LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Paul Eluard
Paul Eluard rođen je 1895. a umro 1952. Bio je vojnik u 1 svjetskom ratu a 1917. objavljuje plaketu proturatnih stihova Dužnost! i nemir. Poslije rata ističe se u pokretu nadrealista (s Bretonom objavljuje 1930. Bezgrešno začeće i Usporiti rad). Mnogo putuje i često odžava konferanse o francuskoj poeziji. Za vrijeme građanskog rata u Španiji aktivno podupire antifašističke snage a u vremenu njemačke okupacije Francuske postaje najvažniji pjesnik pokreta otpora (Poezija i istina; Na njemačkom sastanku). Od 1942. član je Komunističke partije. Intiman u svojim pjesmama, jasan i čovječan, Eluard fluidnim jezikom pjeva o ljubavi i ljepoti, o bratstvu među Ijudima a iznad svega uznosi slobodu. Napisao je uvodnu pjesmu za francusko izdanje Jame I. G. Kovačića. Važnije zbirke: Umrijeti od neumiranja, Prijestolnica bola; Ljubav, Poezija; Javna ruža; Moći sve reći; Političke pjesme; Feniks.
Biti
Čelo kao izgubljena zastava,
Nosim te kada sam sam
Hladnim ulicama,
Crnim sobama,
I vičem u bolu.
Neću da ih pustim,
Tvoje jasne i teške ruke,
Rođene u zatvorenom ogledalu mojih.
Sve ostalo je dobro,
Sve ostalo je još beskorisnije
Od života.
Istovetnosti
Ja vidim polja i mora istim danom obasjane
Nikakve razlike nema
Između peska koji drema
Sekire na ivici rane
Tela kao kite rascvetane
I vulkana zdravlja
Ja vidim ubitačnu i dobru
Gordost koja trza svoju sekiru
I telo koje s punim prezirom uživa svoju slavu
Ja vidim ubitačni i očajni pesak
Koji se vraća na svoje početno ležište
I zdravlje koje sanjari
Drhteći vulkan kao razgolićeno srce
Od pohlepnih ptica barke pozobane
I svetkovine bez sjaja bolove bez odjeka
Lica oči kao plen senke
Smeha kao raskršće
Polja more dosadu kruženja nema kule
Kule beskrajne
Vidim čitam zaboravljam
Otvorenu knjigu svojih zatvorenih prozora
Lijepa i slična
Jedno lice pri kraju dana
Jedna kolijevka u mrtvu lišću dana
Jedan bokor gole kiše
Cijelo sunce prekrito
Svi izvori izvora na dnu vode
Sva ogledala razbitih ogledala
Jedno lice u ravnovjesju tišine
Jedan oblutak među drugim oblutcima
Za lišće pri posljednjem odsjaju dana
Jedno lice slično licima zaboravljenim.
Poslednji dah
Ptica jedna umire ustreljena
Na tvojim povijenim ramenima
Još lebdi zračak svetlosti
Godine manje vrede no jedan dan
I život manje nego ljubav
Ti vrediš još uvek poljubac
I ništa nije tako kao vreme
Kad se oseti šta nam ostaje
I sve je svetlo ispod belog plašta
Koji te otkriva i mene očekuje
Zbog ljubavi
Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima,
Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.
Svijet male sreće, bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima.
Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.
Da bi se voljelo, sve stvorih:nestvarno i što je java;
Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.

Paul Eluard rođen je 1895. a umro 1952. Bio je vojnik u 1 svjetskom ratu a 1917. objavljuje plaketu proturatnih stihova Dužnost! i nemir. Poslije rata ističe se u pokretu nadrealista (s Bretonom objavljuje 1930. Bezgrešno začeće i Usporiti rad). Mnogo putuje i često odžava konferanse o francuskoj poeziji. Za vrijeme građanskog rata u Španiji aktivno podupire antifašističke snage a u vremenu njemačke okupacije Francuske postaje najvažniji pjesnik pokreta otpora (Poezija i istina; Na njemačkom sastanku). Od 1942. član je Komunističke partije. Intiman u svojim pjesmama, jasan i čovječan, Eluard fluidnim jezikom pjeva o ljubavi i ljepoti, o bratstvu među Ijudima a iznad svega uznosi slobodu. Napisao je uvodnu pjesmu za francusko izdanje Jame I. G. Kovačića. Važnije zbirke: Umrijeti od neumiranja, Prijestolnica bola; Ljubav, Poezija; Javna ruža; Moći sve reći; Političke pjesme; Feniks.
Biti
Čelo kao izgubljena zastava,
Nosim te kada sam sam
Hladnim ulicama,
Crnim sobama,
I vičem u bolu.
Neću da ih pustim,
Tvoje jasne i teške ruke,
Rođene u zatvorenom ogledalu mojih.
Sve ostalo je dobro,
Sve ostalo je još beskorisnije
Od života.
Istovetnosti
Ja vidim polja i mora istim danom obasjane
Nikakve razlike nema
Između peska koji drema
Sekire na ivici rane
Tela kao kite rascvetane
I vulkana zdravlja
Ja vidim ubitačnu i dobru
Gordost koja trza svoju sekiru
I telo koje s punim prezirom uživa svoju slavu
Ja vidim ubitačni i očajni pesak
Koji se vraća na svoje početno ležište
I zdravlje koje sanjari
Drhteći vulkan kao razgolićeno srce
Od pohlepnih ptica barke pozobane
I svetkovine bez sjaja bolove bez odjeka
Lica oči kao plen senke
Smeha kao raskršće
Polja more dosadu kruženja nema kule
Kule beskrajne
Vidim čitam zaboravljam
Otvorenu knjigu svojih zatvorenih prozora
Lijepa i slična
Jedno lice pri kraju dana
Jedna kolijevka u mrtvu lišću dana
Jedan bokor gole kiše
Cijelo sunce prekrito
Svi izvori izvora na dnu vode
Sva ogledala razbitih ogledala
Jedno lice u ravnovjesju tišine
Jedan oblutak među drugim oblutcima
Za lišće pri posljednjem odsjaju dana
Jedno lice slično licima zaboravljenim.
Poslednji dah
Ptica jedna umire ustreljena
Na tvojim povijenim ramenima
Još lebdi zračak svetlosti
Godine manje vrede no jedan dan
I život manje nego ljubav
Ti vrediš još uvek poljubac
I ništa nije tako kao vreme
Kad se oseti šta nam ostaje
I sve je svetlo ispod belog plašta
Koji te otkriva i mene očekuje
Zbog ljubavi
Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima,
Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.
Svijet male sreće, bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima.
Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.
Da bi se voljelo, sve stvorih:nestvarno i što je java;
Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.