Paradoksalna gimnastika streljnikove

Član
Učlanjen(a)
24.03.2012
Poruka
158
PARADOKSALNA GIMNASTIKA STRELJNIKOVE
* U brošuri je reč o paradoksalnoj gimnastici
Aleksansdre Nikolajevne Streljnikove. Opisane su njene
vežbe, koje na prvi pogled izgledaju teške, neobične. A
ustvari su namenjene svakom. Otkriva se trenažni i
ozdravljujući efekat gimnastike, date su metode njene
primene kod različitih bolesti disajnih puteva. Navedena su
svedočanstva ljudi, koji su savladali ove metode.
Knjiga je namenjena širokom krugu čitalaca.
* * *
Već više desetina godina moja paradoksalna gimnastika
pomaže ljudima da povrate zdravlje. Da li sam ja
razmišljala o tome, kada sam tražila samo način da
povratim svoj izgubljeni pevački glas... Ali, iz malog zrnca
izrastao je ceo sistem vežbi. I sada on pomaže ljudima.
Bezgranično sam zahvalna novinarima i specijalistima –
svima, ko je pomogao i pomaže propagandu moje
gimnastike. Da se upozna sa sadržajem ove knjižice,
koristiće ne samo bolesnima, već i zdravima.

Aleksandra Streljnikova

UMESTO PREDGOVORA

Radeći nad materijalima paradoksalne disajne gimnastike
Aleksandre Nikolajevne Streljnikove, ni za trenutak nisam
gubila iz vida onaj fakat, da je odnos meicine, kao nauke,
prema njoj, blago rečeno – indiferentan. Naime zbog toga,
trudeći se za maksimalnu dokazivost, ja sam u celoj priči o
metodi Aleksandre Nikolajevne navela mnoštvo svedočenja
ljudi , koje je paradoksalna gimnastika vratila punovrednom
životu, citate iz pisama pacijenata Streljnikovoj i izvode iz
knjige mišljenja, koja su ostavili bolesnici u 50-oj
moskovskoj bolnici, gde su se metodom Streljnikove
zainteresovali. U tim svedočanstvima ništa nije izmišljeno.
Ja imam adrese i telefonske brojeve ljudi, kojima je
Streljnikova pomogla.
Situacija se komplikuje time, da Streljnikova nema
medicinsko iskustvo i znanje. Pre više od šezdeset godina
bila je pevačica i odjednom je izgubila glas. Šta je to za nju
značilo, da objašnjavamo, verovatno, ne moramo: uništenje
nada, planova. Čovek je po prirodi uporan i zantiželjan u
traženjima razloga svoje nesreće, Streljnikova je pročitala
masu knjiga, upoznala se sa mnogobrojnim metodikama
vraćanja glasa i tako, korak po korak, po mrvicama je
tražila i razradila svoju gimnastiku.
Zbog čega kriti: „izgubljeni“ glas nije vratila. „Shvatila
sam, rekla mi je jednom Aleksandra Nikolajevna, gubitak
glasa u poređenju sa astmom je - sitnica. Ne pevati i nije
neka nesreća, a kada umire od gušenja trogodišnje dete...“
Bivšoj nesrećnoj pevačici je pošlo za rukom nešto veliko, pa
se plašim da nisam dovoljno pametna da ga pravilno
rastumačim i opišem.
Život Aleksandre Nikolajevne Streljnikove ispunio je
novi smisao, novi sadržaj – da pomaže ljudima. Pri tom, ova
pomoć je potpuno besplatna. Vrata njenog stana su
otvorena za sve kojima je potrebna pomoć, a telefon,
događa se, diže je iz postelje čak i duboko noću. I onda
negde u noć, ponekada i hiljadama kilometara, lete stroge
komande: „Samo mirno. Ništa strašno. Hajde da radimo.
Pomirišite vazduh. Miriše na paljevinu! Mirišite!“


KREDO ALEKSANDRE STRELJNIKOVE


Priznajem, za paradoksalnu gimnastiku Streljnikove
sam čula odavno. Mnogo pre nego što sam rešila da o njoj
pišem. Čula sam da je strašno popularna i da je maltene
ilegalna – kao da je zabranjena. Zbog toga je, verovatno i
popularna. Pitala sam se: „Zbog čega paradoksalna? Kako to
da gimnastika može biti paradoksalna?“ Ali ovo pitanje me
Streljnikove pisma čaitalaca. Recite nam, pa recite nam.
Dajte nam adresu. Pomognite nam da je nađemo. Tada sam
još saznala da Streljnikova živi u Moskvi i da se centralni
studio dokumentarnih filmova priprema da snimi o njoj
film.
I, odlučim da se sama sretnem sa njom i da je
upoznam, da popričamo i, ako je moguće, napravim sa
njom intervju za novine. Sećam se, uoči tog članka, jedan
poznati naučnik, doktor nauka, profesor, odvraćao me je da
ne pravim gluposti. Kaže da će novina imati velike
neprijatnosti, a ja mogu dobiti i otkaz. Pošavši dalje,
moram reći da „neprijatnosti“ nije bilo. Redakcija je
bukvalno bila zatrpana pismima: saopštite nam adresu
Streljnikove. Kasnije sam saznala da je Aleksandra
Nikolajev
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
24.03.2012
Poruka
158
Naš razgovor se događao posle sedmog časa. Zaida
Semjonova se spremala za povratak – živi u Krasnodaru.
Izgleda da su tih sedam časova napravili čudo, prvi put za
dvadeset godina, Fortigina je prespavala nekoliko noći bez
napada.
- Ali napadi mogu da se ponove? – upitah, čim je
Fortigina otišla.Naravno, odgovori Streljnikova, samo sada ona zna,
kako da ih prekine. Sada već ona oslobodila užasavajućeg
straha, koji čini čoveka potpuno bespomoćnim pred
bolešću. Uz pravilne vežbe, upornost i strpljenje,
gimnastika je vrlo efikasna u lečenju bolesti disajnih
puteva.
Tog puta Aleksandra Nikolajevna mi je pričala, kako se
dugo borila, da joj dozvole, makar kući da drži vežbe sa
ljudima. Jedno vreme njena gimnastika je stvarno
progonjena. Dođe, odjednom, nekakva komisija.
Prisustvovali su času, namrštiše se, priupitaše me, i na
kraju doneše zaključak, kažu, trenažnih i lekovitih efekata
nema. A sada zamislite, koliko je posle ovakvog zaključka Streljnikova morala da obija pragova. Lutala je, molila:
izvršite razuman eksperiment, proverite... Crno na belo...
- Ja nisam lekar, dodaje Streljnikova, ja ne lečim, ja
samo učim ljude mojoj gimnastici. Zar sam kriva zbog toga,
što ona pomaže ljudima? Da je makar jednome od hiljadu
bilo bolje posle mojih vežbi, znači da gimnastika zaslužuje
pažnju. Bio je jednom kod mene dečačić Slava Kulišenko.
Pa, da počnem ispočetka... 26. aprila, 1982.g., za ceo život
mi se taj dan urezao u sećanje, pošto se sledećeg dana pojavio u jednoj od centralnih novina poražavajući članak o
meni – u dva sata posle ponoći, tek što sam bila zaspala,
zazvoni telefon: „Molim vas, čujem iz slušalice, samo
nemojte spustiti slušalicu. Umire mi devetogodišnji sin.
Alergija na lekove. Napad. Za ime boga, pomozite! Sve smo
pokušali. Čuli smo za vašu gimnastiku. Možemo li da je
radimo?...“
- Morate! Povičem i počnem da diktiram toj ženi preko
telefona šta i kako da radi. Napad smo prekinuli.
Sutradan čuje se zvono na vratima. Na pragu dečak i
žena. „Dobar dan. To smo vas mi prekjuče zvali“. Slava
Kulišenko i njegova majka, nažalost, ne sećam se njenog
imena, dolazili su kod mene celu nedelju, vežbali. Zatim su otputovali kući. Oko tri godine posle toga, pozovu me u
Kijev da održim predavanja u nekoj fabrici. Pozovem preko
telefona Kulišenko. Dočekali su me na stanici sa cvećem, a
uveče me pozvaše kući u Tarasovsku ulicu, pripremaju
večeru sa šampanjcem.
Tada sam sva radosna saznala da je Slava u to vreme
praktično ozdravio. Bavi se mojom gimnastikom sa svojom
petogodišnjom sestrom, koja je imala... početak astme.
Nažalost, ove bolesti niko nije pošteđen, pa čak ni deca.
Devojčica mi je pokazala, kako ona izvodi vežbe.
Primećujem, nije sve pravilno. Suviše se žuri. Ona i ja smo
malo povežbale... Ali, glavno je bilo drugo, devojčica se
sama branila od gušenja. I tužno i radosno je bilo
pogledati.
Sedela sam u malom stanu, slušala Streljnikovu i
razmišljala: pa dobro, dogodilo se. Ali, to je samo slučaj.
Može li se na osnovu tog slučaja govoriti o metodici? I,
uostalom, sve je previše jednostavno. Bolovao je dečak
mnogo godina. A onda dođe. Počne da se bavi nekakvom
jednostavnom gimnastikom, makar i paradoksalnom, pa šta
onda, molim vas, ozdravi. S druge strane, možda je
podmitio samu Streljnikovu. Nekakvo žrtvovanje besplatno,
spremnost da se žrtvuješ na poziv svakog.
Možda malo preuveličano, razmišljam, ali zato
teatralonost, originalnopst vežbi. Kod bolesnika se rađa
vera. To mnogo znači...“
- A vi dođite na časove, popričajte s ljudima, kao da
pogađa moje sumnje, posavetova me na rastanku
Streljnikova.
 
Član
Učlanjen(a)
24.03.2012
Poruka
158
Ah, koliko je tada bilo nepoznanica kod mene u vezi
gimnastike Streeljnikove. Pa, makar bio to i taj lekoviti
efekat u borbi protiv napada astme. Ipak, napišem članak
za novine. Ali, ponovo dođem kod Aleksandre Nikolajevne...
tek kroz dve godine.
Prvo što sam od nje čula prilikom susreta: „Hvala ti za
članak u „Sovjetskom sportu“. Istinu da kažem, nisam
verovala da će ga objaviti. Mislila sam, došla je, malo se
zabavila, o ponečemu popričala – očekuj naredni ocrnjujući
članak“.
Nekakva promena se dogodila na licu Streljnikove za te
dve godine. prvo mi se učinilo – postarala je. Ali, zatim
shvatim, da je jednostavno umorna. I onda osetih grižu
savesti; ni jednom je nisam pozvala preko telefona, nisam
se zainteresovala, kako joj je zdravlje, uspesi... Mada u toku
svih tih godina, bivalo je da neko pozove redakciju, požali
se na svoju „boljku“ i svakome sam davala bilo adresu, bilo
telefon Streljnikove.
_ Tek što sam stigla iz Lenjingrada, prekide moje misli
Streljnikova. Bila sam kod Natalije Petrovne Behtereve. Kod
unuke poznatog kliničkog lekara. U njenoj klinici postoji
mogućnost istraživanja mojih metoda. Dočekali su me blagonaklono. Smestili me u prelepom hotelu. Odredili su
mi grupu sa kojom sam vežbala. Bili su to teški nervni
bolesnici. Naravno, nije se postavljalo pitanje izlečenja, ali
svako, ko se upoznao sa mnom, osetio bi povećanje
životnog tonusa. To su konstatovali i lekari...
U stanu je tog dana bio nered. Jedni su odlazili, drugi
dolazili. Astma, ostiohondroza, stenokardija, bronhitis,
logoneuroza (zamuckivanje), hipertonija, skolioza (bočno
krivljenje kičme)... Propitivala sam ljude o njihovim
bolestima, o tome, kako se osećaju, o samoj gimnastici. Svi
su, razumljivo, hvalili u većoj ili manjoj meri njen pozitivan
uticaj. Sada me već nisu čudile takve ocene. I sama gimnastika
Streljnikove, sa svom njenom paradoksalnošću, već mi se
nije činila kao nekakav malorazumljivo i nepismeno
sastavljen dopis, koji više liči šampanjskom plesu.
Uostalom, pokušaću da objasnim čitaocima izvore njenog
isceliteljskog dejstva sa moje tačke gledišta.
Za te dve godine, koliko se nismo videle Aleksandra
Nikolajevna i ja, uspela sam dosta dobro da se upoznam sa
teorijom disanja, koju je izložio kandidat medicinskih
nauka iz Novosibirska Konstantin Pavlovič Butejko, i sa
njegovom metodom lečenja asmatičnih bolesti pomoću jake
voljne likvidacije dubokog disanja (VLDD), koja je
registrovana kao patent.
Ukratko, ne ulazeći potpuno u pojedinosti, čiji je veliki
deo osporavala zvanična medicina, o suštini teorije.
Mi dišemo automatski, ne misleći o tom procesu.
Mada... od detinjstva, i kući, i na časovima fiskulture u
školama, trube nam da je osnovno za disanje kiseonik i
zbog toga disati treba jako i duboko, nebi li u plućima
nakupili što je moguće više kiseonika. Setite se
nezaboravnog ponavljanja I. Iljfa i J. Petrova: „Dišite dublje,
uzbuđeni ste“. I, setite se preporuke u našim gimnastičkim
kompleksima: „Podižemo se na prste, ruke gore, istegnite se, dubok udisaj...“
Ali, da li je potreban ovaj dubok udah? Prema Butejku,
podvlačim, ne samo što nije potreban, već je vrlo štetan.
Ušavši od detinjstva u naviku, vremenom postaje izvor
mnogih bolesti.
Nažalost, nema ubedljivih dokaza ni „za“, ni „protiv“ –
jednostavno niko se nije, koliko ja znam, ozbiljno bavio
istraživanjem ovog problema. Ali, ponešto je u teoriji i
radoznalost i prosipa svetlost na efektivnost metoda
Streljnikove.
Ispostavilo se da osim razmene kiseonika prilikom
disanja, ništa manje, a, moguće je, čak i više je važna
razmena ugljendioksida. Stvar je u tome da u ćelijama
našeg organizma ima, otprilike, 2% kiseonika i do 7%
ugljendioksida. Pri čemu, taj ugljendioksid igra najvažniju
ulogu u procesima razmene. Pri opadanju nivoa njegovog
sadržaja u ćelijama narušava se metabolizam (razmena),
što, prema Butejku, i dovodi do pojave bolesti. Smanjenje
procenta ugljendioksida u ćelijama ispod 3% dovodi do
smrti. Ugljendioksida u vazduhu ima veoma malo – svega
o,o3%.
Pa odakle onda organizam uzima ugljendioksid? Sve je
objašnjivo vrlo jednostavno. On je produkat hemijske
reakcije, koja se događa u ćelijama. Bilo koji školarac,
verovatno zna, da ga venska krv iznosi u pluća odaklle se
on udaljava sa vazduhom koji izdišemo. Ustvari, sve se
događa ne baš sasvim tako. Tačnije, uopšte nije tako.
Venska krv, bogata ugljendioksidom, dospeva u pluća, gde
se ugljendioksid rastvara u alveolarni gas. Odatle, iz alveola
pluća, ugljendioksid ulazi u arterijsku krv, gde ga ima,
otprilike, 6,5%.
Znači, šta je veoma važno prilikom disanja? Ne „sprati“
dubokim udahom i dubokim izdahom ugljendioksid iz
pluća (Hiperventilacija). Ako ugljendioksida u plućima ima
malo, a u vazduhu ga, kao što znamo, skoro da i nema, i u
arterijskoj krvi će ga biti manje, ne 6,5%, već manje. Kao
posledica, po zakonima hemije, moguće je oticanje
ugljendioksida iz ćelija u arterijsku krv, što će neminovno
dovesti do narušavanja balansa CO2 i O2 u ćelijama i, kao
posledicu svega toga - pojavu bolesti. Podvlačim još
jednom: takvo je mišljenje Butejka, sa kojim se mnogi
naučnici iz oblasti medicine ne slažu.
 
Član
Učlanjen(a)
24.03.2012
Poruka
158
Ne želim u ovom trenutku da se sa nekim svađam, da
držim nečiju stranu. Ja mislim, vreme će sve rešiti do
tančina. Za nas je važno to da je metod Aleksandre
Nikolajevne Streljnikove, ako ne sasvim, onda u velikoj
meri, objašnjiv Butejkovom teorijom. Paradoksalna
gimnastika Streljnikove, kao i disanje „po Butejku“, u
principu, takođe je usmereno na to, da se u plućima sačuva
ugljendioksid. Ali, za razliku od metoda VLDD, gimnastika
Streljnikove je jednostavnija, shvatljivija, dostupnija. U
krajnjem slučaju, tako se meni čini.

IZ PREPISKE A. N. STRELJNIKOVE

„Dobar dan, uvažena Aleksandra Nikolajevna. Žurim da
vam ispričam moju veliku radost. U maju, prošle godine,
napisala sam vam pismo sa molbom da mi pošaljete vašu
gimnastiku. Dobila sam je, ogromno vam hvala.
Više od pet godina sam bolesna. Mnogo puta sam
ležala u bolnici. Kući mi nije bilo mesta – gušim se. Dva
puta nedeljno, po pravilu, noću su zvali „hitnu“ pomoć.
Lekar mi da injekciju i kobajagi prodišem. Lečenje se
svodilo na: injekcija, trodelna, tri – četiri tabletice
prednizolona na dan i astmo-pumpica, koju nisam
ispuštala iz ruku.
Sva sam bila izbušena. Boli su me gde su stigli, venu
ponekada nisu uspevali da pogode. Lekarka odmahne
rukom. Prestala je da dolazi. Kaže, ako vam bude teško,
dođite, smestićemo vas u bolnicu. I ja sam shvatila – ona je
od mene digla ruke.
U poslednje vreme nisam jela, spavala sam sedeći –
plašila sam se da legnem. Ali sve ne mogu da opišem šta
sam pretrpela.
I – onda dobijem vašu gimnastiku. Muž čita i pokazuje
mi kako da radim vežbe. Prvog meseca mi se, maltene,
oduzeo vrat od te gimnastike, boleli su me kukovi, ruke, ali,
skupivši snagu volje, ponovo sam i ponovo ponavljala vaše
udisaje-pokrete. Vežbala sam dva puta na dan. Nekako bih
dogurala do 30 – 40 udisaja, više nisam mogla. Drugog
meseca sam osetila da lakše dišem, i sama sam smanjila
dozu prednizolona na dve tabletice. „Hitnu“ već nisam
pozivala dve nedelje za redom. Već posle pet meseci
primetim da mnogo lakše dišem. Hodam slobodno. Prestali
su sa injekcijama. Lekarka me zaboravila. Prestala sam da
pijem prednizolon. Po dva – tri sata dišem u borovoj šumi.
Sada radim gimnastiku dva puta dnevno po hiljadu
udisaja. Osećam se dobro. Vratio mi se apetit. A i čvrsto
spavam, do jutra se ne budim. Raspoloženje mi je
izvanredno.
Nedavno u prodavnici sretnem lekarku. Ona zamalo nije
zanemela: „ A mi smo vas već odavno bili otpisali“.
A kada sam došla u polikliniku, tamo su se veoma
začudili, da sam se otrgla od te bolesti. Naterali su me da
uradim analize. Rezultati izvanredni. A lekarka kaže da će
skupiti grupu astmatičara i da ću ja sa njima vežbati.
Draga Aleksandra Nikolajevna, zbog toga što ste mi na
vreme pomogli i pomogli da se iščupam iz kandži opake
bolesti, veliki naklon i čvrsto vam stežem vaše „zlatne“
ručice.
S poštovanjem Kartaševa Angelina Jemeljanovna.
„Draga Aleksandra Nikolajevna,
Od sveg srca ti čestitamo Novu godinu. Želimo ti dobro
zdravlje, radost i uspeh u vašem blagorodnom radu. Veliko
vam hvala za vašu pomoć. Vi ste nam ponovo poklonili
život i radost. Moja Nataša, pošto vas je posetila 1986.g.,
11. avgusta do danas (pismo je datirano 30. XII 1987.g.,
prim. red.) nije popila ni jednu tabletu i ni jednom nije bila
u bolnici. Gimnastiku, po vašoj metodi, radi svakoga dana –
ujutro i uveče. Uradi 2000 pokreta, kako ste vi savetovali.
Još jednom, draga Aleksandra Nikolajevna, veliko vam
hvala. Ljubimo vas. Nataša, Nikola. Dao vam bog zdravlja.
Čestjakovi“.
„Piše vam medicinska sestra iz Perma. 20 godina sam
imala traheobronhitis. Svake godine sam bolovala po dva –
tri meseca, imala sam tako jak kašalj da sam povraćala.
Lečila sam se u stacionaru. Marta, 1986.g. sam doputovala
kod vas i naučila vašu metodu disajne gimnastike. Godinu
dana sam vežbala svakodnevno. Rezultat, ni jednom za tu
godinu se nisam zakašljala, ni jednom nisam bila na
bolničkom lečenju, čak ni kijavicu nisam imala. Ja imam već
62. Nastavljam da radim i svaki dan vas se sećam.
R. Budnikova“.
 
Natrag
Top