Član
- Učlanjen(a)
- 08.10.2009
- Poruka
- 1.849
OBREN JOVIĆ (Kiseljak, 15.03.1944)
Obren Jović, rođen je 15. marta 1944, godine u Kiseljaku, podno Majevice. Još u djetinjstvu navikao na žestoke podrinjske vjetrove i ljute kurjačke čopore. Osnovnu školu pohađao u Kiseljaku, Zvorniku, Gračanici i Bosanskoj Kostajnici, a nižu gimnaziju u Zvorniku. Srednju školu za primjenjenu umjetnost i Akademiju likovnih umjetnosti nastavio u Sarajevu. Slike izlagao samostalno i grupno u mnogim mjestima Jugoslavije, a predstavio se i Evropi. Njegove slike nalaze se u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Holandiji i Francuskoj. Uporedo sa slikanjem piše i poeziju, a u godinama pred hapšenje oprobao se i u prozi. Nakon izdržane kazne, potpuno uništenog očnog zdravlja, pod tihom prisilom napustiće svoju Bosnu, i naseliti se u Mladenovcu. U tom lijepom i tihom gradiću, kroz pisanu riječ vratiće se stvaralaštvu, a prvi javni rezultat biće autobiografski roman Satanini sinovi, a potom knjiga poezije Čistilište, knjiga pjesama za djecu Rosa na cvatiina i roman Sunce umire na zapadu.
U maglama Ponta je Jovićeva peta knjiga. Ljude dijeli na dobre i one druge, a suludom i oholom svijetu poručuje:
Ljubav je blagost nebesa
A mržnja žestina pakla.
Zato, volimo žestinom mržnje,
A mrzimo blagošću ljubavi
Bio-bibliografski podaci preuzeti iz knjige
Obren Jović Savin
U MAGLAMA PONTA
izvor:riznicasrpska
OBREN JOVIĆ SAVIN
IZVODI IZ BIOGRAFIJE I BIBLIOGRAFIJE
Zovem se Obren Jović, sin Save i Danice, rođen 15. marta 1944. u Kiseljaku, opština Zvornik, Republika Srpska.
Već u šestoj godini ostao sam bez oca, koji je stradao od ustaških odmetnika. Uskoro mi se i majka povredila na mašini za šivenje, dobila sepsu i umrla. Tako sam u rasponu od nekoliko meseci izgubio oba roditelja. Mene i sestru vlasti zatim šalju po domovima ratne siročadi kao žrtve fašističkog terora. Uslovi odrastanja po tim sirotištima bili su užasni. Patrijarhalne navike koje sam poneo iz kuće nestaju, ikonu sveca na zidu rodne kuće zamenjuju meni nepoznati likovi. U meni se postepeno stvara bunt prema tom novom načinu življenja, mada sam bio premlad da shvatim gde se nalazim, i zašto.
Nestalo je roditeljske topline, i osećaja da me neko štiti. Nije više bilo ni jutarnjih ni večernjih molitvi — umesto toga, prilagođavanje koje nikako da prihvatim. Nakon završenog trećeg razreda osnovne škole, sa još nekoliko drugova bežim zato iz Doma ratne siročadi u Bosanskoj Kostajnici. Kuda, nije bilo važno već samo osloboditi se stalnog batinjanja za najmanju sitnicu, i stalnog ubijanja u pojam. No istog dana predveče stigla nas je milicijska patrola nadomak nekog sela preko puta Jasenovca i vratila u Kostajnicu. Od tada kažnjavanja i gladovanja postaju sve češća. To u meni pojačava otpor: poredeći se sa vršnjacima koji su odrastali u svojim porodicama, primećujem da se umnogome razlikujem od njih. Mi, odrasli po sirotištima, bili smo kao osakaćeni.
Nakon domova u Gračanici i Bosanskoj Kostajnici, a po završetku četvrtog razreda osnovne, vraćaju me u moj srez — u Đački dom u Zvorniku. Tu završavam nižu gimnaziju a zatim, živeći u jednom od sarajevskih internata, pohađam Školu za primenjenu umetnost. Potom uporedo radim i studiram na Sarajevskoj likovnoj akademiji, kod slikarke Nade Pivac. Pri polaganju Vajarstva dolazim u sukob sa profesorom Zdenkom Grgićem, što on kvalifikuje kao moj "‘nacionalistički ispad"‘, te mi šef katedre, Nada Pivac, saopštava da moram napustiti Akademiju. Pokušavam da pređem na beogradsku Akademiju ali bivam odbijen. Očajan, obraćam se beogradskoj Pedagoškoj akademiji ali me ni oni, verovatno zbog loših karakteristika, ne primaju.
Nastavljam raditi, no već me novembra 1965. privode u kancelariju Državne bezbednosti na informativni razgovor, gde saznajem da sam ‘"nenarodni, zapadno-orijentisan element". Godine 1974. dva inspektora državne bezbednosti iz Tuzle, ispostava Zvornik, posećuju me i pretresaju stan. Konačno, 1985. bivam uhapšen i optužen po članu Kaznenog zakona SFRJ 133 ("verbalni delikt") i po članu 157 ("zaštita imena, lika i dela" Josipa Broza). Ovaj put mi se pripisuje i "kleronacionalizam", te saradnja sa četničkom emigracijom u inostranstvu. Kao "velikosrpski nacionalista" u istrazi stoga gubim i ono malo prava koja su imala ostala optužena lica.
U istrazi provodim preko sedam meseci. Tada počinje ubrzano slabljenje moga vida, ugroženog očnim pritiskom (glaukomom), najverovatnije nastalim usled duhovnih i telesnih muka kojima sam stalno bio izložen. Lekovi za očni pritisak mi se uskraćuju; zatvorski policajac mi jednom oduzima bočicu sa tabletama koje rasipa po hodniku govoreći: "Hajde četničino, ako ti trebaju, izađi pa ih pokupi". No, da sam i korak istupio preko praga ćelije sledilo bi batinjanje, uz poziv interventnom vodu da me sapetog poteraju u samicu.
Napokon sam osuđen na šest i po godina strogog zatvora, a po spajanju dva člana Kaznenog zakona SFRJ u jedinstvenu kaznu od pet i po godina. Uskoro sam iz istražnog zatvora upućen na izdržavanje kazne u Fočansku robijašnicu, gde mi vid još rapidnije slabi. Uzalud tražim da me upute u sarajevsku ili beogradsku Očnu kliniku, te započinjem štrajk glađu. Posle pet dana me ubeđuju da prestanem a pošto ne pristajem obećavaju lečenje. Prvo me vode na sarajevsku Očnu kliniku, gde profesor oftamologije Rizo Alajbegović predlaže da se hitno uputim u Beograd, kod profesora Dobrice Cvetkovića. Na beogradskoj Očnoj klinici profesor Cvetković zaključuje da mi je vid krajnje ugrožen i zadržava me dvadesetak dana na odelenju.
Isto se ponavlja oko pola godine kasnije: štrajk, pa ponovni odlazak na Kliniku. Trećega jula 1987. vraćaju me u Kazneno-popravni dom u Foči da bi mi sutradan, 4. jula kazali da me je Savezno predsedništvo SFRJ pomilovalo i oslobodilo daljeg izdržavanja kazne. No posle godinu dana boravka u Drinjači kod Zvornika, gde sam do zatvora živeo i radio, pod tihom pritiskom opštinskih vlasti i drugih faktora, sa porodicom napuštam Bosnu i prelazim u Srbiju. Posle mnogih nevolja naseljavamo se u Mladenovcu u kome živim već 21 godinu.
Brojni su udari koji su na nama, a posebno na supruzi, ostavili traga, tako da 2006. ona umire od srčanog udara. Nekoliko godina pre njene smrti obe ćerke su se udale tako da od te, 2006, mada slep živim potpuno sam. Istina, radnim danom na dva sata dolazi mi geronto-domaćica — nedovoljno, ali ipak bolje nego niko.
U nemogućnosti da slikam počinjem se intenzivnije baviti pisanjem. Već 1994. objavljujem prvu knjigu, autobiografski roman Satanini sinovi u dva izdanja. Recezenti su mi Ratko Božović, Arči Milisavljević, Jovica Stojanović, Vojislav Lubarda i Momčilo Selić.
Godine 1997. izlazi moja prva knjiga poezije Čistilište. Tu su mi recezenti Matija Bećković, Pero Zubac i Duško Trifunović.
Sledi zbirka pesama za decu 1999. pod nazivom Rosa nad cvatima, posvećena mom prvom unuku Stevanu. Recezenti su Dobrica Erić, Duško Trifunović i Pero Zubac.
Roman Sunce umire na zapadu objavljujem 2000. na temu ratnih zbivanja u Bosni. Recezent Moma Dimić.
Sledi autobiografski spjev U maglama Ponta, 2001. Recezent Slobodan Rakitić.
Naredna knjiga je Tihovanje, 2002, posvećena je dvehiljaditoj godišnjici Hrišćanstva, i bavi se našim manastirima, srednjovekovnim gradovima i vladarima. Recezent Dobrica Erić.
Godine 2003. izlazi moja druga knjiga pesama za decu, Luka po jevanđelju, posvećena mom drugom unuku Luki. Recezenti Duško Trifunović i Pero Zubac.
Dve hiljade četvrte objavljujem antologiju Dvanaest srpskih pesnika u kojoj su zastupljeni sledeći autori: Matija Bećković, Dragomir Brajković, Milovan Danojlić, Moma Dimić, Dobrica Erić, Pero Zubac, Bratislav Bata Milanović, Rajko Petrov Nogo, Stevan Raičković, Slobodan Rakitić i Duško Trifunović.
Naredna knjiga je roman Tajna Pustinjskog pergamenta, 2008. Recezenti su Maja Stepanović i Petar Arbutina.
Treću knjigu pesama za decu Plodovi ljubavi, objavljujem 2010. Recezent Mošo Odalović.
I na kraju, za sada, još jedna knjiga poezije za odrasle Plodovi Grijeha, takođe 2010. Recezent Petar Arbutina.
Za poslednjih petnaestak godina objavljeno mi je 11 knjiga a više sam puta izlagao i svoje slike, obično u okviru promocija knjiga. Imao sam četiri izložbe u Mladenovcu, jednom u Sopotu, dvaput u Beogradu a, pre hapšenja i robijanja, izlagao sam i u Zvorniku, Tuzli, Sarajevu, Bijeljini, Brčkom, Loznici, Befervajku (Holandija). Povodom 20 godina Jugoslovensko-holandskog prijateljstva izlagao sam u Amsterdamu.
Izlagao sam na zajedničkim republičkim izložbama likovnih pedagoga Bosne i Hercegovine u Sarajevu i Tuzli, kao i u galeriji Jugoslovenskog pokreta u Tuzli, prilikom otvaranja Doma kulture u Drinjači.
Jedan broj mojih slika nalazi se u privatnim zbirkama po Francuskoj, Holandiji, Nemačkoj, Austriji, Italiji i bivšim jugoslovenskim republikama, najviše u Srbiji i Bosni i Hercegovini.
Kod sebe imam još oko desetak platana; pre nego sam oslepeo uradio sam oko 250 slika od kojih je 60-tak namerno ili nečijom nebrigom uništeno.
U Domu za nezbrinutu decu u Kiseljaku, opština Zvornik, Republika Srpska, oformio sam biblioteku i darivao joj oko 1000 knjiga. Oko 400 knjiga podario sam Školskoj biblioteci Zvornik i nekoliko stotina knjiga Osnovnoj školi Drinjača.
Sedamdesetih godina osnovao sam prvi Likovni klub Zvornik a potom i Klub umetnosti u tom gradu. Bio sam saorganizator Zvorničkog leta '73. Tada smo pokrenuli i časopis za kulturu Sazvorja i objavili nekoliko knjiga pesama naših članova.
Od 1987—1989 radio sam u SIZ-u Kulture Zvornik kao referent za kulturu. Tih godina, do hapšenja 1985, organizator sam svih gostovanja pozorišta, horova, muzeja, KUD-ova, likovnih izložbi, književnih večeri i sličnih kulturnih manifestacija u Zvorniku.
Kao đak niže gimnazije u Zvorniku sa još dva druga i profesorom srpskohrvatskog jezika osnovao sam školski list Galeb i njemu bio jedan od urednika i stalni saradnik. Prvo javno čitanje svoje poezije imao sam 1958. povodom nekog državnog praznika, kada su na svečanoj akademiji bili i Andrić, Selimović i Ćopić. Iste godine u Đačkom domu imao sam i prvu samostalnu izložbu slika i crteža.
Član sam Udruženja književnika Srbije od Krstovdana 1997.
Status slobodnog umetnika imao sam od 2001. do 2006. Po ženinoj smrti nije više imao ko da mi taj status održava.
U vezi mog rada pravljeni su intervjui u štampi, na radiju i TV i van naše zemlje. O mojim knjigama su javno govorili i pisali Matija Bećković, Dragomir Brajković, Pero Zubac, Duško Trifunović, Dobrica Erić, Bratislav Bata Milanović, Moma Dimić, Ratko Božović, Jovica Stojanović, Zvonko Tarle, Radmilo Gajić, Arči Milisavljević, Slobodan Rakitić, Predrag Bogdanović Ci, Petar Arbutina, Momčilo Selić, Vojislav Lubarda, Maja Stepanović, Boro Šobot, Jasmina Čabrilo, Dušan Stojković, Stevan Raičković, Anđelko Ristić, Aleksa Mikić, Slavko Šantić, Dara Sekulić, Radomir Andrić, Mošo Odalović, Srba Mitrović i drugi.
U svojim knjigama o meni i mom utamničenju pisali su Vuk Drašković, Vojislav Šešelj, Vojislav Lubarda, Atanasije Jeftić, Žarko Gavrilović i drugi.
Peticije za moje oslobađanje pisali su Gojko Đogo, Vuk Drašković, Vojislav Lubarda i Rajko Petrov Nogo, kao i tridesetak srpskih akademika na čelu sa Dobricom Ćosićem i Antonijem Isakovićem.
Moj prvi roman Satanini sinovi snimljen je za zvučnu biblioteku Saveza slepih Srbije i Crne Gore.
U vreme moga hapšenja, robijanja i po izlasku iz zatvora o meni je objavljeno preko 600 novinskih članaka na srpskohrvatskom govornom području, a bilo ih je i u slovenačkoj i makedonskoj štampi. Istovremeno je pisano i na Zapadu, pod uticajem Amnesti internešonela. Člancima objavljivanim u Nemačkoj, Engleskoj, Norveškoj, SAD i još nekim zemljama traženo je moje oslobađanje i rehabilitacija. Prilikom susreta moje supruge i predstavnice Amnesti internešonela iz Velike Britanije, ponuđena nam je mesečna novčana pomoć koju smo supruga i ja odbili, zahvalivši se.
Otkako sve radim i obavljam sam, sve se teže snalazim, pogotovo pri pripremi knjiga za štampu. Ranije mi je pomagala supruga a sada to čine prijatelji, kada mogu.
Godine 1985, pri hapšenju, oduzet mi je veliki broj knjiga, uglavnom poznatih srpskih književnika, a vlasti su mi pripisale da čitam i propagiram "četničku literaturu". Tom prilikom zaplenjeni su mi i neki pesnički i prozni rukopisi — između ostalih, i za štampu pripremljena zbirka Pesme bez naslova, o Brozu, Partiji i njihovoj diktaturi. I nekim mojim slikama se tada izgubio svaki trag, pošto su ih se pojedinci kao "sumnjivih" na razne načine oslobađali, bojeći se sudbine slične mojoj.
Radeći u SIZ-u Kulture u Zvorniku, u svim mesnim zajednicama opštine osnivao sam kulturno-umetnička društva, sa folklornim, muzičkim, literarnim i likovnim sekcijama, a pomagao i KUD-u Zvornik, uspešan i na međunarodnom planu. Za taj rad sam i nagrađivan, ali mi je prilikom hapšenja mnogo toga oduzeto, da nikada ne bude vraćeno.
Osnivač sam Pokreta mladih gorana opštine Zvornik, i bio Komandant Zvorničke brigade na pošumljavanju prostora Sutjeske i Tjentišta. Te godine je Zvornička brigada proglašena za najbolju, a Goranska brigada pri Osnovnoj školi Drinjača — koju sam ja osnovao i vodio — tri godine zaredom bila je zvanično najbolja u Bosni i Hercegovini.
Ta i sva ostala priznanja, od moje supruge je prilikom suđenja uzeo na "pozajmicu" tuzlanski advokat Vidović, da bi pomoću njih "uticao na visinu kazne", i nikada ih nije vratio. Napominjem da mi je Vidovića za branioca postavio Tuzlanski sud, pošto je Služba državne bezbednosti fizički onesposobila mog zvaničnog branioca, Velimira Cvetića iz Beograda, da me ne bi dalje zastupao.
Najveći oslonac u radu bile su mi supruga i dve ćerke a potom, pogotovu sada, mojih pet unuka: Stevan, Luka, Petar, Dušan i Jovan.
Svakako da je prilično ispušteno iz ovoga teksta.
Stvarao sam u odsustvu svetlosti, pokušavajući da razmaknem tamu. Što je ona postajala gušća, jačala je svetlost u meni.
Mladenovac, jula 2010
Napomene: Otkad mu je umrla supruga, koja mu je zapisivala radove izgovarane "iz glave", Obren Jović ih je diktirao na diktafon koji su mu dobavile ćerke iz inostranstva. Te fono-zapise bi mu potom neko ad hoc prebacivao na računar bez ikakve njegove mogućnosti normalnog daljeg rada na tekstu.
izvor:riznicasrpska
ŽIVOTNA PRIČA OBRENA JOVIĆA
OBREN JOVIĆ "SATANINI SINOVI" — CITATI
...Ne znam, možda je u ranijim godinama bilo i gorih trenutaka. Ali mladost preokupirana naivnošću i olakim gledanjem na život preko svega toga prelazila je bezbolno i brzo. A i kako bih drukčije prebolio rane traume, kada već od šeste godine između samo dva proljeća ostajem bez oba roditelja. Potucanje od nemilado nedraga, bijeda i neimaština, I tako u nedogled. Preko posleratnih sirotišta sa stotinama druge djece paćenika čije su sudbine bile iste, prepušten sam volji partizanskih zanesenjaka i mladoj komunističkoj torturi.
Batinanje, kažnjavanje glađu i žeđu, klečanje na kukuruzima i ljusci od oraha i stajanje ispred ulaznih vrata na temperaturi od koje su se ledila stakla, kažnjavanje fizičkim radom, te fizička i duhovna izolacija, i sve preliveno predznacima izdajnika i društvenog otpadnika. Pa zar smo Mi tako mladi mogli biti tako opasni? I sva ta prozukla i bolešljiva siročad, od kojih sam i ja bio jedan, mršav i neuhranjen sa beživotnim i utonulim očima, kretala su se u stroju u dotrajalim ritama poput slabašnih aveti u susret nekakvoj velikoj budućnosti koja baš nikako da stigne. Bili smo nijemi bataljoni, ćutljivi i poslušni, uvijek spremni samo za jedno, da uzvikujući parole kličemo nekakvom nepostojećem blagostanju. U školi, na ulici, u bioskopu, na stadionu, ili plaži, svuda gdje smo se sretali sa gradskom djecom bili smo izdvojeni, kao da smo šugavi i kužni. U glave nam je utiskivano saznanje da je sloboda koju su izvojevali naši očevi najdragocjeni dar novoga vremena. I treba da smo ponosni što smo njihovi sinovi. I zaista mi smo se ponosili. Mršavi i pocijepani, najčešće gladni i još češće batinani, klicali smo i uvijek samo klicali, a takozvana građanska djeca za koju nam je govoreno da su ostaci bivše trule Jugoslavije rumenila su se od zdravlja, pogledi su im blistali od zadovoljstva, odjevena i njegovana okružena ljubavlju svojih roditelja zaista su ličili na trule ostatke kapitalističke aveti. I naša prazna dječija logika odricala se svega toga, kao da sve to već nismo izgubili.
Tadašnja domska i ova današnja zatvorska uprava po mnogo čemu su istovjetne. Ja koji sam svjedok ovih četrdeset poratnih godina ne primijećujem nikakav napredak, mada sada nema ratnih sirotišta i bledunjavih mališana utonulih u teške cokule sa izbledjelim engleskim hubertusima preko leđa i tamnoplavim školskim kačketima na kojima se žutio rimski broj po čemu smo se prepoznavali. Umjesto onih sirotišta, danas imamo gubilišta i groblja ljudskih duša. Kada razmišljam o ondašnjoj domskoj upravi poredeći je sa današnjim zatvorskim vlastima, ne vidim bitnu razliku. Metodi su isti. Maksimalna izolacija od spoljnog svijeta, maksimalna ušteda na hrani i odjeći, ispiranje mozgova i filovanje istih nekakvom bezgrešnom i sterilnom logikom, da sve što leti mora biti ptica, a što gmiže zemijom mora postat socijalista. Ničega drugog ne može, niti smije biti. Nas ondašnju djecu, ako smo drugačije mislili batinali su i kažnjavali zatvorom, mučili glađu i žeđu, fizički obilježavali i ignorisali. Pa zar danas nešto drugo rade od velike zločaste djece koja znaju da sem ptica još ponešto leti i da na zemlji sem ljudi postoje razne životinje, a nesamo komunisti? Nas djecu po tim sirotištima manje su uvažavali i od samih životinja. Domska kobila krupne štajerske rase, morala je uvijek biti sita, istimarena i imati suvu i toplu štalu, jer ona je svojim snažnim sapima krčila put u socijalizam. Domskim svinjama morao je biti takođe suv i čist obor, korito uvijek puno jer njihovo meso i mast bili su osnovni izvor energije i hrane da socijalizam bude jak i sit. Koliko sam puta hraneći svinje poželio zavući glavu u masne spirine i onako slatko ćaptati zajedno sa njima.
A nije se rijetko događalo, kada to ne vidi domski kočijaš iz sanduka u kome je bio kukuruz za kobilu ukradem koju pregršt, da bi negdje skriven iza šupa isto onako slatko zubima drobio žuta zrna. Istina je da su u prvim godinama stvaranja socijaiizma konji bili jedini oslonac, pa na njih se mnogo davalo, kako tada, tako i danas. Jer ko bi u ona siromašna vremena bez kombajna ili vršalica u hlebno zrno pretvorio nepregledna rodna polja da nisu ti neizbježni konji vezani za centar širokog guvna rotirajući u krug, snažnim kopitama nemilosrdno mrvili zlatno klasje, bespoštedno odvajajući od jalove slame zrelo hljebno zrnevlje. Tako su naši prvi socijalistički vršaji započeli sa konjima.
Danas, u visoko razvijenom društvu te nekada teške poslove obavljaju "ljudi roboti", da bi zaslužni konji uživali u zasluženom blagostanju.
I DEO / Glava treća, str. 25, 26 i 27.
...Prebiram po sjećanjima, analiziram svaku pojedinost i pokušavam dokučiti ono što bi se moglo u buduće dogoditi, aii ne ide.
Da li se obične ljudske gluposti ponavljaju, jer sve mi se čini da čovjek malo kad nešto novo doživi. Najčešće kusamo već ranije probalnu kašu. Ponovo mislim o prilično dalekoj 1965, godini. Sjećam se prelijepe rane jeseni, umilnog Miholjskog ljeta, a ono je u krajevima gdje sam tada živio i gdje ću kasnije još mnogo godina boraviti izuzetno suvo i sunčano.—
Kada sam pomenute godine prvi put stigao u ovaj kraj, gdje ću punih četrnaest godina službovati, neponovljivi fenomen Miholjskog ljeta nadolazio je u meni kao novo saznanje. Staza kojom se ovamo stiže čovjeku se ukazuje jednom ili nikada. A povratak onamo od kuda si došao, više nije stvar tvoje volje, no spleta okolnosti. Nakon te impresije, čovek se teško odriče ove duševne opijenosti, što vlažne i turobne jeseni pretače u rajske dimenzije unutarnjeg zadovoljstva. Tu, u Drinjači, malenom naselju, gdje kuće bjelasaju poput prosutog biserja po padinama Kozjaka i Grkinje zagledajući se u bistre vode Drine i Drinjače, ja ću naći svoj slikarski mir. Odatle, katkad pogled odluta iznad gorskih visova, pa milovan sunčevom toplinom rasprštava se zagledan preko plavičastih masiva drevne Srbije kao da nešto iščekuje. A tako je od pamtivijeka. Tim usijekom, što se poput modre zmije tijesni između šljunkovitih obala, krivuda bistra i razdragana Drinjača, strme obale njenih klisura drugačije nazivaju i kapijom Srednje Bosne. Magistralni put Beograd — Sarajevo — Dubrovnik, živa je arterija kojom teku nepregledne rijeke automobila, pa kao sva druga naselja naslonjena na vrelu asfaltnu traku i Drinjača ima skoro pola tuceta kafana. I ma koliko vlasti tvrdile da su kafane nužno zlo savremenog društva, ja tako ne mislim. Jer naselje koje nema kafane, nema ni dušu. U njemu impulsi života zamiru sa prvim mrakom. Pa čovjeku pola vijeka prođe u noćnim nesanicama. Nastanih se u jednu od tih kafana, tu odmah do omanjeg mosta, čiji betonski lukovi podsjećaju putnike-namernike na Andrićevu Višegradsku ćupriju.
U početku život mi je tekao naizgled jednolično. Pre podne škola, po podne i kasno u noć — kafana. A ono malo preostalog vremena krevet u kafanskoj sobi, razdvojenoj samo jednim tankim zidom od sale u kojoj se i pilo i lumpovalo. Pa i kada bih kad-kad ranije otišao na spavanje, moje prisustvo u noćnom životu ove kafane bilo bi nastavljeno.—
Toče se pića, piju kafe, pivo i sokovi, krčmi tek skinuti brav s ražnja, mirišu paprikaši, gulaši i razna druga jela, uz šuštanje i zveket novčanica. I sve to obilato preliveno često lošom muzikom i još lošijim glasom neke samozvane pjevaljke. Ali šta fali. Ovo su idealna mjesta gdje se zaboravljaju sve životne tegobe, gdje se bez opijuma bude opijen, a uz opijenost bude radostan. Gdje svako može naći sebe, izgovoriti milion ružnih riječi, opsovati i poniziti, i opet biti neko u ovom bućkurišu razgovora, dima i strasti. U haosu riječi svi pričaju i svako svakoga čuje a opet svi zajedno čuju pjevaljku koja za sitan novac pjeva...—
Ali ipak moja kafanska ljubav bila je u pre podnevnim časovima sjesti za sto prekriven čistim stoljnjakom i ćaskati sa prijateljima u čistom i provetrenom prostoru.—
nastavak
ŽIVOTNA PRIČA OBRENA JOVIĆA
...Sjetih se vremena pred hapšenje koje sam proveo na sarajevskoj očnoj klinici, zajedno sa izvjesnim Hamidom Tanovićem, najmlađim doktorom rudarstva. Otac mu je Hercegovac, a on je rođen u Tuzli. Pitam Tuzlaka, da li ga poznaje.— "Kako ga ne bih znao, komšije smo. Žena mu je profesorica, imaju sina i ćerku."— Pitam ga: "Gdje sada radi?", a on mi odgovara da je tu u državnoj bezbjednosti. Jedan je od kriminalističkih inspektora po pitanju rudarstva, ali pošto tih problema nema svaki dan, onda je na ispomoći ostalim sektorima. Posljednjih mjesec dana pred moje hapšenje, nisam ga viđao. Pričalo se da su u nekakvom velikom poslu, u hajci na nekakvu četničku bandu. "Pa čiča, to se moglo i o vama raditi, jer znam da su se muvali po zvorničkom terenu." Pitam: "Otkuda ti to sve znaš?"
"Nisu me jednom angažovali u nekoj od svojih akcija," odgovara Tuzlak.— "Pogotovo u noćnim prepadima kada su u pitanju jugošvabe. Jednom umalo glavu da izgubim. Nekakav Bijeljinac, tvoj vlah, najmanje pola sata držao mi je revolveršku cijev na sljepoočnici. Mislio sam, gotovo je, i sav sam se uhelaćio. Od tada mi i ruke drhte i isprepadan sam , pa me više ne angažuju. Ali se ipak često srećemo. I vaspitač sa radnog odjeljenja s njima je radio. A sada je već u godinama, pa mu ovo radno mjesto više odgovara. Baš sam juče vraćajući se sa vještačenja dole sa vaspitačom popio kavu. Priča, žali mu se upravnik zatvora na tebe. Rekao mu je da bi te trebalo objesiti na banderi ispred zatvorske kapije, za primjer drugima kako prolaze državni neprijatelji."
Doduše, i pored sve torture koja je vršena nadamnom, pa čak i tih pet i po godina dosuđene robije, to što bi on upravnik ovoga zatvora volio da me vidi kako visim o banderi, može biti samo želja srca njegovog. I mnogih drugih koji su kako i sami priznaju pune tri godine pratili moje kretanje i aktivnosti, sakupijajući brojne podatke o mom "ilegalnom radu". Kako kažu, nisu rijetko i po nevremenu čučali ispod moga prozora ili iza šupe, osmatrajući ko mi dolazi i prisiuškivajući o čemu se u mojoj kući govori.
Jednu sedmicu prije moga hapšenja, dok sam ležao na sarajevskoj očnoj klinici radi pribavljanja nalaza na osnovu kojih ću kasnije dobiti uputu za odlazak na rimsku ili moskovsku kliniku, gdje bih trebao biti operisan, a znajući dan kada ću biti primljen na kliniku, dvadeset četiri sata ranije, u dogovoru izmedu UDBE i Prof. Hodžića, na liječenje primljen je i pomenuti inspektor državne bezbjednosti, doktor rudarstva Hamid Tanović, a krevet do njega samo dan kasnije biće rezervisan za mene.
U ovoj prljavoj konstrukciji, pored tuzlanske državne bezbednosti, angažovala se i sarajevska UDB-a i neki njeni spoljni saradnici, između ostalog nekakav Hercegovac Guzina i Crnogorac Žarko Šipčić, rođeni brat Vlada Šipčića, poslednjeg Mohikanca, odmetnika što se godinama nakon rata skrivao u crnogorskim bespućima. Kasnije će Mašan Mićunović, inforbirovac, kada budemo u fočanskoj robijašnici pričati kako je taj isti Žarko Šipčić, da bi se dodvorio vlastima i policiji sa puškom sam krenuo u gudure Crne Gore da likvidira državnog neprijatelja — brata Vladu. A da je ovaj saznavši za Žarkove namjere napisao pismo majci Vemiji u kome je moli da brata odvrati od te pogubne najmere, inače će jednog od njih izgubiti. Ovoj priči nisam mnogo vjerovao, mada mi je taj Zarko Sipčić jednom prilikom u svom stanu na Vracama pričao o postojanju tog pisma, ali mi sadržinu nije htio reći, pravdajući se da ga ni sam još nije otvorio. On me je lično u Sarajevu dočekao i otpratio do klinike, upoznao sa Hercegovcem Guzinom, predstavljajući ga kao sekretara bolnice, stara udbaška caka, koju ipak tada nisam osjetio.
Mislim da mi je baš tada i pričao o tom famoznom pismu. Usput smo sreli nekakvog njegovog prijatelja, tobože direktora u ostavci. Reče da je neraspoređeni kadrovski slučaj, kako su to komunisti obično formulisati. Predstavi se Hercegovcem i toliko obradova poznanstvu sa mnom, kao da sam ja neka važna ličnost.
Kasnije ću uvidjeti da su i on i Guzina, dva inspektora sarajevske Službe državne bezbjednosti.—
Kada sam se uveče vratio na Kliniku, slijedilo je nešto bliže upoznavanje sa doktorom Hamidom Tanovićem, i istini za volju, nisam ništa sumnjao, jer je momak djelovao naivno, čak dobroćudno. Relativno visok, vitke građe, vedrog lica i prozirno plavih očiju, sa tršavo smeđe-plavom kosom, koja je unosila još više veselosti u njegov rekao bih, naivni lik. Ostavljao je utisak na sagovornika. Mada su se te večeri on i Šipčić upoznali, ipak mi se činilo da to nije njihov prvi susret. U sobi su bila još trojica, nekakav stariji Srbin iz istočne Hercegovine i isto tako, musliman u godinama sa Peštera i još jedan stariji musliman iz Sarajeva. Ovaj posljednji spavao je na pomoćnom krevetu, pa je siktao od bijesa, govoreći mi: "Ko sam ja da se za mene čuva krevet, a on star i bolestan, pa još nekakav kurčev borac prebija se na pomoćnom ležaju."
I sam sam smatrao da je starac u pravu. Mada će narednih dana, naši odnosi biti u stalnoj konfrontaciji, čak i po nacionalnom pitanju. Za tih sedam dana provedenih na Klinici upoznao sam Tanovićevu suprugu i djecu i te mnoge pojedinosti, vezane za njega. Ali kasnije u Tuzlanskom istražnom zatvoru, u razgovoru sa Tuzlakom, vidjeću da me u mnogo čemu slagao. Jer, tvrdio je da on i žena sa djecom žive u Sarajevu, i da radi u Republičkom institutu za rudarstvo, a zapravo on je bio u Tuzli na mjestu inspektora državne bezbjednosti. To što su mu supruga i djeca bili često u posjeti, vjerovatno je bila varijanta kako bi se moja pažnja odvukla na drugu stranu i kako bih povjerovao u njegove priče. Nekoliko puta u posjetu došle su mu kolege, kako on kaže iz Instituta. I svaki put bi sjedili u hodniku, mada su posjete obično primane u sobama. Tako jednom prilikom, kada sam se vraćao iz kabineta prof. dr Kovačević, inače direktorke Očne klinike, neprimjećen zadržah se u njihovoj blizini. Ni tema, a niti nivo razgovora ne bi mogli biti primjereni doktorima nauka. Bilo je to najobičnije šiljokuransko naklapanje koje se moglo čuti jedino kod čaršijskih džabalebaroša i inspektora UDBE. Često sam silazio u suteren jer su dole bile telefonske govornice, koje smo mi pacijenti mogli koristiti, dr Tanović bi me svaki put pratio, tobože da mi bude na usluzi. Kasnije sam shvatio da je to činio iz razloga kako bi mogao pratiti brojeve koje nazivam i da bi čuo sadržinu razgovora koje sam obavljao.— Međutim, nakon tuzlakove priče, shvatio sam da je on samo prividno bio pacijent, a da je razlog njegovog boravka na klinici bio sasvim drugi. Odlazeći u grad na natkazni između naša dva kreveta ostavljao bi vrlo interesantan tranzistorski radio-prijemnik, američke proizvodnje, govoreći da mogu slobodno da se poslužim.
Po pravilu, čim bi on otišao, onaj starac sa pomoćnog kreveta započinjao bi svoje nacionalističke izlive, vjerovatno da bi me isprovocirao, a mislim da je sve te naše sukobe onaj famozni radio besprekorno usisavao i prenosio negdje i nekome kome je to trebalo. Kada sam na očnoj klinici dobio dovoljan broj potpisa od strane univerzitetskih profesora da mogu o trošku Republičkog zavoda ići na liječenje u Rim ili Moskvu, profesor Hodžić me je otpustio sa uputom po kojoj sam se morao javiti dvadeset šestog novembra u osam sati na beogradsku očnu kliniku gospodinu prof. Cvetkoviću.— Tog dana na viziti prof. Hodžić saopštio je i Tanoviću da će sutradan i on biti otpušten, jer tobože ova faza njegovog liječenja je završena, te da nema potrebe više ostati na klinici. I zaista, sada je meni sasvim jasno da gospodin doktor rudarstva Hamid Tanović nije više imao potrebu da se tamo zadržava.
Sa sarajevske Klinike otpušten sam dvadesetog novembra '85., a već dvadeset drugog u petnaest do šest ujutro gospoda inspektori državne bezbjednosti, njih sedam sa još dva nedužna građanina iz Drinjače, upali su u moj stan i od tog trenutka počela je moja golgota. Dakle, ta podmukla mreža bila je široko razapeta i u njoj su pored crnih udovica iz Službe državne bezbjednosti, učestvovali i njihovi plaćenici, spoljni saradnici među kojima je i pomenuti moj badžo Žarko Šipčić. Tako ću se kasnije uvjeriti da je on profesionalni svjedok u političkim procesima, jer su on i Nijaz Dervišević zvani Rafo bili jedini svjedoci čiji su me iskazi nedvosmisleno teretili, dok su ostali igrali onako kako im je svirano.
II DEO / Glava dvadeset četvrta, str. 101, 102, 103 i 104.
nastavak
ŽIVOTNA PRIČA OBRENA JOVIĆA
Opet mi u mislima iskrsava vrijeme boravka u ratnim sirotištima i režim koji se graničio sa terorom. Sjetih se očeve sestre i rastanka u Zvorniku. I iz tajnovite potsvjesti izronjavaju još neke rečenice koje su bile, potisnute dječijim igrama i životnim tegobama kojima sam pritisnut od najranije mladosti.
"Dijete, eto ti ideš u svijet i ko zna kuda ćeš i dokle stići. Ovi na vlasti su antihristi, ali zapamti — neće dugo. I ti ćeš na njihove jasle, pa se čuvaj. Čuvaj se tih antihrista! Repa su oni bez korijena, a i protiv Boga su udarili. Nemoj sinko, s njima. Onda si i ti protiv Boga, a Bog nije šala. Bog nas je i stvorio i on nam je jedina nada, zato mu se moli dijete, gdje god možeš. Kažem ti, ovi neće dugo, repa je to bez korijena. I bez sjemena, dijete moje..."—
I počeo je jednoličan i monoton zatvorski život. Ustajanje u šest i pravljenje kreveta. Zatim umivanje, a već u šest i sedamnaest — doručak. Povratak u karantin, a onda opet u deset na kafu, i šetnja do dvanaest. Opet povratak u karantin i tako u beskraj, tamo — amo, tamo — amo. Sve isjeckano i prenapeto, a rekao bih jedino sa svrhom da jadnom čovjeku ne daju mira, kako bi što bolje zapamtio ovo gdje je bio i zbog čega je bio.
"Repa su oni bez korijena," kaže moja tetka Savka. A da li su bez sjemena, ko zna? Pa i ako ga imaju ostaje nam da se nadamo kako im je to sjeme jalovo i pregorelo.
Još prvog dana dolaska u karantin, saopšteno nam je da se sa drugim osuđenicima ne smijemo sretati, niti razgovarati, da od njih ne smijemo primati ništa, niti im šta davati. Da moramo biti zakopčani do grla, zapertlanih cipela, uvijek nakratko potšišani i glatko izbrijani, besprekorno čiste odjeće i obuće i eto, uglavnom sve se podudaralo sa onom domskom disciplinom iz sirotišta.
Da li se to određeni životni procesi ponavljaju? Ili je tretman nas djece, ratne siročadi zaista bio takav kakav se danas primjenjuje u kazneno-popravnim domovima. Rekao bih da se ni po čemu ne razlikuje. Hrana kuvana od loših namirnica, čiji je vijek trajanja u većini slučajeva već bio istekao. Otvoriš konzervu ribe, a ona sasušena, bez kapi ulja, gorka i užegla. Zdenka sir pobuđao, a otvorena pašteta zelena, kao da je po njoj nikla trava. I sve ostale namirnice, rekao bih da su ostatak ratne rezerve iz četrdesetih godina. Slanina debela i meka, kroz koju kao kroz mast propadaju prsti. Kajgana od jaja u prahu, sa komadićima sitno drobljene ljuske, kako bi pomislili da se zaista radi o pravim jajlma, a ono što nazivaju pasuljem zapravo je gusta kaša sa mnogo zaprške od brašna i po koje krupno zrno pravog pasulja. Paprikaš sa krupnim komadima krompira izmrzlim i polutrulim. Riža gnjecava sa parčadima premasnog ili žilavog mesa, najčešće obogaćena jakim i neugodnim mirisom. Ponekad boranija rijetka i bistra, dobro začinjena prženim lukom i užeglom mašću. Grašak obavezno poluvaren ili zagorio. Ili kuvani kupus sa blagim ukusom znoja i vonja ispod noktiju robijaških nogu koje su ga sabijale u kacu. Doručak i večera, obično je suva hrana, jednolična i po pravilu sumnjivog kvaliteta. Svu ovu hranu spremaju robijaši, naravno ne kuvari iz civila, nego kako je koga zapalo na raspodjeli po radnim dužnostima. Među ovdašnjim nabijeđenim kuvarima bilo je limara, bravara, inženjera, zidara, varalica i doktora, pa onda i nije čudo što bi nakon svakog obroka stolovi bili prikriveni brojnim posudama sa nepojedenom hranom, a veći ili manji komadi hljeba često su bili bacani po krugu, i oko njih su se otimali mačke, golubovi i brojne druge ptice. O nekakvoj higijeni posuđa i escajga, zapravo od escajga imali smo samo kašike, nije bilo ni govora. U zamjenu za tanjire imali smo plastične posude, takođe masne i ko zna kada posljednji put oprane. I na njima i na kašikama, često su se mogli vidjeti tragovi prošlog obroka. Na nekim posudama bila su urezana imena bivših robijaša, sa datumima dolaska u KPD, pa su pojedini zapisi po svojoj starosti komotno mogli da se nađu u nekom od mjesnih muzeja. I ko zna koliko je osuđenika strugalo porcnjelim kašikama po ovim već izranjavanim i prljavim zdjelama. Hljeb obogaćen mišijacima, pravljen je od brašna žetvi iz šezdesetih. A mlijeko koje je predviđeno samo za bolesnike, takođe je bilo vještačko i već otpisano.
Sjećam se, u to vrijeme jedan konvoj poljskih kamiona natovaren mlijekom u prahu, vukao se od grada do grada.— Pričalo se, da ga niko nije htio prihvatiti jer je prilikom černobilske katastrofe bilo ozračeno. Za nas robijaše, kada je hrana u pitanju, u obzir je dolazilo i sve ono što po svim standardima ne bi smjelo biti korišteno za ishranu.
Kaže meni, one davne pedesete godine, moja tetka Savka: "Pazi se dijete, ovi novi ne vjeruju ni u Boga ni u ljude. Basta im je svašta učiniti. Ubiše oni moga Mirka, još prvoborac bi. Pa vele četnici mu dođoše glave. Ubiše i tvog oca Savu, Bog da mu dušu prosti, a četiri godine krvario je za današnjicu. Basta je njima, basta, moje dijete, pa sve što im ne zaudara na mućak i što je čestito ćušnu oni pod led. Moli se Bogu, jer samo te on može spasiti, a ne pokazuj se. Ni djecu oni ne žale. I svoju bi oni pod led ako ne služe onom đavolu što ih vodi i što ih je obrlatio: U prvom nas većina ode podzemlju, što od metka, što od bolesti, a u drugom skoro toliko. A oni što nas klaše i u jame bacaše, što nam sela popališe i zbog kojih vi ovolika siročad ostadoste, oni danas vladaju. Onaj njihov krvnik sjedi gore i popuje.
A moj Mirko iza koga mlada udovica ostah i brat mi Savo, sada u crnoj zemlji trunu, da bi im se djeca po sirotištima potucala. A vidi samo ove balije sve goli koljač bio, a sad im dato da oni pravdu dijele. Moje dijete, šalju te u dom tamo gdje Srba skoro da i nema, da od vas jadne siročadi nove janjičare prave. Crvene janjičare, moj sinko."
Govori to meni moja tetka Savka, a meni šest godina, pa sve razumijem šta mi kaže, ali ništa mi nije jasno. Kakvi su to Turci — janjičari. I ko nas to u jame baca, zar mog oca nije ubio onaj odmetnik Musto iz Beksuje, kako se priča. Otkud sad neka UDBA i njegovi ratni drugovi, pa valjda su se i oni borili za ovo zbog čega je i on poginuo. Jedan od sreskih službenika požuruje moju tetku:
"Hajde snašo, krenuće autobus."
Ona odmahuje rukom i ne gleda u njega.
"Mani se bolan, šta si kidisao? Nije autobus iksan, pa da ide kad on hoće. Neka šofer malo sačeka."
Onda vadi iz njedara nekakvu platnenu kesu i iz nje crvenu dvobanku, pa veli: "Kupi sebi dijete ponešto, da ne umreš od gladi. Ko li zna kako će vas tamo hraniti? I ne zaboravi odakle si i čiji si. Nek ti je vazda na umu Drina i Majevica, i Bog sinko moj. I moli mu se kad god stigneš. Pa sad hajd, zbogom i nek ti je Bog na pomoći."
Evo, kao da gledam njene ovlažene plave oči i dvije naglašene bore među obrvama, baš onakve kakve i ja imam. Pogled joj se zalijepio za autobuski prozor i tako ostade sve dok ne zamakosmo iza zgrade kasine. Kasnije sam je često sanjao. I kada bih se Bogu molio, kao da bi se ona ispred mene pojavila, suznih očiju i ozbiljna zabrinuta izraza. Posljednje čega se sjećam dok sam ulazio u autobus bile su njene riječi, tihe skoro da ih je za sebe izgovorila, da li da ih ne bi drugi čuli ili što više nije imala snage: "Čuvaj se dijete, nemoj i tebe da izgubim."—
Za mene i Jovana Nikolića karantin je trajao nešto duže, nego što je uobičajeno. Da li po kazni, ili su nas bili zaboravili, a možda baš zato što su nas se dobro sjećali, jer kako mi veli upravnik zatvora: "Znaš ti Joviću, da nikada niko, i nigdje nije toliko omalovažio i uvrijedio svoga predsjednika kao što si ti našega Tita?"
On to govori nekako strogo, a pomalo i tužno, kao da se o njegovom ocu radi. A u mene srce zaigralo, pa lupa li lupa, ali i ja se snuždio, čovjek bi mogao pomisliti da i meni baš nije svejedno. A u stvari jedva se suzdržavam da mi se usta ne razvuku u kez. Smiješno mi, zreo čovjek, a lamentira za mrtvacom, zlikovcem i srbožderom, a što je najgore i upravnik Srbin. A taj zlikovac za kojim on žali, u prošlom ratu i nakon njega sve do svoje smrti tamanio nas je kao da drugoga posla nije imao.
II DEO / Glava dvadeset šesta, str. 107, 108, 109, 110 i 111.
Deo teksta preuzet iz knjige
Obren Jović
SATANINI SINOVI
izvor:riznicasrpska
BORAVAK U PAKLU
O spevu Obrena Jovića "U maglama Ponta"
Ne slučajno, Obren Jović kao moto svoga speva U maglama Ponta stavlja reči Isusa Hrista, izgovorene na krstu: "Oprosti im, Bože, ne znaju šta rade", a uvodno pevanje prepustio je Frančesku Petrarki, koji kazuje svoju tridesetdrugu pesmu (sonet) iz knjige "Kanconijer'" koja počinje stihom "Mira mi nema, a nema ni rata". U takav okvir, po svemu klasičan, Obren Jović je smestio svoju životnu priču. Njegov lirski spev U maglama ponta, imajući u vidu kroza šta sve prolazi i šta doživljava njegov lirski junak, mogao bi poneti i naslov Boravak u paklu, kako inače glasi naslov jednog od najpoznatijih ostvarenja Artura Remboa. Naslov Boravak u paklu tematsko-motivski i sadržajno sasvim bi pokrio ono o čemu nam kazuje Obren Jović u svom spevu, stom razlikom što je Remboova pesma izraz njegove pesničke imaginacije, a Jovićev spev, ipak, izraz je jedne surove i gotovo apokaliptične realnosti.
U svom spevu Obren Jović, na pesnički relevantan način, kazuje istinu o sebi, osuđenom na šest godina robije, a to znači preko dve hiljade dana i isto toliko noći boravka u jednom bosanskom komunističkom kazamatu. U jedan, rekao bih, klasičan okvir, kakve su priče o sužnjima u komunističkim kazamatima i logorima, Obren Jović je smestio svoju ličnu životnu dramu. Iako je njegova lirska ispovest duboko lična, njene dimenzije imaju univerzalno značenje.
Obren Jović, žrtva komunističkog progona, ne samo iz ideoloških nego i iz nacionalnih i verskih razloga, napisao je svojevrstan lirski dnevnik, ali za razliku od Ex Ponta Ive Andrića — čiji lirski junak razgovara sa svojom dušom — Jovićev Spev U maglama Ponta je gotovo realistička povest, ostvarena lirskim sredstvima, o veličini ljudskog stradanja i patnje. Sto osamdeset sedam pevanja u stihu, i slobodnom i vezanom, u dramskoj gradaciji, koja stalno raste iz pevanja u pevanje, daju nam potresnu sliku jedne ljudske drame. Andrićev Ex Ponto je svojevrsna meditativna proza, molitvena i melanholična, dok je Jovićev spev U maglama Ponta napisan u stihu, koji samo povremeno, u nekim pevanjima, naginje prozi ili ima svojstva proznoga diskursa. Jović, u stvari, pribegava proznom obliku kada želi da što autentičnije saopšti neku činjenicu, podatak ili dokumentarni detalj.
Imajući u vidu šta je sve iskazano u Jovićevom spevu i za njega bi se moglo ponoviti ono što je rekao Niko Bartulović, u predgovoru za prvo izdanje Andrićevog Ex Ponta, da je pesnik "posle tamnice trpeo daleko više nego u njoj". Sa tim se očigledno suočava svaki sužanj posle završetka sužanjstva. U spevu U maglama Ponta na umetnički način kazuje se šta je sužanj, lirski subjekt, sve pretrpeo, kroza šta je sve prošao i na kakvim je sve mukama bio. U bosanskoj komunističkoj tamnici Obren Jović, koji u spevu kazuje autentičnu životnu priču, teško je oboleo i izgubio vid. Dočekao je, najzad, ono za čim je najviše žudeo — slobodu — ali bez očnjeg vida. Na izlasku iz tamnice nikada više neće videti onaj svet koji je ostavio na ulasku u nju. U časovima najvećih iskušenja, molitvama se obraćao Gospodu Bogu, i te molitve su mu pomogle da izdrži sve torture i da ga zlo, ma koliko bilo monstruozno, ne slomi.
Duh otpora i žudnje za slobodom su ona unutrašnja svetlost i energija koje su ga, kao dar Božji, i vodile kroz tminu bosanskog kazamata. Kao i Andrić svoj Ex Ponto i Jović je svoj spev naslovio prema Ovidijevim pesmama Epistulae ex Ponto, u kojima je veliki latinski pesnik opisao svoja tamnovanja u Pontu, na obali Crnog mora gde ga je Oktavijan Avgust prognao. I dok Andrić ne opisuje detalje svoga tamnovanja, niti se bavi izgledom tamnice i svojih tamničara, Obren Jović postupa sasvim drukčije, jer je, očigledno, i odnos zatvorskih vlasti prema njemu bio drukčiji. Jović opisuje do tančina ne samo svoje raspoloženje, misli, osećanja, strahove i nade, već i svoju tamnicu, njen izgled, sprave za mučenje, druge zatvorenike, svoje mučitelje i t.d.
Boravak u paklu Artura Remboa je poezija autobiografskog i ispovednog karaktera, a za ovog francuskog pesnika poezija je oblik ludosth način da se ludost još više uveća, čemu prethodi rastrojstvo svih čula, dok je za Jovića poezija svedočanstvo i dokumenat. U jednom od svojih pevanja on će čak izričito i reći da je poezija pribežište, luka spasa i lek za napaćenu dušu i izmučeno telo.
Spev U maglama Ponta ostvarenje klasičnim odnosno tradicionalnim pesničkim sredstvima. Ambiciozno je zamišljen kao putovanje lirskog junaka kroz mučilište i pakao. Ambijent je dobro poznat iz klasične literature, iako je pesnikova priča autentična. Tu je, pre svega, dvor satanin, zatim oganj koji sve sažiže, sprave za mučenje, razbacane kosti i kerberi žedni krvi. "Nigdje zvijezde na obzorju", kaže pesnik.
U dvadeset šestom pevanju lirski junak ulazi u pakao, u trideset petom pojavljuje se sam Mefisto. Kakvoj je torturi izložen Jovićev lirski junak najbolje pokazuju sledeći stihovi, u kojima se o smrti govori kao o spasenju:
... Vodiše me bezbroj puta da presude,
ja pomislih da me gone gubilištu
i jadan se obradujem...
Jovićev spev U maglama Ponta ostvaren je u velikom pesničkom zamahu, gustim jezikom, obiljem pesničkih slika, širokim rasponom raspoloženja i osećanja. Upravo u Jovićevom spevu najbolje se očituje shvatanje da je poezija u podjednakoj meri zasnovana i na osećanjima i na iskustvu, da se prepliću sadašnjost i prošlost, realnost i metafizika, moderno i klasično. Iznad svega, spev U maglama Ponta kazuje o veličini ljudskoga stradanja i patnji, ali i o moći ljudskog bića da izdrži i najveće torture, da se suprotstavi i najvećem zlu, zahvaljujući nadi koju nosi u sebi. Imati nadu u sebi i duboko verovati u pobedu dobra nad zlim, znači imati Boga u sebi. Samo zahvaljujući takvoj veri i molitvama upućenim Gospodu Bogu, mogućno je izdržati i najveće muke na putu ka slobodi. A upravo to nalazimo u spevu U maglama Ponta Obrena Jovića. Njegov spev, koji može imati i lekovito i katarzično svojstvo, treba pročitati ne samo jednom već mu se nekoliko puta vratiti, ma koliko istina o kojoj pesnik peva bila neprijatna i zastrašujuća, ali baš zato može da bude osvešćujuća.
14. maj 2000. godine u Beogradu
Slobodan Rakitić
Obren Jović Savin
U MAGLAMA PONTA
izvor:riznicasrpska
Obren Jović, rođen je 15. marta 1944, godine u Kiseljaku, podno Majevice. Još u djetinjstvu navikao na žestoke podrinjske vjetrove i ljute kurjačke čopore. Osnovnu školu pohađao u Kiseljaku, Zvorniku, Gračanici i Bosanskoj Kostajnici, a nižu gimnaziju u Zvorniku. Srednju školu za primjenjenu umjetnost i Akademiju likovnih umjetnosti nastavio u Sarajevu. Slike izlagao samostalno i grupno u mnogim mjestima Jugoslavije, a predstavio se i Evropi. Njegove slike nalaze se u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Holandiji i Francuskoj. Uporedo sa slikanjem piše i poeziju, a u godinama pred hapšenje oprobao se i u prozi. Nakon izdržane kazne, potpuno uništenog očnog zdravlja, pod tihom prisilom napustiće svoju Bosnu, i naseliti se u Mladenovcu. U tom lijepom i tihom gradiću, kroz pisanu riječ vratiće se stvaralaštvu, a prvi javni rezultat biće autobiografski roman Satanini sinovi, a potom knjiga poezije Čistilište, knjiga pjesama za djecu Rosa na cvatiina i roman Sunce umire na zapadu.
U maglama Ponta je Jovićeva peta knjiga. Ljude dijeli na dobre i one druge, a suludom i oholom svijetu poručuje:
Ljubav je blagost nebesa
A mržnja žestina pakla.
Zato, volimo žestinom mržnje,
A mrzimo blagošću ljubavi
Bio-bibliografski podaci preuzeti iz knjige
Obren Jović Savin
U MAGLAMA PONTA
izvor:riznicasrpska
OBREN JOVIĆ SAVIN
IZVODI IZ BIOGRAFIJE I BIBLIOGRAFIJE
Zovem se Obren Jović, sin Save i Danice, rođen 15. marta 1944. u Kiseljaku, opština Zvornik, Republika Srpska.
Već u šestoj godini ostao sam bez oca, koji je stradao od ustaških odmetnika. Uskoro mi se i majka povredila na mašini za šivenje, dobila sepsu i umrla. Tako sam u rasponu od nekoliko meseci izgubio oba roditelja. Mene i sestru vlasti zatim šalju po domovima ratne siročadi kao žrtve fašističkog terora. Uslovi odrastanja po tim sirotištima bili su užasni. Patrijarhalne navike koje sam poneo iz kuće nestaju, ikonu sveca na zidu rodne kuće zamenjuju meni nepoznati likovi. U meni se postepeno stvara bunt prema tom novom načinu življenja, mada sam bio premlad da shvatim gde se nalazim, i zašto.
Nestalo je roditeljske topline, i osećaja da me neko štiti. Nije više bilo ni jutarnjih ni večernjih molitvi — umesto toga, prilagođavanje koje nikako da prihvatim. Nakon završenog trećeg razreda osnovne škole, sa još nekoliko drugova bežim zato iz Doma ratne siročadi u Bosanskoj Kostajnici. Kuda, nije bilo važno već samo osloboditi se stalnog batinjanja za najmanju sitnicu, i stalnog ubijanja u pojam. No istog dana predveče stigla nas je milicijska patrola nadomak nekog sela preko puta Jasenovca i vratila u Kostajnicu. Od tada kažnjavanja i gladovanja postaju sve češća. To u meni pojačava otpor: poredeći se sa vršnjacima koji su odrastali u svojim porodicama, primećujem da se umnogome razlikujem od njih. Mi, odrasli po sirotištima, bili smo kao osakaćeni.
Nakon domova u Gračanici i Bosanskoj Kostajnici, a po završetku četvrtog razreda osnovne, vraćaju me u moj srez — u Đački dom u Zvorniku. Tu završavam nižu gimnaziju a zatim, živeći u jednom od sarajevskih internata, pohađam Školu za primenjenu umetnost. Potom uporedo radim i studiram na Sarajevskoj likovnoj akademiji, kod slikarke Nade Pivac. Pri polaganju Vajarstva dolazim u sukob sa profesorom Zdenkom Grgićem, što on kvalifikuje kao moj "‘nacionalistički ispad"‘, te mi šef katedre, Nada Pivac, saopštava da moram napustiti Akademiju. Pokušavam da pređem na beogradsku Akademiju ali bivam odbijen. Očajan, obraćam se beogradskoj Pedagoškoj akademiji ali me ni oni, verovatno zbog loših karakteristika, ne primaju.
Nastavljam raditi, no već me novembra 1965. privode u kancelariju Državne bezbednosti na informativni razgovor, gde saznajem da sam ‘"nenarodni, zapadno-orijentisan element". Godine 1974. dva inspektora državne bezbednosti iz Tuzle, ispostava Zvornik, posećuju me i pretresaju stan. Konačno, 1985. bivam uhapšen i optužen po članu Kaznenog zakona SFRJ 133 ("verbalni delikt") i po članu 157 ("zaštita imena, lika i dela" Josipa Broza). Ovaj put mi se pripisuje i "kleronacionalizam", te saradnja sa četničkom emigracijom u inostranstvu. Kao "velikosrpski nacionalista" u istrazi stoga gubim i ono malo prava koja su imala ostala optužena lica.
U istrazi provodim preko sedam meseci. Tada počinje ubrzano slabljenje moga vida, ugroženog očnim pritiskom (glaukomom), najverovatnije nastalim usled duhovnih i telesnih muka kojima sam stalno bio izložen. Lekovi za očni pritisak mi se uskraćuju; zatvorski policajac mi jednom oduzima bočicu sa tabletama koje rasipa po hodniku govoreći: "Hajde četničino, ako ti trebaju, izađi pa ih pokupi". No, da sam i korak istupio preko praga ćelije sledilo bi batinjanje, uz poziv interventnom vodu da me sapetog poteraju u samicu.
Napokon sam osuđen na šest i po godina strogog zatvora, a po spajanju dva člana Kaznenog zakona SFRJ u jedinstvenu kaznu od pet i po godina. Uskoro sam iz istražnog zatvora upućen na izdržavanje kazne u Fočansku robijašnicu, gde mi vid još rapidnije slabi. Uzalud tražim da me upute u sarajevsku ili beogradsku Očnu kliniku, te započinjem štrajk glađu. Posle pet dana me ubeđuju da prestanem a pošto ne pristajem obećavaju lečenje. Prvo me vode na sarajevsku Očnu kliniku, gde profesor oftamologije Rizo Alajbegović predlaže da se hitno uputim u Beograd, kod profesora Dobrice Cvetkovića. Na beogradskoj Očnoj klinici profesor Cvetković zaključuje da mi je vid krajnje ugrožen i zadržava me dvadesetak dana na odelenju.
Isto se ponavlja oko pola godine kasnije: štrajk, pa ponovni odlazak na Kliniku. Trećega jula 1987. vraćaju me u Kazneno-popravni dom u Foči da bi mi sutradan, 4. jula kazali da me je Savezno predsedništvo SFRJ pomilovalo i oslobodilo daljeg izdržavanja kazne. No posle godinu dana boravka u Drinjači kod Zvornika, gde sam do zatvora živeo i radio, pod tihom pritiskom opštinskih vlasti i drugih faktora, sa porodicom napuštam Bosnu i prelazim u Srbiju. Posle mnogih nevolja naseljavamo se u Mladenovcu u kome živim već 21 godinu.
Brojni su udari koji su na nama, a posebno na supruzi, ostavili traga, tako da 2006. ona umire od srčanog udara. Nekoliko godina pre njene smrti obe ćerke su se udale tako da od te, 2006, mada slep živim potpuno sam. Istina, radnim danom na dva sata dolazi mi geronto-domaćica — nedovoljno, ali ipak bolje nego niko.
U nemogućnosti da slikam počinjem se intenzivnije baviti pisanjem. Već 1994. objavljujem prvu knjigu, autobiografski roman Satanini sinovi u dva izdanja. Recezenti su mi Ratko Božović, Arči Milisavljević, Jovica Stojanović, Vojislav Lubarda i Momčilo Selić.
Godine 1997. izlazi moja prva knjiga poezije Čistilište. Tu su mi recezenti Matija Bećković, Pero Zubac i Duško Trifunović.
Sledi zbirka pesama za decu 1999. pod nazivom Rosa nad cvatima, posvećena mom prvom unuku Stevanu. Recezenti su Dobrica Erić, Duško Trifunović i Pero Zubac.
Roman Sunce umire na zapadu objavljujem 2000. na temu ratnih zbivanja u Bosni. Recezent Moma Dimić.
Sledi autobiografski spjev U maglama Ponta, 2001. Recezent Slobodan Rakitić.
Naredna knjiga je Tihovanje, 2002, posvećena je dvehiljaditoj godišnjici Hrišćanstva, i bavi se našim manastirima, srednjovekovnim gradovima i vladarima. Recezent Dobrica Erić.
Godine 2003. izlazi moja druga knjiga pesama za decu, Luka po jevanđelju, posvećena mom drugom unuku Luki. Recezenti Duško Trifunović i Pero Zubac.
Dve hiljade četvrte objavljujem antologiju Dvanaest srpskih pesnika u kojoj su zastupljeni sledeći autori: Matija Bećković, Dragomir Brajković, Milovan Danojlić, Moma Dimić, Dobrica Erić, Pero Zubac, Bratislav Bata Milanović, Rajko Petrov Nogo, Stevan Raičković, Slobodan Rakitić i Duško Trifunović.
Naredna knjiga je roman Tajna Pustinjskog pergamenta, 2008. Recezenti su Maja Stepanović i Petar Arbutina.
Treću knjigu pesama za decu Plodovi ljubavi, objavljujem 2010. Recezent Mošo Odalović.
I na kraju, za sada, još jedna knjiga poezije za odrasle Plodovi Grijeha, takođe 2010. Recezent Petar Arbutina.
Za poslednjih petnaestak godina objavljeno mi je 11 knjiga a više sam puta izlagao i svoje slike, obično u okviru promocija knjiga. Imao sam četiri izložbe u Mladenovcu, jednom u Sopotu, dvaput u Beogradu a, pre hapšenja i robijanja, izlagao sam i u Zvorniku, Tuzli, Sarajevu, Bijeljini, Brčkom, Loznici, Befervajku (Holandija). Povodom 20 godina Jugoslovensko-holandskog prijateljstva izlagao sam u Amsterdamu.
Izlagao sam na zajedničkim republičkim izložbama likovnih pedagoga Bosne i Hercegovine u Sarajevu i Tuzli, kao i u galeriji Jugoslovenskog pokreta u Tuzli, prilikom otvaranja Doma kulture u Drinjači.
Jedan broj mojih slika nalazi se u privatnim zbirkama po Francuskoj, Holandiji, Nemačkoj, Austriji, Italiji i bivšim jugoslovenskim republikama, najviše u Srbiji i Bosni i Hercegovini.
Kod sebe imam još oko desetak platana; pre nego sam oslepeo uradio sam oko 250 slika od kojih je 60-tak namerno ili nečijom nebrigom uništeno.
U Domu za nezbrinutu decu u Kiseljaku, opština Zvornik, Republika Srpska, oformio sam biblioteku i darivao joj oko 1000 knjiga. Oko 400 knjiga podario sam Školskoj biblioteci Zvornik i nekoliko stotina knjiga Osnovnoj školi Drinjača.
Sedamdesetih godina osnovao sam prvi Likovni klub Zvornik a potom i Klub umetnosti u tom gradu. Bio sam saorganizator Zvorničkog leta '73. Tada smo pokrenuli i časopis za kulturu Sazvorja i objavili nekoliko knjiga pesama naših članova.
Od 1987—1989 radio sam u SIZ-u Kulture Zvornik kao referent za kulturu. Tih godina, do hapšenja 1985, organizator sam svih gostovanja pozorišta, horova, muzeja, KUD-ova, likovnih izložbi, književnih večeri i sličnih kulturnih manifestacija u Zvorniku.
Kao đak niže gimnazije u Zvorniku sa još dva druga i profesorom srpskohrvatskog jezika osnovao sam školski list Galeb i njemu bio jedan od urednika i stalni saradnik. Prvo javno čitanje svoje poezije imao sam 1958. povodom nekog državnog praznika, kada su na svečanoj akademiji bili i Andrić, Selimović i Ćopić. Iste godine u Đačkom domu imao sam i prvu samostalnu izložbu slika i crteža.
Član sam Udruženja književnika Srbije od Krstovdana 1997.
Status slobodnog umetnika imao sam od 2001. do 2006. Po ženinoj smrti nije više imao ko da mi taj status održava.
U vezi mog rada pravljeni su intervjui u štampi, na radiju i TV i van naše zemlje. O mojim knjigama su javno govorili i pisali Matija Bećković, Dragomir Brajković, Pero Zubac, Duško Trifunović, Dobrica Erić, Bratislav Bata Milanović, Moma Dimić, Ratko Božović, Jovica Stojanović, Zvonko Tarle, Radmilo Gajić, Arči Milisavljević, Slobodan Rakitić, Predrag Bogdanović Ci, Petar Arbutina, Momčilo Selić, Vojislav Lubarda, Maja Stepanović, Boro Šobot, Jasmina Čabrilo, Dušan Stojković, Stevan Raičković, Anđelko Ristić, Aleksa Mikić, Slavko Šantić, Dara Sekulić, Radomir Andrić, Mošo Odalović, Srba Mitrović i drugi.
U svojim knjigama o meni i mom utamničenju pisali su Vuk Drašković, Vojislav Šešelj, Vojislav Lubarda, Atanasije Jeftić, Žarko Gavrilović i drugi.
Peticije za moje oslobađanje pisali su Gojko Đogo, Vuk Drašković, Vojislav Lubarda i Rajko Petrov Nogo, kao i tridesetak srpskih akademika na čelu sa Dobricom Ćosićem i Antonijem Isakovićem.
Moj prvi roman Satanini sinovi snimljen je za zvučnu biblioteku Saveza slepih Srbije i Crne Gore.
U vreme moga hapšenja, robijanja i po izlasku iz zatvora o meni je objavljeno preko 600 novinskih članaka na srpskohrvatskom govornom području, a bilo ih je i u slovenačkoj i makedonskoj štampi. Istovremeno je pisano i na Zapadu, pod uticajem Amnesti internešonela. Člancima objavljivanim u Nemačkoj, Engleskoj, Norveškoj, SAD i još nekim zemljama traženo je moje oslobađanje i rehabilitacija. Prilikom susreta moje supruge i predstavnice Amnesti internešonela iz Velike Britanije, ponuđena nam je mesečna novčana pomoć koju smo supruga i ja odbili, zahvalivši se.
Otkako sve radim i obavljam sam, sve se teže snalazim, pogotovo pri pripremi knjiga za štampu. Ranije mi je pomagala supruga a sada to čine prijatelji, kada mogu.
Godine 1985, pri hapšenju, oduzet mi je veliki broj knjiga, uglavnom poznatih srpskih književnika, a vlasti su mi pripisale da čitam i propagiram "četničku literaturu". Tom prilikom zaplenjeni su mi i neki pesnički i prozni rukopisi — između ostalih, i za štampu pripremljena zbirka Pesme bez naslova, o Brozu, Partiji i njihovoj diktaturi. I nekim mojim slikama se tada izgubio svaki trag, pošto su ih se pojedinci kao "sumnjivih" na razne načine oslobađali, bojeći se sudbine slične mojoj.
Radeći u SIZ-u Kulture u Zvorniku, u svim mesnim zajednicama opštine osnivao sam kulturno-umetnička društva, sa folklornim, muzičkim, literarnim i likovnim sekcijama, a pomagao i KUD-u Zvornik, uspešan i na međunarodnom planu. Za taj rad sam i nagrađivan, ali mi je prilikom hapšenja mnogo toga oduzeto, da nikada ne bude vraćeno.
Osnivač sam Pokreta mladih gorana opštine Zvornik, i bio Komandant Zvorničke brigade na pošumljavanju prostora Sutjeske i Tjentišta. Te godine je Zvornička brigada proglašena za najbolju, a Goranska brigada pri Osnovnoj školi Drinjača — koju sam ja osnovao i vodio — tri godine zaredom bila je zvanično najbolja u Bosni i Hercegovini.
Ta i sva ostala priznanja, od moje supruge je prilikom suđenja uzeo na "pozajmicu" tuzlanski advokat Vidović, da bi pomoću njih "uticao na visinu kazne", i nikada ih nije vratio. Napominjem da mi je Vidovića za branioca postavio Tuzlanski sud, pošto je Služba državne bezbednosti fizički onesposobila mog zvaničnog branioca, Velimira Cvetića iz Beograda, da me ne bi dalje zastupao.
Najveći oslonac u radu bile su mi supruga i dve ćerke a potom, pogotovu sada, mojih pet unuka: Stevan, Luka, Petar, Dušan i Jovan.
Svakako da je prilično ispušteno iz ovoga teksta.
Stvarao sam u odsustvu svetlosti, pokušavajući da razmaknem tamu. Što je ona postajala gušća, jačala je svetlost u meni.
Mladenovac, jula 2010
Napomene: Otkad mu je umrla supruga, koja mu je zapisivala radove izgovarane "iz glave", Obren Jović ih je diktirao na diktafon koji su mu dobavile ćerke iz inostranstva. Te fono-zapise bi mu potom neko ad hoc prebacivao na računar bez ikakve njegove mogućnosti normalnog daljeg rada na tekstu.
izvor:riznicasrpska
ŽIVOTNA PRIČA OBRENA JOVIĆA
OBREN JOVIĆ "SATANINI SINOVI" — CITATI
...Ne znam, možda je u ranijim godinama bilo i gorih trenutaka. Ali mladost preokupirana naivnošću i olakim gledanjem na život preko svega toga prelazila je bezbolno i brzo. A i kako bih drukčije prebolio rane traume, kada već od šeste godine između samo dva proljeća ostajem bez oba roditelja. Potucanje od nemilado nedraga, bijeda i neimaština, I tako u nedogled. Preko posleratnih sirotišta sa stotinama druge djece paćenika čije su sudbine bile iste, prepušten sam volji partizanskih zanesenjaka i mladoj komunističkoj torturi.
Batinanje, kažnjavanje glađu i žeđu, klečanje na kukuruzima i ljusci od oraha i stajanje ispred ulaznih vrata na temperaturi od koje su se ledila stakla, kažnjavanje fizičkim radom, te fizička i duhovna izolacija, i sve preliveno predznacima izdajnika i društvenog otpadnika. Pa zar smo Mi tako mladi mogli biti tako opasni? I sva ta prozukla i bolešljiva siročad, od kojih sam i ja bio jedan, mršav i neuhranjen sa beživotnim i utonulim očima, kretala su se u stroju u dotrajalim ritama poput slabašnih aveti u susret nekakvoj velikoj budućnosti koja baš nikako da stigne. Bili smo nijemi bataljoni, ćutljivi i poslušni, uvijek spremni samo za jedno, da uzvikujući parole kličemo nekakvom nepostojećem blagostanju. U školi, na ulici, u bioskopu, na stadionu, ili plaži, svuda gdje smo se sretali sa gradskom djecom bili smo izdvojeni, kao da smo šugavi i kužni. U glave nam je utiskivano saznanje da je sloboda koju su izvojevali naši očevi najdragocjeni dar novoga vremena. I treba da smo ponosni što smo njihovi sinovi. I zaista mi smo se ponosili. Mršavi i pocijepani, najčešće gladni i još češće batinani, klicali smo i uvijek samo klicali, a takozvana građanska djeca za koju nam je govoreno da su ostaci bivše trule Jugoslavije rumenila su se od zdravlja, pogledi su im blistali od zadovoljstva, odjevena i njegovana okružena ljubavlju svojih roditelja zaista su ličili na trule ostatke kapitalističke aveti. I naša prazna dječija logika odricala se svega toga, kao da sve to već nismo izgubili.
Tadašnja domska i ova današnja zatvorska uprava po mnogo čemu su istovjetne. Ja koji sam svjedok ovih četrdeset poratnih godina ne primijećujem nikakav napredak, mada sada nema ratnih sirotišta i bledunjavih mališana utonulih u teške cokule sa izbledjelim engleskim hubertusima preko leđa i tamnoplavim školskim kačketima na kojima se žutio rimski broj po čemu smo se prepoznavali. Umjesto onih sirotišta, danas imamo gubilišta i groblja ljudskih duša. Kada razmišljam o ondašnjoj domskoj upravi poredeći je sa današnjim zatvorskim vlastima, ne vidim bitnu razliku. Metodi su isti. Maksimalna izolacija od spoljnog svijeta, maksimalna ušteda na hrani i odjeći, ispiranje mozgova i filovanje istih nekakvom bezgrešnom i sterilnom logikom, da sve što leti mora biti ptica, a što gmiže zemijom mora postat socijalista. Ničega drugog ne može, niti smije biti. Nas ondašnju djecu, ako smo drugačije mislili batinali su i kažnjavali zatvorom, mučili glađu i žeđu, fizički obilježavali i ignorisali. Pa zar danas nešto drugo rade od velike zločaste djece koja znaju da sem ptica još ponešto leti i da na zemlji sem ljudi postoje razne životinje, a nesamo komunisti? Nas djecu po tim sirotištima manje su uvažavali i od samih životinja. Domska kobila krupne štajerske rase, morala je uvijek biti sita, istimarena i imati suvu i toplu štalu, jer ona je svojim snažnim sapima krčila put u socijalizam. Domskim svinjama morao je biti takođe suv i čist obor, korito uvijek puno jer njihovo meso i mast bili su osnovni izvor energije i hrane da socijalizam bude jak i sit. Koliko sam puta hraneći svinje poželio zavući glavu u masne spirine i onako slatko ćaptati zajedno sa njima.
A nije se rijetko događalo, kada to ne vidi domski kočijaš iz sanduka u kome je bio kukuruz za kobilu ukradem koju pregršt, da bi negdje skriven iza šupa isto onako slatko zubima drobio žuta zrna. Istina je da su u prvim godinama stvaranja socijaiizma konji bili jedini oslonac, pa na njih se mnogo davalo, kako tada, tako i danas. Jer ko bi u ona siromašna vremena bez kombajna ili vršalica u hlebno zrno pretvorio nepregledna rodna polja da nisu ti neizbježni konji vezani za centar širokog guvna rotirajući u krug, snažnim kopitama nemilosrdno mrvili zlatno klasje, bespoštedno odvajajući od jalove slame zrelo hljebno zrnevlje. Tako su naši prvi socijalistički vršaji započeli sa konjima.
Danas, u visoko razvijenom društvu te nekada teške poslove obavljaju "ljudi roboti", da bi zaslužni konji uživali u zasluženom blagostanju.
I DEO / Glava treća, str. 25, 26 i 27.
...Prebiram po sjećanjima, analiziram svaku pojedinost i pokušavam dokučiti ono što bi se moglo u buduće dogoditi, aii ne ide.
Da li se obične ljudske gluposti ponavljaju, jer sve mi se čini da čovjek malo kad nešto novo doživi. Najčešće kusamo već ranije probalnu kašu. Ponovo mislim o prilično dalekoj 1965, godini. Sjećam se prelijepe rane jeseni, umilnog Miholjskog ljeta, a ono je u krajevima gdje sam tada živio i gdje ću kasnije još mnogo godina boraviti izuzetno suvo i sunčano.—
Kada sam pomenute godine prvi put stigao u ovaj kraj, gdje ću punih četrnaest godina službovati, neponovljivi fenomen Miholjskog ljeta nadolazio je u meni kao novo saznanje. Staza kojom se ovamo stiže čovjeku se ukazuje jednom ili nikada. A povratak onamo od kuda si došao, više nije stvar tvoje volje, no spleta okolnosti. Nakon te impresije, čovek se teško odriče ove duševne opijenosti, što vlažne i turobne jeseni pretače u rajske dimenzije unutarnjeg zadovoljstva. Tu, u Drinjači, malenom naselju, gdje kuće bjelasaju poput prosutog biserja po padinama Kozjaka i Grkinje zagledajući se u bistre vode Drine i Drinjače, ja ću naći svoj slikarski mir. Odatle, katkad pogled odluta iznad gorskih visova, pa milovan sunčevom toplinom rasprštava se zagledan preko plavičastih masiva drevne Srbije kao da nešto iščekuje. A tako je od pamtivijeka. Tim usijekom, što se poput modre zmije tijesni između šljunkovitih obala, krivuda bistra i razdragana Drinjača, strme obale njenih klisura drugačije nazivaju i kapijom Srednje Bosne. Magistralni put Beograd — Sarajevo — Dubrovnik, živa je arterija kojom teku nepregledne rijeke automobila, pa kao sva druga naselja naslonjena na vrelu asfaltnu traku i Drinjača ima skoro pola tuceta kafana. I ma koliko vlasti tvrdile da su kafane nužno zlo savremenog društva, ja tako ne mislim. Jer naselje koje nema kafane, nema ni dušu. U njemu impulsi života zamiru sa prvim mrakom. Pa čovjeku pola vijeka prođe u noćnim nesanicama. Nastanih se u jednu od tih kafana, tu odmah do omanjeg mosta, čiji betonski lukovi podsjećaju putnike-namernike na Andrićevu Višegradsku ćupriju.
U početku život mi je tekao naizgled jednolično. Pre podne škola, po podne i kasno u noć — kafana. A ono malo preostalog vremena krevet u kafanskoj sobi, razdvojenoj samo jednim tankim zidom od sale u kojoj se i pilo i lumpovalo. Pa i kada bih kad-kad ranije otišao na spavanje, moje prisustvo u noćnom životu ove kafane bilo bi nastavljeno.—
Toče se pića, piju kafe, pivo i sokovi, krčmi tek skinuti brav s ražnja, mirišu paprikaši, gulaši i razna druga jela, uz šuštanje i zveket novčanica. I sve to obilato preliveno često lošom muzikom i još lošijim glasom neke samozvane pjevaljke. Ali šta fali. Ovo su idealna mjesta gdje se zaboravljaju sve životne tegobe, gdje se bez opijuma bude opijen, a uz opijenost bude radostan. Gdje svako može naći sebe, izgovoriti milion ružnih riječi, opsovati i poniziti, i opet biti neko u ovom bućkurišu razgovora, dima i strasti. U haosu riječi svi pričaju i svako svakoga čuje a opet svi zajedno čuju pjevaljku koja za sitan novac pjeva...—
Ali ipak moja kafanska ljubav bila je u pre podnevnim časovima sjesti za sto prekriven čistim stoljnjakom i ćaskati sa prijateljima u čistom i provetrenom prostoru.—
nastavak
ŽIVOTNA PRIČA OBRENA JOVIĆA
...Sjetih se vremena pred hapšenje koje sam proveo na sarajevskoj očnoj klinici, zajedno sa izvjesnim Hamidom Tanovićem, najmlađim doktorom rudarstva. Otac mu je Hercegovac, a on je rođen u Tuzli. Pitam Tuzlaka, da li ga poznaje.— "Kako ga ne bih znao, komšije smo. Žena mu je profesorica, imaju sina i ćerku."— Pitam ga: "Gdje sada radi?", a on mi odgovara da je tu u državnoj bezbjednosti. Jedan je od kriminalističkih inspektora po pitanju rudarstva, ali pošto tih problema nema svaki dan, onda je na ispomoći ostalim sektorima. Posljednjih mjesec dana pred moje hapšenje, nisam ga viđao. Pričalo se da su u nekakvom velikom poslu, u hajci na nekakvu četničku bandu. "Pa čiča, to se moglo i o vama raditi, jer znam da su se muvali po zvorničkom terenu." Pitam: "Otkuda ti to sve znaš?"
"Nisu me jednom angažovali u nekoj od svojih akcija," odgovara Tuzlak.— "Pogotovo u noćnim prepadima kada su u pitanju jugošvabe. Jednom umalo glavu da izgubim. Nekakav Bijeljinac, tvoj vlah, najmanje pola sata držao mi je revolveršku cijev na sljepoočnici. Mislio sam, gotovo je, i sav sam se uhelaćio. Od tada mi i ruke drhte i isprepadan sam , pa me više ne angažuju. Ali se ipak često srećemo. I vaspitač sa radnog odjeljenja s njima je radio. A sada je već u godinama, pa mu ovo radno mjesto više odgovara. Baš sam juče vraćajući se sa vještačenja dole sa vaspitačom popio kavu. Priča, žali mu se upravnik zatvora na tebe. Rekao mu je da bi te trebalo objesiti na banderi ispred zatvorske kapije, za primjer drugima kako prolaze državni neprijatelji."
Doduše, i pored sve torture koja je vršena nadamnom, pa čak i tih pet i po godina dosuđene robije, to što bi on upravnik ovoga zatvora volio da me vidi kako visim o banderi, može biti samo želja srca njegovog. I mnogih drugih koji su kako i sami priznaju pune tri godine pratili moje kretanje i aktivnosti, sakupijajući brojne podatke o mom "ilegalnom radu". Kako kažu, nisu rijetko i po nevremenu čučali ispod moga prozora ili iza šupe, osmatrajući ko mi dolazi i prisiuškivajući o čemu se u mojoj kući govori.
Jednu sedmicu prije moga hapšenja, dok sam ležao na sarajevskoj očnoj klinici radi pribavljanja nalaza na osnovu kojih ću kasnije dobiti uputu za odlazak na rimsku ili moskovsku kliniku, gdje bih trebao biti operisan, a znajući dan kada ću biti primljen na kliniku, dvadeset četiri sata ranije, u dogovoru izmedu UDBE i Prof. Hodžića, na liječenje primljen je i pomenuti inspektor državne bezbjednosti, doktor rudarstva Hamid Tanović, a krevet do njega samo dan kasnije biće rezervisan za mene.
U ovoj prljavoj konstrukciji, pored tuzlanske državne bezbednosti, angažovala se i sarajevska UDB-a i neki njeni spoljni saradnici, između ostalog nekakav Hercegovac Guzina i Crnogorac Žarko Šipčić, rođeni brat Vlada Šipčića, poslednjeg Mohikanca, odmetnika što se godinama nakon rata skrivao u crnogorskim bespućima. Kasnije će Mašan Mićunović, inforbirovac, kada budemo u fočanskoj robijašnici pričati kako je taj isti Žarko Šipčić, da bi se dodvorio vlastima i policiji sa puškom sam krenuo u gudure Crne Gore da likvidira državnog neprijatelja — brata Vladu. A da je ovaj saznavši za Žarkove namjere napisao pismo majci Vemiji u kome je moli da brata odvrati od te pogubne najmere, inače će jednog od njih izgubiti. Ovoj priči nisam mnogo vjerovao, mada mi je taj Zarko Sipčić jednom prilikom u svom stanu na Vracama pričao o postojanju tog pisma, ali mi sadržinu nije htio reći, pravdajući se da ga ni sam još nije otvorio. On me je lično u Sarajevu dočekao i otpratio do klinike, upoznao sa Hercegovcem Guzinom, predstavljajući ga kao sekretara bolnice, stara udbaška caka, koju ipak tada nisam osjetio.
Mislim da mi je baš tada i pričao o tom famoznom pismu. Usput smo sreli nekakvog njegovog prijatelja, tobože direktora u ostavci. Reče da je neraspoređeni kadrovski slučaj, kako su to komunisti obično formulisati. Predstavi se Hercegovcem i toliko obradova poznanstvu sa mnom, kao da sam ja neka važna ličnost.
Kasnije ću uvidjeti da su i on i Guzina, dva inspektora sarajevske Službe državne bezbjednosti.—
Kada sam se uveče vratio na Kliniku, slijedilo je nešto bliže upoznavanje sa doktorom Hamidom Tanovićem, i istini za volju, nisam ništa sumnjao, jer je momak djelovao naivno, čak dobroćudno. Relativno visok, vitke građe, vedrog lica i prozirno plavih očiju, sa tršavo smeđe-plavom kosom, koja je unosila još više veselosti u njegov rekao bih, naivni lik. Ostavljao je utisak na sagovornika. Mada su se te večeri on i Šipčić upoznali, ipak mi se činilo da to nije njihov prvi susret. U sobi su bila još trojica, nekakav stariji Srbin iz istočne Hercegovine i isto tako, musliman u godinama sa Peštera i još jedan stariji musliman iz Sarajeva. Ovaj posljednji spavao je na pomoćnom krevetu, pa je siktao od bijesa, govoreći mi: "Ko sam ja da se za mene čuva krevet, a on star i bolestan, pa još nekakav kurčev borac prebija se na pomoćnom ležaju."
I sam sam smatrao da je starac u pravu. Mada će narednih dana, naši odnosi biti u stalnoj konfrontaciji, čak i po nacionalnom pitanju. Za tih sedam dana provedenih na Klinici upoznao sam Tanovićevu suprugu i djecu i te mnoge pojedinosti, vezane za njega. Ali kasnije u Tuzlanskom istražnom zatvoru, u razgovoru sa Tuzlakom, vidjeću da me u mnogo čemu slagao. Jer, tvrdio je da on i žena sa djecom žive u Sarajevu, i da radi u Republičkom institutu za rudarstvo, a zapravo on je bio u Tuzli na mjestu inspektora državne bezbjednosti. To što su mu supruga i djeca bili često u posjeti, vjerovatno je bila varijanta kako bi se moja pažnja odvukla na drugu stranu i kako bih povjerovao u njegove priče. Nekoliko puta u posjetu došle su mu kolege, kako on kaže iz Instituta. I svaki put bi sjedili u hodniku, mada su posjete obično primane u sobama. Tako jednom prilikom, kada sam se vraćao iz kabineta prof. dr Kovačević, inače direktorke Očne klinike, neprimjećen zadržah se u njihovoj blizini. Ni tema, a niti nivo razgovora ne bi mogli biti primjereni doktorima nauka. Bilo je to najobičnije šiljokuransko naklapanje koje se moglo čuti jedino kod čaršijskih džabalebaroša i inspektora UDBE. Često sam silazio u suteren jer su dole bile telefonske govornice, koje smo mi pacijenti mogli koristiti, dr Tanović bi me svaki put pratio, tobože da mi bude na usluzi. Kasnije sam shvatio da je to činio iz razloga kako bi mogao pratiti brojeve koje nazivam i da bi čuo sadržinu razgovora koje sam obavljao.— Međutim, nakon tuzlakove priče, shvatio sam da je on samo prividno bio pacijent, a da je razlog njegovog boravka na klinici bio sasvim drugi. Odlazeći u grad na natkazni između naša dva kreveta ostavljao bi vrlo interesantan tranzistorski radio-prijemnik, američke proizvodnje, govoreći da mogu slobodno da se poslužim.
Po pravilu, čim bi on otišao, onaj starac sa pomoćnog kreveta započinjao bi svoje nacionalističke izlive, vjerovatno da bi me isprovocirao, a mislim da je sve te naše sukobe onaj famozni radio besprekorno usisavao i prenosio negdje i nekome kome je to trebalo. Kada sam na očnoj klinici dobio dovoljan broj potpisa od strane univerzitetskih profesora da mogu o trošku Republičkog zavoda ići na liječenje u Rim ili Moskvu, profesor Hodžić me je otpustio sa uputom po kojoj sam se morao javiti dvadeset šestog novembra u osam sati na beogradsku očnu kliniku gospodinu prof. Cvetkoviću.— Tog dana na viziti prof. Hodžić saopštio je i Tanoviću da će sutradan i on biti otpušten, jer tobože ova faza njegovog liječenja je završena, te da nema potrebe više ostati na klinici. I zaista, sada je meni sasvim jasno da gospodin doktor rudarstva Hamid Tanović nije više imao potrebu da se tamo zadržava.
Sa sarajevske Klinike otpušten sam dvadesetog novembra '85., a već dvadeset drugog u petnaest do šest ujutro gospoda inspektori državne bezbjednosti, njih sedam sa još dva nedužna građanina iz Drinjače, upali su u moj stan i od tog trenutka počela je moja golgota. Dakle, ta podmukla mreža bila je široko razapeta i u njoj su pored crnih udovica iz Službe državne bezbjednosti, učestvovali i njihovi plaćenici, spoljni saradnici među kojima je i pomenuti moj badžo Žarko Šipčić. Tako ću se kasnije uvjeriti da je on profesionalni svjedok u političkim procesima, jer su on i Nijaz Dervišević zvani Rafo bili jedini svjedoci čiji su me iskazi nedvosmisleno teretili, dok su ostali igrali onako kako im je svirano.
II DEO / Glava dvadeset četvrta, str. 101, 102, 103 i 104.
nastavak
ŽIVOTNA PRIČA OBRENA JOVIĆA
Opet mi u mislima iskrsava vrijeme boravka u ratnim sirotištima i režim koji se graničio sa terorom. Sjetih se očeve sestre i rastanka u Zvorniku. I iz tajnovite potsvjesti izronjavaju još neke rečenice koje su bile, potisnute dječijim igrama i životnim tegobama kojima sam pritisnut od najranije mladosti.
"Dijete, eto ti ideš u svijet i ko zna kuda ćeš i dokle stići. Ovi na vlasti su antihristi, ali zapamti — neće dugo. I ti ćeš na njihove jasle, pa se čuvaj. Čuvaj se tih antihrista! Repa su oni bez korijena, a i protiv Boga su udarili. Nemoj sinko, s njima. Onda si i ti protiv Boga, a Bog nije šala. Bog nas je i stvorio i on nam je jedina nada, zato mu se moli dijete, gdje god možeš. Kažem ti, ovi neće dugo, repa je to bez korijena. I bez sjemena, dijete moje..."—
I počeo je jednoličan i monoton zatvorski život. Ustajanje u šest i pravljenje kreveta. Zatim umivanje, a već u šest i sedamnaest — doručak. Povratak u karantin, a onda opet u deset na kafu, i šetnja do dvanaest. Opet povratak u karantin i tako u beskraj, tamo — amo, tamo — amo. Sve isjeckano i prenapeto, a rekao bih jedino sa svrhom da jadnom čovjeku ne daju mira, kako bi što bolje zapamtio ovo gdje je bio i zbog čega je bio.
"Repa su oni bez korijena," kaže moja tetka Savka. A da li su bez sjemena, ko zna? Pa i ako ga imaju ostaje nam da se nadamo kako im je to sjeme jalovo i pregorelo.
Još prvog dana dolaska u karantin, saopšteno nam je da se sa drugim osuđenicima ne smijemo sretati, niti razgovarati, da od njih ne smijemo primati ništa, niti im šta davati. Da moramo biti zakopčani do grla, zapertlanih cipela, uvijek nakratko potšišani i glatko izbrijani, besprekorno čiste odjeće i obuće i eto, uglavnom sve se podudaralo sa onom domskom disciplinom iz sirotišta.
Da li se to određeni životni procesi ponavljaju? Ili je tretman nas djece, ratne siročadi zaista bio takav kakav se danas primjenjuje u kazneno-popravnim domovima. Rekao bih da se ni po čemu ne razlikuje. Hrana kuvana od loših namirnica, čiji je vijek trajanja u većini slučajeva već bio istekao. Otvoriš konzervu ribe, a ona sasušena, bez kapi ulja, gorka i užegla. Zdenka sir pobuđao, a otvorena pašteta zelena, kao da je po njoj nikla trava. I sve ostale namirnice, rekao bih da su ostatak ratne rezerve iz četrdesetih godina. Slanina debela i meka, kroz koju kao kroz mast propadaju prsti. Kajgana od jaja u prahu, sa komadićima sitno drobljene ljuske, kako bi pomislili da se zaista radi o pravim jajlma, a ono što nazivaju pasuljem zapravo je gusta kaša sa mnogo zaprške od brašna i po koje krupno zrno pravog pasulja. Paprikaš sa krupnim komadima krompira izmrzlim i polutrulim. Riža gnjecava sa parčadima premasnog ili žilavog mesa, najčešće obogaćena jakim i neugodnim mirisom. Ponekad boranija rijetka i bistra, dobro začinjena prženim lukom i užeglom mašću. Grašak obavezno poluvaren ili zagorio. Ili kuvani kupus sa blagim ukusom znoja i vonja ispod noktiju robijaških nogu koje su ga sabijale u kacu. Doručak i večera, obično je suva hrana, jednolična i po pravilu sumnjivog kvaliteta. Svu ovu hranu spremaju robijaši, naravno ne kuvari iz civila, nego kako je koga zapalo na raspodjeli po radnim dužnostima. Među ovdašnjim nabijeđenim kuvarima bilo je limara, bravara, inženjera, zidara, varalica i doktora, pa onda i nije čudo što bi nakon svakog obroka stolovi bili prikriveni brojnim posudama sa nepojedenom hranom, a veći ili manji komadi hljeba često su bili bacani po krugu, i oko njih su se otimali mačke, golubovi i brojne druge ptice. O nekakvoj higijeni posuđa i escajga, zapravo od escajga imali smo samo kašike, nije bilo ni govora. U zamjenu za tanjire imali smo plastične posude, takođe masne i ko zna kada posljednji put oprane. I na njima i na kašikama, često su se mogli vidjeti tragovi prošlog obroka. Na nekim posudama bila su urezana imena bivših robijaša, sa datumima dolaska u KPD, pa su pojedini zapisi po svojoj starosti komotno mogli da se nađu u nekom od mjesnih muzeja. I ko zna koliko je osuđenika strugalo porcnjelim kašikama po ovim već izranjavanim i prljavim zdjelama. Hljeb obogaćen mišijacima, pravljen je od brašna žetvi iz šezdesetih. A mlijeko koje je predviđeno samo za bolesnike, takođe je bilo vještačko i već otpisano.
Sjećam se, u to vrijeme jedan konvoj poljskih kamiona natovaren mlijekom u prahu, vukao se od grada do grada.— Pričalo se, da ga niko nije htio prihvatiti jer je prilikom černobilske katastrofe bilo ozračeno. Za nas robijaše, kada je hrana u pitanju, u obzir je dolazilo i sve ono što po svim standardima ne bi smjelo biti korišteno za ishranu.
Kaže meni, one davne pedesete godine, moja tetka Savka: "Pazi se dijete, ovi novi ne vjeruju ni u Boga ni u ljude. Basta im je svašta učiniti. Ubiše oni moga Mirka, još prvoborac bi. Pa vele četnici mu dođoše glave. Ubiše i tvog oca Savu, Bog da mu dušu prosti, a četiri godine krvario je za današnjicu. Basta je njima, basta, moje dijete, pa sve što im ne zaudara na mućak i što je čestito ćušnu oni pod led. Moli se Bogu, jer samo te on može spasiti, a ne pokazuj se. Ni djecu oni ne žale. I svoju bi oni pod led ako ne služe onom đavolu što ih vodi i što ih je obrlatio: U prvom nas većina ode podzemlju, što od metka, što od bolesti, a u drugom skoro toliko. A oni što nas klaše i u jame bacaše, što nam sela popališe i zbog kojih vi ovolika siročad ostadoste, oni danas vladaju. Onaj njihov krvnik sjedi gore i popuje.
A moj Mirko iza koga mlada udovica ostah i brat mi Savo, sada u crnoj zemlji trunu, da bi im se djeca po sirotištima potucala. A vidi samo ove balije sve goli koljač bio, a sad im dato da oni pravdu dijele. Moje dijete, šalju te u dom tamo gdje Srba skoro da i nema, da od vas jadne siročadi nove janjičare prave. Crvene janjičare, moj sinko."
Govori to meni moja tetka Savka, a meni šest godina, pa sve razumijem šta mi kaže, ali ništa mi nije jasno. Kakvi su to Turci — janjičari. I ko nas to u jame baca, zar mog oca nije ubio onaj odmetnik Musto iz Beksuje, kako se priča. Otkud sad neka UDBA i njegovi ratni drugovi, pa valjda su se i oni borili za ovo zbog čega je i on poginuo. Jedan od sreskih službenika požuruje moju tetku:
"Hajde snašo, krenuće autobus."
Ona odmahuje rukom i ne gleda u njega.
"Mani se bolan, šta si kidisao? Nije autobus iksan, pa da ide kad on hoće. Neka šofer malo sačeka."
Onda vadi iz njedara nekakvu platnenu kesu i iz nje crvenu dvobanku, pa veli: "Kupi sebi dijete ponešto, da ne umreš od gladi. Ko li zna kako će vas tamo hraniti? I ne zaboravi odakle si i čiji si. Nek ti je vazda na umu Drina i Majevica, i Bog sinko moj. I moli mu se kad god stigneš. Pa sad hajd, zbogom i nek ti je Bog na pomoći."
Evo, kao da gledam njene ovlažene plave oči i dvije naglašene bore među obrvama, baš onakve kakve i ja imam. Pogled joj se zalijepio za autobuski prozor i tako ostade sve dok ne zamakosmo iza zgrade kasine. Kasnije sam je često sanjao. I kada bih se Bogu molio, kao da bi se ona ispred mene pojavila, suznih očiju i ozbiljna zabrinuta izraza. Posljednje čega se sjećam dok sam ulazio u autobus bile su njene riječi, tihe skoro da ih je za sebe izgovorila, da li da ih ne bi drugi čuli ili što više nije imala snage: "Čuvaj se dijete, nemoj i tebe da izgubim."—
Za mene i Jovana Nikolića karantin je trajao nešto duže, nego što je uobičajeno. Da li po kazni, ili su nas bili zaboravili, a možda baš zato što su nas se dobro sjećali, jer kako mi veli upravnik zatvora: "Znaš ti Joviću, da nikada niko, i nigdje nije toliko omalovažio i uvrijedio svoga predsjednika kao što si ti našega Tita?"
On to govori nekako strogo, a pomalo i tužno, kao da se o njegovom ocu radi. A u mene srce zaigralo, pa lupa li lupa, ali i ja se snuždio, čovjek bi mogao pomisliti da i meni baš nije svejedno. A u stvari jedva se suzdržavam da mi se usta ne razvuku u kez. Smiješno mi, zreo čovjek, a lamentira za mrtvacom, zlikovcem i srbožderom, a što je najgore i upravnik Srbin. A taj zlikovac za kojim on žali, u prošlom ratu i nakon njega sve do svoje smrti tamanio nas je kao da drugoga posla nije imao.
II DEO / Glava dvadeset šesta, str. 107, 108, 109, 110 i 111.
Deo teksta preuzet iz knjige
Obren Jović
SATANINI SINOVI
izvor:riznicasrpska
BORAVAK U PAKLU
O spevu Obrena Jovića "U maglama Ponta"
Ne slučajno, Obren Jović kao moto svoga speva U maglama Ponta stavlja reči Isusa Hrista, izgovorene na krstu: "Oprosti im, Bože, ne znaju šta rade", a uvodno pevanje prepustio je Frančesku Petrarki, koji kazuje svoju tridesetdrugu pesmu (sonet) iz knjige "Kanconijer'" koja počinje stihom "Mira mi nema, a nema ni rata". U takav okvir, po svemu klasičan, Obren Jović je smestio svoju životnu priču. Njegov lirski spev U maglama ponta, imajući u vidu kroza šta sve prolazi i šta doživljava njegov lirski junak, mogao bi poneti i naslov Boravak u paklu, kako inače glasi naslov jednog od najpoznatijih ostvarenja Artura Remboa. Naslov Boravak u paklu tematsko-motivski i sadržajno sasvim bi pokrio ono o čemu nam kazuje Obren Jović u svom spevu, stom razlikom što je Remboova pesma izraz njegove pesničke imaginacije, a Jovićev spev, ipak, izraz je jedne surove i gotovo apokaliptične realnosti.
U svom spevu Obren Jović, na pesnički relevantan način, kazuje istinu o sebi, osuđenom na šest godina robije, a to znači preko dve hiljade dana i isto toliko noći boravka u jednom bosanskom komunističkom kazamatu. U jedan, rekao bih, klasičan okvir, kakve su priče o sužnjima u komunističkim kazamatima i logorima, Obren Jović je smestio svoju ličnu životnu dramu. Iako je njegova lirska ispovest duboko lična, njene dimenzije imaju univerzalno značenje.
Obren Jović, žrtva komunističkog progona, ne samo iz ideoloških nego i iz nacionalnih i verskih razloga, napisao je svojevrstan lirski dnevnik, ali za razliku od Ex Ponta Ive Andrića — čiji lirski junak razgovara sa svojom dušom — Jovićev Spev U maglama Ponta je gotovo realistička povest, ostvarena lirskim sredstvima, o veličini ljudskog stradanja i patnje. Sto osamdeset sedam pevanja u stihu, i slobodnom i vezanom, u dramskoj gradaciji, koja stalno raste iz pevanja u pevanje, daju nam potresnu sliku jedne ljudske drame. Andrićev Ex Ponto je svojevrsna meditativna proza, molitvena i melanholična, dok je Jovićev spev U maglama Ponta napisan u stihu, koji samo povremeno, u nekim pevanjima, naginje prozi ili ima svojstva proznoga diskursa. Jović, u stvari, pribegava proznom obliku kada želi da što autentičnije saopšti neku činjenicu, podatak ili dokumentarni detalj.
Imajući u vidu šta je sve iskazano u Jovićevom spevu i za njega bi se moglo ponoviti ono što je rekao Niko Bartulović, u predgovoru za prvo izdanje Andrićevog Ex Ponta, da je pesnik "posle tamnice trpeo daleko više nego u njoj". Sa tim se očigledno suočava svaki sužanj posle završetka sužanjstva. U spevu U maglama Ponta na umetnički način kazuje se šta je sužanj, lirski subjekt, sve pretrpeo, kroza šta je sve prošao i na kakvim je sve mukama bio. U bosanskoj komunističkoj tamnici Obren Jović, koji u spevu kazuje autentičnu životnu priču, teško je oboleo i izgubio vid. Dočekao je, najzad, ono za čim je najviše žudeo — slobodu — ali bez očnjeg vida. Na izlasku iz tamnice nikada više neće videti onaj svet koji je ostavio na ulasku u nju. U časovima najvećih iskušenja, molitvama se obraćao Gospodu Bogu, i te molitve su mu pomogle da izdrži sve torture i da ga zlo, ma koliko bilo monstruozno, ne slomi.
Duh otpora i žudnje za slobodom su ona unutrašnja svetlost i energija koje su ga, kao dar Božji, i vodile kroz tminu bosanskog kazamata. Kao i Andrić svoj Ex Ponto i Jović je svoj spev naslovio prema Ovidijevim pesmama Epistulae ex Ponto, u kojima je veliki latinski pesnik opisao svoja tamnovanja u Pontu, na obali Crnog mora gde ga je Oktavijan Avgust prognao. I dok Andrić ne opisuje detalje svoga tamnovanja, niti se bavi izgledom tamnice i svojih tamničara, Obren Jović postupa sasvim drukčije, jer je, očigledno, i odnos zatvorskih vlasti prema njemu bio drukčiji. Jović opisuje do tančina ne samo svoje raspoloženje, misli, osećanja, strahove i nade, već i svoju tamnicu, njen izgled, sprave za mučenje, druge zatvorenike, svoje mučitelje i t.d.
Boravak u paklu Artura Remboa je poezija autobiografskog i ispovednog karaktera, a za ovog francuskog pesnika poezija je oblik ludosth način da se ludost još više uveća, čemu prethodi rastrojstvo svih čula, dok je za Jovića poezija svedočanstvo i dokumenat. U jednom od svojih pevanja on će čak izričito i reći da je poezija pribežište, luka spasa i lek za napaćenu dušu i izmučeno telo.
Spev U maglama Ponta ostvarenje klasičnim odnosno tradicionalnim pesničkim sredstvima. Ambiciozno je zamišljen kao putovanje lirskog junaka kroz mučilište i pakao. Ambijent je dobro poznat iz klasične literature, iako je pesnikova priča autentična. Tu je, pre svega, dvor satanin, zatim oganj koji sve sažiže, sprave za mučenje, razbacane kosti i kerberi žedni krvi. "Nigdje zvijezde na obzorju", kaže pesnik.
U dvadeset šestom pevanju lirski junak ulazi u pakao, u trideset petom pojavljuje se sam Mefisto. Kakvoj je torturi izložen Jovićev lirski junak najbolje pokazuju sledeći stihovi, u kojima se o smrti govori kao o spasenju:
... Vodiše me bezbroj puta da presude,
ja pomislih da me gone gubilištu
i jadan se obradujem...
Jovićev spev U maglama Ponta ostvaren je u velikom pesničkom zamahu, gustim jezikom, obiljem pesničkih slika, širokim rasponom raspoloženja i osećanja. Upravo u Jovićevom spevu najbolje se očituje shvatanje da je poezija u podjednakoj meri zasnovana i na osećanjima i na iskustvu, da se prepliću sadašnjost i prošlost, realnost i metafizika, moderno i klasično. Iznad svega, spev U maglama Ponta kazuje o veličini ljudskoga stradanja i patnji, ali i o moći ljudskog bića da izdrži i najveće torture, da se suprotstavi i najvećem zlu, zahvaljujući nadi koju nosi u sebi. Imati nadu u sebi i duboko verovati u pobedu dobra nad zlim, znači imati Boga u sebi. Samo zahvaljujući takvoj veri i molitvama upućenim Gospodu Bogu, mogućno je izdržati i najveće muke na putu ka slobodi. A upravo to nalazimo u spevu U maglama Ponta Obrena Jovića. Njegov spev, koji može imati i lekovito i katarzično svojstvo, treba pročitati ne samo jednom već mu se nekoliko puta vratiti, ma koliko istina o kojoj pesnik peva bila neprijatna i zastrašujuća, ali baš zato može da bude osvešćujuća.
14. maj 2000. godine u Beogradu
Slobodan Rakitić
Obren Jović Savin
U MAGLAMA PONTA
izvor:riznicasrpska
Poslednja izmena: