Odluka koja je spasla Apolo 13

UREDNIK
Učlanjen(a)
27.06.2011
Poruka
10.549
Odluka koja je spasla Apolo 13
O spasavanju posade Apola 13, znamo mnogo toga zahvaljujući Tomu Henksu, koji je zamalo dobio drugog Oskara zaredom za istoimeni film, ali se malo toga zna šta je to što je trojici astronauta koji su preživeli eksploziju na rezervoaru kiseonika u svemiru zaista spaslo život

apolo-profi1.jpg

Foto: Profimedia

Dok je planirala sletanje Apola 13 na mesec, NASA je morala da donese odluku: kojom rutom će kapsula stići do Meseca? To je jedna od onih usputnih, ali obaveznih odluka koja kasnije odluči sve. Tada to nisu znali, ali su inženjeri koji su projektovali putanju kretanja misije odredili i sudbinu posade Apola 13. Upravo se navršila godišnjica povratka Džejmsa Lavela, Džeka Svajgerta i Freda Hejsa, trojice astronauta koji su Mesec gledali iz kapsule, ali nisu sleteli na njega, kao što je predviđeno. Čak 88 napetih sati na teško oštećenom brodu, završilo se njihovim bezbednim povratkom kući, ali je scenario pisan godinu dana ranije mogao i da se okonča komemorativnim prisećanjem na njihove napore da se izbore za svemir slabom tehnologijom.

Drama je počela negde uveče oko 13. aprila 1970. u Hjustonu. Nakon što je krenuo televizijski prenos, kontrola misije je tražila od Apola 13 da prođe kroz neke bezbednosne preglede.

Ubrzo je postalo jasno da Apolo 13 gubi kiseonik, a ne da ga je udario meteorit pri usponu, negde na 320.000 km od Zemlje, u 56-om satu misije, kao što se verovalo. U pitanju je bio električni kvar, i jedan od tankova kiseonika je eksplodirao. Sat je otkucavao. Tada je startovala jedna od najvećih spasilačkih misija u istoriji ljudskog istraživanja. Interesantno je da trojica članova posade svoj život mogu da zahvale odluci koja je doneta godinu dana ranije.

Postojala su tri načina da se dođe do Meseca. Direktan pristup značio je poletanje sa Zemlje u jednoj kapsuli direktno ka Mesecu, vertikalno sletanje i povratak na Zemlju na isti način. Ovo bi zahtevalo ogromnu raketu. Tada su predložene dve, Saturn i Nova. Nova je bila veća i omogućavala je direktan let. I bilo je to omiljeno rešenje vodećih ljudi, objašnjava Džeri Vudfil, inženjer za sistem upozorenja za Apolo 11 i 13. Ali, postojala je jedna mana - podrazumevalo je enormnu količinu goriva i učinilo bi misiju dramatično skupljom. Posle žestoke debate, ovaj pristup je odbačen. Sreća je, u stvari, što je ovaj pristup propao. Da je u direktnom letu drugi rezervoar sa kiseonikom eksplodirao na istom mestu, bila bi to sigurna smrt trojice putnika. "U tom slučaju bi eksplozija tanka ostavila najviše 12 ili 15 sati snage baterije da održi brod u životu," kaže Vudfil, koji je sedeo za kontrolnom tablom alarmnog sistema u večeri kada se dogodila eksplozija. "Ostatak kiseonika u kabini i u odelu produžio bi život posadi ali bez rezervoara za gorivo, glavnog izvora kiseonika, smrt bi bila neminovna."

Alternativa direktnom pristupu je jedan od dva oblika takozvanih susreta. Letelica bi imala komandni modul i modul za sletanje koji bi se u jednom trenutku odvojili, bilo u Zemljinoj ili Mesečevoj orbiti, a onda bi samo jedan od njih sleteo na Mesec. To znači da bi im bila potrebna manja raketa da napusti Zemljinu atmosferu i mali lunarni model koji će moći da iskoristi Mesečevu slabu gravitaciju, i tako da uštedi gorivo. Međutim, prvi pristup koji podrazumeva razdvajanje u Zemljinoj orbiti, znači da bi veći deo puta bio pređen samo jednom letelicom. Posada bi se prebacila iz komandnog u lunari modul u Zemljinoj orbiti i direktno putovala do Meseca. Pošto bi posada u principu imala samo jednu kapsulu na istom mestu eksplozije, rezultat bi bio isti - smrt posade, kaže Vudfil. Posada bi imala isuviše malo električne energije, bez rezervi goriva za proizvodnju kiseonika, bez snage za sistem za navođenje ili potisnike.

Pristup koji je izabran je susret u Mesečevoj orbiti. Podrazumevao je putovanje u malom modulu, odvajanje u orbiti Meseca, gde bi se dogodio i ponovni susret, i zajednički povratak na Zemlju. U fazi planiranja Apolo programa to nije bio očigledan izbor, ali spasio je živote posade. Eksplozija na 56 sati od pokretanja misije, dogodila se pre nego što se komandni modul odvojio od lunarnog, tako da je posada mogla da koristi netaknuti lunarni modul kao čamac za spasavanje sa sopstvenim izvorima napajanja, gorivom i kiseonikom. Računari komadnog modula bili su potrebni za bezbedan povratak, ali kako je ovaj modul bio bez ikakve snage, bilo mu je potrebno gorivo iz lunarnog modula za punjenje - nešto što je bilo moguće samo ako je letelica bila odvojena.

"Ljudi koji planiraju misije uvek će voditi ovakvu diskusiju, što je dobra stvar. Za spasavanje Apola 13, takva debata dešavala se u realom vremenu," kaže Vudfil. "Sada je misija na Mars mnogo izazovnija od spasavanja posade Apola. To je tema sa mnogo spornih pitanja da je jednostavan odgovor u ovom trenutku potpuno nemoguć."

Inženjeri, stručnjaci u NASA sigurno će koristiti novu tehnologiju i nove resurse, uključujući i one sa Marsa, da bi misija koju očekujemo, uspela.

Predsednik Nikson je, govoreći o misiji Apolo 13, zahvalio onima na terenu koji su uradili tako veličanstven posao spasavanja Apola 13. Postoji mišljenje da je mogao da se zahvali i inženjerima koji su godinu dana ranije tako žestoko branili putanju leta kada je ona bila nepopularna u NASA.


Izvor: nedeljnik.rs
 
Natrag
Top