o čemu bi trebalo posebno da povedu računa države koje nameravaju da se prikažu kao moderne, napredne i privlačne za turiste.
„Pametni” ve-ce
U nerazvijenim delovima sveta, poput nekih oblasti Afrike i Indije – u čijim su antičkim gradovima Harapa i Mohenjo-daro, inače, otkriveni ostaci svojevrsnih ve-ce šolja sa ispiranjem! – i dan-danas se, nažalost, izmet slobodno valja po ulicama i livadama. Istovremeno, u drugim, bogatijim krajevima, on je predmet razvoja čitave jedne industrijsko-kulturološke oblasti. Japanci, poznati po svojoj gotovo opsesivnoj čistoći, smislili su i već izneli na tržište kompjuterizovanu klozetsku šolju koja je, pored ostalog, u stanju da, kao neka vrsta priručne laboratorije, analizira otpadne materije iz čovekovog organizma i tako utvrdi njegovo zdravstveno stanje. Cena ove „pametne ve-ce šolje“ je oko 5.000 dolara. „Klozetskoj civilizaciji” Japan je dao i doprinos u vidu javnog toaleta koji simulira zvuk ispiranja, da korisnici ne bi zaludno trošili dragocenu vodu radi prikrivanja sopstvenih zvukova. Za pohvalu je da tokijski metro, iako jedan od najprometnijih u svetu (nekoliko miliona putnika dnevno), redovno obezbeđuje ve-ce papir za svih 220 javnih nužnika u 68 stanica na osam glavnih podzemnih linija.
Smatra se da je „praotac” savremene klozetske šolje sa ispiranjem bio Englez Džon Harington 1596. godine, mada se ovaj izum u široj upotrebi našao tek krajem 19. veka, i u njemu su prvi uživali, naravno, pripadnici više klase. A Australijanci su prvi dizajnirali „ekološki” toalet sa ugrađenim delom za prikupljanje i razlaganje otpada, naročito pogodan za zajedničke klozete u izbegličkim kampovima, gde je veća opasnost od širenja bolesti koje se prenose prljavom vodom.
Samo za gospodu
Ve-ce kao laboratorija: odmah daje rezultate analize (pametni japanski klozet)
Izdvojena zajednička mesta za „olakšavanje“ koristili su naši preci još u praistoriji, a preteče kanalizacionih sistema i toaleta arheolozi su otkrili u naseljima iz trećeg milenijuma pre nove ere na raznim krajevima sveta. Kanalizaciju i udobne javne klozete – ne „čučavce”, već sa sedištima u nizu! – gradili su (i veoma lepo ukrašavali) drevni Egipćani, Persijanci i stari Rimljani, a u moderno doba su ih ponovo „izmislili“ Francuzi, koji su zaslužni i za pronalazak bidea, kao i prve prenosive „klozetske kabine” koja se, recimo, koristi na gradilištima. Prvi, sad već čuveni, „pisoar” bio je 1830. godine postavljen u Parizu, i to isključivo za muškarce. Dame su morale da pričekaju kraj devetnaestog veka da bi i one dobile svoju „intimnu prostoriju” na pariskim bulevarima. Novopostavljeni toaleti u Francuskoj bili su kitnjasti, sa puno ukrasa, ali i dobro osvetljeni fenjerima, kako bi se izbegla „javna blud”. Problem je, očigledno, ostao aktuelan i kasnije: pre nekoliko godina u Bordou je konstruisan poseban „neporočni” ulični ve-ce (u koji se nikako ne mogu smestiti dve osobe) uz propratnu parolu „čistoća je pola morala”.
London je sa otvaranjem javnih toaleta kasnio za Parizom: prvi je postavljen februara 1852. godine u ulici – gle čuda – u kojoj se i danas nalaze sedišta najuglednijih britanskih novina (Flit strit). Prvenstvo je imao „lu” za gospodu, a zatim je postavljen i jedan za dame. Britanci su pre četvrt veka dobili i „superlu”, automatizovanu uličnu kabinu za obavljanje male i velike nužde. Kod nas toliko uobičajena oznaka WC, inače skraćenica od engleskog water closet, ne koristi se na engleskom govornom području jer bi bila uvredljiva za pripadnike radničke klase (za koju je ovo uobičajeni akronim, od working class). Kad Englezi krenu „tamo gde i car ide peške” radije kažu da će „potrošiti peni”, jer je kod njih u početku upravo toliko koštala upotreba javnog klozeta.
Aleksandra Mijalković
----------------------------------------------
Svetski dan toaleta – 19. novembar
Svetska organizacija klozeta (World Toilet Organization), osnovana 19. novembra 2001. godine, proglasila je ovaj dan za Svetski dan klozeta, kako bi međunarodnoj javnosti ukazala na probleme obezbeđenja odgovarajućih sanitarnih uslova za sve stanovnike planete. Organizacija, koja okuplja 215 članica – institucija iz 57 zemalja, pored ostalog je 2005. osnovala i prvi Svetski koledž klozeta, koji pruža obuku u dizajniranju, održavanju toaleta i (održivim, javnim, školskim...) sanitarnim sistemima.
---------------------------------------------
„Klozetologija“ na delu
– Oko 2,6 milijardi ljudi na svetu, uključujući i 980 miliona dece, nema pristup ni najosnovnijim sanitarnim uslovima
– Jedan gram fekalija sadrži oko 10 miliona virusa, milion bakterija, kao i 1.000 cista i 100 jaja parazita
– Četrdeset odsto svih bolesti izazvanih dijarejom može se sprečiti običnim pranjem ruku vodom i sapunom nakon odlaska u ve-ce
– Kompjuterizovana ve-ce šolja košta 5.000 američkih dolara
– Prvi javni klozet (pisoar) u Parizu postavljen je 1830. godine
- Prvi javni klozet u Londonu postavljen je 1852. godine
----------------------------------------------------------
Gospodine, 25 dinara, molim!
Nekada su beogradski javni toaleti važili za stecište prljavštine, izvor zaraze i poligon za šaranje „pikantnih” poruka, danas je stanje nešto bolje
Nekada su, sedeći za prašnjavim stočićem na kojem je naslagan sitniš, govorile: „Dva dinara, druže”. Danas, na autobuskoj stanici u centru grada, brojeći uredno poslagane kovanice i novčanice, gospođe koje naplaćuju obavljanje fizioloških potreba ljubazno kažu: „25 dinara, gospodine”. Osim što se cena male i velike nužde u javnim toaletima menjala kako je domaća valuta devalvirala i dizala se iz pepela, šta je još u današnje vreme drugačije na mestima gde i car ide peške?
Javni ve-ce kod Narodnog pozorišta U Beogradu
Letimična reporterska „patrola” po javnim toaletima u srcu Beograda čije je korišćenje besplatno uverila se da je, za razliku od vremena kada su ovakvi objekti važili za stecište prljavštine, izvor zaraze i poligon za šaranje „pikantnih” poruka, danas stanje nešto bolje. Na prvi pogled, od mesta kojih se treba kloniti, ve-cei u Studentskom parku i kod Narodnog pozorišta postali su pouzdan „zaklon” za one kojima se „žuri”. Ipak, neki i dalje nerado kroče tamo, zanovetajući da je neuredno i zaudara, ali na kraju „progutaju knedlu” i obave nuždu, „zaštićeni” od prolaznika. Međutim, dok se pločice, lavaboi, ve-ce šolje i punjenja tečnog sapuna redovno održavaju, čistačima nije svejedno.
– Dešava se nekad da u po bela dana dođu narkomani. Pravo da vam kažem, kad ih vidim, pravim se da ih ne primećujem, deluju opasno – slikovito dočarava jedan pripadnik ovog „esnafa”.
Strah od sumnjivih tipova obuzima i njegove koleginice u drugim klozetima. Zavisnici se ne libe da ostavljaju upotrebljene igle, celofane od tableta i druge tragove, što je, tvrde čistači, gore od prljavštine i smrada, koji su ranije „krasili” beogradske javne toalete.
– Među posetiocima često se nađu i mladi parovi, dođu ovde da se sakriju, valjda nemaju gde drugde. Da budem iskrena, oni su mi draži „gosti” od probisveta koji dolaze da se drogiraju. Neki momci nam čak ponude i zaštitu od narkomana, koji nervozno obleću, vrebajući mesto na kojem bi se uboli u venu – otkriva čistačica toaleta u centru prestonice.
Da su javni toaleti u glavnom gradu izloženi vandalskim izgredima ne krije Milan Vasiljević, rukovodilac komunalnih usluga u „Zelenilu Beograd”.
– Kada smo sređivali Narodno pozorište i Cvetni trg, ubrzo smo zatekli rupe u kabinama. Imamo dobru saradnju sa MUP-om čiji pripadnici obilaze objekte, jer samo prisustvo policajaca obeshrabruje izgrednike – objašnjava Vasiljević.
Vandalizam nije jedini problem u održavanju javnih ve-cea, dodaje naš sagovornik.
– Pre nekoliko godina snabdeli smo šest objekata najsavremenijom opremom za ono doba. Ali, sanitarije se često nisu pokazale kao dovoljno kvalitetne da izdrže napade izgrednika. Zato smo pokrenuli akciju da osavremenimo toalete ugradnjom slavina sa senzorima koje smanjuju potrošnju i izdržljivije su na napade – kaže Vasiljević.
U većini od 23 toaleta koje održava „Zelenilo” rade žene, koje su izložene neprijatnim iskustvima. Radnika je nedovoljno, posao težak a plate skromne, nabraja Vasiljević. Razmišljalo se svojevremeno o naplaćivanju, ali onda bi morali da uvedu rampe sa žetonima koje bi sprečile. To, međutim, nije izvodljivo na svim objektima.
Poslednjih godina, sastavni deo svakog koncerta na otvorenom su plastične pokretne ve-ce kabine. Andrej Hajder, direktor firme „Toi toi”, kaže da na području glavnog grada postoji oko 500 plastičnih javnih toaleta koje iznajmljuje i održava ovo preduzeće. Procedura je jednostavna – kada se ugovori iznajmljivanje, „mobilni sanitarni sistem” se dovozi kamionom na lokaciju.
– Naši timovi ih održaju i peru, a otpad se sakuplja i baca na deponiju za šta imamo ugovor sa „Beogradskim vodovodom i kanalizacijom”. Koncentrat kojim se sprovodi dezinfekcija i koji ubija bakterije je uvozno sredstvo – kaže Hajder.
On dodaje da „Toi toi” kabine sve više zakupljuju privatnici kad nešto zidaju ili renoviraju, pa ih iznajme za radnike na gradilištima. Dešava se, međutim, da se nešto otkači sa krana i smrvi ve-ce, ili ih istopi vreo asfalt. Na javnim površinama ni ovi toaleti nisu imuni na napade huligana.
Prosečno iznajmljivanje na duži period za gradilišta je 400 dinara dnevno po jednoj kabini, a za masovne priredbe cena zakupa je 2.500 na dan.
I dok u Srbiji komunalne službe biju bitku za urednije ve-ce kabine, po nekim stranim zemljama oni su često blistaviji od kupatila po privatnim stanovima. Naši putnici koji se zateknu u Nemačkoj, ili nekoj drugoj zapadnoj zemlji, često kao jedan od glavnih utisaka prepričavaju kako su klozeti toliko čisti da im nije žao da za vršenje nužde plate i do jednog evra. Uobičajena tarifa, kažu, iznosi 50 centi, što kad se preračuna staje skoro pedeset dinara, ali svi podvlače da je kvalitet „usluga” na vrhunskom nivou, a često ni sporazumevanje sa onima koji održavaju higijenu i naplaćuju ulaz ne predstavlja problem.
– Komentarisali smo da je toliko uredno da čovek naprosto dobije inspiraciju da dođe ovde. Na to nam je čistačica na ulazu na tečnom srpskom odgovorila: „Dobro jutro, momci, hvala vam. Pedeset centi, molim” – seća se jedan od mladića svog doživljaja u jednom od ve-cea u motelu pokraj nemačkog autoputa i nastavlja: – Sigurno ga ribaju svaki čas, kada se samo setim da kod nas još uvek po nekim kafanama, ali i školama, fakultetima i drugim ustanovama postoje čučavci. „Ugledaju” četku jednom u toku nekoliko meseci – sećaju se momci koji su se nedavno vratili iz Nemačke.
Međutim, u nekim zemljama Evropske unije javni toaleti baš i nisu mesta čijom bi se higijenom tamošnji čistači mogli dičiti. Devojka koja je nedavno prešla bugarsko-srpsku granicu kaže da na carini, na strani naših suseda, postoji „najgori javni ve-ce koji je u životu videla”.
– Čučavac je „ukopan” u zemlju, a kabina visoka nešto više od jednog metra. Kada sam se odvažila da uđem videla sam da je pod poplavljen, rekli su mi da ne radi i dali mi kofu, koju koriste jer su cevi zapušene. Rešila sam da se uzdržim i sačekam da uđemo u Srbiju. Roditelji sa malim detetom, koje nije moglo da izdrži, odveli su ga da obavi nuždu pored ovog ve-cea. Zbog toga im je bugarski carinik naplatio kaznu od 50 evra. Tako nešto kod nas nikada nisam videla – zaključuje devojka koja se nije usudila da kroči u ozloglašeni pogranični čučavac.
Nikola Belić - Dimitrije Bukvić
-------------------------------------------
Subotički „Ruzmarin” to radi drugačije
Pre dve decenije provatno preduzeće „Ruzmarin” iz Subotice počelo je između ostalog da se bavi i održavanjem javnih toaleta. Bilo je to u vreme kada se smatralo da se posetiocu za nekoliko dinara tutne u ruke nekoliko listova toalet papira i kada su ovi javni prostori delovali prljavo i ružno.
Međutim, kako ističu u preduzeću „Ruzmarin” ovo je posao koji, kao i svaki drugi, zahteva standarde u radu pre svega u održavanju higijene i ponašanju osoblja. Velike investicije u toalete na javnim mestima rešavaju tek deo problema, a da bi oni i dalje ostali mesta od kojih se ne zazire potrebno je znati kako ih održavati, smatraju u ovom subotičkom preduzeću. Nasuprot raširenoj praksi da je to posao za one sa ruba socijalne slike društva, u „Ruzmarinu” su u održavanje javnih toaleta uveli najsavremeniju tehnologiju. Tako nakon obuke ljudi i dobre organizacije posla sledi praćenje stanja u ovim javnim toaletima, posredstvom kamera i sistema daljinskog nadzora. To znači da je na kompjuteru u centrali mogu u svakom trenutku da se vide toaleti u Kraljevu, Čačku, Valjevu ili Subotici, pa čak i da se „vrati” snimak od pre nekoliko dana. Ipak, da neko ne pomisli da „veliki brat” gleda i tamo gde svako želi intimu, važno je reći da se ovim nadzorom kontroliše osoblje javnog toaleta koje ima obavezu da nakon svakog posetioca dezinfikuje prostor korišćene kabine.
U ovim javnim toaletima čuje se prigušena muzika, postavljeni su osveživači prostora i neguje se zelenilo, a za posetu ovakvom prostoru plaća se 20 dinara. Iskustvo zaposlenih u „Ruzmarinu” je da svi korisnici poštuju higijenu koju zateknu i nastoje da za sobom ostave prostor kakav su i zatekli
A. I.
---------------------------------------------------------
Izgled važniji
U Subotici postoje tri javna toaleta, dva u centru grada, i jedan na Buvljaku, ali po svemu sudeći, čistoću i stanje u njima niko ne kontroliše. Kako je „Politici” objašnjeno u sanitarnoj inspekciji, to više nije u njihovoj već u nadležnosti opštinske komunalne inspekcije. Ipak, u gradskoj komunalnoj inspekciji kažu da oni po inspekcijskom poslu ne zalaze u javne toalete, samo kontrolišu izgled javne površine oko tih objekata.
A.I.
[objavljeno: 15/11/2009]
Politika magazin
Od rupe u zemlji do kompjuterizovane šolje
Mesto na koje „i car ide peške“ bilo je građeno, korišćeno i ukrašavano još u drevnim civilizacijama, unapredili su ga novotarijama Francuzi, Englezi i Japanci, ali dobar deo svetske sirotinje i danas svoje najintimnije potrebe obavlja – gde stigne
Kad Luj Četrnaesti nije uspevao da stigne do trona sa nošom, svoje potrebe obavljao je u parku Versaja
Klozet je, složićete se, jedno od najvećih civilizacijskih postignuća – sitog i situiranog čoveka. Tamo gde ljudi nemaju ni redovne obroke, ni kuću, naime, ne može se očekivati ni da imaju „onu” prostoriju. A kad nema dostupnih, uređenih i čistih sanitarnih prostorija, očas posla dođe do zagađenja, zaraza i epidemija. Stručnjaci širom sveta, a naročito oni okupljeni na Svetskom samitu klozeta (ovogodišnji, osmi po redu, održan je u Singapuru, gde se inače nalazi i sedište Svetske organizacije klozeta), zato traže način da stanovništvu najsiromašnijih zemalja barem omoguće korišćenje javnih nužnika po sanitarnim standardima. Džek Sim, osnivač pomenute organizacije, primećuje da su „klozeti najbolji pokazatelj institucija i standarda”, o čemu bi trebalo posebno da povedu računa države koje nameravaju da se prikažu kao moderne, napredne i privlačne za turiste.
„Pametni” ve-ce
U nerazvijenim delovima sveta, poput nekih oblasti Afrike i Indije – u čijim su antičkim gradovima Harapa i Mohenjo-daro, inače, otkriveni ostaci svojevrsnih ve-ce šolja sa ispiranjem! – i dan-danas se, nažalost, izmet slobodno valja po ulicama i livadama. Istovremeno, u drugim, bogatijim krajevima, on je predmet razvoja čitave jedne industrijsko-kulturološke oblasti. Japanci, poznati po svojoj gotovo opsesivnoj čistoći, smislili su i već izneli na tržište kompjuterizovanu klozetsku šolju koja je, pored ostalog, u stanju da, kao neka vrsta priručne laboratorije, analizira otpadne materije iz čovekovog organizma i tako utvrdi njegovo zdravstveno stanje. Cena ove „pametne ve-ce šolje“ je oko 5.000 dolara. „Klozetskoj civilizaciji” Japan je dao i doprinos u vidu javnog toaleta koji simulira zvuk ispiranja, da korisnici ne bi zaludno trošili dragocenu vodu radi prikrivanja sopstvenih zvukova. Za pohvalu je da tokijski metro, iako jedan od najprometnijih u svetu (nekoliko miliona putnika dnevno), redovno obezbeđuje ve-ce papir za svih 220 javnih nužnika u 68 stanica na osam glavnih podzemnih linija.
Smatra se da je „praotac” savremene klozetske šolje sa ispiranjem bio Englez Džon Harington 1596. godine, mada se ovaj izum u široj upotrebi našao tek krajem 19. veka, i u njemu su prvi uživali, naravno, pripadnici više klase. A Australijanci su prvi dizajnirali „ekološki” toalet sa ugrađenim delom za prikupljanje i razlaganje otpada, naročito pogodan za zajedničke klozete u izbegličkim kampovima, gde je veća opasnost od širenja bolesti koje se prenose prljavom vodom.
Samo za gospodu
Ve-ce kao laboratorija: odmah daje rezultate analize (pametni japanski klozet)
Izdvojena zajednička mesta za „olakšavanje“ koristili su naši preci još u praistoriji, a preteče kanalizacionih sistema i toaleta arheolozi su otkrili u naseljima iz trećeg milenijuma pre nove ere na raznim krajevima sveta. Kanalizaciju i udobne javne klozete – ne „čučavce”, već sa sedištima u nizu! – gradili su (i veoma lepo ukrašavali) drevni Egipćani, Persijanci i stari Rimljani, a u moderno doba su ih ponovo „izmislili“ Francuzi, koji su zaslužni i za pronalazak bidea, kao i prve prenosive „klozetske kabine” koja se, recimo, koristi na gradilištima. Prvi, sad već čuveni, „pisoar” bio je 1830. godine postavljen u Parizu, i to isključivo za muškarce. Dame su morale da pričekaju kraj devetnaestog veka da bi i one dobile svoju „intimnu prostoriju” na pariskim bulevarima. Novopostavljeni toaleti u Francuskoj bili su kitnjasti, sa puno ukrasa, ali i dobro osvetljeni fenjerima, kako bi se izbegla „javna blud”. Problem je, očigledno, ostao aktuelan i kasnije: pre nekoliko godina u Bordou je konstruisan poseban „neporočni” ulični ve-ce (u koji se nikako ne mogu smestiti dve osobe) uz propratnu parolu „čistoća je pola morala”.
London je sa otvaranjem javnih toaleta kasnio za Parizom: prvi je postavljen februara 1852. godine u ulici – gle čuda – u kojoj se i danas nalaze sedišta najuglednijih britanskih novina (Flit strit). Prvenstvo je imao „lu” za gospodu, a zatim je postavljen i jedan za dame. Britanci su pre četvrt veka dobili i „superlu”, automatizovanu uličnu kabinu za obavljanje male i velike nužde. Kod nas toliko uobičajena oznaka WC, inače skraćenica od engleskog water closet, ne koristi se na engleskom govornom području jer bi bila uvredljiva za pripadnike radničke klase (za koju je ovo uobičajeni akronim, od working class). Kad Englezi krenu „tamo gde i car ide peške” radije kažu da će „potrošiti peni”, jer je kod njih u početku upravo toliko koštala upotreba javnog klozeta.
Aleksandra Mijalković
----------------------------------------------
Svetski dan toaleta – 19. novembar
Svetska organizacija klozeta (World Toilet Organization), osnovana 19. novembra 2001. godine, proglasila je ovaj dan za Svetski dan klozeta, kako bi međunarodnoj javnosti ukazala na probleme obezbeđenja odgovarajućih sanitarnih uslova za sve stanovnike planete. Organizacija, koja okuplja 215 članica – institucija iz 57 zemalja, pored ostalog je 2005. osnovala i prvi Svetski koledž klozeta, koji pruža obuku u dizajniranju, održavanju toaleta i (održivim, javnim, školskim...) sanitarnim sistemima.
---------------------------------------------
„Klozetologija“ na delu
– Oko 2,6 milijardi ljudi na svetu, uključujući i 980 miliona dece, nema pristup ni najosnovnijim sanitarnim uslovima
– Jedan gram fekalija sadrži oko 10 miliona virusa, milion bakterija, kao i 1.000 cista i 100 jaja parazita
– Četrdeset odsto svih bolesti izazvanih dijarejom može se sprečiti običnim pranjem ruku vodom i sapunom nakon odlaska u ve-ce
– Kompjuterizovana ve-ce šolja košta 5.000 američkih dolara
– Prvi javni klozet (pisoar) u Parizu postavljen je 1830. godine
- Prvi javni klozet u Londonu postavljen je 1852. godine
----------------------------------------------------------
Gospodine, 25 dinara, molim!
Nekada su beogradski javni toaleti važili za stecište prljavštine, izvor zaraze i poligon za šaranje „pikantnih” poruka, danas je stanje nešto bolje
Nekada su, sedeći za prašnjavim stočićem na kojem je naslagan sitniš, govorile: „Dva dinara, druže”. Danas, na autobuskoj stanici u centru grada, brojeći uredno poslagane kovanice i novčanice, gospođe koje naplaćuju obavljanje fizioloških potreba ljubazno kažu: „25 dinara, gospodine”. Osim što se cena male i velike nužde u javnim toaletima menjala kako je domaća valuta devalvirala i dizala se iz pepela, šta je još u današnje vreme drugačije na mestima gde i car ide peške?
Javni ve-ce kod Narodnog pozorišta U Beogradu
Letimična reporterska „patrola” po javnim toaletima u srcu Beograda čije je korišćenje besplatno uverila se da je, za razliku od vremena kada su ovakvi objekti važili za stecište prljavštine, izvor zaraze i poligon za šaranje „pikantnih” poruka, danas stanje nešto bolje. Na prvi pogled, od mesta kojih se treba kloniti, ve-cei u Studentskom parku i kod Narodnog pozorišta postali su pouzdan „zaklon” za one kojima se „žuri”. Ipak, neki i dalje nerado kroče tamo, zanovetajući da je neuredno i zaudara, ali na kraju „progutaju knedlu” i obave nuždu, „zaštićeni” od prolaznika. Međutim, dok se pločice, lavaboi, ve-ce šolje i punjenja tečnog sapuna redovno održavaju, čistačima nije svejedno.
– Dešava se nekad da u po bela dana dođu narkomani. Pravo da vam kažem, kad ih vidim, pravim se da ih ne primećujem, deluju opasno – slikovito dočarava jedan pripadnik ovog „esnafa”.
Strah od sumnjivih tipova obuzima i njegove koleginice u drugim klozetima. Zavisnici se ne libe da ostavljaju upotrebljene igle, celofane od tableta i druge tragove, što je, tvrde čistači, gore od prljavštine i smrada, koji su ranije „krasili” beogradske javne toalete.
– Među posetiocima često se nađu i mladi parovi, dođu ovde da se sakriju, valjda nemaju gde drugde. Da budem iskrena, oni su mi draži „gosti” od probisveta koji dolaze da se drogiraju. Neki momci nam čak ponude i zaštitu od narkomana, koji nervozno obleću, vrebajući mesto na kojem bi se uboli u venu – otkriva čistačica toaleta u centru prestonice.
Da su javni toaleti u glavnom gradu izloženi vandalskim izgredima ne krije Milan Vasiljević, rukovodilac komunalnih usluga u „Zelenilu Beograd”.
– Kada smo sređivali Narodno pozorište i Cvetni trg, ubrzo smo zatekli rupe u kabinama. Imamo dobru saradnju sa MUP-om čiji pripadnici obilaze objekte, jer samo prisustvo policajaca obeshrabruje izgrednike – objašnjava Vasiljević.
Vandalizam nije jedini problem u održavanju javnih ve-cea, dodaje naš sagovornik.
– Pre nekoliko godina snabdeli smo šest objekata najsavremenijom opremom za ono doba. Ali, sanitarije se često nisu pokazale kao dovoljno kvalitetne da izdrže napade izgrednika. Zato smo pokrenuli akciju da osavremenimo toalete ugradnjom slavina sa senzorima koje smanjuju potrošnju i izdržljivije su na napade – kaže Vasiljević.
U većini od 23 toaleta koje održava „Zelenilo” rade žene, koje su izložene neprijatnim iskustvima. Radnika je nedovoljno, posao težak a plate skromne, nabraja Vasiljević. Razmišljalo se svojevremeno o naplaćivanju, ali onda bi morali da uvedu rampe sa žetonima koje bi sprečile. To, međutim, nije izvodljivo na svim objektima.
Poslednjih godina, sastavni deo svakog koncerta na otvorenom su plastične pokretne ve-ce kabine. Andrej Hajder, direktor firme „Toi toi”, kaže da na području glavnog grada postoji oko 500 plastičnih javnih toaleta koje iznajmljuje i održava ovo preduzeće. Procedura je jednostavna – kada se ugovori iznajmljivanje, „mobilni sanitarni sistem” se dovozi kamionom na lokaciju.
– Naši timovi ih održaju i peru, a otpad se sakuplja i baca na deponiju za šta imamo ugovor sa „Beogradskim vodovodom i kanalizacijom”. Koncentrat kojim se sprovodi dezinfekcija i koji ubija bakterije je uvozno sredstvo – kaže Hajder.
On dodaje da „Toi toi” kabine sve više zakupljuju privatnici kad nešto zidaju ili renoviraju, pa ih iznajme za radnike na gradilištima. Dešava se, međutim, da se nešto otkači sa krana i smrvi ve-ce, ili ih istopi vreo asfalt. Na javnim površinama ni ovi toaleti nisu imuni na napade huligana.
Prosečno iznajmljivanje na duži period za gradilišta je 400 dinara dnevno po jednoj kabini, a za masovne priredbe cena zakupa je 2.500 na dan.
I dok u Srbiji komunalne službe biju bitku za urednije ve-ce kabine, po nekim stranim zemljama oni su često blistaviji od kupatila po privatnim stanovima. Naši putnici koji se zateknu u Nemačkoj, ili nekoj drugoj zapadnoj zemlji, često kao jedan od glavnih utisaka prepričavaju kako su klozeti toliko čisti da im nije žao da za vršenje nužde plate i do jednog evra. Uobičajena tarifa, kažu, iznosi 50 centi, što kad se preračuna staje skoro pedeset dinara, ali svi podvlače da je kvalitet „usluga” na vrhunskom nivou, a često ni sporazumevanje sa onima koji održavaju higijenu i naplaćuju ulaz ne predstavlja problem.
– Komentarisali smo da je toliko uredno da čovek naprosto dobije inspiraciju da dođe ovde. Na to nam je čistačica na ulazu na tečnom srpskom odgovorila: „Dobro jutro, momci, hvala vam. Pedeset centi, molim” – seća se jedan od mladića svog doživljaja u jednom od ve-cea u motelu pokraj nemačkog autoputa i nastavlja: – Sigurno ga ribaju svaki čas, kada se samo setim da kod nas još uvek po nekim kafanama, ali i školama, fakultetima i drugim ustanovama postoje čučavci. „Ugledaju” četku jednom u toku nekoliko meseci – sećaju se momci koji su se nedavno vratili iz Nemačke.
Međutim, u nekim zemljama Evropske unije javni toaleti baš i nisu mesta čijom bi se higijenom tamošnji čistači mogli dičiti. Devojka koja je nedavno prešla bugarsko-srpsku granicu kaže da na carini, na strani naših suseda, postoji „najgori javni ve-ce koji je u životu videla”.
– Čučavac je „ukopan” u zemlju, a kabina visoka nešto više od jednog metra. Kada sam se odvažila da uđem videla sam da je pod poplavljen, rekli su mi da ne radi i dali mi kofu, koju koriste jer su cevi zapušene. Rešila sam da se uzdržim i sačekam da uđemo u Srbiju. Roditelji sa malim detetom, koje nije moglo da izdrži, odveli su ga da obavi nuždu pored ovog ve-cea. Zbog toga im je bugarski carinik naplatio kaznu od 50 evra. Tako nešto kod nas nikada nisam videla – zaključuje devojka koja se nije usudila da kroči u ozloglašeni pogranični čučavac.
Nikola Belić - Dimitrije Bukvić
-------------------------------------------
Subotički „Ruzmarin” to radi drugačije
Pre dve decenije provatno preduzeće „Ruzmarin” iz Subotice počelo je između ostalog da se bavi i održavanjem javnih toaleta. Bilo je to u vreme kada se smatralo da se posetiocu za nekoliko dinara tutne u ruke nekoliko listova toalet papira i kada su ovi javni prostori delovali prljavo i ružno.
Međutim, kako ističu u preduzeću „Ruzmarin” ovo je posao koji, kao i svaki drugi, zahteva standarde u radu pre svega u održavanju higijene i ponašanju osoblja. Velike investicije u toalete na javnim mestima rešavaju tek deo problema, a da bi oni i dalje ostali mesta od kojih se ne zazire potrebno je znati kako ih održavati, smatraju u ovom subotičkom preduzeću. Nasuprot raširenoj praksi da je to posao za one sa ruba socijalne slike društva, u „Ruzmarinu” su u održavanje javnih toaleta uveli najsavremeniju tehnologiju. Tako nakon obuke ljudi i dobre organizacije posla sledi praćenje stanja u ovim javnim toaletima, posredstvom kamera i sistema daljinskog nadzora. To znači da je na kompjuteru u centrali mogu u svakom trenutku da se vide toaleti u Kraljevu, Čačku, Valjevu ili Subotici, pa čak i da se „vrati” snimak od pre nekoliko dana. Ipak, da neko ne pomisli da „veliki brat” gleda i tamo gde svako želi intimu, važno je reći da se ovim nadzorom kontroliše osoblje javnog toaleta koje ima obavezu da nakon svakog posetioca dezinfikuje prostor korišćene kabine.
U ovim javnim toaletima čuje se prigušena muzika, postavljeni su osveživači prostora i neguje se zelenilo, a za posetu ovakvom prostoru plaća se 20 dinara. Iskustvo zaposlenih u „Ruzmarinu” je da svi korisnici poštuju higijenu koju zateknu i nastoje da za sobom ostave prostor kakav su i zatekli
A. I.
---------------------------------------------------------
Izgled važniji
U Subotici postoje tri javna toaleta, dva u centru grada, i jedan na Buvljaku, ali po svemu sudeći, čistoću i stanje u njima niko ne kontroliše. Kako je „Politici” objašnjeno u sanitarnoj inspekciji, to više nije u njihovoj već u nadležnosti opštinske komunalne inspekcije. Ipak, u gradskoj komunalnoj inspekciji kažu da oni po inspekcijskom poslu ne zalaze u javne toalete, samo kontrolišu izgled javne površine oko tih objekata.
A.I.
[objavljeno: 15/11/2009]
Politika magazin