Šta je novo?

Ovo nećete zaboraviti: Bajka o oproštaju

  • Začetnik teme crvendac_011
  • Datum pokretanja
crvendac_011

crvendac_011

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
36.811
Ovo nećete zaboraviti: Bajka o oproštaju



– Neću oprostiti, – rekla je ona. – Pamtit ću.

– Oprosti – zamolio ju je anđeo. – Oprosti, tako će ti biti lakše.

– Nikada, – uporno je stiskala usne. – To se ne može oprostiti. Nikada.

– Hoćeš li se svetiti? – Zabrinuto ju je upitao on.

– Ne, neću se svetiti. Uzdići se iznad toga.

– Žudiš li za surovom kaznom?

– Ne znam, kakva bi kazna bila dovoljna.

– Svatko mora platiti za svoje odluke. Prije ili kasnije, svi … – tiho je rekao anđeo. – To je neizbježno.

– Da, znam.

– Onda oprosti! Skini teret sa sebe. Sada si daleko od onih koji su te uvrijedili.

– Ne. Ne mogu. Ne želim. Za njih nema oproštaja.

– Dobro, to je tvoja stvar – uzdahnu anđeo. – Gdje namjeravaš čuvati svoju uvredu?

– Ovdje i ovdje – dotaknula je srce i glavu.

– Molim te budi oprezna, – zamolio ju je anđeo. – Otrov uvrede je vrlo opasan. On može stvoriti kamen i povuć ćete na dno, i može ti podariti plamen bijesa koji spaljuje sve živo.

– To je kamen sjećanja i zahvalna sam Bijesu – prekinula ga je ona. – Oni su na mojoj strani.

I uvreda se naselila tamo gdje je i rekla – u glavu i srce.

Bila je mlada i zdrava, gradila je svoj život, u njezinim venama je tekla vrela krv, a pluća su pohlepno udisala zrak slobode. Udala se, rodila djecu, stekla prijatelje. Ponekad se, naravno, ljutila na njih, ali je uglavnom opraštala. Ponekad se ljutila i svađala, tada su njoj opraštali. Bilo je svega u životu, a na svoju uvredu trudila se ne misliti.

Mnogo godina je prošlo, prije nego što je ponovno čula, tu mrsku riječ “oprosti”.

– Muž me je prevario. Sa djecom imam stalno trzavice. Novac me ne voli. Što da radim? – Pitala je jednog starijeg psihologa.

On je pažljivo slušao, mnogo objašnjavao, iz nekog razloga stalno je tražio da priča o svom djetinjstvu. Ona se ljutila i prevodila razgovor u sadašnje vrijeme, ali on ju je ponovno vraćao u djetinjstvo. Činilo joj se da on lutao sporednim uličicama njenog sjećanja, da pokušava rasvijetliti da izbaci na svjetlost tu davnošnju uvredu. Ona to nije željela, zato se suprostavljala. Ali on je ipak vidio, pedantan je to bio lik.

– Trebate se očistiti, – sažeo je on. – Vaše uvrede su se razlile. Na njih su se nakupile kasnije uvrede, kao polipi na koraljnom grebenu. Ovaj greben je postao prepreka na putu protoka životne energije. Zbog toga imate probleme u osobnom životu, a i financije nisu dobre. Na grebenu su oštre rubovi, oni povrjeđuju vašu nježnu dušu. Unutar grebena naselile su se i uplele, različite emocije, one truju vašu krv otpadima životne aktivnosti, i tim privlače nove i nove doseljenike.

– Da, nešto slično osjećam – klimnula je žena glavom. – S vremena na vrijeme sam nervozna, ponekad me depresija guši, a ponekad samo želim sve ubiti. Uredu, treba se čistiti. A kako?

– Oprostite tu prvu, najglavniju uvredu, – savjetovao je psiholog. – Neće biti temelja – i greben će se raspasti.

– Nema šanse! – Uzviknula je žena. – To je pravedna ljutnja, jer je tako sve i bilo! Imam pravo da sam uvrijeđena!

– Želiš li biti u pravu ili sretna? – Pitao je psiholog. Ali žena nije odgovorila, samo je ustala i otišla, odnoseći sa sobom svoj koraljni greben.

Prošlo je još nekoliko godina. Žena je ponovno čekala prijem, ovoga puta kod liječnika. Liječnik je gledao snimke, listao analize, namrštio i ujeo se za usnu.

– Doktore, zašto šutite? – Nije se mogla suzdržati.

– Imate li rodbinu? – Pitao je liječnik.

– Roditelji su mi umrli, suprug i ja smo razvedeni, imam djecu i unuke, također. Zašto vam treba moja rodbina?

– Vidite, imate tumor. Evo ovdje – doktor je pokazao na snimku lubanje, gdje ima tumor. – Sudeći po analizi, tumor nije dobar. To objašnjava i vaše stalne glavobolje, i nesanicu, i brzo zamaranje. Najgore je što tumor ima tendenciju brzog rasta. Povećava se, to je loše.

– I što sad, moram odmah na operaciju? – Pitala je, zaleđena od strašnih predosjećaja.

– Ne, – doktor se namršti još više. – Evo vaših EKG snimaka iz prošle godine. Imate vrlo slabo srce. Čini se da je ono stegnuto sa svih strana i nije u stanju da radi punom snagom. Ono može ne izdrži operaciju. Zato, prvo treba zaliječiti srce, a potom …

Nije završio, a žena je shvatila da “potom” možda nikada neće doći. Ili srce neće izdržati, ili će tumor porasti.

– Usput, analiza krvi vam također nije dobra. Hemoglobin je nizak, leukociti visoki … propisat ću vam ljekove – rekao je liječnik. – A vi morate pomoći sebi. Trebate dovedesti organizam relativno u red i u isto vrijeme moralno da se pripremiti za operaciju.

– A kako?

– Pozitivne emocije, topli odnosi, komunikacija s rodbinom. Zaljubite se na kraju krajeva. Prelistajte album sa slikama, sjetite se sretnog djetinjstva.

Žena se samo suho osmjehnula.

– Pokušajte oprostiti svima, posebno roditeljima – neočekivano ju je doktor posavjetovao. – To je vrlo dobro za dušu. U mojoj praksi, bilo je slučajeva kada je praštanje stvaralo čuda.

– Stvarno? – Ironično upita žena.

– Zamislite. U medicini, postoji mnogo pomoćnih instrumenata. Kvalitetna njega, kao što je briga …. Oproštaj također može biti lijek, pri tom je besplatan i bez recepta.

Oprostiti. Ili umrijeti. Oprostiti ili umrijeti? Umrijeti, ali ne i oprostiti? Kada je izbor pitanje života i smrti, potrebno je samo odlučiti na koju stranu gledati.

Glavobolja. Bol srca. “Gdje ćeš čuvati svoju uvredu?”. “Ovdje i ovdje.” Sada je tamo bolno. Možda je uvreda suviše narastala, i poželjela je još više. Palo joj je na pamet da izbaci svoju domaćicu, da zavlada cijelim tijelom. Glupa uvreda nije shvatila da tijelo neće izdržati, umrijet će.

Sjetila se svojih glavnih počinitelja uvrede – tih iz djetinjstva. Oca i majke, koji su cijelo vrijeme ili radili, ili se svađali. Nisu je voljeli tako kako je ona željela. Ništa nije pomagalo: ni petice, ni pohvale, niti ispunjenje njihovih zahtjeva ni protest i bunt. Potom su se oni razišli, i svako je osnovao novu obitelj, u kojoj nije bilo mjesta za nju. Sa šesnaest godina su je poslali u tehničku školu, u drugi grad, uručivši joj kartu, kofer sa stvarima, i tri tisuće rubalja za početak, to je sve – od tog trenutka je postala neovisna i odlučila je: “Neću oprostiti”. Nosila je ovu uvredu u sebi cio život, zaklela se, da će uvreda s njom i umrijeti, a čini se da se to i događa.

Ima djecu, unuke, ima i udovca Sergeja Stepanovića s posla, koji se je pokušavao nevješto brinuti o njoj, a i nije željela umrijeti. Pa, to je istina – rano je za umiranje! “Trebam oprostiti – odlučila je ona. – Barem da pokušam.”

– Roditelji, opraštam vam za sve, – rekla je nesigurno. Riječi su zvučale patetično i neuvjerljivo. Zatim je uzela papir i olovku i napisala: Uvaženi roditelji! Dragi roditelji! Nisam više ljuta. Opraštam vam sve.

U ustima joj je bila gorčina, srce joj se steglo, a glava zaboljela još više. Ali ona stisnu čvršće ruku i izravno je jedno iza drugog pisala: “Ja vam opraštam. Ja vam opraštam.” Nikakvog olakšanja nije bilo, samo je porasla uznemirenost.

– Ne tako – šapnuo je anđeo. – Rijeka uvijek teče u jednom smjeru. Oni su stariji, ti si mlađa. Oni su bili prvi, ti si potom. Nisi ti njih rodila, već oni tebe. Oni su ti dali mogućnost da se pojaviš na ovom svijetu. Budi im zahvalna za to!

– Zahvalna sam – reče žena. – I stvarno im želim oprostiti.

– Djeca nemaju pravo suditi svojim roditeljima. Roditeljima ne praštamo. Od njih se traži oproštaj.

– Za što? – Pitala je ona. – Jesam li im ja nešto loše napravila?

– Ti si sebi učinila nešto loše. Zašto si ostavila u sebi tu uvredu? Zašto te boli glava? Kakav kamen nosiš u grudima? Što truje tvoju krv? Zašto tvoj život ne teče obilnom rijekom, već struji slabim potocima? Želiš li biti u pravu ili zdrava?

– Je li to sve zbog ljutnje na roditelje? To me je ljutnja, pretpostavljam, tako razrušila?

– Upozorio sam te – podsjetio je anđeo. – Anđeli uvijek upozoravaju: ne gomilajte, ne nosite, ne trujte sebe uvredama. One trule, smrde i truju sve živo okolo. Mi upozoravamo! Ako čovjek bira u korist uvreda, nemamo se pravo miješati. A ako bira u korist opraštanja – moramo mu pomoći.

– Mogu li još uvijek slomiti taj koraljni greben? Ili je već kasno?

– Nikada nije kasno pokušati, – rekao je meko anđeo.

– Ali, oni su već odavno umrli! Sada nemam koga moliti za oprost, i kako to može izgledati?

– Ti moli. Oni će čuti. A možda i neće čuti. Uostalom, ti to ne radiš zbog njih, nego zbog sebe.

– Dragi roditelji, – počela je ona. – Oprostite, molim vas, ako nešto nije bilo dobro … i uopće za sve oprostite.

Neko vrijeme je govorila, onda je zašutjela i osluhnula sebe. Nema čuda – srce boli, glava boli, nema ni posebnih osjećanja, sve je kao i uvijek.

– Ja sama sebi ne vjerujem – priznala je ona. – Toliko godina je prošlo …

– Probaj drugačije – savjetovao je anđeo. – Postani ponovno dijete.

– Kako?

– Klekni na koljena i obrati se njima kao u djetinjstvu: mama, tata…

Žena je oklijevala malo, i spustila se na koljena. Skupila je dlanove ruka, pogledala na vrh i rekla: “Mama. Tata.” A zatim još jednom: “Mama, tata …”. Oči su joj se širom otvorile i počele se puniti suzama. “Mama, tata … to sam ja, vaša kćer … oprostite mi … oprostite mi.” Njezine grudi su se tresle od jecanja, zatim su suze potekle potocima. A ona je ponavljala i ponavljala: “Oprostite mi. Molim vas, oprostite mi. Nijam imala pravo da vam sudim. Mama, tata …”.

Prošlo je ne malo vremena prije nego što su potoci suza presušili. Iscrpljena, sjela je na pod, naslonivši se na kauč.

– Kako si? – Pitao je anđeo.

– Ne znam. Ne razumijem. Čini mi se da sam prazna, – rekla je ona.

– Ponavljaj ovo svakodnevno četrdeset dana, – rekao je anđeo. – Kao kuru liječenja. Kao kemoterapiju. Ili, ako želiš, umjesto kemoterapije.

– Da. Da. Četrdeset dana. Hoću.

U grudima joj je nešto pulsiralo, peckalo i prekrivalo toplim valovima. Možda su to, odlomljene hridi grebena. Po prvi put nakon dugo vremena, bila je dobro, nije bilo ničeg, nije je boljela glava.

Autor: Irina Konstantinova Semin – Bajke Eljfike
Izvor: Elfikarussian.ru
Prijevod: Beba Mur
 
Top