Član
- Učlanjen(a)
- 25.12.2012
- Poruka
- 1.901
poštovanje i pozdrav svim članovima
blagoslovljeni u spoznaju Božje mudrosti i milosti, u ljubavi
kroz Isusa Krista našeg Spasitelja
novi spis, snažno nadahnut govori o besplatnom daru spasenja
Opravdanje vjerom
Grupa umornih putnika, pod plamenim žarkim zracima podnevnog sunca približavala se kroz sumornu pustinja ka Damasku. Svi su jedva čekali zaklon od nesnosne vručine koja je palila i s neba i sa užarene pustinjske zemlje.
Jedan putnik, iduči naprijed, bio je zamišljen i zagledan u daljinu. Njegove misli bile su obuzete velikim poslom koji mu je bio povjeren. On Savle iz Tarsa, ugledni farizej i član Velikog židovskog vijeća - Sinedriona, učenik glasovitog rabina Gamaliela, dobio je zadatak da u Damasku uhiti, u okove stavi i u Jeruzalem dovede pristaše sljedbe otpadnika i bogohulnika Isusa, zvanog Nazarećanin. Pred Savlom se otvarala sjajna perspektiva. Bio je sve ugledniji u svome narodu i njegovu vodstvu, zbog svoje učenosti i revnosti za "otačku vjeru". Sekta nazarećanska se plašila njega, jer nije imao milosti prema njima u obrani tradicija i stare - otačke vjere. "Savao, pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim,pođe k velikom svećeniku, zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem."(Djela.9:l-2.)
I do tada se Savle istakao u ubijanju sljedbenika toga Nazarećanina, okivao ih je i bacao u tamnice, tukao po sinagogama: "Pa i ja sam nekoć smatrao da mi se valja svim silama boriti protiv Imena Isusa Nazarećanina. To sam i činio u Jeruzalemu; mnoge sam svete, pošto od velikih svećenika dobih punomoć, u tamnice zatvorio; i dao svoj glas ("slagao se s osudom") kad su ih ubijali. I po svim ih sinagogama često mučenjem prinuđivao da psuju (hule) Isusa, i prekomjerno bijesan na njih, progonio sam ih čak i u tuđim gradovima. Radi toga pođoh u Damask s punomoću i ovlaštenjem velikih svećenika..." (Djela.26:9-12.)
Savle je bio ogorčeni protivnik nauke koju su promicali Isusovi učenici. Kad su ubijeli kamenovanjem Isusova učenika Stjepana, on je pristao na sud i čuvao haljine onih koji su ga ubi*jali (ostali svećenici i vođe vjerske). "I kad se proljevaše krv Stjepana svjedoka Tvojega, i ja sam onde stajao složan (složivši se) te čuvao haljine onih koji ga ubijahu." (Djela.22:20.)
Sad dok se približavao Damasku, Savle je razmišljao o tim svojim djelima, i o svojoj revnosti za "otačku vjeru." Rabini su ga smatrali mladim čovjekom blistave budučnosti i polagali su u njega velike nade, kao sposobnog pristašu i branitelja "stare vjere." Svećenstvo i vođe židovskog naroda su se nadali da će pažljivim i istrajnim nastojanjem, te strogim kaznama ugušiti "herezu". Zaključili su da stroge mjere poduzete u Jeruzalemu, (Djela.8:l.), valja poduzeti i u Damasku.
Za to djelo svoju uslugu je ponudio Savle. Rabini su vjerovali da to specijalno djelo može izvršiti samo on, jer je imao iskustvo i revnost, rječitost i neumoljivost. Savle je pri ubijanju mučenika Isusova Stjepana vidio "lice njegovo, kao lice anđela.." (Djela. 6:15.) Čuo je Njegove rijeći opraštanja svojim ubojicama i molitvu: "Gospode ne uzmi im ovo za grijeh. I ovo rekavši umrije..." (Djela.7:60.) Sve ovo mu se često nametalo u mislima. Osvjedočavalo ga je da ipak Stjepan nije bio kriv, da zločinac ne može tako plemenito postupati. U duši je bio, duboko uznemiren. Ne znajući što da ćini obraćao se onima u čiju je mudrost i rasuđivanje imao puno povjerenje. Dokazi svećenika i vođa najzad su ga osvjedočili da je Stjepan bio bogohulnik, a Krist, kojeg je mučeni učenik propovijedao, ništa više do li obični prevarant i da su ipak u pravu oni koji vrše svetu službu. Do tog zaključka Savle je došao tek nakon dugih borbi i neprospavanih noći, i nakon ugušivanja vlastite savjesti, koja mu je svjedočila istinu. Međutim povjerenje u svoje učitelje i vjerske vođe ugušilo je glas savjesti i poštivanje prema istini; to i oholost, te slavoljublje naveli su ga da ustane protiv glasa vlastite savjesti i milosti Božje. Sad je zadovoljan samim sobom išao prema Damasku, razmišljajući kako najbolje da obavi povjereni zadatak i da satre tu sektu, da ih uništi i istrijebi. "Disao je smrću" na učenike Isusove.
Posljednji je dan njegova putovanja, "o podnevu", pred umornim putnicima, pred samim Damaskom, ukazaše se prostrani predjeli s plodnim poljima, divnim vrtovima i plodnim voćnjacima, natapale su ih hladne vode s okolih planina.
Ovaj prizor, predstavljao je pravo osvježenje nakon dugog puta kroz sumornu pustinju. Dok je Savle sa svojim prijateljima s divljenjem promatrao plodnu ravnicu i divan grad u njoj, oći su se odmarale i napajale ljepotom zelenila, nasuprot sivilu pustinje.
Savle koji je strogo držao Zakon, izvanjski "po herezi farizejskoj..." (Djela.26:5.) i u svojim oćima i oćima naroda: "Po pravdi zakonskoj, ("po pravdi koja je od Zakona") bio je besprijekoran..." (Fil.3:6.) Zagledan u prelijepi prizor pred sobom, njegove su misli bile daleko, na uspjehu u službi, na uspjeh u Sinedrionu i na razrađivanju planova kako da uhičuje i muči sljedbenike te sekte Nazarećanske i kako će ih okovane dovesti u Jeruzalem, kako će dobiti najviša priznanja od vođa svoga naroda i biti unaprijeđen u najuži vladajuči krug vjerskih i političkih vođa Židovskog naroda. Dok je tako zamišljeno išao naprijed, gledajuči u Damask i njegove visoke kule, približavajuči mu se, "iznenada, obasja ga svjetlost s neba..." (Djela.9:3.) Kao da je mnoštvo sunaca eksplodiralo pred njegovim oćima - bijela, sjajna svjetlost neopisivoga blještavila udarila ga je, pala je na njega, "sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: "Savle, Savle, zašto me progoniš?" (Djela.9:4.) Strahovita vanzemaljska blještava svjetlost, koja je bila sjajna i čista, bijela kao snijeg i mnogo puta bjelja, "kako ni jedan bjelilac ih ne može na zemlji tako ubijeliti..." (Marko.9:3.) prodirala je kroz njega, ni jedno ljudsko oko ne može tu svjetlost podnijeti bez Božje milosti i zaštite. Savle je ležao ničice na zemlji, zaslijepljen i prestrašen, on drhtavim glasom upita: "Tko si ti Gospodine?"
A Gospod mu reče: "JA SAM ISUS KOJEGA TI PROGONIŠ; Teško ti je protiv ostana praćkati se." (Djela.9:5.) Savlovi pratitelji su čuli glas, ali ga nisu razumjeli, i nisu nikoga vidjeli, Savle je razumio glas, jer mu je na njegovom materinjem Hebrejskom jeziku govorio. Jasno mu se otkrilo da mu govori sam SIN BOŽJI. U veličanstvenom Biću koje je stajalo pred njim, ugledao je Razapetoga. U dušu preneraženoga i zapanjenog Židova zauvijek se urezao lik Spasiteljev. Izgovorene rijeći su se s neodoljivom snagom usjekle u njegovo srce. U mračne odaje njegovog uma nahrupila je svjetlost, kao sjajna bujica otkrivala mu je neznanje i griješnost nje*govog ranijeg farizejskog života i potrebu da bude prosvijetljen svetim Duhom. Savle je sad uvidio da je progoneći sljedbenike Isusove u stvari činio djelo sotonino. Shvatio je da su se njegovi pogledi i vjerski nazori o pravdi i dužnosti u velikoj mjeri temeljili na čvrstom povjerenju u svećenike i poglavare. Vjerovao je kad su mu govorili da je povijest o Kristovom uskrsnuću u stvari vješto izmišljena priča učenika. A sad, kad je pred njim stajao Isus OSOBNO, Savle je bio osvjedočen da je TVRĐENJE UČENIKA BILO ISTINITO.
U tom trenutku nebeskog prosvjetljenja, Savlov um je djelovao izuzetno brzo. Njegovom duhu se otvoriše proročki zapisi Svetog pisma. Uvidjevši da su proroci predskazali da će Isus biti odbačen od židovskog naroda, da će ga razapeti, te će uskrsnuti i uzići u Nebo, i time pružiti neoborive dokaze da je On doista OBEĆANI MESIJA. U Savlovom duhu su se jasno i oštro pojavile Stjepanove rijeći koje je izgovorio u času svoga mučeništva, i on je shvatio da je taj mučenik doista vidio "Slavu Božju" kad je rekao: "Evo vidim nebesa otvorena i Sina čovjećjeg gdje stoji s desna Bogu." (Djela.7:55-56.) Svećenici su tvrdili da su ove rijeći bogohulne, ali sad je Savlu bilo jasno da su ONE ISTINITE!
Kakvo je otkriće predstavljalo sve ovo za progonitelja! Savle je sad zasigurno znao da je obećani Mesija bio na ovoj zemlji u licu Isusa Nazarećanina, i da su ga odbacili i razapeli, upravo oni koje je On došao spasiti. Bio je, takoder, osvjedočen da je Spasitelj u slavi ustao (uskrsnuo) iz groba i uznio se na Nebo. U tom trenutku Božanskog otkrivenja, Savle se s užasom sjećao da je Stjepan ubijen i s njegovim pristankom, te da su kasnije uz njegovu suradnju mnogi Isusovi sljedbenici našli svoju usmrt u svirepim progonima.
Spasitelj je govorio Savlovoj savjesti još preko Stjepana, čije se jasno i istinito govorenje nije moglo poreći. Učeni Židov je tada zapazio kako lice mučenika sja svjetlošću slave Kristove, i lice nje*govo "kao lice anđela". Savlu je sad bilo jasno da je progoneći Isusove učenike, udario na samog nebeskog Učitelja. Lažno ih optužujući i svjedočeći protiv njih, on je lažno optuživao i samog Spasitelja svijeta.
U Savlovoj duši, sad više nije bilo nikakve sumnje da je Onaj koji mu govori sam Isus Nazarećanin, dugo očekivani Mesija, utjeha i Otkupitelj Izraela.
"Drščući od straha", on upita: "Gospode, što želiš da činim?" " IGospod mu reće: "Ustani, i uđi u grad, pa će ti se kazati što trebaš činiti." (Djela.9:6.)
Kad je svjetlost išćeznula i kad se Savle digao sa zemlje, ustanovio je da je potpuno izgubio vid. Sjaj Kristove slave bio je isuviše jak za Njegove smrtne oći, i kad je ta svjetlost išćeznula, na Njegove oći se spustila crna noć. On je mislio da je ta sljepoća bila kazna Božja zbog svirepog proganjanja Kristovih sljedbenika. U dubokoj tmini pipao je oko sebe. Te su ga pratitelji uveli u Damask. Nakon tri dana, molitve i posta, Gospod je poslao jednog učeni*ka s Kristovom porukom i povratkom vida. Tako je negdašnji Savle, postao Pavao - veliki apostol naroda, "sluga Kristov" - Orijaš kršćanske vjere i jedan od divnih stupova vječnoga HRAMA BOŽJEG, koji se stalno podiže, i ubrzo o dolasku našega Gospoda Isusa - BIT CE DOVRŠEN!
Na primjeru apostola Pavla, negdašnjeg Savla, Gospod Isus je pokazao, kako je čovjek nemočan suprostaviti se zlu i vlastitoj griješnoj prirodi, kad se pouzdaje u sebe i svoju "pravdu." Te u svojoj sili hoće držati Zakon Božji. A kako je čovjek uzdignut u Kristu kad mu se preda i kad ga Isus obuče u svoju vlastitu PRAVDU PO VJERI. Savle - stari, tjelesni čovjek, oholi farizej, simbol samopravednosti, predstavnik svih onih ljudi koji misle svojim "dobrim" djelima "umilostiviti" Boga i kupiti spasenje. I Pavao - novi, duhovni čo*vjek, ponizno dijete Isusovo, simbol prihvačanja PRAVDE KRISTOVE PO VJERI, predstavnik svih onih ljudi koji će predajući se Isusu - Gospodu i Spasitelju, po Njegovoj žrtvi i krvi pomirici "biti primljeni pred Bogom..." i dobit će od Krista besplatno - po Njegovoj milosti - neocjenjivi dar spasenja.
"Jer svi su (ljudi) sagriješili i izgubili slavu Božju. A opravdani su besplatno darom Njegove milosti kroz otkupljenje Isusa Krista .'* (Rim. 3:23-24.)
Tako je uskliknuo Pavao, shvačajući veličinu Božje žrtve i nedostojnost čovjeka i odvratnost farizejštine, odnosno pokušaja kupovanja spasenja, što je nemoguće! Božji Zakon traži za griješnika smrt, i ni jedan griješnik bez Božje milosti u Isusu Kristu ne može održati Zakon.
Isus je jedini čovjek, rođen od žene, koji je u punini održao Očev zakon! I zato je On jedini mocan spasiti pale ljude, zato je On Otkupitelj! Zato je Bog objavio preko psalmiste i kralja Izraelova Davida, a to navodi i Pavao: Ne, ni jednoga nema pravedna! Ni jednoga nema razumna, ni jednoga koji traži Boga! (Rim.3:10-11. Ps.14:1-3.) "Svi skrenuše, svi se zajedno pokvariše, nema nitko da čini dobro, ni jednoga nema čista" (Rim.3:12.)
U poslanici Rimljanima i Galaćanima, te Kološanima Pavao opširno govori o OPRAVDANJU VJEROM, dakle, primanje besplatnog dara milosti i oproštenja od Isusa, ne po djelima, nego povjerovavsi Bogu i Njegovoj žrtvi - Kristu Isusu! Vjerom primivši Isusa kao i svoju žrtvu pomirnicu s Bogom, i prihvativši Njegov besplatan dar, kojem nema čovjek što dodati, jer je SAVRŠEN ZA SVU VJEČNOST. Pavao zato izriče najdublju misao i želju svoga srca:
"No, ono što mi bijaše dobitak, to smatram za gubitak Krista radi. Jer, sve držim za gubitak prema onoj najvažnijoj spoznaji - Kristu Isusu Gospodinu mojemu, radi kojega sve ostavih (odbacih), i sma*tram sve nevažno, SAMO KRISTA DA STEKNEM.
I da se nadem u Njemu, ne imajući svoje pravde, one od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, utemeljenoj na vjeri." (Fil.3:8.9.)
"SVE MOGU U ISUSU KRISTU KOJI MI MOĆ DAJE..." (Fil.4:13.)
To je dakle, djelo Pravde, Božje pravde u Kristu Isusu. Crkva je skrivala ovu jednostavnu nauku od ljudi, plašeći se da neće imati utjecaj na narod i vjerništvo i da će im se blagajne isprazniti. A punili su ih na ljudskom strahu i sujevjerju masa, nepismenih, bijednih, gurnutih u glib svake izopačenosti i zla. I danas vjerski lideri sakrivaju istinu o besplatnom daru milosti spasen*ja po Isusu. Svećenstvo želi narod za sebe i svoje sebične koristi.
Zato Isus preko svoga naroda objavljuje svoju poruku ljudima, otkriva svoju milost i nudi besplatno vječni život svima koji to žele prihvatiti - povjerovavsi Isusu i Božjoj žrtvi.
Tko povjeruje, on Isusa prima vjerom kao svoga osobnoga Otkupitelja, koji je i za njega bio proklet, šiban i mučen, razapet na strašni križ na Golgoti pred oćima cijeloga neba i zemlje:"Krist JE NAS OTKUPIO OD KLETVE (osude) ZAKONA, POSTAVŠI ZA NAS PROKLET; Jer je napisano: "Proklet svaki koji visi na drvetu (stupu). "Da u Kristu Isusu na pogane dođe blagoslov Abrahamov: da Obećanje Duha primimo po vjeri..." (Gal. 3:13-14.)
Na žalost mnoge crkve, odnosno, danas već sve, su odbacile Božji Zakon. Tvrdeći da ih spasava Krist, govore bogohulne rijeći da im ne treba Zakon i da nije potrebno držati Božji Zakon . A kad ih se pita: "pa zar je onda čovjeku dozvoljeno i zlo činiti, ako već tvrdite da je Zakon ukinut?" Onda odgovaraju drsko: ljubav je ispunjenje Zakona, a mi imamo ljubav i ne treba nam Zakon, njega je Isus prikovao na križ, i onda navode poslanicu Kolosanima 2:14.
Međutim, Pavao apostol u Kol.2:14. Ne govori o Božjem zakonu - DESET ZAPOVIJEDI, nego tu govori o ŽIDOVSKOM OBREDNOM ZAKONU, koji se ispunio Kristovom misijom i osobito - smrću, kao "Jaganjca Božjeg, za grijehe svijeta..." Govoreći o Zakonu, DESET ZAPOVIJEDI, koji je vječan i nepromjenjiv, za sva stvorenja na Nebu i zemlji, jer je on ustav svemira, Pavao kaže - "Ukidamo li dakle Zakon vjerom? BOZE SACUVAJ! NEGO, JOš GA UTVRĐUJEMO! (Rim.3:31.)
Pa nadalje veli Pavao svakomu razumljive rijeći, bez mogučnosti teoloških spekulacija i mudrovanja:
"Jer pred Bogom neće biti pravedni oni koji samo slušaju Zakon, Nego opravdat će se oni koji ga vrše." (Rim.2:13.)
"Jer imam radost U ZAKONU BOZJEM po nutarnjem co-vjeku..:" (Rim.9:22.)
"Jer je PLAĆA ZA GRIJEH - SMRT! A DAR je Božji život vjećni u Kristu Isusu Gospodinu našemu." (Rim.6:23.)
"TAKO JE DAKLE, ZAKON SVET I ZAPOVIJED SVETA I PRAVEDNA I DOBRA." (Rim.7:12.)
"Obrezanje je ništa i neobrezanje je ništa; nego, samo vrijedi vršenje zapovijedi Božjih." (l.Kor.7:19.)
Tako, dakle, opravdava nas vjera, ali zato nismo slobodni kršiti Božji Zakon zbog čijeg prekršaja smo i bili osuđeni, i od čije kazne smo krvlju Kristovom zaštićeni i pomilovani milošću Božjom. To nije teško razumjeti. Božji Zakon nije dat privremeno, niti samo Židovima niti samo kršćanima, nego svim ljudima, još od stvaranja svijeta. I trajat će kroz svu vječnost, jer on je "Božje svjedočanstvo..." (Izl.25:21.) Objava Njegova karaktera, a Bog je nepromjenjiv i vječan, zato i mjerilo Božje pravde ostaje vječno i nepromijenjivo! Jer Bog je, kako kaže Pavao, "ne lažni Bog" Bog istine.
"Jer Bog bijase u Kristu, i svijet pomiri sa sobom...
Tako smo mi poslani umjesto Krista, kao da Bog govori kroz nas: MOLIMO VAS U IME KRISTOVO, POMIRITE SE S BOGOM!"(2.Korinćanima.5:19-20.)
izvorni autor ivan lukić
blagoslovljeni u spoznaju Božje mudrosti i milosti, u ljubavi
kroz Isusa Krista našeg Spasitelja
novi spis, snažno nadahnut govori o besplatnom daru spasenja
Opravdanje vjerom
Grupa umornih putnika, pod plamenim žarkim zracima podnevnog sunca približavala se kroz sumornu pustinja ka Damasku. Svi su jedva čekali zaklon od nesnosne vručine koja je palila i s neba i sa užarene pustinjske zemlje.
Jedan putnik, iduči naprijed, bio je zamišljen i zagledan u daljinu. Njegove misli bile su obuzete velikim poslom koji mu je bio povjeren. On Savle iz Tarsa, ugledni farizej i član Velikog židovskog vijeća - Sinedriona, učenik glasovitog rabina Gamaliela, dobio je zadatak da u Damasku uhiti, u okove stavi i u Jeruzalem dovede pristaše sljedbe otpadnika i bogohulnika Isusa, zvanog Nazarećanin. Pred Savlom se otvarala sjajna perspektiva. Bio je sve ugledniji u svome narodu i njegovu vodstvu, zbog svoje učenosti i revnosti za "otačku vjeru". Sekta nazarećanska se plašila njega, jer nije imao milosti prema njima u obrani tradicija i stare - otačke vjere. "Savao, pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim,pođe k velikom svećeniku, zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem."(Djela.9:l-2.)
I do tada se Savle istakao u ubijanju sljedbenika toga Nazarećanina, okivao ih je i bacao u tamnice, tukao po sinagogama: "Pa i ja sam nekoć smatrao da mi se valja svim silama boriti protiv Imena Isusa Nazarećanina. To sam i činio u Jeruzalemu; mnoge sam svete, pošto od velikih svećenika dobih punomoć, u tamnice zatvorio; i dao svoj glas ("slagao se s osudom") kad su ih ubijali. I po svim ih sinagogama često mučenjem prinuđivao da psuju (hule) Isusa, i prekomjerno bijesan na njih, progonio sam ih čak i u tuđim gradovima. Radi toga pođoh u Damask s punomoću i ovlaštenjem velikih svećenika..." (Djela.26:9-12.)
Savle je bio ogorčeni protivnik nauke koju su promicali Isusovi učenici. Kad su ubijeli kamenovanjem Isusova učenika Stjepana, on je pristao na sud i čuvao haljine onih koji su ga ubi*jali (ostali svećenici i vođe vjerske). "I kad se proljevaše krv Stjepana svjedoka Tvojega, i ja sam onde stajao složan (složivši se) te čuvao haljine onih koji ga ubijahu." (Djela.22:20.)
Sad dok se približavao Damasku, Savle je razmišljao o tim svojim djelima, i o svojoj revnosti za "otačku vjeru." Rabini su ga smatrali mladim čovjekom blistave budučnosti i polagali su u njega velike nade, kao sposobnog pristašu i branitelja "stare vjere." Svećenstvo i vođe židovskog naroda su se nadali da će pažljivim i istrajnim nastojanjem, te strogim kaznama ugušiti "herezu". Zaključili su da stroge mjere poduzete u Jeruzalemu, (Djela.8:l.), valja poduzeti i u Damasku.
Za to djelo svoju uslugu je ponudio Savle. Rabini su vjerovali da to specijalno djelo može izvršiti samo on, jer je imao iskustvo i revnost, rječitost i neumoljivost. Savle je pri ubijanju mučenika Isusova Stjepana vidio "lice njegovo, kao lice anđela.." (Djela. 6:15.) Čuo je Njegove rijeći opraštanja svojim ubojicama i molitvu: "Gospode ne uzmi im ovo za grijeh. I ovo rekavši umrije..." (Djela.7:60.) Sve ovo mu se često nametalo u mislima. Osvjedočavalo ga je da ipak Stjepan nije bio kriv, da zločinac ne može tako plemenito postupati. U duši je bio, duboko uznemiren. Ne znajući što da ćini obraćao se onima u čiju je mudrost i rasuđivanje imao puno povjerenje. Dokazi svećenika i vođa najzad su ga osvjedočili da je Stjepan bio bogohulnik, a Krist, kojeg je mučeni učenik propovijedao, ništa više do li obični prevarant i da su ipak u pravu oni koji vrše svetu službu. Do tog zaključka Savle je došao tek nakon dugih borbi i neprospavanih noći, i nakon ugušivanja vlastite savjesti, koja mu je svjedočila istinu. Međutim povjerenje u svoje učitelje i vjerske vođe ugušilo je glas savjesti i poštivanje prema istini; to i oholost, te slavoljublje naveli su ga da ustane protiv glasa vlastite savjesti i milosti Božje. Sad je zadovoljan samim sobom išao prema Damasku, razmišljajući kako najbolje da obavi povjereni zadatak i da satre tu sektu, da ih uništi i istrijebi. "Disao je smrću" na učenike Isusove.
Posljednji je dan njegova putovanja, "o podnevu", pred umornim putnicima, pred samim Damaskom, ukazaše se prostrani predjeli s plodnim poljima, divnim vrtovima i plodnim voćnjacima, natapale su ih hladne vode s okolih planina.
Ovaj prizor, predstavljao je pravo osvježenje nakon dugog puta kroz sumornu pustinju. Dok je Savle sa svojim prijateljima s divljenjem promatrao plodnu ravnicu i divan grad u njoj, oći su se odmarale i napajale ljepotom zelenila, nasuprot sivilu pustinje.
Savle koji je strogo držao Zakon, izvanjski "po herezi farizejskoj..." (Djela.26:5.) i u svojim oćima i oćima naroda: "Po pravdi zakonskoj, ("po pravdi koja je od Zakona") bio je besprijekoran..." (Fil.3:6.) Zagledan u prelijepi prizor pred sobom, njegove su misli bile daleko, na uspjehu u službi, na uspjeh u Sinedrionu i na razrađivanju planova kako da uhičuje i muči sljedbenike te sekte Nazarećanske i kako će ih okovane dovesti u Jeruzalem, kako će dobiti najviša priznanja od vođa svoga naroda i biti unaprijeđen u najuži vladajuči krug vjerskih i političkih vođa Židovskog naroda. Dok je tako zamišljeno išao naprijed, gledajuči u Damask i njegove visoke kule, približavajuči mu se, "iznenada, obasja ga svjetlost s neba..." (Djela.9:3.) Kao da je mnoštvo sunaca eksplodiralo pred njegovim oćima - bijela, sjajna svjetlost neopisivoga blještavila udarila ga je, pala je na njega, "sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: "Savle, Savle, zašto me progoniš?" (Djela.9:4.) Strahovita vanzemaljska blještava svjetlost, koja je bila sjajna i čista, bijela kao snijeg i mnogo puta bjelja, "kako ni jedan bjelilac ih ne može na zemlji tako ubijeliti..." (Marko.9:3.) prodirala je kroz njega, ni jedno ljudsko oko ne može tu svjetlost podnijeti bez Božje milosti i zaštite. Savle je ležao ničice na zemlji, zaslijepljen i prestrašen, on drhtavim glasom upita: "Tko si ti Gospodine?"
A Gospod mu reče: "JA SAM ISUS KOJEGA TI PROGONIŠ; Teško ti je protiv ostana praćkati se." (Djela.9:5.) Savlovi pratitelji su čuli glas, ali ga nisu razumjeli, i nisu nikoga vidjeli, Savle je razumio glas, jer mu je na njegovom materinjem Hebrejskom jeziku govorio. Jasno mu se otkrilo da mu govori sam SIN BOŽJI. U veličanstvenom Biću koje je stajalo pred njim, ugledao je Razapetoga. U dušu preneraženoga i zapanjenog Židova zauvijek se urezao lik Spasiteljev. Izgovorene rijeći su se s neodoljivom snagom usjekle u njegovo srce. U mračne odaje njegovog uma nahrupila je svjetlost, kao sjajna bujica otkrivala mu je neznanje i griješnost nje*govog ranijeg farizejskog života i potrebu da bude prosvijetljen svetim Duhom. Savle je sad uvidio da je progoneći sljedbenike Isusove u stvari činio djelo sotonino. Shvatio je da su se njegovi pogledi i vjerski nazori o pravdi i dužnosti u velikoj mjeri temeljili na čvrstom povjerenju u svećenike i poglavare. Vjerovao je kad su mu govorili da je povijest o Kristovom uskrsnuću u stvari vješto izmišljena priča učenika. A sad, kad je pred njim stajao Isus OSOBNO, Savle je bio osvjedočen da je TVRĐENJE UČENIKA BILO ISTINITO.
U tom trenutku nebeskog prosvjetljenja, Savlov um je djelovao izuzetno brzo. Njegovom duhu se otvoriše proročki zapisi Svetog pisma. Uvidjevši da su proroci predskazali da će Isus biti odbačen od židovskog naroda, da će ga razapeti, te će uskrsnuti i uzići u Nebo, i time pružiti neoborive dokaze da je On doista OBEĆANI MESIJA. U Savlovom duhu su se jasno i oštro pojavile Stjepanove rijeći koje je izgovorio u času svoga mučeništva, i on je shvatio da je taj mučenik doista vidio "Slavu Božju" kad je rekao: "Evo vidim nebesa otvorena i Sina čovjećjeg gdje stoji s desna Bogu." (Djela.7:55-56.) Svećenici su tvrdili da su ove rijeći bogohulne, ali sad je Savlu bilo jasno da su ONE ISTINITE!
Kakvo je otkriće predstavljalo sve ovo za progonitelja! Savle je sad zasigurno znao da je obećani Mesija bio na ovoj zemlji u licu Isusa Nazarećanina, i da su ga odbacili i razapeli, upravo oni koje je On došao spasiti. Bio je, takoder, osvjedočen da je Spasitelj u slavi ustao (uskrsnuo) iz groba i uznio se na Nebo. U tom trenutku Božanskog otkrivenja, Savle se s užasom sjećao da je Stjepan ubijen i s njegovim pristankom, te da su kasnije uz njegovu suradnju mnogi Isusovi sljedbenici našli svoju usmrt u svirepim progonima.
Spasitelj je govorio Savlovoj savjesti još preko Stjepana, čije se jasno i istinito govorenje nije moglo poreći. Učeni Židov je tada zapazio kako lice mučenika sja svjetlošću slave Kristove, i lice nje*govo "kao lice anđela". Savlu je sad bilo jasno da je progoneći Isusove učenike, udario na samog nebeskog Učitelja. Lažno ih optužujući i svjedočeći protiv njih, on je lažno optuživao i samog Spasitelja svijeta.
U Savlovoj duši, sad više nije bilo nikakve sumnje da je Onaj koji mu govori sam Isus Nazarećanin, dugo očekivani Mesija, utjeha i Otkupitelj Izraela.
"Drščući od straha", on upita: "Gospode, što želiš da činim?" " IGospod mu reće: "Ustani, i uđi u grad, pa će ti se kazati što trebaš činiti." (Djela.9:6.)
Kad je svjetlost išćeznula i kad se Savle digao sa zemlje, ustanovio je da je potpuno izgubio vid. Sjaj Kristove slave bio je isuviše jak za Njegove smrtne oći, i kad je ta svjetlost išćeznula, na Njegove oći se spustila crna noć. On je mislio da je ta sljepoća bila kazna Božja zbog svirepog proganjanja Kristovih sljedbenika. U dubokoj tmini pipao je oko sebe. Te su ga pratitelji uveli u Damask. Nakon tri dana, molitve i posta, Gospod je poslao jednog učeni*ka s Kristovom porukom i povratkom vida. Tako je negdašnji Savle, postao Pavao - veliki apostol naroda, "sluga Kristov" - Orijaš kršćanske vjere i jedan od divnih stupova vječnoga HRAMA BOŽJEG, koji se stalno podiže, i ubrzo o dolasku našega Gospoda Isusa - BIT CE DOVRŠEN!
Na primjeru apostola Pavla, negdašnjeg Savla, Gospod Isus je pokazao, kako je čovjek nemočan suprostaviti se zlu i vlastitoj griješnoj prirodi, kad se pouzdaje u sebe i svoju "pravdu." Te u svojoj sili hoće držati Zakon Božji. A kako je čovjek uzdignut u Kristu kad mu se preda i kad ga Isus obuče u svoju vlastitu PRAVDU PO VJERI. Savle - stari, tjelesni čovjek, oholi farizej, simbol samopravednosti, predstavnik svih onih ljudi koji misle svojim "dobrim" djelima "umilostiviti" Boga i kupiti spasenje. I Pavao - novi, duhovni čo*vjek, ponizno dijete Isusovo, simbol prihvačanja PRAVDE KRISTOVE PO VJERI, predstavnik svih onih ljudi koji će predajući se Isusu - Gospodu i Spasitelju, po Njegovoj žrtvi i krvi pomirici "biti primljeni pred Bogom..." i dobit će od Krista besplatno - po Njegovoj milosti - neocjenjivi dar spasenja.
"Jer svi su (ljudi) sagriješili i izgubili slavu Božju. A opravdani su besplatno darom Njegove milosti kroz otkupljenje Isusa Krista .'* (Rim. 3:23-24.)
Tako je uskliknuo Pavao, shvačajući veličinu Božje žrtve i nedostojnost čovjeka i odvratnost farizejštine, odnosno pokušaja kupovanja spasenja, što je nemoguće! Božji Zakon traži za griješnika smrt, i ni jedan griješnik bez Božje milosti u Isusu Kristu ne može održati Zakon.
Isus je jedini čovjek, rođen od žene, koji je u punini održao Očev zakon! I zato je On jedini mocan spasiti pale ljude, zato je On Otkupitelj! Zato je Bog objavio preko psalmiste i kralja Izraelova Davida, a to navodi i Pavao: Ne, ni jednoga nema pravedna! Ni jednoga nema razumna, ni jednoga koji traži Boga! (Rim.3:10-11. Ps.14:1-3.) "Svi skrenuše, svi se zajedno pokvariše, nema nitko da čini dobro, ni jednoga nema čista" (Rim.3:12.)
U poslanici Rimljanima i Galaćanima, te Kološanima Pavao opširno govori o OPRAVDANJU VJEROM, dakle, primanje besplatnog dara milosti i oproštenja od Isusa, ne po djelima, nego povjerovavsi Bogu i Njegovoj žrtvi - Kristu Isusu! Vjerom primivši Isusa kao i svoju žrtvu pomirnicu s Bogom, i prihvativši Njegov besplatan dar, kojem nema čovjek što dodati, jer je SAVRŠEN ZA SVU VJEČNOST. Pavao zato izriče najdublju misao i želju svoga srca:
"No, ono što mi bijaše dobitak, to smatram za gubitak Krista radi. Jer, sve držim za gubitak prema onoj najvažnijoj spoznaji - Kristu Isusu Gospodinu mojemu, radi kojega sve ostavih (odbacih), i sma*tram sve nevažno, SAMO KRISTA DA STEKNEM.
I da se nadem u Njemu, ne imajući svoje pravde, one od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, utemeljenoj na vjeri." (Fil.3:8.9.)
"SVE MOGU U ISUSU KRISTU KOJI MI MOĆ DAJE..." (Fil.4:13.)
To je dakle, djelo Pravde, Božje pravde u Kristu Isusu. Crkva je skrivala ovu jednostavnu nauku od ljudi, plašeći se da neće imati utjecaj na narod i vjerništvo i da će im se blagajne isprazniti. A punili su ih na ljudskom strahu i sujevjerju masa, nepismenih, bijednih, gurnutih u glib svake izopačenosti i zla. I danas vjerski lideri sakrivaju istinu o besplatnom daru milosti spasen*ja po Isusu. Svećenstvo želi narod za sebe i svoje sebične koristi.
Zato Isus preko svoga naroda objavljuje svoju poruku ljudima, otkriva svoju milost i nudi besplatno vječni život svima koji to žele prihvatiti - povjerovavsi Isusu i Božjoj žrtvi.
Tko povjeruje, on Isusa prima vjerom kao svoga osobnoga Otkupitelja, koji je i za njega bio proklet, šiban i mučen, razapet na strašni križ na Golgoti pred oćima cijeloga neba i zemlje:"Krist JE NAS OTKUPIO OD KLETVE (osude) ZAKONA, POSTAVŠI ZA NAS PROKLET; Jer je napisano: "Proklet svaki koji visi na drvetu (stupu). "Da u Kristu Isusu na pogane dođe blagoslov Abrahamov: da Obećanje Duha primimo po vjeri..." (Gal. 3:13-14.)
Na žalost mnoge crkve, odnosno, danas već sve, su odbacile Božji Zakon. Tvrdeći da ih spasava Krist, govore bogohulne rijeći da im ne treba Zakon i da nije potrebno držati Božji Zakon . A kad ih se pita: "pa zar je onda čovjeku dozvoljeno i zlo činiti, ako već tvrdite da je Zakon ukinut?" Onda odgovaraju drsko: ljubav je ispunjenje Zakona, a mi imamo ljubav i ne treba nam Zakon, njega je Isus prikovao na križ, i onda navode poslanicu Kolosanima 2:14.
Međutim, Pavao apostol u Kol.2:14. Ne govori o Božjem zakonu - DESET ZAPOVIJEDI, nego tu govori o ŽIDOVSKOM OBREDNOM ZAKONU, koji se ispunio Kristovom misijom i osobito - smrću, kao "Jaganjca Božjeg, za grijehe svijeta..." Govoreći o Zakonu, DESET ZAPOVIJEDI, koji je vječan i nepromjenjiv, za sva stvorenja na Nebu i zemlji, jer je on ustav svemira, Pavao kaže - "Ukidamo li dakle Zakon vjerom? BOZE SACUVAJ! NEGO, JOš GA UTVRĐUJEMO! (Rim.3:31.)
Pa nadalje veli Pavao svakomu razumljive rijeći, bez mogučnosti teoloških spekulacija i mudrovanja:
"Jer pred Bogom neće biti pravedni oni koji samo slušaju Zakon, Nego opravdat će se oni koji ga vrše." (Rim.2:13.)
"Jer imam radost U ZAKONU BOZJEM po nutarnjem co-vjeku..:" (Rim.9:22.)
"Jer je PLAĆA ZA GRIJEH - SMRT! A DAR je Božji život vjećni u Kristu Isusu Gospodinu našemu." (Rim.6:23.)
"TAKO JE DAKLE, ZAKON SVET I ZAPOVIJED SVETA I PRAVEDNA I DOBRA." (Rim.7:12.)
"Obrezanje je ništa i neobrezanje je ništa; nego, samo vrijedi vršenje zapovijedi Božjih." (l.Kor.7:19.)
Tako, dakle, opravdava nas vjera, ali zato nismo slobodni kršiti Božji Zakon zbog čijeg prekršaja smo i bili osuđeni, i od čije kazne smo krvlju Kristovom zaštićeni i pomilovani milošću Božjom. To nije teško razumjeti. Božji Zakon nije dat privremeno, niti samo Židovima niti samo kršćanima, nego svim ljudima, još od stvaranja svijeta. I trajat će kroz svu vječnost, jer on je "Božje svjedočanstvo..." (Izl.25:21.) Objava Njegova karaktera, a Bog je nepromjenjiv i vječan, zato i mjerilo Božje pravde ostaje vječno i nepromijenjivo! Jer Bog je, kako kaže Pavao, "ne lažni Bog" Bog istine.
"Jer Bog bijase u Kristu, i svijet pomiri sa sobom...
Tako smo mi poslani umjesto Krista, kao da Bog govori kroz nas: MOLIMO VAS U IME KRISTOVO, POMIRITE SE S BOGOM!"(2.Korinćanima.5:19-20.)
izvorni autor ivan lukić