Njegoševa kapela čeka neimare

Učlanjen(a)
07.02.2010
Poruka
14.864
Njegoševa kapela čeka neimare











Izvor:
Novosti.rs









Kapela velikog pesnika mogla bi ponovo biti podignuta. Neobeleženi tesanici srušene crkve lovćenskog genija leže zarasli u travu na Ivanovim koritima.


reg-njegoseva-kapela_620x0.jpg



NjegoŠeva kapela, koja je pre skoro četiri decenije ustupila mesto mauzoleju na vrhu Lovćena, mogla bi opet da se nađe na istom mestu. Ovu ideju izneo je protekle nedelje mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, a inicijativa je izazvala podeljene reakcije - u jednom delu javnosti izazavala je oduševljenje, dok je u drugom naišla na žestoke kritike.


U skupštinsku proceduru je, nekako u isto vreme, nezavisno od mitropolitove ideje, ušao i Predlog zakona o obnovi kapele Petra Drugog Petrovića Njegoša, a na predlog Emila Labudovića, poslanika Nove srpske demokratije. Predlog je prošao na sednici Odbora za ustavna pitanja zahvaljujući glasovima opozicije i SDP, ali i glasu Liđa Škrelje iz vladajuće DPS.


Predlogom ovog zakona je, inače, predviđeno da se kapela sagradi na platou pored mauzoleja. Predloženo je da se za gradnju koristi kamen sa stare kapele, koja je porušena, a čemu se u tadašnjoj Jugoslaviji protivio veliki deo intelektualne javnosti.

Gomila kamenja, lepo tesanog, zarasla u travu, „ukrašava“ već dugo prostranu livadu oko obnovljenog dečjeg odmarališta na Ivanovim koritima, u podnožju Lovćena. U sredini gomile zarđala metalna šipka. Gotovo niko ne obraća pažnju na prosuto kamenje...


Malo je njih koji znaju da je gomila neobeleženih tesanika - Njegoševa. Ona je, u stvari, deo kapele, zavetne crkve lovćenskog genija, koja je porušena u leto 1972. godine dekretom tadašnje crnogorske vlasti, kako bi ustupila mesto faraonskom mauzoleju koji je uradio vajar Ivan Meštrović. A metalna šipka je gromobran koji je crkvu i Njegoša štitio kada se nebesa „razljute“.


Petar II Petrović sagradio je 1846. godine crkvu na Lovćenu, posvetivši je svom takođe slavnom stricu, Petru Prvom, kasnije Svetom Petru Cetinjskom. Pet godina kasnije, vladika i pesnik testamentom je ostavio amanet da u toj crkvi bude sahranjen, ostavljajući prokletstvo ako mu želja ne bude ispunjena. Usled nevremena, tog oktobra 1851. kada je zauvek sklopio oči, veliki pesnik nije tu sahranjen - želja mu je ispunjena četiri godine kasnije.


Usledio je Prvi svetski rat i avgusta 1916. godine Njegoševi posmrtni ostaci su krišom preneti u Cetinjski manastir. Artiljerija Austro-ugarske monarhije, koja je tukla iz Boke, dobrim delom je razorila crkvu-kapelu, koju je septembra 1925. obnovio tadašnji jugoslovenski kralj, inače unuk Nikole Prvog Petrovića, Aleksandar Karađorđević. I Njegoš je ponovo našao grobni mir u izabranoj večnoj kući.


Kapela, koja se nalazila u grbu Crne Gore, porušena je u leto 1972. kada je vlast crnogorska, na čelu sa Veljkom Milatovićem, uz podršku ondašnjih vlasti Jugoslavije, odlučila da je sruši.


Dve godine kasnije, kada je otvoren mauzolej, protiv čije izgradnje su bili brojni jugoslovenski intelektualci, među kojima i Miroslav Krleža, Meša Selimović („ne stavljajte samar na Lovćen“) i drugi, Njegoševe kosti su ponovo sahranjene, ovoga puta protivno njegovoj volji.


Kamen sa kapele, obeležen brojevima, koje je vreme uglavnom izbrisalo na vetrometini Ivanovih korita, posložen je na ledinu podno Lovćena. Bilo je rečeno da će Njegoševa zavetna crkva biti podignuta od istog materijala „negde drugo“, pominjala su se baš i Ivanova korita. No, to se nije dogodilo.


I ta gomila se smanjila, tesani kamen je sigurno zapao za oko graditeljima koji i ne znaju o čemu se radi. Takav odnos prema Njegošu se ne može ni razumeti ni opravdati.


Ljuti su i neki od potomaka loze Petrovića, na Njegušima, koji kažu da se, nažalost, stiče utisak da je Njegoš na meti. Kamenje s kapele čami u travi, a crkva zasada vaskrsava samo u dobrim željama pojedinaca. Velikog poetu pojedini tobože učeni ljudi „proteruju“ i iz udžbenika. Njegoš je na „popravnom“. Čudo, dakle, neviđeno.


Drugi učeni i razumni ljudi, uglavnom podalje od vlasti, ne mogu da shvate i prihvate ovakav odnos prema duhovnom i kulturnom blagu Petrovića.


Srećni narodi koji poštuju svoje velikane obležili su svaki trag kuda su se oni kretali. Tako su Englezi „markirali“ i mesta gde je Šekspir proveo tek koji dan odmora.
 
Natrag
Top