Pero Zubac

Član
Učlanjen(a)
19.06.2009
Poruka
519
Pero Zubac

zubac.jpg






Pero Zubac je rođen u Nevesinju, Hercegovina, 30. maja 1945. godine. Osnovnu školu završio u rodnom mestu, a eksperimentalnu gimnaziju u Lištici i Zrenjaninu. Studirao književnost južnoslovneskih naroda na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Clan Udruženja novinara Jugoslavije i Udruženja književnika Srbije.

Objavio 30 knjiga poezije, 17 knjiga pesama za decu, jednu knjigu eseja, knjigu parodija na jugoslovensko pesništvo, 12 antologija jugoslovenskog i stranog pesništva. Na strane jezike prevedeno mu je 6 knjiga (dve knjige na makedonski, dve na albanski, jedna na mađarski i jedna na italijanski jezik), a pesme su mu prevođene na dvadeset svetskih jezika. Nalazi se u 10 stranih i pedesetak antologija jugoslovenskog pesništva i pesništva za decu.

Pero Zubac živi i stvara u Novom Sadu. Zaposlen je u Radio - Televiziji Srbije, Televiziji Novi Sad, kao odgovorni urednik Redakcije programa za decu i mlade.


Mostarske kise



U Mostaru sam voleo neku Svetlanu
Jedne jeseni
Jao kad bih znao sa kim sada spava
Ne bi joj glava, ne bi joj glava
Jao kad bih znao ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi
Jao kad bih znao ko to u meni bere
Kajsije još nedozrele
Govorio sam joj ti si derište ti si
Balavica
Sve sam joj govorio
I plakala je na moje ruke, na moje reči
Govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo
Telo ti zrelo, šta se praviš svetica
A padale su svu noć neke modre kiše
Nad Mostarom
Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg
Nije bilo
Pitala me je imam li brata, šta studiram
Jesam li Hrvat, volim li Rilkea, sve me
Je pitala
Pitala me je da li bih mogao sa svakom
Tako sačuvaj bože
Da li je volim tiho je pitala
A padale su nad Mostarom neke modre
Kiše
Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
Ali nije htela to da čini, nije htela
Il nije smela, vrag bi joj znao
Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
Njene oči ptica, njena bedra srna
Imala je mladež, mladež je imala
Ne smem da kažem
Imala je mladež mali ljubičasti ili mi
Se čini
Pitala me je da li sam Hrvat imam li
Devojku
Volim li Rilkea, sve me je pitala
A na oknu su ko božićni zvončići moga
Detinjstva zvonile kapi
A noćna pesma tekla tihano niz donju
Mahalu
Ej Sulejmana othranila majka
Ona je prostrla svoje godine po parketu
Njene su oči bile pune kao zrele breskve
Njene su dojke bile tople ko mali psići
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi
Važna
Svetlana Svetlana znaš li da je
Atomski vek
De Gol, Gagarin i koještarije, sve sam
Joj govorio
Ona je plakala, ona je plakala
Vodio sam je po kujundžiluku po
Aščinicama
Svuda sam je vodio
U pećine je skrivao, na čardak nosio
Pod mostovima se igrali žmurke Neretva
Ždrebica
Pod Starim mostom Crnjanskog joj
Govorio
Što je divan, šaputala je, što je divan
Kolena joj crtao u vlažnom pesku
Smejala se tako vedro, tako nevino ko
Prvi ljiljani
U džamije je vodio Karađoz beg mrtav
Premrtav
Pod teškim turbetom
Na grob Šantićev cveće je odnela malo
Plakala kao i sve žene
Svuda sam je vodio
Sada je ovo leto
Sad sam sasvim drugi, pišem neke pesme
U jednom listu pola stupca za Peru Zupca
I ništa više
A padale su svu noć nad Mostarom neke
Modre kiše
Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
Al nije htela to da čini, nije htela
Il nije smela, vrag bi joj znao
Ni ono nebo ni ono oblačje ni one
Krovove
Bledunjavo sunce izgladnjelog dečaka
Nad Mostarom
Ne umem zaboraviti
Ni njenu kosu njen mali jezik kao jagodu
Njen smeh što je umeo zaboleti kao
Kletva
Onu molitvu u kapeli na Belom Bregu
Bog je veliki, govorila je, nadživeće naša
Ni one teške modre kiše
O jesen besplodna njena jesen
Govorila je o filmovima o Džemsu Dinu
Sve je govorila malo tužno malo
Plačljivo o Karenjini
Govorila je Klojd Grifits ne bi umeo
Ni mrava zgaziti
Smejao sam se, ti si glupa on je ubica
Ti si dete
Ni one ulice one prodavnice poslednjeg
Izdanja Oslobođenja
Ni ono grožđe polusvelo u izlozima ne
Umem zaboraviti
Onu besplodnu gorku jesen nad Mostarom
One kiše
Ljubila me je po cele noći, grlila me i
Ništa više
Majke mi ništa drugo nismo
Posle su opet bila leta posle su opet
Bile kiše
Jedno jedino malo pismo iz Ljubljane
Otkud tamo
Ni ono lišće po trotoarima ni one dane
Ja više ne mogu, ja više ne umem
Izbrisati
Piše mi pita me šta radim, kako živim
Imam li devojku
Da li ikad pomislim na nju na onu našu jesen
Na one kiše
Ona je i sad kaže ista kune se Bogom
Potpuno ista
Da joj verujem da se smejem davno sam
Davno prokleo Hrista
A i do nje mi baš nije stalo klela se
Ne klela
Mora se tako ne vrede laži
Govorio sam joj o Ljermontovu o Sagalu
Sve sam joj govorio
Vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu
Knjigu čitala popodne
U kosi joj bilo zapretano leto žutilo
Sunca malo mora
Prve joj noći i koža bila pomalo slana
Ribe zaspale u njenoj krvi
Smejali smo se dečacima što su skakali
Sa mostova za cigarete
Smejali smo se jer nije leto a oni skacu baš
Su deca
Govorila je mogu umreti mogu dobiti
Upalu pluća
Onda su dolazile njene ćutnje duge
Preduge
Mogao sam slobodno misliti o svemu
Razbistrit Spinozu
Sate i sate mogao sam komotno gledati
Druge, bacati oblutke
Dole niz stenje, mogao sam sasvim otići
Nekud otić daleko
Mogao sam umreti onako sam u njenom
Krilu, samlji od sviju
Mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu
U stenu, sve sam mogao
Prste je imala dugačke krhke beskrvne
A hitre
Igrali smo se buba-mara i skrivalice
Svetlana izađi eto te pod stenom nisam
Valjda ćorav
Nisam ja blesav hajde šta se kaniš
Dobićeš batine
Kad je ona tražila mogao sam pobjeći u
U samu reku našla bi me
Namiriše me kaže odmah pozna me dobro
Nisam joj nikad verovao valjda je stalno
Curila kroz prste
Volela je kestenje kupili smo ga po
Rondou
Nosila ga je u sobu vešala o končiće
Volela je ruže one jesenje ja sam joj
Donosio
Kad svenu stavljala ih je u neku kutiju
Pitao sam je šta misli o ovom svetu
Veruje li u komunizam
Da li bi se menjala za Natašu Rostovu
Svašta sam je pitao
Ponekad glupo znam ja to i te kako
Pitao sam je da li bi volela malog sina
Recimo plavog
Skakala je od ushićenja hoće hoće

A onda odjednom padala je u neke tuge
Ko mrtvo voće
Ne sme i ne sme, ne bi to ona ni za
Živu glavu
Vidi ti njega, misli tek tako, kao da je ona
Pala s Jupitera
Ko je to recimo Zubac Pera da baš on a
Ne neko drugi
Taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi
Govorio sam joj ti si glupa ti si pametna
Ti si đavo
Ti si anđeo sve sam joj govorio ništa mi
Nije verovala
Vi ste muškarci rođeni lažovi vi ste hulje
Svašta je govorila
A padale su nad Mostarom neke modre kiše
Stvarno sam voleo tu Svetlanu
jedne jeseni
Kad bi' znao sa kim sada spava
ne bi mu glava
Ne bi mu glava jao kad bi' znao
ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi jao
kad bi' znao ko to
U meni bere kajsije još nedozrele.

 
Poslednja izmena od urednika:
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Kad dođe čas

KAD DOĐE ČAS​



Kad dođe čas, Bože, da se
odmetnem,
na drugu obalu, među svoje,
pomozi, na čas, bar, da sretnem
sve one što se susreta boje;

šta ću im reći, šta prećutati,
kakva će vest od mene da se
sazna,
da li im dolazim da se vratim
ili kao opomena i kao kazna?

Kad kucne ura da se krene,
u nepostojanje, u duša vrt,
učini ko da je došla po mene
Lenka Dunđerska a ne smrt.
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Oproštajna

OPROSTAJNA

Recimo da je otisla iz grada
u nepredvidivu vecer
i da su joj zameli puti.
Recimo da su boje kojima sam
je slikao bile nestalne
i da su izcilile sa koze.

Recimo da je odlucila da je
ne prepoznaju moje zene,
da ima srce nevidivo.
Samo da nije mrtva,
samo da dise.

Tacka na kraju price mala je
kao srce.
Stavljena je lakim potezom,
ali jos pulsira,
jos se otima svetlu.
 
Član
Učlanjen(a)
15.12.2009
Poruka
19
Moja te reč dotakla

Moja te reč dotakla
u trenu kad si odlučila
da ne veruješ nikome ko je
odrastao i ko pokušava
da te ukroti.

Kao ptica nevidljiva,
kao žuti list koji te
u šetnji presretne naglo
i upozori na pad.

Jer jesen je. Jer sve je
prolazno i sve se smenjuje.

Kao da gledaš veliku reku
u predvečerje koja odnosi
bele lađe, a iza svakog
malenog osvetljenog prozora
možda odlazi neko koga bi
mogla zavoleti
zauvek
.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Jedino ce ostati

Tvoje će oko zaboraviti
moj neodlučan korak
i uho će zaboraviti
moj neobuzdani smeh
i usna će ti zaboraviti
moj gorak usnotok reči
i rame će ti zaboraviti
moj nesiguran dlan
samo će tvoja kosa
upamtiti moju ruku
koja se suprotstavlja
zamišljenom vetru.


Ne bira se ljubav



Ne bira se ljubav
kao ni smrt.


Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.


Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.


Niti se odupreti možeš
niti preskočiti dan.


Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.


Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.



O smrti


Obične smrti i herojske smrti
i pesničke smrti od omče i metka,
nek te ne zbunjuju, zemlja se vrti,
smrt je, u stvari, život ispočetka.


Neko će drugi, neznan i drag,
još lepše pesme da ti piše.
Za svakim od nas ostane trag,
travka nad glavom kroz koju diše.


Možda smo bili ptica nad morem,
u Podmoskovlju breza tanušna.
Možda ćemo biti čempres međ borjem.
Život je velik! Smrt je majušna.



Posle tebe

Na drugoj strani stola,
samo mrve hleba, prosute,
podsećaju na tebe.


Negde romori sat.

Isto li je vreme pokoja
i tvome i mome srcu?


Sve što je pamtilo moje telo
Sve što je pamtilo moje telo
škrtih godina sumnje
svaki žig dodira sunčeve strele
zarivene u kosti
belege hitrog dečaštva
freskopise na dlanu
sve što je primalo moje telo
kao uzdarja žića
kao vodu
oni čitaju lako kao što je
s užitkom il bolom pamćeno
lako kao što vetar ljulja
školjku vodenog cveta
kao što večer spira tople stope
dana
na žalu
žalno otvara moje telo
pretince
i titra
poput pločica na usnoj harmonici
njih privlači ta muzika
i dok otvaraju korice mog groba
sama se knjiga prelistava
sve što je pamtilo moje telo
oni čitaju kao pesme
i beleže to samo njima znanim
pismenima
ne mogu se odupreti njihovoj
toploj znatiželji
jer ih osmatram
sa svoje visoke zvezde
tako daleke i nedostupne
onoj zvezdi
na koju će sve što je
tajilo
moje
telo
odneti.


 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.979
Pero Zubac: Neponovljivi krik mladosti

Pero Zubac: Neponovljivi krik mladosti

Književnik Pero Zubac o pola veka rada. Ljubav i čežnja jednako ozaruju i bole u svakom veku - kaže pesnik, koji je svoje najčuvenije stihove kao 20-godišnjak objavio 1965. u zagrebačkom "Telegramu"

kul-pero-zubac_620x0.jpg

DA je država u kojoj se rodio Pero Zubac u ono vreme manje držala do svojih zakona, ugledni književnik već bi ove, ističuće godine, obeležio impresivan jubilej - 50 godina spisateljstva.
Prvu pesmu "Tuga" napisao je u sedamnaestoj godini kao gimnazijalac u Lištici, a objavio u sarajevskom listu "Naši dani". Ali, kako je živeo u ozbiljnoj državi, u kojoj je umetnički staž počinjao sa punoletstvom, morao je da sačeka 30. maj 1963. godine i svoj 18. rođendan. To je i zvanični početak brojanja njegovog književnog staža. Zato veliki jubilej Pere Zupca pada u prvu polovinu naredne godine.

Objavio je u to pola veka 112 knjiga - od zbirki pesama ljubavnih, rodoljubivih, onih posvećenih Titu, do antologijske knjige o Lenki Dunđerski, mističnoj muzi pesnika Laze Kostića. Pobrao je desetine nagrada za svoju književnost, a najnovija je "Lenkin prsten".

Na delo o najtragičnijoj heroini iz loze Dunđerskih, Zubac je naročito ponosan. Petnaest godina je istraživao njen život. Samo njemu je jedina preostala Lenkina rođaka Teodora pristala da otkrije nepoznate detalje iz života rano preminule devojke kojoj je posvećena "Santa Maria della Salute".
Ali, čitaoci, poštovaoci Zupčeve književnosti, imaju svog favorita, svoju računicu. Ona počinje (a vrlo često i završava) stihovima:
"U Mostaru sam voleo neku Svetlanu
jedne jeseni,
jao kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi mu glava, ne bi mu glava..."
Uz ovu poemu, tinejdžeri su grcali za izgubljenom ljubavlju pre pola veka, uz glas recitatora sa gramofonskih ploča. Čine to i pripadnici najnovije generacije, ali uz pomoć interneta.
- Ljubav i čežnja jednako ozaruju i bole u svakom veku, bez obzira na napredak tehnologije - kaže pesnik, koji je svoje najčuvenije stihove kao dvadesetogodišnjak objavio 8. oktobra 1965. u zagrebačkom "Telegramu".

* Stihovi za koje je Milan Komnenić rekao da su "neponovljivi krik mladosti", a novosadski glumac i pesnik Miodrag Petrović da je iza njih "ostala najlepša duga u srpskoj ljubavnoj poeziji", obeležile su ceo vaš život, ponekad su vas i opterećivale...

- "Mostarske kiše" su kao reflektor bacile svetlo na sve ono što sam uradio u životu. Stihovi koje sam napisao rano, kao nedozreli mladić, od mene su preko noći napravile, moglo bi se reći zvezdu. Jer u ono vreme je poezija bila vrlo popularna. Matija Bećković je i tada bio najveća zvezda, tako da je meni, kao stariji brat, otvarao ta velika vrata poezije."Kiše" su bile moja ulaznica u čarobni svet pesnika tadašnje Jugoslavije, bile su moj "kišobran" u nekim trenucima, a ponekad i opterećenje.

* Da se zadržimo na "ulaznici". Rado pominjete svoju prvu nagradu koja vas je i bukvalno uvela među ljude iz vaše čitanke, kojima ste se do tada izdaleka divili...

- Događaj je iz 1972. godine, ponavljam ga jer mislim da bi mogao da bude poučan za mlade pisce nove generacije. Dobio sam "Goranov vijenac" 1972. godine, tada najveću pesničku nagradu u Jugoslaviji, u svojoj 27. godini. U prvom redu, u velikoj sali na Savskoj cesti, ispred 3.000 pretežno madih ljudi koji glasaju, sedela je kompletna elita našeg pesništva: od Desanke, Mire, Mike Antića, Daneta Zajca, do Mekulija i Ganeta Todorovskog, Daviča, Dobriše Cesarića, Damjanovića, Jure Kaštelana. Kada je trebalo da primim nagradu, tih 50 ili 100 koraka koje sam morao da pređem od jedne sale do druge, bili su mi najteži u životu. Trebalo je da izađem da pogledam ta lica, sve te moje idole, da primim "Vijenac" koji je, mislio sam, trebalo neko od njih da dobije.

* Oduvek se tvrdi da su književnici sujetan soj ljudi. Jeste li vi tada zapazili makar zrnce zavisti na licima svojih idola?

- Upravo zato i prepričavam ove detalje, jer sujete nije bilo. Naprotiv. Posle me je Kaštelan zagrlio, izveo me iz sale onako sa "Vijencem" u rukama, bez kaputa, preko puta u kafanu u "Medulić". "Slušajete - rekao mi je - ništa niste krivi. Napisali ste nešto a još niste ni svesni šta. Svi smo srećni, oduševljeni, niko od nas nije osujećen niti povređen". Posle njegovih reči nisam osećao krivicu zbog nagrade, a shvatio sam da su moji idoli veliki ljudi.

* Uprkos priznanjima, posle ste pokušavali da se odbranite od "Mostarskih kiša"...
- Prestao sam da se branim u svojoj tridesetoj. Tada sam shvatio da mi ta poema otvara vrata i da ja tu ništa više, a ni manje, ne mogu da učinim. Sada znam da sam imao više koristi nego štete od njene popularnosti. Kada je došao internet, video sam kako ona povuče za sobom još neke pesme. Uz nju danas neko na sajt postavi, recimo, i potpuno nepoznatu pesmu "Trpanjske elegije", koja je nastala dva meseca posle "Kiša". Ta pesma je jednako dugačka i na istom mestu objavljena je u "Telegramu". Naravno, bila je svih ovih godina zasenjena "Kišama".

* Popularnosti "Kiša" doprineli su mnogi recitatori, poput Raleta Damjanovića, koji su je nadahnuto kazivali u TV emisijama, u školama, na pesničkim večerima.

- Rale je imao tri verzije, od kojih su dve snimljene. On ima jedan esej u kojem govori kako je prvi put čuo mene kako govorim tu pesmu u Antićevom ateljeu i kako su "Kiše" promenile i njegov život. Mnogi veliki glumci poput Ivana Bekjareva govorili su tu pesmu. Šerbedžiju sam slušao, postojao je i taj snimak u TV arhivama, zatim Goran Sultanović, Miša Janketić, Branko Ličina... Neponovljiva interpretacija za mene je ona kada ju je Miloš Žutić svojim čudesnim glasom izgovorio u Domu omladine u Beogradu 1969. pred Titom i Kardeljom. Postoji i Šotrin film, u kojem Dragan Nikolić "glumi" mene u Mostaru.

* Nova generacija čitalaca radije u ruci drži komp nego knjigu. Hoće li knjiga preživeti u toj neravnopravnoj tehnološkoj trci?

- Verujem da hoće. Lepše je zaspati sa pravom nego sa elektronskom knjigom u ruci. Čitaoci se jesu prilagodili novim tehnologijama, ali fenomen ovog vremena je i da mnogo više ljudi danas piše knjige nego što je to rađeno ranije.

* Šta vi pišete ovih dana?

- U ovim godinama pišem manje nego pre. Sad radim na jednoj vedroj knjizi za decu "Pesmarica za Milenu". Za moju unuku, moju veliku radost, koja ima tri i po godine i oslovljava me sa "dedice".

JEDNE NOĆI U NOVOM SADU

* ZANIMLJIVO je da "Kiše" niste napisali u Mostaru, nego u Novom Sadu i da Svetlana nije ni postojala...

- Ne znam ni kako ni zašto sam se setio baš tog imena. Pesma je napisana u Novom Sadu, puna je mojih novosadskih osećanja u vreme studija. Zapisana je jedne noći u kancelariji Saveza omladine, na Bulevaru, koji je tada nosio ime maršala Tita, a danas Mihajla Pupina. Kucao sam je u mašinu, u jednom primerku, jer nisam uspeo da nađem indigo. Te noći sam taj jedini primerak spakovao u koverat i poslao poštom ujutru u Zagreb. Da je pismo zalutalo, ništa od ovoga se ne bi dogodilo, nisam imao kopiju.

PESNIK MEĐU POSLANICIMA

* ETO vas i u politici, poslanik ste u Skupštini Vojvodine...

- Zanimljiv mi je taj izazov, gledam mogu li nekako korisno da doprinesem, ako uopšte mogu... Nisam član nijedne stranke, mogu bez opterećenja da se zagrlim i pozdravim i sa poslanicima pozicije i opozicije. Imam prijatelje na sve strane.

Izvor: Večernje novosti
 
Učlanjen(a)
23.03.2010
Poruka
131
DOK SAM TE IMAO

Jezik sam ptica razaznavao
i tajne ptičije odgonetao
biljke sam razumeo, i u noćima
prepisivao razgovor trava,

tolike sam pesme ispisao
prepisujući rukopis vetra
uz more, u noći, u planini
tolike nevoljnike saslušati umeo
i činiti im male radosti
bez napora, bez sebičnosti imalo,

tolike sam dobrote i plemenitosti
umeo u druge utkati
a da i preveć ostane u meni,
san sam s radošću na oči nanosio
i buđenju se kao drveće radovao
dok sam te imao…

Pero Zubac
 
Natrag
Top