Član
- Učlanjen(a)
- 25.12.2012
- Poruka
- 1.901
pozdrav i poštovanje
blagoslovljeni u miru koji nam daje Bog Otac Jehova,
po Kristu Isusu našem Spasitelju
nova tema, koja nam govori o padu čovjeka
zašto se to dogodilo, tko je prouzročio pad i koja mu je bila namjera
tekst jednostavno pisan, svakom čovjeku razumljiv
Pad Čovjeka
Kad je Bog stvorio zemlju, ona je bila prelijepa, savršena u svakom segmentu, odisala je slavom Stvoritelja. Sam Bog nas izvještava o stvaranju: "U početku stvori Bog Nebo i zemlju." (Postanak. 1:1.) Dakle, Tvorac svijeta nije neka, tamo nepoznata i nedefinirana sila ili "priroda", nego, Jedini Bog! "I reče Bog " neka bude svjetlost!" I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro - dan prvi." (Postanak. 1:3-5.)
I tako je Bog stvarao dan za danom, za šest dana stvorio je sve. U petom danu stvorio je živa bića i njima ispunio more i zrak. U šestom danu stvorio je sve kopnene životinje, i kad je to sve završio, odlučio je postaviti svoga namjesnika, kneza, nad svom zemljom, koji že u ime Božje upravljati planetom, voditi brigu o tome da sve funkcionira ispravno i po Tvorčevom planu: "I reče Bog: "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slićna, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji. Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju On ga stvori, muško i zensko stvori ih." (Postanak. 1:26.27.)
A sedmoga dana Bog je otpočinuo, ostavljajući primjer čovjeku za odmor i poštivanje Božjega Zakona: "Tako bude dovršeno Nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I BLAGOSLOVI BOG SEDMI DAN I POSVETI, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini. To je postanak Neba i zemlje, TAKO SU STVARANI". (Postanak. 2:1-4.)
Čovjek je bio kruna Božjeg stvaranja. Kada je Sin Božji završio i uredio prelijepu zemlju, onda je na njoj u ime svoga Oca Jehove stvorio i postavio UPRAVITELJA koji če biti gospodar i čuvar toga veličanstvenog svijeta. Taj upravitelj bio je slika velikoga
Upravitelja - Boga: "Na sliku Božju On ga stvori, muško i žensko stvori ih!" (Postanak. 1:27.)
Na kraju ovoga svetog izvještaja stoji Božja potvrda da je sve doista tako stvoreno: "Tako su stvarani..."(Postanak. 2:4.) Ni jedna rijeć u Bibliji nije bez razloga stavljena. Bog je znao da će Sotona navesti ljude na lažnu nauku i učenje o tomu da je sve nastalo samo
od sebe, i da je zemlja nastajala kroz nekakve dugačke i dugačke periode itd. Međutim Bog kaže da je svu planetu Zemlju, sve na njoj, i čovjeka stvorio u ŠEST DOSLOVNIH DANA OD PO 24 SATA. (Postanak. 1:1.) A sedmoga je dana odmarao. Izvorni tekst na starohebrejskom jeziku, jasno kaže da dani ovdje spomenuti u knjizi Postanka 1. poglavlje, jesu stvarni dani kakvi su i nasi danas. Upotrijebljena je rijeć: "jomi" koja znači "dan" "jedan dan od 24 sata" - dakle jedan obični dan. Svemogućem Bogu ne treba evolucija, niti vrijeme da bi On nešto proizveo, Bog Jehova je iznad svih nama poznatih zakona i spoznaja.
Bog je načinio i Edenski vrt: "I Jehova, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio." (Postanak. 2:8.) Nije to bio samo običan vrt ili šuma. To je bio poseban prostor, bio je to kao veličanstveni park, ograđen sjajnim zidom od bijelog srebrenastoga sjajnoga metala. Unutra su bile neizrecive ljepote. Tu je čovjek učio o svijetu oko sebe, o Nebu i zemlji, a iznad svega o Bogu - svome Stvoritelju.
Sin Božji bio je Adamov Učitelj. On ga je poučavao i otkrivao mu veličanstvene istine Svemira i Božjih zakona ljubavi od najmanjeg cvijeta što radosno blista u travi do sila gravitacije i zakona životinjskog i materijalnoga svijeta. Adam je izučavao sve životinje i dao im imena, od male, sitne mušice što titra u sunčevoj zraci, do ogromnih kitova, slonova, krokodila i velikih ptica. Sve je bilo slobodno i otvoreno čovjekovu umu i istraživanju. Čemu god bi se priblizio svjetlost koja je bila oko čovjeka obasjavala mu je taj predmet. Čovjek je bio upozoren da bude oprezan, bilo mu je objašnjeno o padu Lucifera, i skrenuta mu pažnja na njegovu zlobu i moč. Bog je opomenuo, posredstvom svojih vjernih anđela i Evu da se ne odvaja od svoga muža. A usred Raja, Bog je postavio drvo probe, drvo testiranja slobodne volje: "Tada Jehova, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla - pogledu zanimljiva a dobra za hranu - i stablo života , nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla." (Pos.2:9.)
Jedno do drugog, odnosno u neposrednoj blizini nalazilo se sta*blo koje je svojim plodovima održavalo život, tako da onaj tko ga jede može živjeti u beskraj, dok god jede sa toga stabla života. Ali tu je bilo i stablo kušnje, odnosno testa vjernosti Jehovi. Bog je opomenuo čovjeka da ne zloupotrijebi svoju slobodnu volju: "Sa svakog stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo češ umrijeti!" (Pos.2:16-17.) Čovjek je imao sve obilje, i nije morao nikad uopče pristupiti u blizinu toga stabla kušnje. Međutim, Sotona je došao upravo na to stablo i čekaoje svoju povoljnu priliku za kušanje. Koliko je dugo Sotona čekao to neznamo, ali Kušač je zacijelo bio strpljiv kao lovac koji čeka pravi ćas. Adam i Eva su po vrtu obavljali svoje svakodnevne dužnosti, i uglavnom su uvijek bili u blizini jedno drugome, međutim, ne pazeći na Božansku opomenu, zanesena radom i svojim zanimanjem, Eva se jednom prilikom udaljila od svoga muža. Kad je naišla u blizini drveta kušnje, Staroj zmiji, Sotoni pružila se toliko čekana prilika. Sotona je kao svoga medija uzeo zmiju, hipnotizirao ju, odnosno, iskoristio je sakrivši se nevidljiv iza nje. Eva je najedanput začula glas sa drveta spoznaje dobra i zla. Iznenađena, kad je netko pozvao po imenu, zagledala se u drvo. A i već prije toga, Eva je stajala pred drvetom i gledala ga, razmišljajući, zašto im je Stvoritelj zabranio jesti s toga tako lijepog drveta. I tada je začula Kušačev glas: "Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jehova, Bog. Ona reće ženi: "Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednoga drveta u vrtu?" Žena odgovori zmiji: "Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: "Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj da ne umrete!" Na to će zmija ženi: "Ne, nečete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo". Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oći zamamljivo, a
za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svome mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo."(Pos. 3:1-6)
Vidimo kako je Sotona lukavo nastupio ne propuštajuči priliku. Kad je Eva znatiželjno gledala stablo, time se već stavila u opasnost, i Nečastivi joj je odmah izišao u susret: ponudio joj je naizgled nešto dobro, nešto korisno, ponudio joj je da bude kao Bog! Sotona je Evi ponudio isti onaj grijeh i prekršaj koji je sam počinio u Nebu i zbog kojega je postao izdajnik i protjeran je iz stanova blaženstva i mira. On joj je svoj grijeh ponudio u najprivlačnijim bojama. Eva se čudila kako to da zmija govori. A zmija je do tada bila najljepša životinja u raju. Letjela je i živjela na stablima, imala je prekrasni srebrenasti sjaj krila i kad bi letjela preko nebesa kao da je sunce odsjavalo po zemlji. E upravo to najljepše uzeo je Sotona za svoj mamac. Jer Kušač ne prilazi otvoreno čovjeku, nego lukavo - zamaskirano dobrim i korisnim namjerama i savjetima. Ali ti savjeti se na kraju pokažu kao - put u propast! Kad se Eva čudila od kuda zmiji moč govora (A u stvari nije govorila zmija nego Sotona sakriven iza nje na stablu) Sotona kao da joj je čitao misli i prigušenim, zavodljivim glasom Kušača joj je kazao: "Evo ja zmija sam jela sa stabla dobila moć govora, a tek ti Eva, koja si na sliku Božju, ako jedeš od ovoga stabla, ti ćeš biti kao Bog!" Sotona je laskanjem otvorio Evinu žudnju i pohlepu, i pohotu da bude kao Bog, da doživi zadovoljstvo veće od onog koje Bog pruža u svojoj ljubavi.
Tako Sotona i danas radi među sinovima i kćerima Adamovim. On koristi privlačne stvari, oku ugodne, oholosti poželjne, lažnom znanju obečavajuće. Lukavo Sotona uvlači u svoju mrežu i onda zapetljava u užad grijeha i kraj je propast. Ne samo za ovaj život, nego za vječno, neizrecivo naslijeđe, upravo ono koje je sam Sotona zauvijek prokockao. Samo Bog može spasiti čovjeka od sile i lukavstva ovoga paloga anđela - lukavoga, upornoga i okrutnoga lovca sinova čovječjih.
Kad je sama Eva počinila grijeh, prekršivši Božji Zakon, i umjesto vjere u JEDNOGA BOGA izabrala za svoga Boga Sotonu, "jer koga slušaš onoga si rob" kazano je u Novom Zavjetu - tada ne da je razumjela u kakvo se zlo zaplela, nego je otišla i svome mužu te mu ponudila plodove koje je nabrala i donjela u rukama. Adam je vidjevši to, i saslušavši sve što mu je Eva rekla, zadrhtao od straha jer je znao daje Eva strašno pogriješila, i da je to vjerojatno onaj pali anđeo na kojega im je pažnju Bog skrenuo. Ali Eva je bila tako uporna, ljupka, nudila mu je plodove s tvrdnjom da ni ona eto nije umrla, kao što je Bog kazao. Na Adamovom licu se vidjelo da se u duši užasna agonija vodi, borio se sam sa sobom. Eva je bila tako lijepa i njemu draga, nije ju želio izgubiti, a s druge strane moralna odgovornost prema Stvoritelju razdirala ga je.
No, i Adam je gledao Evu kao ona malo prije toga ono strašno, očaravajuće stablo, i razmišljao je: "ipak se na Evi ne vide nikakvi tragovi promjena niti smrti, možda je ipak zmija u pravu?!" Razmišljao je jedan trenutak a onda naglo uzeo jabuku iz Evine ruke i pojeo.
Tada najedanput nestade predivne svjetlosti koja ih je okruživala kao blještava haljina. Tada prvi put ugledaše jedno drugo u golotinji. A srca im obuze do tada nepoznat osjećaj - užasan
strah od krivice i kazne: "Tada se obadvoma otvoriše oči I UPOZNAJU DA SU GOLI." (Pos.3:7.) Sad su shvatili da su prevareni.
Doista, otvorile su im se oći, upravo kao sto im je Sotona obećao, ali ne da bi postali kao Bog, nego da bi spoznali DA SU GOLI, BIJEDNI I JADNI, i da su prokockali ljubav i povjerenje svoga Stvoritelja! Ali Adam i Eva su se tješili nadom da će im Onaj koji je uvijek prema njima bio pun ljubavi i pažnje oprostiti. Međutim upravo zato što je test vjernosti bio tako lagan, a ipak ga nisu položili, nije im se moglo oprostiti i ostaviti ih u predivnom vrtu edenskom. Bog im je izrekao presudu: Izgon iz rajskoga vrta!
Neki se ljudi pitaju kako to da Adam i Eva nisu odmah umrli kad su jeli sa zabranjenog drveta, kako im je Bog kazao "U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo češ umrijeti!" (Pos. 2:17.) No to je jasno. Isus Sin Božji, je istog časa kad su Adam i Eva zgriješili, stao kao posrednik između pravednoga gnjeva Božjega i palog čovjeka. Isus je postao jamac ljudske rase. Svojom žrtvom Isus je od prije nego "je svijeta bilo" bio "Janje Božje zaklano za grijehe svijeta..." Isus je tu strašnu žrtvu prihvatio dragovoljno, da bi spasio čovjeka, obranio čast svoga Oca i uništio Sotonu i njegovu "državu smrti" na zemlji.
Da Isus nije za njih posredovao Adam i Eva bi istog časa propali, bili uništeni, kad su pojeli plod sa zabranjenog stabla.
Sotona je kazao Evi zar im je Bog zabranio jesti sa svakoga drveta u vrtu. A Bog je upravo suprotno kazao, dopustio je ljudima jesti sa svakoga drveta u vrtu, osim sa drveta spoznaje dobra i zla. Ali Kušač je lukavo postavio pitanje, psihološki dobro tempirano da izazove Evinu znatiželju, nevjericu i iznad svega toga, da Evu potakne na razgovor sa Sotonom, da mu pruži prigodu za ponudu grijeha.
Eva je naivno ušla u razgovor sa največim varalicom u Svemiru, s praiskonskim varalicom, začetnikom grijeha, "ocem laži..." (Ivan.8:44.)
Sa Sotonom može raspravljati samo Bog. Ni jedan čovjek ne smije se upuštati niti u pomisao da odgovori niti na jednu jedinu rijec Kušača, Nečastivoga. Čak ni sam Sin Božji nije se upuštao u prepirke s njim, nego je samo kazao. "Jehova da te ukori Sotono!" (Poslanica apostola Jude.l:9. Zaharija. 3:2.)
Tako je Sotona prijevarom oteo planetu Zemlju od Jehovinog namjesnika i kneza - Adama. Sotona se silno radovao kad je naveo ljude na neposlušnost Božjem Zakonu. Sve vojske Sotonine su klicale od radosti i rugale se Sinu Božjem - čuvaru Zakona Božjeg. Sotona se ponadao da će moći pridobiti još svjetova za svoju vlast koju je namjeravao uspostaviti u Svemiru nasuprot Jehovi. Kad je Adama i Evu naveo na grijeh, na bezakonje, Sotona je tada tvrdio pred cijelim Nebom i svim nepalim svjetovima: da se Zakon Božji ne može držati i da je taj Zakon uzrok pada čovjeka. I da sad Jehova po pravdi, ako će primjenjivati zakon i na ljude kao i na Lucifera i njegove anđele mora oduzeti milost griješnom rodu i kazniti ih po pravdi koju zahtijeva Zakon - dakle vječnu smrt! Ili ako im oprosti, onda mora oprostiti i Luciferu i svim njegovim sljedbenicima i na Nebu i na zemlji. Svi svjetovi su ozbiljno pratili razvoj situacije, u Nebu se nije čula ni jedna harfa kad je odjeknula vijest da je Sotona prevario i upropastio ljude te okupirao planetu Zemlju. Bol, zaprepaštenje i tuga čitali su se sa lica svih nebeskih vojski.
Sad je bilo postavljeno odlučujuče pitanje: ŠTO ĆE UČINITI JEHOVA U OVOJ TEŠKOJ SITUACIJI? Izgledalo je da Luci*fer napreduje i trijumfira, rugao se samom Bogu i Njegovom Zakonu, i Njegovom kako je to Lucifer nazivao "pogrešnom uređenju Svemira". Ako Bog oprosti palom čovjeku, onda će se time amnestirati grijeh u cijelom Svemiru, a amnestiran bi bio i Sotona.
To bi značilo užasnu tragediju za sve svijetove jer bi bila otvorena vrata za bezakonje i propast. A ako Bog ne oprosti čovjeku i uništi ga, onda je Lucifer u pravu kad je tvrdio da stvorenja ne mogu držati Božji Zakon, koji je "mrski jaram ropstva" i eto kad ta "jadna" bića padnu pod tim "jarmom" - Jehova ih bezdušno i okrutno, bez milosti uništava.
Srca vjernih vojnika Božjih - svetih anđela, drhtala su od pomisli na to što će biti, hoće li neprijatelj Boga i čovjeka ostvariti svoju strašnu namjeru da oblati Boga i poljulja Njegovu pravednu i dobru vlast u cijelom Svemiru ? Dok su ta pitanja pritiskala anđele Božje i sve svjetove, Isus je otišao ka svome Ocu na onom veličanstvenom kristalnome mora, koje odsjajuje slavom Božjom kao živi oganj. Isus je u savjetu sa Svemogućim razmatrao nastalu situaciju. Otac i Sin su jasno vidjeli da čovjek neminovno mora propasti, osim ako se pronađe ZAMJENIK, Jamac, netko tko je ravan Bogu, a tko bi preuzeo pogrešku pale rase na sebe i došao na zemlju kao čovjek, podložnik Zakona Božjega, i porazio Sotonu , te mu opet oduzeo vlast nad zemljom i vratio je u ruke prvotnom Knezu - Adamu, odn. čovjeku. Ali takva žrtva i takva velika operacija je zahtijevala maksimalni rizik za onoga tko bi se prihvatio te misije. Zahtijevala je njegov život, patnju, smrt, strašno poniženje. Svi grijesi pale rase moraju biti položeni na tu ZAMJENU na toga Jamca ljudske rase.
Nitko u Svemiru nije to mogao izvršiti, nitko od svih stvorenja, jer ni jedno nije ravno Bogu i ne može u ime Boga preuzeti kaznu na sebe i otplatiti strašni dug u krvi - svojoj! Samo jedno biće bi to moglo učiniti - Sin Vječnoga Boga - Jehove, ljubazni Isus! Isus je gledajući jade osuđenoga svijeta, njihovu bol i propast i trijumfiranje Kneza tame, razmišljao. Njegovo srce je razdirao bol ljudske rase, za koju je znao što je čeka ako se ne nađe POSREDNIK. Tada se srce Isusovo sažalilo, i On je zatražio od svoga Oca da dopusti Njemu svome Sinu da postane ZAMJENIK, Jamac roda ljudskoga, da postane POSREDNIK između palih ljudi i Jehove. Otac to nije prihvatio, nije mogao dopustiti tako sramno poniženje, užasne muke i smrt svoga ljubimca, Jedinorođenca - svoga jedinoga Sina. Isus se ipak i dalje zauzimao za čovjeka.
Obavijeni neprozirnom svjetlošču Svemogučega Otac i Sin su aktivno diskutirali i pretresali sve mogučnosti i opcije budučnosti, koje su sve u Božjoj ruci. Pod plaštem te Božje svjetlosti Otac i Sin su stvarali budučnost cijelog jednog svijeta, tražeći način da ga spase od strasne sudbine. Tri puta je sin molio Oca. da mu dopusti postati Jamac ljudske rase, tri se puta Otac borio sam sa sobom, vagajuči na vagi vječnosti konačnu odluku koja će biti strašna, ma što odlucio. Ako ne prihvati molbu svoga Sina onda će sudbina čovjeka biti zapečačena pečatom vječnog uništenja, a ako prihvati molbu svoga Sina onda će sudbina Isusa, Njegova Jedinorodenog Sina biti u neizrecivoj opasnosti s mogucnošču vječnog gubitka. Bog se borio sam sa sobom. Bila je to drama, užasna, duboka, dublja od bezdana, šira od vječnosti, drama koja se odvijala u nijemoj tišini Božje duše i zebnji Neba . Anđeli su vidjeli kako je Isusa tri puta obavijala svjetlost oko Božjeg prijestolja, ali oni nisu znali što razgovaraju Otac i Sin. Ali... vidjeli su i osjećali da se lome velika, sudbonosna pitanja. Cijeli je Svemir u zebnji iščekivao konacni Jehovin odgovor na Sotonin izazov i trijumf. Tada se od prijestolja pojavio Isus, Njegovo ljubazno lice bilo je smireno i blago. Okupio je nebeske vojske oko sebe i počeo im objašnjavati da je pronađen put rješenja problema. Da je pronađen put izbavljenje čovjeka, otkrivao im je dio po dio, ukratko veliki PLAN SPASENJA za Adama i njegovo potomstvo. Anđeli su slušali u nijemoj tišini. A kad je Isus kazao da taj plan zahtjeva žrtvu, i objasnio im kakvu strašnu žrtvu i kakav rizik, i kad im je kazao da je On dobrovoljno prihvatio postati taj Jamac ljudskoga roda i da će On Sin Božji, Vrhovni Zapovjednik svih nebeskih vojski postati ta žrtva na zemlji, te da će svoj život položiti za čovjeka, među anđelima, od najvišeg zapovjednika pa dalje nastao je trenutak nijeme nevjerice, zaprepaštenja i potom šoka. Kao jedan pali su na koljena pred svojim ljubljenim Zapovjednikom, i nudili svoje živote umjesto Njegovog. Isus im je objašnjavao da život jednog anđela ne bi mogao otkupiti krivicu čovjeka, nego samo život Onoga tko je ravan Bogu. Bog, Jehova je Tvorac Zakona, i samo On može oprostiti prekršitelju toga svetog, Pravednog, nepristranog Zakona, ali Bog mora u zamjenu preuzeti na sebe svu krivicu onoga tko je počinio prekršaj. Za tu ulogu, Bog, Jehova, sam osobno, ne moze položiti svoj život, jer je Jehova po prirodi jedini BESMRTAN i nemože umrijeti nikad. (l.Timoteju poslanica. 6:16.) Dakle tu veliku, strašnu žrtvu može prinjeti samo netko tko ispunjava slijedeće uvjete: DA JE RAVAN JEHOVI, DA SVOJU BESMRTNOST MOŽE ODLOŽITI U RUKE JEHOVI DA BI MOGAO KAO ČOVJEK UMRIJETI, I DA DOBROVOLJNO PRISTAJE NA TU ŽRTVU.
Kad bi se cijeli Svemir pretražio, nema takve osobe, osim... Sina Božjega - Isusa. I Isus je prihvatio tu najveću misiju u Svemiru koja se ikada dogodila. Da se Neograničeni nastani u ograničenom. Da Pravedni umre za nepravedne, da Vječni postane vremenit, da Onaj koji je Gospodar svjetova; umoran, gladan i žedan putuje prašnjavom zemljom i ovisi od milosrđa dobrih i iskrenih ljudi, griješnih potomaka onoga Adama koji prodade cijeli jedan svijet, cijelu planetu, neprijatelju Božjem i ljudskom. Ta spoznaja je anđele ispunila takvim strahopoštivanjem da su padali na koljena i klanjali se Knezu Života nudeći svoj život umjesto Njegovog. kad im je Isus objasnio da će On svojom žrtvom omoguciti Bogu da konačno unisti grijeh, da uništi i Sotonu i sve njegove sljedbenike, a da ipak izbavi čovjeka iz bezdana propasti, to je obasjalo srca vjernih nebeskih vojski neizrecivom radošču, tada su uzeli svoje zlatne harfe i zapjevali veličanstvenu pobjedničku, trijumfalnu pjesmu. Cijelo Nebo i svi nebeski dvorovi odjekivali su radoščlu što je Bog iznašao način spasenja čovjeka i konačnog uništenja grijeha i zla. Tada je Isus sišao na zemlju, da Adamu saopći presudu. Adam i njegova družica sakrili su se pred svojim Stvoriteljem. Što je ućinio grijeh! Prije su uvijek s radošču dočekivali sina Božjega, a sad sakrili su se. Kad su izišli pred njega stajali su šutke oborenih glava. I tada je objavljena odluka o izgonu iz raja. Objavljeno je čovjeku, muškarcu što ga čeka, teški rad na zemlji od koje je stvoren, i ženi, rađanje u mukama, ali i zmiji, koja je simbolički predstavljala Sotonu : "I još stavljam neprijateljstvo između tebe i žene, i između potomstva tvoga i potomstva njezina; ono će ti na glavu stati, a ti češ ga u petu ujesti." (Postanak. 3:15.)
Sotona je bio zaprepašten kad je ovo čuo. On je razumio da će Bog ipak oprostiti čovjeku, a ostati pravedan u skladu sa svojim Zakonom, a grijeh će istrijebiti. Odnosno Sotona je razumio da će doći netko sa Neba i u ime čovjeka pobjediti Sotonu i otkupiti Adamov pad i grijeh. Sotona je znao da taj koji ima doći s Neba i roditi se kao čovjek ne može biti nitko drugi nego samo i jedino Sin Jehovin - Isus, kojeg Sotona i njegove vojske toliko mrze! Sotonino srce zlurado je zaigralo od radosti pri pomisli da će Sina Božjega povući sa Njegova visokog prijestolja u kaljužu zemlje. Ali s druge strane zadrhtao je od pomisli da je to Onaj isti koji ga je pobijedio u nebeskom ratu i izbacio iz stanova blaženstva. Sotona je tada razumio i to da će Bog staviti neku silu koja će ograničavati moć Sotone nad ljudima, i da neće moći ljude pretvoriti u svoje robove i saveznike kako je planirao. To je Nečastivoga ispunilo bjesom i mržnjom na Boga i Njegova Sina i sve nebesnike Njegove.
No, Sotona je odlučio, dobro se pripraviti da dočeka Sina Božjega i da ga pobjedi kao i Adama. Čak se Sotona hvalisao među svojim anđelima kako će pobjediti Krista kad dođe u obličju čovje*ka na zemlju, kao što je pobjedio i Adama. Međutim, duboko u sebi, bio je uznemiren, i odlučio je poduzeti sve što je u njegovoj moći da zaštiti svoje tek osvojeno carstvo - planetu Zemlju, i da se temeljito pripravi za budući veliki sukob sa Sinom Božjim na zemlji. Jer Lucifer je dobro znao što će taj sukob značiti, od ishoda bitke sa Sinom Božjim na zemlji, ovisit će sudbina i Lucifera i njegovih anđela i njihova carstva. Zato je odmah Sotona naredio svojim anđelima da čvrsto drže kontrolu nad ljudima, da ljude uče kršiti Božji Zakon i da tako navlače na sebe Božju osudu. Raspoređivao je svoje legije po zemlji i davao upute i dužnosti svojim generalima. Sa svojim letjelicama stacionirao se u orbiti planete Zemlje. Tu je smjestio i svoj stožer i zapovjedni grad svoje flote. Zemlju je podjelio na sektore i dao vlast svojim podčinjenim generalima nad tim raznim sektorima. Zemlju je premrežao svojim nevidljivim putovima.
Ali ni Bog nije sjedio skrštenih ruku. I On je izdao naredbu svome Sinu da učini sve što je potrebno da se Sotonina moć ograniči, i njegovo carstvo nadzire, da se svi ljudi koji žele služiti Jehovi štite i čuvaju, te da se opake namjere i planovi Sotonini razbijaju nebeskim vojskama.
Tako je i Isus uspostavio svoj obruč oko zemlje, mnoštvom letjelica, zapovjednim gradom glavnokomandujučeg arkanđela, te mnoštvom nevidljivih putova po zemlji, nadzornim postajama, teritorij zemlje je podjeljen u zone i Isusovi generali iz nebeske vojske i specijalne postrojbe iz samoga Stožera nebeskoga dobile su vlast nad tim zonama. Isus je počeo pripravu za svoj dolazak na svijet. Tako je otpočela velika borba na zemlji!
Obje zaračene vojske su znale da za jedne i druge nema mjesta zauvijek na zemlji. Jedni će biti poraženi i uništeni. Zato su se svi temeljito pripravljali. Sotona je sa svojim generalima pravio planove i provodio ih, sve u cilju konačnog sukoba u kojem se nadao da će On pobjediti i odrzati svoje carstvo - zemlju. A Isus je radio mudro, odlučno, znajući kakva ga borba i žrtva čeka, vjerujući u svoga Oca i u pobjedu Pravde, tj. svoju pobjedu, po pravdi Jehovinoj. Od pocetka velike borbe na zemlji Sotona je naredio svojim anđelima da pojedine laži i lazne doktrine posebno nameču ljudima i da pojedine obmane posebno forsiraju po cijelom svijetu. Jedna od tih velikih sotoninih laži od početka jest, da nije važno poštivati Božji Zakon onako kako ga je Bog objavio. Te druga velika laž, da Bog ipak neće tako strogo kazniti ljude, da su sve Božje prijetnje ustvari upućene da zaplaše čovjeka da ne griješi, ali da Bog ipak neće uništiti čovjeka djelo svojih ruku. Na tim obmanama Sotona je počeo zavoditi potomke Adamove u prijepotopnom svijetu. Ljudi su se poslije pada u grijeh naglo množili, ali na žalost naglo je raslo i bezakonje i grijeh, opačina svake vrste. Kad je čovjek prestupio Božji Zakon, njegova je priroda postala zla, i on je došao u suglasnost sa Sotonom, a ne u neprijateljstvo s njim. Po prirodi stvari, ne postoji nikakvo neprijateljstvo između griješnoga čovjeka i začetnika grijeha. Da se Bog nije umješao cijela Ijudska obitelj sklopila bi savez sa Sotonom za rat protiv Neba i pobunu protiv Boga. Ali Milost koju Krist usađuje u čovjekovu dušu budi u njemu neprijateljstvo prema Sotoni. Bez ove milosti koja čovjeka preporađa i obnavlja, čovjek bi ostao Sotonin rob. Sotonina oruđa neprestano rade pod njegovom upravom da učvrste njegov autoritet i podignu njegovo carstvo nasuprot Božjem carstvu. Prijepotopni svijet sve se više udaljavao od Boga, tako da je preostajalo sve manje pravednika u onom naraštaju tako bogatom svim materijalnim blagom, i siromašnom u duhu. Na koncu Bog je bio prisiljen intervenirati i velikim potopom očistiti zemlju od moralnog rasula, zla i bezakonja. (Postanak.6.7.8. poglavlje.) Poslije potopa počeo je novi svijet, odnosno današnji svijet. Ljudi su se množili po zemlji, a Sotona je bio veoma zaposlen učeći ih svim svojim lažima.
iz kjnige zakon života, autor ivan lukić
blagoslovljeni u miru koji nam daje Bog Otac Jehova,
po Kristu Isusu našem Spasitelju
nova tema, koja nam govori o padu čovjeka
zašto se to dogodilo, tko je prouzročio pad i koja mu je bila namjera
tekst jednostavno pisan, svakom čovjeku razumljiv
Pad Čovjeka
Kad je Bog stvorio zemlju, ona je bila prelijepa, savršena u svakom segmentu, odisala je slavom Stvoritelja. Sam Bog nas izvještava o stvaranju: "U početku stvori Bog Nebo i zemlju." (Postanak. 1:1.) Dakle, Tvorac svijeta nije neka, tamo nepoznata i nedefinirana sila ili "priroda", nego, Jedini Bog! "I reče Bog " neka bude svjetlost!" I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro - dan prvi." (Postanak. 1:3-5.)
I tako je Bog stvarao dan za danom, za šest dana stvorio je sve. U petom danu stvorio je živa bića i njima ispunio more i zrak. U šestom danu stvorio je sve kopnene životinje, i kad je to sve završio, odlučio je postaviti svoga namjesnika, kneza, nad svom zemljom, koji že u ime Božje upravljati planetom, voditi brigu o tome da sve funkcionira ispravno i po Tvorčevom planu: "I reče Bog: "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slićna, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji. Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju On ga stvori, muško i zensko stvori ih." (Postanak. 1:26.27.)
A sedmoga dana Bog je otpočinuo, ostavljajući primjer čovjeku za odmor i poštivanje Božjega Zakona: "Tako bude dovršeno Nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I BLAGOSLOVI BOG SEDMI DAN I POSVETI, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini. To je postanak Neba i zemlje, TAKO SU STVARANI". (Postanak. 2:1-4.)
Čovjek je bio kruna Božjeg stvaranja. Kada je Sin Božji završio i uredio prelijepu zemlju, onda je na njoj u ime svoga Oca Jehove stvorio i postavio UPRAVITELJA koji če biti gospodar i čuvar toga veličanstvenog svijeta. Taj upravitelj bio je slika velikoga
Upravitelja - Boga: "Na sliku Božju On ga stvori, muško i žensko stvori ih!" (Postanak. 1:27.)
Na kraju ovoga svetog izvještaja stoji Božja potvrda da je sve doista tako stvoreno: "Tako su stvarani..."(Postanak. 2:4.) Ni jedna rijeć u Bibliji nije bez razloga stavljena. Bog je znao da će Sotona navesti ljude na lažnu nauku i učenje o tomu da je sve nastalo samo
od sebe, i da je zemlja nastajala kroz nekakve dugačke i dugačke periode itd. Međutim Bog kaže da je svu planetu Zemlju, sve na njoj, i čovjeka stvorio u ŠEST DOSLOVNIH DANA OD PO 24 SATA. (Postanak. 1:1.) A sedmoga je dana odmarao. Izvorni tekst na starohebrejskom jeziku, jasno kaže da dani ovdje spomenuti u knjizi Postanka 1. poglavlje, jesu stvarni dani kakvi su i nasi danas. Upotrijebljena je rijeć: "jomi" koja znači "dan" "jedan dan od 24 sata" - dakle jedan obični dan. Svemogućem Bogu ne treba evolucija, niti vrijeme da bi On nešto proizveo, Bog Jehova je iznad svih nama poznatih zakona i spoznaja.
Bog je načinio i Edenski vrt: "I Jehova, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio." (Postanak. 2:8.) Nije to bio samo običan vrt ili šuma. To je bio poseban prostor, bio je to kao veličanstveni park, ograđen sjajnim zidom od bijelog srebrenastoga sjajnoga metala. Unutra su bile neizrecive ljepote. Tu je čovjek učio o svijetu oko sebe, o Nebu i zemlji, a iznad svega o Bogu - svome Stvoritelju.
Sin Božji bio je Adamov Učitelj. On ga je poučavao i otkrivao mu veličanstvene istine Svemira i Božjih zakona ljubavi od najmanjeg cvijeta što radosno blista u travi do sila gravitacije i zakona životinjskog i materijalnoga svijeta. Adam je izučavao sve životinje i dao im imena, od male, sitne mušice što titra u sunčevoj zraci, do ogromnih kitova, slonova, krokodila i velikih ptica. Sve je bilo slobodno i otvoreno čovjekovu umu i istraživanju. Čemu god bi se priblizio svjetlost koja je bila oko čovjeka obasjavala mu je taj predmet. Čovjek je bio upozoren da bude oprezan, bilo mu je objašnjeno o padu Lucifera, i skrenuta mu pažnja na njegovu zlobu i moč. Bog je opomenuo, posredstvom svojih vjernih anđela i Evu da se ne odvaja od svoga muža. A usred Raja, Bog je postavio drvo probe, drvo testiranja slobodne volje: "Tada Jehova, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla - pogledu zanimljiva a dobra za hranu - i stablo života , nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla." (Pos.2:9.)
Jedno do drugog, odnosno u neposrednoj blizini nalazilo se sta*blo koje je svojim plodovima održavalo život, tako da onaj tko ga jede može živjeti u beskraj, dok god jede sa toga stabla života. Ali tu je bilo i stablo kušnje, odnosno testa vjernosti Jehovi. Bog je opomenuo čovjeka da ne zloupotrijebi svoju slobodnu volju: "Sa svakog stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo češ umrijeti!" (Pos.2:16-17.) Čovjek je imao sve obilje, i nije morao nikad uopče pristupiti u blizinu toga stabla kušnje. Međutim, Sotona je došao upravo na to stablo i čekaoje svoju povoljnu priliku za kušanje. Koliko je dugo Sotona čekao to neznamo, ali Kušač je zacijelo bio strpljiv kao lovac koji čeka pravi ćas. Adam i Eva su po vrtu obavljali svoje svakodnevne dužnosti, i uglavnom su uvijek bili u blizini jedno drugome, međutim, ne pazeći na Božansku opomenu, zanesena radom i svojim zanimanjem, Eva se jednom prilikom udaljila od svoga muža. Kad je naišla u blizini drveta kušnje, Staroj zmiji, Sotoni pružila se toliko čekana prilika. Sotona je kao svoga medija uzeo zmiju, hipnotizirao ju, odnosno, iskoristio je sakrivši se nevidljiv iza nje. Eva je najedanput začula glas sa drveta spoznaje dobra i zla. Iznenađena, kad je netko pozvao po imenu, zagledala se u drvo. A i već prije toga, Eva je stajala pred drvetom i gledala ga, razmišljajući, zašto im je Stvoritelj zabranio jesti s toga tako lijepog drveta. I tada je začula Kušačev glas: "Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jehova, Bog. Ona reće ženi: "Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednoga drveta u vrtu?" Žena odgovori zmiji: "Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: "Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj da ne umrete!" Na to će zmija ženi: "Ne, nečete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo". Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oći zamamljivo, a
za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svome mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo."(Pos. 3:1-6)
Vidimo kako je Sotona lukavo nastupio ne propuštajuči priliku. Kad je Eva znatiželjno gledala stablo, time se već stavila u opasnost, i Nečastivi joj je odmah izišao u susret: ponudio joj je naizgled nešto dobro, nešto korisno, ponudio joj je da bude kao Bog! Sotona je Evi ponudio isti onaj grijeh i prekršaj koji je sam počinio u Nebu i zbog kojega je postao izdajnik i protjeran je iz stanova blaženstva i mira. On joj je svoj grijeh ponudio u najprivlačnijim bojama. Eva se čudila kako to da zmija govori. A zmija je do tada bila najljepša životinja u raju. Letjela je i živjela na stablima, imala je prekrasni srebrenasti sjaj krila i kad bi letjela preko nebesa kao da je sunce odsjavalo po zemlji. E upravo to najljepše uzeo je Sotona za svoj mamac. Jer Kušač ne prilazi otvoreno čovjeku, nego lukavo - zamaskirano dobrim i korisnim namjerama i savjetima. Ali ti savjeti se na kraju pokažu kao - put u propast! Kad se Eva čudila od kuda zmiji moč govora (A u stvari nije govorila zmija nego Sotona sakriven iza nje na stablu) Sotona kao da joj je čitao misli i prigušenim, zavodljivim glasom Kušača joj je kazao: "Evo ja zmija sam jela sa stabla dobila moć govora, a tek ti Eva, koja si na sliku Božju, ako jedeš od ovoga stabla, ti ćeš biti kao Bog!" Sotona je laskanjem otvorio Evinu žudnju i pohlepu, i pohotu da bude kao Bog, da doživi zadovoljstvo veće od onog koje Bog pruža u svojoj ljubavi.
Tako Sotona i danas radi među sinovima i kćerima Adamovim. On koristi privlačne stvari, oku ugodne, oholosti poželjne, lažnom znanju obečavajuće. Lukavo Sotona uvlači u svoju mrežu i onda zapetljava u užad grijeha i kraj je propast. Ne samo za ovaj život, nego za vječno, neizrecivo naslijeđe, upravo ono koje je sam Sotona zauvijek prokockao. Samo Bog može spasiti čovjeka od sile i lukavstva ovoga paloga anđela - lukavoga, upornoga i okrutnoga lovca sinova čovječjih.
Kad je sama Eva počinila grijeh, prekršivši Božji Zakon, i umjesto vjere u JEDNOGA BOGA izabrala za svoga Boga Sotonu, "jer koga slušaš onoga si rob" kazano je u Novom Zavjetu - tada ne da je razumjela u kakvo se zlo zaplela, nego je otišla i svome mužu te mu ponudila plodove koje je nabrala i donjela u rukama. Adam je vidjevši to, i saslušavši sve što mu je Eva rekla, zadrhtao od straha jer je znao daje Eva strašno pogriješila, i da je to vjerojatno onaj pali anđeo na kojega im je pažnju Bog skrenuo. Ali Eva je bila tako uporna, ljupka, nudila mu je plodove s tvrdnjom da ni ona eto nije umrla, kao što je Bog kazao. Na Adamovom licu se vidjelo da se u duši užasna agonija vodi, borio se sam sa sobom. Eva je bila tako lijepa i njemu draga, nije ju želio izgubiti, a s druge strane moralna odgovornost prema Stvoritelju razdirala ga je.
No, i Adam je gledao Evu kao ona malo prije toga ono strašno, očaravajuće stablo, i razmišljao je: "ipak se na Evi ne vide nikakvi tragovi promjena niti smrti, možda je ipak zmija u pravu?!" Razmišljao je jedan trenutak a onda naglo uzeo jabuku iz Evine ruke i pojeo.
Tada najedanput nestade predivne svjetlosti koja ih je okruživala kao blještava haljina. Tada prvi put ugledaše jedno drugo u golotinji. A srca im obuze do tada nepoznat osjećaj - užasan
strah od krivice i kazne: "Tada se obadvoma otvoriše oči I UPOZNAJU DA SU GOLI." (Pos.3:7.) Sad su shvatili da su prevareni.
Doista, otvorile su im se oći, upravo kao sto im je Sotona obećao, ali ne da bi postali kao Bog, nego da bi spoznali DA SU GOLI, BIJEDNI I JADNI, i da su prokockali ljubav i povjerenje svoga Stvoritelja! Ali Adam i Eva su se tješili nadom da će im Onaj koji je uvijek prema njima bio pun ljubavi i pažnje oprostiti. Međutim upravo zato što je test vjernosti bio tako lagan, a ipak ga nisu položili, nije im se moglo oprostiti i ostaviti ih u predivnom vrtu edenskom. Bog im je izrekao presudu: Izgon iz rajskoga vrta!
Neki se ljudi pitaju kako to da Adam i Eva nisu odmah umrli kad su jeli sa zabranjenog drveta, kako im je Bog kazao "U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo češ umrijeti!" (Pos. 2:17.) No to je jasno. Isus Sin Božji, je istog časa kad su Adam i Eva zgriješili, stao kao posrednik između pravednoga gnjeva Božjega i palog čovjeka. Isus je postao jamac ljudske rase. Svojom žrtvom Isus je od prije nego "je svijeta bilo" bio "Janje Božje zaklano za grijehe svijeta..." Isus je tu strašnu žrtvu prihvatio dragovoljno, da bi spasio čovjeka, obranio čast svoga Oca i uništio Sotonu i njegovu "državu smrti" na zemlji.
Da Isus nije za njih posredovao Adam i Eva bi istog časa propali, bili uništeni, kad su pojeli plod sa zabranjenog stabla.
Sotona je kazao Evi zar im je Bog zabranio jesti sa svakoga drveta u vrtu. A Bog je upravo suprotno kazao, dopustio je ljudima jesti sa svakoga drveta u vrtu, osim sa drveta spoznaje dobra i zla. Ali Kušač je lukavo postavio pitanje, psihološki dobro tempirano da izazove Evinu znatiželju, nevjericu i iznad svega toga, da Evu potakne na razgovor sa Sotonom, da mu pruži prigodu za ponudu grijeha.
Eva je naivno ušla u razgovor sa največim varalicom u Svemiru, s praiskonskim varalicom, začetnikom grijeha, "ocem laži..." (Ivan.8:44.)
Sa Sotonom može raspravljati samo Bog. Ni jedan čovjek ne smije se upuštati niti u pomisao da odgovori niti na jednu jedinu rijec Kušača, Nečastivoga. Čak ni sam Sin Božji nije se upuštao u prepirke s njim, nego je samo kazao. "Jehova da te ukori Sotono!" (Poslanica apostola Jude.l:9. Zaharija. 3:2.)
Tako je Sotona prijevarom oteo planetu Zemlju od Jehovinog namjesnika i kneza - Adama. Sotona se silno radovao kad je naveo ljude na neposlušnost Božjem Zakonu. Sve vojske Sotonine su klicale od radosti i rugale se Sinu Božjem - čuvaru Zakona Božjeg. Sotona se ponadao da će moći pridobiti još svjetova za svoju vlast koju je namjeravao uspostaviti u Svemiru nasuprot Jehovi. Kad je Adama i Evu naveo na grijeh, na bezakonje, Sotona je tada tvrdio pred cijelim Nebom i svim nepalim svjetovima: da se Zakon Božji ne može držati i da je taj Zakon uzrok pada čovjeka. I da sad Jehova po pravdi, ako će primjenjivati zakon i na ljude kao i na Lucifera i njegove anđele mora oduzeti milost griješnom rodu i kazniti ih po pravdi koju zahtijeva Zakon - dakle vječnu smrt! Ili ako im oprosti, onda mora oprostiti i Luciferu i svim njegovim sljedbenicima i na Nebu i na zemlji. Svi svjetovi su ozbiljno pratili razvoj situacije, u Nebu se nije čula ni jedna harfa kad je odjeknula vijest da je Sotona prevario i upropastio ljude te okupirao planetu Zemlju. Bol, zaprepaštenje i tuga čitali su se sa lica svih nebeskih vojski.
Sad je bilo postavljeno odlučujuče pitanje: ŠTO ĆE UČINITI JEHOVA U OVOJ TEŠKOJ SITUACIJI? Izgledalo je da Luci*fer napreduje i trijumfira, rugao se samom Bogu i Njegovom Zakonu, i Njegovom kako je to Lucifer nazivao "pogrešnom uređenju Svemira". Ako Bog oprosti palom čovjeku, onda će se time amnestirati grijeh u cijelom Svemiru, a amnestiran bi bio i Sotona.
To bi značilo užasnu tragediju za sve svijetove jer bi bila otvorena vrata za bezakonje i propast. A ako Bog ne oprosti čovjeku i uništi ga, onda je Lucifer u pravu kad je tvrdio da stvorenja ne mogu držati Božji Zakon, koji je "mrski jaram ropstva" i eto kad ta "jadna" bića padnu pod tim "jarmom" - Jehova ih bezdušno i okrutno, bez milosti uništava.
Srca vjernih vojnika Božjih - svetih anđela, drhtala su od pomisli na to što će biti, hoće li neprijatelj Boga i čovjeka ostvariti svoju strašnu namjeru da oblati Boga i poljulja Njegovu pravednu i dobru vlast u cijelom Svemiru ? Dok su ta pitanja pritiskala anđele Božje i sve svjetove, Isus je otišao ka svome Ocu na onom veličanstvenom kristalnome mora, koje odsjajuje slavom Božjom kao živi oganj. Isus je u savjetu sa Svemogućim razmatrao nastalu situaciju. Otac i Sin su jasno vidjeli da čovjek neminovno mora propasti, osim ako se pronađe ZAMJENIK, Jamac, netko tko je ravan Bogu, a tko bi preuzeo pogrešku pale rase na sebe i došao na zemlju kao čovjek, podložnik Zakona Božjega, i porazio Sotonu , te mu opet oduzeo vlast nad zemljom i vratio je u ruke prvotnom Knezu - Adamu, odn. čovjeku. Ali takva žrtva i takva velika operacija je zahtijevala maksimalni rizik za onoga tko bi se prihvatio te misije. Zahtijevala je njegov život, patnju, smrt, strašno poniženje. Svi grijesi pale rase moraju biti položeni na tu ZAMJENU na toga Jamca ljudske rase.
Nitko u Svemiru nije to mogao izvršiti, nitko od svih stvorenja, jer ni jedno nije ravno Bogu i ne može u ime Boga preuzeti kaznu na sebe i otplatiti strašni dug u krvi - svojoj! Samo jedno biće bi to moglo učiniti - Sin Vječnoga Boga - Jehove, ljubazni Isus! Isus je gledajući jade osuđenoga svijeta, njihovu bol i propast i trijumfiranje Kneza tame, razmišljao. Njegovo srce je razdirao bol ljudske rase, za koju je znao što je čeka ako se ne nađe POSREDNIK. Tada se srce Isusovo sažalilo, i On je zatražio od svoga Oca da dopusti Njemu svome Sinu da postane ZAMJENIK, Jamac roda ljudskoga, da postane POSREDNIK između palih ljudi i Jehove. Otac to nije prihvatio, nije mogao dopustiti tako sramno poniženje, užasne muke i smrt svoga ljubimca, Jedinorođenca - svoga jedinoga Sina. Isus se ipak i dalje zauzimao za čovjeka.
Obavijeni neprozirnom svjetlošču Svemogučega Otac i Sin su aktivno diskutirali i pretresali sve mogučnosti i opcije budučnosti, koje su sve u Božjoj ruci. Pod plaštem te Božje svjetlosti Otac i Sin su stvarali budučnost cijelog jednog svijeta, tražeći način da ga spase od strasne sudbine. Tri puta je sin molio Oca. da mu dopusti postati Jamac ljudske rase, tri se puta Otac borio sam sa sobom, vagajuči na vagi vječnosti konačnu odluku koja će biti strašna, ma što odlucio. Ako ne prihvati molbu svoga Sina onda će sudbina čovjeka biti zapečačena pečatom vječnog uništenja, a ako prihvati molbu svoga Sina onda će sudbina Isusa, Njegova Jedinorodenog Sina biti u neizrecivoj opasnosti s mogucnošču vječnog gubitka. Bog se borio sam sa sobom. Bila je to drama, užasna, duboka, dublja od bezdana, šira od vječnosti, drama koja se odvijala u nijemoj tišini Božje duše i zebnji Neba . Anđeli su vidjeli kako je Isusa tri puta obavijala svjetlost oko Božjeg prijestolja, ali oni nisu znali što razgovaraju Otac i Sin. Ali... vidjeli su i osjećali da se lome velika, sudbonosna pitanja. Cijeli je Svemir u zebnji iščekivao konacni Jehovin odgovor na Sotonin izazov i trijumf. Tada se od prijestolja pojavio Isus, Njegovo ljubazno lice bilo je smireno i blago. Okupio je nebeske vojske oko sebe i počeo im objašnjavati da je pronađen put rješenja problema. Da je pronađen put izbavljenje čovjeka, otkrivao im je dio po dio, ukratko veliki PLAN SPASENJA za Adama i njegovo potomstvo. Anđeli su slušali u nijemoj tišini. A kad je Isus kazao da taj plan zahtjeva žrtvu, i objasnio im kakvu strašnu žrtvu i kakav rizik, i kad im je kazao da je On dobrovoljno prihvatio postati taj Jamac ljudskoga roda i da će On Sin Božji, Vrhovni Zapovjednik svih nebeskih vojski postati ta žrtva na zemlji, te da će svoj život položiti za čovjeka, među anđelima, od najvišeg zapovjednika pa dalje nastao je trenutak nijeme nevjerice, zaprepaštenja i potom šoka. Kao jedan pali su na koljena pred svojim ljubljenim Zapovjednikom, i nudili svoje živote umjesto Njegovog. Isus im je objašnjavao da život jednog anđela ne bi mogao otkupiti krivicu čovjeka, nego samo život Onoga tko je ravan Bogu. Bog, Jehova je Tvorac Zakona, i samo On može oprostiti prekršitelju toga svetog, Pravednog, nepristranog Zakona, ali Bog mora u zamjenu preuzeti na sebe svu krivicu onoga tko je počinio prekršaj. Za tu ulogu, Bog, Jehova, sam osobno, ne moze položiti svoj život, jer je Jehova po prirodi jedini BESMRTAN i nemože umrijeti nikad. (l.Timoteju poslanica. 6:16.) Dakle tu veliku, strašnu žrtvu može prinjeti samo netko tko ispunjava slijedeće uvjete: DA JE RAVAN JEHOVI, DA SVOJU BESMRTNOST MOŽE ODLOŽITI U RUKE JEHOVI DA BI MOGAO KAO ČOVJEK UMRIJETI, I DA DOBROVOLJNO PRISTAJE NA TU ŽRTVU.
Kad bi se cijeli Svemir pretražio, nema takve osobe, osim... Sina Božjega - Isusa. I Isus je prihvatio tu najveću misiju u Svemiru koja se ikada dogodila. Da se Neograničeni nastani u ograničenom. Da Pravedni umre za nepravedne, da Vječni postane vremenit, da Onaj koji je Gospodar svjetova; umoran, gladan i žedan putuje prašnjavom zemljom i ovisi od milosrđa dobrih i iskrenih ljudi, griješnih potomaka onoga Adama koji prodade cijeli jedan svijet, cijelu planetu, neprijatelju Božjem i ljudskom. Ta spoznaja je anđele ispunila takvim strahopoštivanjem da su padali na koljena i klanjali se Knezu Života nudeći svoj život umjesto Njegovog. kad im je Isus objasnio da će On svojom žrtvom omoguciti Bogu da konačno unisti grijeh, da uništi i Sotonu i sve njegove sljedbenike, a da ipak izbavi čovjeka iz bezdana propasti, to je obasjalo srca vjernih nebeskih vojski neizrecivom radošču, tada su uzeli svoje zlatne harfe i zapjevali veličanstvenu pobjedničku, trijumfalnu pjesmu. Cijelo Nebo i svi nebeski dvorovi odjekivali su radoščlu što je Bog iznašao način spasenja čovjeka i konačnog uništenja grijeha i zla. Tada je Isus sišao na zemlju, da Adamu saopći presudu. Adam i njegova družica sakrili su se pred svojim Stvoriteljem. Što je ućinio grijeh! Prije su uvijek s radošču dočekivali sina Božjega, a sad sakrili su se. Kad su izišli pred njega stajali su šutke oborenih glava. I tada je objavljena odluka o izgonu iz raja. Objavljeno je čovjeku, muškarcu što ga čeka, teški rad na zemlji od koje je stvoren, i ženi, rađanje u mukama, ali i zmiji, koja je simbolički predstavljala Sotonu : "I još stavljam neprijateljstvo između tebe i žene, i između potomstva tvoga i potomstva njezina; ono će ti na glavu stati, a ti češ ga u petu ujesti." (Postanak. 3:15.)
Sotona je bio zaprepašten kad je ovo čuo. On je razumio da će Bog ipak oprostiti čovjeku, a ostati pravedan u skladu sa svojim Zakonom, a grijeh će istrijebiti. Odnosno Sotona je razumio da će doći netko sa Neba i u ime čovjeka pobjediti Sotonu i otkupiti Adamov pad i grijeh. Sotona je znao da taj koji ima doći s Neba i roditi se kao čovjek ne može biti nitko drugi nego samo i jedino Sin Jehovin - Isus, kojeg Sotona i njegove vojske toliko mrze! Sotonino srce zlurado je zaigralo od radosti pri pomisli da će Sina Božjega povući sa Njegova visokog prijestolja u kaljužu zemlje. Ali s druge strane zadrhtao je od pomisli da je to Onaj isti koji ga je pobijedio u nebeskom ratu i izbacio iz stanova blaženstva. Sotona je tada razumio i to da će Bog staviti neku silu koja će ograničavati moć Sotone nad ljudima, i da neće moći ljude pretvoriti u svoje robove i saveznike kako je planirao. To je Nečastivoga ispunilo bjesom i mržnjom na Boga i Njegova Sina i sve nebesnike Njegove.
No, Sotona je odlučio, dobro se pripraviti da dočeka Sina Božjega i da ga pobjedi kao i Adama. Čak se Sotona hvalisao među svojim anđelima kako će pobjediti Krista kad dođe u obličju čovje*ka na zemlju, kao što je pobjedio i Adama. Međutim, duboko u sebi, bio je uznemiren, i odlučio je poduzeti sve što je u njegovoj moći da zaštiti svoje tek osvojeno carstvo - planetu Zemlju, i da se temeljito pripravi za budući veliki sukob sa Sinom Božjim na zemlji. Jer Lucifer je dobro znao što će taj sukob značiti, od ishoda bitke sa Sinom Božjim na zemlji, ovisit će sudbina i Lucifera i njegovih anđela i njihova carstva. Zato je odmah Sotona naredio svojim anđelima da čvrsto drže kontrolu nad ljudima, da ljude uče kršiti Božji Zakon i da tako navlače na sebe Božju osudu. Raspoređivao je svoje legije po zemlji i davao upute i dužnosti svojim generalima. Sa svojim letjelicama stacionirao se u orbiti planete Zemlje. Tu je smjestio i svoj stožer i zapovjedni grad svoje flote. Zemlju je podjelio na sektore i dao vlast svojim podčinjenim generalima nad tim raznim sektorima. Zemlju je premrežao svojim nevidljivim putovima.
Ali ni Bog nije sjedio skrštenih ruku. I On je izdao naredbu svome Sinu da učini sve što je potrebno da se Sotonina moć ograniči, i njegovo carstvo nadzire, da se svi ljudi koji žele služiti Jehovi štite i čuvaju, te da se opake namjere i planovi Sotonini razbijaju nebeskim vojskama.
Tako je i Isus uspostavio svoj obruč oko zemlje, mnoštvom letjelica, zapovjednim gradom glavnokomandujučeg arkanđela, te mnoštvom nevidljivih putova po zemlji, nadzornim postajama, teritorij zemlje je podjeljen u zone i Isusovi generali iz nebeske vojske i specijalne postrojbe iz samoga Stožera nebeskoga dobile su vlast nad tim zonama. Isus je počeo pripravu za svoj dolazak na svijet. Tako je otpočela velika borba na zemlji!
Obje zaračene vojske su znale da za jedne i druge nema mjesta zauvijek na zemlji. Jedni će biti poraženi i uništeni. Zato su se svi temeljito pripravljali. Sotona je sa svojim generalima pravio planove i provodio ih, sve u cilju konačnog sukoba u kojem se nadao da će On pobjediti i odrzati svoje carstvo - zemlju. A Isus je radio mudro, odlučno, znajući kakva ga borba i žrtva čeka, vjerujući u svoga Oca i u pobjedu Pravde, tj. svoju pobjedu, po pravdi Jehovinoj. Od pocetka velike borbe na zemlji Sotona je naredio svojim anđelima da pojedine laži i lazne doktrine posebno nameču ljudima i da pojedine obmane posebno forsiraju po cijelom svijetu. Jedna od tih velikih sotoninih laži od početka jest, da nije važno poštivati Božji Zakon onako kako ga je Bog objavio. Te druga velika laž, da Bog ipak neće tako strogo kazniti ljude, da su sve Božje prijetnje ustvari upućene da zaplaše čovjeka da ne griješi, ali da Bog ipak neće uništiti čovjeka djelo svojih ruku. Na tim obmanama Sotona je počeo zavoditi potomke Adamove u prijepotopnom svijetu. Ljudi su se poslije pada u grijeh naglo množili, ali na žalost naglo je raslo i bezakonje i grijeh, opačina svake vrste. Kad je čovjek prestupio Božji Zakon, njegova je priroda postala zla, i on je došao u suglasnost sa Sotonom, a ne u neprijateljstvo s njim. Po prirodi stvari, ne postoji nikakvo neprijateljstvo između griješnoga čovjeka i začetnika grijeha. Da se Bog nije umješao cijela Ijudska obitelj sklopila bi savez sa Sotonom za rat protiv Neba i pobunu protiv Boga. Ali Milost koju Krist usađuje u čovjekovu dušu budi u njemu neprijateljstvo prema Sotoni. Bez ove milosti koja čovjeka preporađa i obnavlja, čovjek bi ostao Sotonin rob. Sotonina oruđa neprestano rade pod njegovom upravom da učvrste njegov autoritet i podignu njegovo carstvo nasuprot Božjem carstvu. Prijepotopni svijet sve se više udaljavao od Boga, tako da je preostajalo sve manje pravednika u onom naraštaju tako bogatom svim materijalnim blagom, i siromašnom u duhu. Na koncu Bog je bio prisiljen intervenirati i velikim potopom očistiti zemlju od moralnog rasula, zla i bezakonja. (Postanak.6.7.8. poglavlje.) Poslije potopa počeo je novi svijet, odnosno današnji svijet. Ljudi su se množili po zemlji, a Sotona je bio veoma zaposlen učeći ih svim svojim lažima.
iz kjnige zakon života, autor ivan lukić