Član
- Učlanjen(a)
- 25.12.2012
- Poruka
- 1.901
pozdrav i poštovanje svima vama
milost vam i mir od Isusa Krista, našeg Spasitelja
neka vas blagoslovi Duhom Svetim, podari vam razum
postavljam novu temu koja je vrlo bitna za svakog kršćanina
nauka o Svetištu jasno govori, opisuje kako veliku žrtvu je,
Bog Jehova prinio za nas grešnike u ljubavi neizmjernoj koja je jača od smrti
jasno iznosi da smo skupo plačeni krvlju Kristovom i da ne pripadamo sebi
pročitajte sami, proučite za vaše je dobro
NAUKA O SVETIŠTU
Da bi pravilno razumjeli ljepotu Božje riječi i najveći događaj koji ona najavljuje moramo biti upoznati sa svim točkama Plana spasenja koje su predviđene da ih upoznamo. Jer samo istina oslobađa čovjeka kao što je Isus rekao. Kao što je već rečeno, u velikom Planu spasenja sve je točno određeno i sve ima vrijeme. Tako se točno odigrao i prvi dolazak našega Spasitelja. Ali ga tadašnji Božji narod nije upoznao niti prihvatio, jer su ljubili ovaj svijet i Njegove slasti. Nisu pravilno tumačili Božju riječ, nego su je namjerno izvrtali da bi poduprli svoje ohole stavove o Mesiji kao zemaljskom vladaru koji će njih Židove osloboditi od vlasti Rimske Imperije i pružiti im toliko žuđene počasti i slavu. Malo njih je razumjelo i prihvatilo Spasitelja svijeta onako kako je najavljen u svetim proroštvima. A On je došao upravo onako kako je najavljen. Ljudi su trebali istraživati Božju riječ s molitvom i vjerom i po*znali bi Ga i radovali se.
Kad je Bog izveo Izraelski narod iz ropstva u Egiptu, naredio im je da podignu Svetište koje je bilo prenosivo, bio je to "Šator od sastanka." U tome Svetištu je po Božjem nadahnuću sve izrađeno.
"I neka mi naprave Svetište da među njima boravim" (Izlazak 25:8) Bog je naredio Mojsiju da od svega naroda koji je izišao iz ropstva egipatskog skupi što god darivaju od sebe; zlata; srebra, skupocjenog platna, ukrasnog drveta, bakra, skupocjenih koža od rijetkih životinja, ulja za osvjetljavanje, mirise, tamjan i kamenje drago. Narod je sve to radosno davao da bi se napravilo svetište za moćnoga Boga Jakovljeva koji ih je vodio. Mojsije je pozvan na goru Sinaj i tamo je boravio četrdeset dana i četrdeset noći. Bog mu je davao svoj Zakon i učio ga što i kako da izgradi u vezi Njegove Svetinje odnosno Svetišta.
Mojsije nije radio Svetište po volji svojoj, nego po volji Božjoj. Iznad svega toga Bog je Mojsiju pokazao originalno Svetište koje je u velikom Hramu nebeskom u Božjem gradu i njegovoj slavi. Ovo Svetište na zemlji trebalo je biti mala kopija u ljudskim uvjeti*ma velikog nebeskog originala "u skladu sa svim kako ću ti pokazati po uzoru (obrascu) od Šatora, i po uzoru svih stvari nje*govih, tako ćeš napraviti..." (Izlazak 25:9) Vidimo da je Mojsiju pokazan "uzor", dakle pravi Šator Božji. Mojsije je podigao uz
pomoć najvještijih graditelja svoga naroda "Šator od sastanka." Bog je svetim Duhom nadahnuo graditelje da izgrade savršeno i sklad*no, tako da je bilo veličanstveno, kao da nije ljudskim rukama građeno. Najbolji i od Boga posebno nadahnuti za taj posao, maj*stori, zlatari, tresari, kovači, kožari, draguljari, umjetnici i ostali izradili su Šator i sve Njegove stvari. Posuđe za svetu službu, oltare i sve ostalo kako im je Mojsije govorio. Izrađen je i sveti Kovčeg svjedočanstva. U taj kovčeg veličanstvenog izgleda sa zlatnim kerubinima na njemu i kovčeg sav od zlata izrađen tako da čovjeku zas*taje dah od svetosti i savršenstva. U taj Kovčeg stavljene su zapovi*jedi koje je Mojsije dobio na gori Sinaj od Boga osobno. Deset zapovijedi napisanih prstom Božjim na kamenim pločama stavljene su u "kovčeg zavjeta" ili "saveza". Kad je kovčeg zatvoren poklopcem sa zlatnim anđelima koji se krilima dodiruju točno iznad sredine kovčega, tada je on postao mjesto milosti. Nad kovčegom se od tada pojavljivala slava Božja u neopisivom sjaju. Ta dva anđela izrađena od zlata, visoka i lica u strahopoštivanju okrenuta prema kovčegu i krilima ga zaklanjaju, predstavljaju sve anđele i sve svje*tove u svemiru koji s neizrecivom pažnjom promatraju i poštuju Božji Zakon. Isti onaj Zakon protiv kojega je lucifer, sotona poveo rat u nebu, želeći kazati da on nije potreban stvorenim bićima, jer da su dovoljno mudra i bez toga "pravednog zakona" kako ga naziva sam Bog preko proroka.
"I neka kerubini rašire krila u visinu, da zaklanjaju krilima po*klopac; i neka budu licem okrenuti jedan prema drugom, prema POKLOPCU NEKA SU OKRENUTA LICA KERUBINA. I stavit ćeš poklopac odozgo na kovčeg, a u Kovčeg ćeš staviti SVJEDOČANSTVO koje ću ti dati."(Izlazak 25:20-21)
U preko tisuću godina Izraelski narod prinosio je obredne žrtve i molio se s ponosom gledajući u"Šator od sastanka", a kasnije je izgrađen hram u Jeruzalemu.
Ali mnogi ipak nisu razumjeli da je taj Hram i taj sveti Kovčeg samo simbol VELIKE STVARNOSTI KOJA ĆE DOĆI, a to je ISUS KRIST i njegova najveća žrtva. Bog je preko Mojsija Židovskom narodu dao pravila i zakone, službe i uredbe, koje su bile samo "sjenka budućih stvarnosti... a stvarnost je Krist." (Poslanica Kološanima 2:17) U svim tim zakonima i uredbama razlikujemo tri vrste zakona. Tako su za Izraelce - djecu Jakovljevu, dati zakoni: Obredni ili (ceremonijalni) zakoni. On propisuje način prinošenja žrtava u Hramu, vjerska pravila i propise u pogledu molitvi, pokajanja, godišnjih vjerskih blagdana, i općenito regulira vjerski život u vezi svih pitanja. Druga vrsta zakona jest Građanski (ili civilni) zakon. On regulira odnose Izraelaca prema vojnoj službi, davanju poreza, odnosu prema strancima, suđenju za sporove, odnos prema svojini itd. I treća vrsta zakona Deset zapovi*jedi (dekalog) ili Božje zapovijedi, ili kako su bili najčešće nazi*vani zapovijedi Božje. Prva vrsta zakona je bila namijenjena da traje do pojave Krista, koji će svojom žrtvom ukinuti Obredni zakon, JER SE U KRISTU, NJEGOVOM ŽIVOTU, SMRTI I USKRSNUĆU, te posredovanju za ljude ISPUNIO! Druga vrsta zakona Građanski ili civilni bio je namijenjen specifično za židovsku državu i trajao je Dok je postojala ta država. I treći zakon i NAJVAŽNIJI jest DESET ZAPOVIJEDI ili BOŽJI ZAKON . Ovaj Zakon nije dat samo Židovima, nego preko njih kao Izabranoga naroda cijelom svijetu, kao izraz Božjeg karaktera, milosti i pravde. Deset zapovijedi nisu date za određeno vrijeme, nego ZA SVE NARODE I ZA SVE VRIJEME NA OVOME SVI*JETU, A DALJE I U VJEČNOSTI. Jer Deset zapovijedi, koje su bile napisane na kamenim pločama koje je Mojsije primio na Sinajskoj gori, samo su kopija pravih ploča svetog zakona koji se čuva pred Svemogućim Bogom u Nebeskom Svetištu u neopisivoj slavi, svetosti i poštivanju.
To je jasno iz cijele Biblije, a i stoga što je Božji Zakon urezan u ljudska srca. A kasnije je samo, ponovljen na kamenim pločama da se nikad ne zaboravi. Prva vrsta zakona datih Izraelcima je nesta*la sa Isusovom smrću na križu. Druga vrsta zakona je nestala s propašću Starozavjetne izraelske države.
Ta propast Starozavjetne Izraelske države dogodila se konačno (a otpočela je još od dolaska vlasti Rimske Imperije) 70. godina poslije Krista u strašnom razaranju Jeruzalema kao središta židovske vjere, nacije i države. Od tada su Židovi rasijani po cijelom svijetu, a izabrani narod Božji od tada je kršćanska zajedni*ca. Treća vrsta zakona DESET ZAPOVIJEDI nije ukinuta nikada, jer ne može biti ukinuta, pošto su to vječne zapovijedi. One govore 0 karakteru nepromjenjivog, vječnog Boga, zato su i same vječne i nepromjenjive.
Kršćanska zajednica nastavila je držati Deset zapovijedi i poslije Isusa i njegova odlaska u Nebo; i poslije apostola, sve do naših dana.
Te zapovijedi (Dekalog) su stavljene u kovčeg saveza u Svetištu koje je Mojsije podigao po uputama Božjim kao "kopiju, uzor koji sam ti pokazao na gori (Sinajskoj)..:" (Izlazak Druga Mojsijeva knjiga 25:40)
Apostol Pavao u poslanici Hebrejima jasno iznosi nauk o svetištu. Iz Starog saveza znamo da je zemaljsko Svetište koje je podigao Mojsije imalo dva dijela. Prvi dio zvao se Svetinja, a drugi dio odijeljen skupocjenom zavjesom, zvao se Svetinja nad Svetinjama. U Svetinji na južnoj strani bio je svjećnjak sa sedam svijeća - simbol Božjeg savršenstva i sveviđenja, sveprisutstva koji su danju i noću osvjetljavali Svetinju; na sjevernoj strani sta*jao je stol za kruhove koji se prinose, stoje pred Bogom - simbol Isusa "kruha živog koji silazi s Neba.." (Evanđelje Ivan 6.poglavlje) A pred zavjesom koja je razdvajala Svetinju od Svetinje nad Svetinjama, stajao je zlatni oltar za prinošenje tamjana (miomirisa) pred Bogom. S ovog oltara svaki dan se k Bogu dizao mirisni oblak tamjana zajedno s molitvama Izraela.
U Svetinji nad Svetinjama stajao je kovčeg saveza, kovčeg od skupocjenog drveta, opkovan čistim zlatom, u kojem su bile dvije kamene ploče, na koje je Bog napisao zakon DESET ZAPOVI*JEDI. Nad kovčegom se nalazio poklopac- prijesto milosti.
Taj prijesto milosti gdje se otkrivala slava Božja svećenici su zvali "Shekina". Poklopac s kerubinima bio je veličanstven umjetnički rad. Kada su se Židovi u Kanaanu nastanili Šator od sas*tanka zamijenjen je Salomonovim hramom, koji je iako veća građevina zadržao gotovo isti rasproed prostorija i unutarnjih stvari.
U vrijeme proroka Danijela (vrijeme Babilonske Imperije) Hram je ležao u ruševinama. Definitivno razorenje hrama bilo je 70 godi*na poslije Krista od strane Titusa rimskoga vojskovođe. Tako je nestalo Židovskog hrama i Obrednih zakona, kao i Građanskih zakona. Kršćani su nastavili poštivati Božji sveti zakon Deset zapovijedi, a Krist je postao Veliki svećenik svoga naroda. Židovsko Svetište koje je podigao Mojsije, a kasnije hram Salomonov jedina je Svetinja koja je bila na zemlji. Kršćani odnosno svi sljedbenici Isusovi dobili su veći i uzvišeniji Hram. Pravi hram - Božji, u Nebesima. Mnogi su kršćani mislili i vjerovali (a to nema niti je imalo temelja u Svetom Pismu) da je naša planeta Zemlja Svetinja, odnosno Svetište i to je dovelo do velikog razočarenja onih koji su očekivali Gospoda polovicom devetnaestog stoljeća. Kroz kršćansku povijest uvuklo se mnogo zabluda i "naučavanja ljudskih" u vjeru naroda. Bog je to ispravljao dajući istinu u ovo vri*jeme pripremanja za Njegov dolazak da bi pripremio jedan narod koji će se održati u onaj veliki Dan.
Kršćani, odnosno Svi mi, imamo pouku Staroga saveza, da bi znali sve što Isus za nas vrši u pravom nebeskom hramu.
U zemaljskom Svetištu u prvom dijelu Svetišta ("Šatora od sas*tanka") u Svetinji svećenici su svaki dan obavljali svetu službu. Prinosili tamjan, primali žrtve pokajanja i ostale žrtve od ljudi koji bi došli pred vrata Svetišta i stavili ruke na glavu janjetu ili drugim propisanim i dopuštenim životnjama i ispovjedili svoje grijehe. Tada bi svećenik nevinu životinju (koja je predstavljala nevinoga Spasitelja koji će sam sebe žrtvovati, prinjeti za grijeh griješnika. To je simbolički predstavljalo Krista "Jaganjca Božjeg, koji na se uzima grijeh svijeta..:") (Evanđelje Ivan 1:29) zaklao i prema propisima prikazao pred oltarom i prinio na žrtvu s tamjanom i molitvom.
Služba u Svetinji obavljala se iz dana u dan tijekom cijele godine. A samo jedan put u godini Prvosvećenik je smio i morao ući u Svetinju nad Svetinjama. Taj dan cijeli narod je molio i ispovijedao svoje grijehe. Krvlju žrtve za grijeh cijeloga naroda Veliki svećenik bi poprskao oltar i to u Svetinji, a potom prijesto milosti u Svetinji nad Svetinjama i ispred njega. Na taj dan koji se zvao "Dan očišćen*ja" u hebrejskom "Jom kipuri" bio bi obred dovođenja dva živa, zdrava jarca pred Svetište, pred vrata. Tada bi se bacala kocka za jarca koji će biti za Jehovu, dakle žrtva za grijeh cijelog naroda i Njegovom krvlju će biti poškropljen prijesto milost, "shekina" a drugi jarac je predstavljao "Azazela" simoblički sotonu. Bila bi bačena kocka, na kojeg bi pala za Jehovu, taj jarac se prinosio kao žrtva za grijehe naroda Jehovi Bogu. A nad jarca za "Azazela" Veliki svećenik bi stavio ruke na glavu i ispovjedio sve grijehe Izraelaca koje su taj veliki Dan očišćenja ispovjedili, i sve grijehe koje su tijekom cijele godine ispovijedili u Svetinju. Svi ti grijesi bili su pre*neseni na glavu živome jarcu, kojeg bi odmah potom čovjek određen za to uzeo i odveo u pustinju, daleko, daleko, i tamo ga ostavio da se taj jarac više nikada ne vrati u Izraelski logor. Dok su putovali pustinjom, jarac za Azazela bi uginuo u pustinji.
Svi su taj dan "mučili duše svoje pred Bogom svojim" u ispovjedanju i priznavanju grijeha. Sve to je trebalo ljudima u svijest utis*nuti istinu o Božjoj odvratnosti prema grijehu i njegovoj ljubavi koju je iskazao prema griješnicima dajući im priliku za pokajanje i spasenje. Te žrtve životinjske nisu mogle stvarno ukloniti grijeh. One su samo simbolički najavljivale Spasitelja od grijeha kojeg su vjerovali preko tih žrtava "ne videći ga". Jer Bog kaže da bez "pro*lijevanja krvi nema oproštenja grijeha".
(Poslanica Hebrejima 9:22)
"Jer je duša tijela u krvi..." (Knjiga Levitska, Treča Mojsijeva knjiga 17:11) "Jedan ždrijeb Jehovi, a drugi ždrijeb Azazelu." (Knjiga Levitska, Treća Mojsijeva knjiga 16:8)
"I stavivši Aron obje ruke svoje na glavu jarcu živome, neka ispovijedi nad njim sva bezakonja sinova Izraelovih i sve prijes*tupe njihove u svim grijesima njihovim i stavivši ih na glavu jarcu neka ga da čovjeku spremnom da ga istjera u pustinju." (Treća Mojsijeva knjiga 16:21-22)
Sva ova služba u Starom savezu bila je samo "slika i sjenka nebeskih stvarnosti..:" Prinošenjem krvi griješnik je priznavao autoritet Božjeg Zakona, koji traži za griješnika, za prekršitelja toga Zakona osudu - smrt!
Tada je simbolički žrtvovana nevina životinja, koja je osvjet*ljavala budućeg Spasitelja, žrtvu KOJU ĆE BOG DATI, koju je i dao. Ispovijedanje grijeha nad jarcem " Azazelom" predstavljalo je način na koji će na kraju Isus prenijeti (kao Veliki svećenik za ljude pred Bogom u nebeskom Hramu) sav grijeh pokajanih i spašenih na glavu začetniku grijeha - sotoni koji će biti otjeran u vječno uništenje, čiji je simbol bezvodna, smrtonosna pustinja.
U Svetinju nad Svetinjama nije smio nitko ući, niti prorok niti kralj, nitko jer bi bio uništen, nitko dakle, osim Prvosvećenika i to samo jedan put u godini, na Dan očišćenja.
Kad je Isus Krist otišao sa ovoga svijeta, On je ušao u nebesku Svetinju. U prvi dio Hrama Božjega. U tom dijelu on je primao žrtve i pokajanja svoga naroda- Žrtve koje se sad prinose vjerom... vjerom u Isusovu krv koja daje oproštenje ako se griješnik kaje i svoj život usklađuje s Božjim svetim zakonom čiji strašni udarac je Isus podnio radi nas.
Kad u nebeskom hramu dođe vrijeme da se Isus sprema za povratak na zemlju da preuzme svoje kraljevstvo, on će ući u Svetinju nad Svetinjama nebeskoga Hrama. Da bi tu jedan put za uvijek prenio grijehe na začetnika grijeha koji će biti protjeran na pustu zemlju, i da bi izvršio konačno očišćenje svih onih koji su ga kroz povijest, od postanka svijeta vjerovali. Tada se ispituje život svih umrlih ljudi i žena koji su vjerovali u Spasitelja bilo preko simboličkih žrtava ili po Njegovoj krvi. Tada će Isus svojom krvlju očistiti grijehe svih onih koji su se pokajali i prenijeti ih na glavu onome tko je prouzročio grijeh. Tako će biti očišćen svemir od grijeha, grijesi pravednih bit će preneseni na prvoga griješnika, a gri*jesi nepokajanih i nepravednih na njihove vlastite glave da iskuse strašne muke koje je Isus pretrpio za njih svojom smrću, a oni to nisu htjeli prihvatiti.
Apostol Pavao kaže: "A ovo je bitno od svega što govorimo; imamo takvog Velikog svećenika koji sjedi zdesna prijestolja Veličanstva na nebesima. Koji je bogoslužnik Svetinjama i istinito*me Šatoru što ga podiže Gospodin, a ne čovjek." (Poslanica Hebrejima 8:1-2) "Takav nam Veliki svećenik i bijaše potreban - svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od griješnika i uzvišeniji od nebesa..:" (Poslanica Hebrejima 7:26)
"Budući da Zakon ima tek sjenu budućih dobara, a ne i samo obličje zbiljnosti, on uistinu žrtvama koje su - iz godine u godinu iste - neprestano prinose ne može nikada usavršiti one što pristupa*ju." (Poslanica Hebrejima10:1)
Ovdje je riječ o obrednom zakonu, koji budući je vrijedio samo za Izraelski narod i bio "sjenka" Spasitelja - Isusa ne može usavrši*ti čovjeka, i ukinut je (ispunjen) u žrtvi Isusovoj. Međutim, mnoge crkve danas i tzv. teolozi miješaju ove obredne zakone, sa svetim Zakonom, DESET ZAPOVIJEDI i bogohulno tvrde kako je Zakon ukinut! Ukinut je židovski Obredni i Građanski zakon, JER JE ISPUNIO SVOJU SVRHU, a Deset zapovijedi, nikad ne mogu biti ukinute, jer bi to značilo da Bog dopušta kršenje svih zapovijedi, pa znači više za čovjeka ne bi vrijedilo ono "ne ubij!", "ne ukradi!", "poštivaj oca svojega i majku svoju!", "ne laži!", "ne uzimaj ime Boga svojega uzalud u usta!" sve dakle to više ne bi vrijedilo: čov*jek bi dakle po tomu mogao i krasti i lagati.
Eto do takvih zaključaka ljude dovode razne crkve, kvaziteolozi i bahati svećenici i propovjednici. Rat protiv Božjega zakona koje*ga je na Nebu počeo đavao, sotona, na zemlji se nastavlja, i mnogi ljudi stali su otvoreno na stranu praiskonskog varalice i pobunjeni*ka protiv Božje pravedne vladavine. Sami izabiru put koji vodi "k smrti" (Izreke 14:12) k vječnom uništenju. Isti taj veliki Zakon Deset zapovijedi nalazi se Svetinji nad Svetinjama nebeskog hrama gdje "Isus uđe za nas..." (Poslanica Hebrejima 6:20). Bog je u proročanstvi*ma najavio i vrijeme kad će Isus preći iz Svetinje u Svetinju nad Svetinjama da grijehe pokajanih prenese na začetnika grijeha. To je svečano vrijeme velikog Dana očišćenja za sve koji vjeruju na zemlji i vrijeme da najiskrenije mole i "muče svoje duše pred Bogom svojim..."
U Svetinji nad Svetinjama traje sud nad mrtvima, kad se on završi preći će se na slučajeve živih. A što ljudi o tomu znaju na zemlji. Mnoštvo ljudi i ne zna da se gore u nebeskom Gradu u najsvetijem mjestu odlučuje o vječnoj sudbini svih stanovnika zemlje. Tu odluku za svakoga, tu "plaću" će Isus donijeti o svome Drugom dolasku svim stanovnicima ovog našeg planeta. Cijelo Nebo s najvećom ozbiljnošću prati tijek suđenja i ispitivanja svakog slučaja za vječni život ili vječnu sramotu i smrt. Zakon Božji za svakoga prijestupnika traži pravednu kaznu - vječno uništenje:
A Isus Odvjetnik roda ljudskoga, milostivi Spasitelj zauzima se za svaku dušu koja je prihvatila Njegovu žrtvu i svojom krvlju je otkupljuje i obranjuje, upisujući je u "knjigu života." Oni koji svo*jim životom odbijaju pokoriti se Kristu i prihvatiti njegovu žrtvu (ne vrijedi ako ustima priznaje i formalno ispovijeda vjeru, a životom i postupcima odbacuje ponuđeni dar milosti) upisuju se u drugu knjigu, kao nedostojni (po vlastitom izboru) vječnoga života.
Tako postaje jasno da Novi savez ima također svoje Svetište, službu Velikog svećenika i očišćenje grijeha, koje vodi k spasenju. Preko proroka Danijela Bog je jasno objavio vrijeme kad će se završiti služba u Svetinji nebeskog Hrama. A Isus će preći u Svetinju nad Svetinjama da dovrši djelo očišćenja i izbavljenja svoga naroda. To proročanstvo je u knjizi Danijela 8:14. Tamo se kaže: "Još dvije tisuće i tri stotine dana i onda će Svetinja biti očišćena..." (Danijel 8:14) Te je riječi Anđeo izgovarao Danijelu u viziji, najavlju*jući mu buduće događaje bitne za Božji narod. Anđeo Gabrijel je nakon nekog vremena ponovo pojsetio Danijela i u viziji mu jasno rastumačio smisao i tajnu 2300 dana, koje mu je prije najavio.
"Sedamdeset je tjedana određeno (odvojeno) tvome narodu (Židovima, Izraelskom narodu) i tvome gradu svetome (Jeruzalemu) da se završi prijestup i učini kraj grijehu: da se očisti bezakonje i dovede vječna pravda, i da se zapečati vizija i proroštvo, i da se pomaže Sveti nad Svetima. Zato znaj i razumij: Od kada iziđe riječ da se Jeruzalem opet sazida do Pomazanika (Mesije) bit će sedam tjedana i šezdesetdva tjedna da se opet izgrade ulice i zid, i to u teško vrijeme. A poslije ta šezdesetdva tjedna bit će pogubljen Pomazanik (Mesija) i ništa mu neće ostati: i narod će Vojskovodin doći i razori*ti (uništiti) grad i Svetište, i kraj će mu biti kao s potopom, i određeno je pustošenje do kraja rata.
I On će utvrditi savez s mnogima za tjedan dana, a u polovici tjedna ukinut će žrtvu i prinos. I Pustošnik će odvratnosti izvršavati, do savršetka određenog i propast izlit će se na Pustošnika."
(Danijel 9:24-27.)
Sedamdeset tjedana koje anđeo spominje Danijelu su "odvojeni" od čega? Odvojeni su od 490 dana. Jer su oni jedino prije spomenu*ti u viziji Danijelu. A 2300 dana počeli su teći "Od kada iziđe riječ (u originalu, "naredba") da se Jeruzalem opet sazida..." (Danijel 9:25) Dani u proročkoj viziji predstavljaju godine, to vidimo i kroz knjigu Ezekijelovu i ostale proroke od Mojsija. Naredba da se Jeruzalem opet počne obnavljati i zidati u definitivnom obliku izdana je od kralja Artakserksa u jesen 457. godine prije Krista. Kad uzmemo ovu godinu kao polaznu za razumijevanje 2300 dana, dolazimo do potpune suglasnosti u tumačenju događaja koji su označeni u (Danijel 9:24-27) Šezdeset i devet tjedana tj. prvih 483 od 2300 godina, trebalo je doprijeti do Mesije, Pomazanika, a Kristovo krštenje na Jordanu i pomazanje svetim Duhom 27 godine točno je ispunilo ovo proročanstvo. "Ovo se dogodi u Betaniji preko Jordana gdje je Ivan krštavao... A sutradan ugleda Ivan Isusa gdje ide k njemu i reče: "Evo Jaganjca Božjeg koji uzima na sebe grijeh svijeta... i posvjedoči Ivan, govoreći: "Vidjeh Duha svetoga kako silazi s Neba kao golub i stade na njemu. Ja vidjeh i posvjedočih da je on Sin Božji..."
(Evanđelje Ivan 1:28-32)
U polovici sedamdesetog tjedna trebalo je da Pomazanik (Mesija) bude pogubljen. Tri i pol godine poslije svoga krštenje, proljeće 31.godine, Krist je bio razapet. Sedamdeset tjedana ili 490 godina trebalo je osobito pripadati Židovima. Na kraju ovog proročkog vremena je ovaj narod zapečatio svoje odbacivanje Krista progonstvom njegovih učenika, i apostoli su 34. Godine, poslije Krista počeli propovjedati poganima. Naime, 34. Godine, poslije Krista kamenovan je mučenik Stjepan, to je bilo defini*tivno odbacivanje Krista i Njegove žrtve od strane Židovskog naroda odnosno starozavjetnog Izraelskog naroda i njegovih vjer*skih vođa. Pošto je isteklo prvih 490 od 2300 godina, preostalo je još 1810.godina. "Tada će se", prema riječima anđela "Svetinja očistiti." Ako na 34.god. po Kristu dodamo 1810 godina to je 1844. godina poslije Krista. Istražujući ova proročanstva po Božjoj volji, iskreni vjernici i tragaoci su u to vrijeme povjerovali da će tada Isus doći na zemlju. Tako je stvoren veliki pokret u Americi, ali i širom cijeloga svijeta. Propovjedali su da će Isus doći na zemlju da sudi svima i da je očisti vatrom, te da vjerne uzme k sebi u besmrtnost, pravedne da uskrisi.
Međutim, protivljenje crkava bilo je ogorčeno, klevetali su, izrugivali one koji su to vjerovali i radosno radili da spase duše i svoju i svojih bližnjih. Bog je vodio događaje tako da je iskušao srca crkava, propovjednika i svih onih koji su tvrdili da su kršćani. I mnoge je "mjerio na mjerilima i našli su se laki.." (Danijel 5:27-28)
Očekivanje Isusova dolaska u proljeće 1844.godine je prošlo, a vjerni su se razočarali. Tada su ponovno istraživali proročanstva i utvrdili da se vrijeme navedeno u proroštvu završava u jesen iste godine odnosno deseti dan sedmoga mjeseca Židovskoga, starozav*jetnog kalendara, ili vjerskog svetog kalendara. A to je 22.listopada 1844.godine. Međutim, i taj veliki dan koji je bio u Židovskom kalendaru, Dan očišćenja" je prošao i nastupilo je razočarenje vjernih. Crkve i svijet, bezbožnici i otpadnici ujedinili su se u ruga*nju i ismijavanju onih čiji je jedini grijeh bio što su željeli da Isus dođe da ukine zlo i grijeh. Duh zla koji vlada crkvama i srcima svećenika, pastora, propovjednika se otkrio na njihovu vječnu propast. Božja ruka je zaklonila da vjerni nisu uvidjeli grešku. Greška nije bila u računanju datuma proročanstva, nego u događaju koji se trebao odigrati taj svečani dan. Vjerni su tada, koji nisu htjeli ostaviti svoju vjeru, znajući da ih je Bog vodio i da ih i dalje vodi, ponovo istraživali sa žarkim molitvama Bibliju. I Bog im je otkrio da toga dana je naš Veliki svećenik Isus Krist, naš Spasitelj je ušao iz Svetinje u Svetinju nad Svetinjama, nebeskoga hrama. Da pred prijestoljem Božje milosti i kovčegom saveza očisti sve grije*he svojih vjernih i potom dolazi na zemlju. Doista, toga dana 22.listopada Isus je došao ali ne na našu zemlju, nego u najsvetije mjesto uzvišenoga Božjeg hrama, Svetišta na nebesima. Tada je počeo i istražni sud nad mrtvima. Ta istina da je za sve one koji su ikada bili u Božjoj službi od postanka svijeta počeo Sud trebala je oči naroda okrenuti ka skrušenoj molitvi vjeri i poniznosti pred Bogom, jer otpočeo je stvarni, Veliki Dan očišćenja - odlučujući o sudbini svih ljudskih bića. Kako uzvišena, u isto vrijeme radosna i strašna vijest.
Bog to nije sakrio od svoga naroda. Najavio je to čak preko pro*roka Danijela prije čak 2400 godina.
Tako vidimo divnu i uzvišenu istinu o Svetištu, o blistavoj Svetinji, o zasljepljujućem sjaju Svetinje nad Svetinjama u koju ulazimo vjerom prateći našega Velikog svećenika Isusa, koji pred Bogom vrši posljednju službu za griješni rod, prije svog dolaska na ovaj naš mali svijet, koji je pozornica velike svemirske drame i Božje dobrote.
"Da bi ... imali jaku utjehu, mi koji smo pribjegli za snažno nadanje koje nam je dato. Ono nam je kao pouzdano i čvrsto sidro duše što ulazi u unutrašnjost iza zavjese, kamo je kao preteča za nas ušao Isus, postavši zauvijek Veliki svećenik po redu Melkizedekovu..."
(Poslanica Hebrejima 6:18-20)
Nauka o Svetinji nad Svetinjama vrlo je važna za svakog iskrenog vjernika. Kroz tu nauku spoznajemo ispravnu vrijednost Božjeg svetog Zakona, veličinu Isusove žrtve pomimice, te iznad svega silnu i veličanstvenu ljubav Jehove, Boga našega, nebeskog Oca prema rodu ljudskom. Prema jednom rodu koji ga je izdao i iznevjerio. Ali Bog nije izdao niti iznevjerio čovjeka, griješnika kojeg ljubi.
Božja riječ kroz sve predivne simbole, kroz lelujave sjenke veličanstvenih proročanstava najavljuje i objavljuje onaj duhovni sjaj Jehovinog karaktera koji je blistaviji od Sunca na našem nebu. “O Jehova, put je Tvoj svet; koji je Bog tako velik kao Bog naš. Ti si Bog koji si činio čudesa velika, pokazivao moć svoju među nar*odima.” (Psalam 77:13-14)
“Nema među bogovima takvog kakav si Ti o Jehova, i nema djela takvih kakva su Tvoja. Svi narodi koje si stvorio, doći će i poklonit će se pred Tobom, o Jehova i slaviti ime Tvoje.
Jer Ti si velik i stvaraš čudesa; Ti si jedini Bog!”
(Psalam 86:8-10)
milost vam i mir od Isusa Krista, našeg Spasitelja
neka vas blagoslovi Duhom Svetim, podari vam razum
postavljam novu temu koja je vrlo bitna za svakog kršćanina
nauka o Svetištu jasno govori, opisuje kako veliku žrtvu je,
Bog Jehova prinio za nas grešnike u ljubavi neizmjernoj koja je jača od smrti
jasno iznosi da smo skupo plačeni krvlju Kristovom i da ne pripadamo sebi
pročitajte sami, proučite za vaše je dobro
NAUKA O SVETIŠTU
Da bi pravilno razumjeli ljepotu Božje riječi i najveći događaj koji ona najavljuje moramo biti upoznati sa svim točkama Plana spasenja koje su predviđene da ih upoznamo. Jer samo istina oslobađa čovjeka kao što je Isus rekao. Kao što je već rečeno, u velikom Planu spasenja sve je točno određeno i sve ima vrijeme. Tako se točno odigrao i prvi dolazak našega Spasitelja. Ali ga tadašnji Božji narod nije upoznao niti prihvatio, jer su ljubili ovaj svijet i Njegove slasti. Nisu pravilno tumačili Božju riječ, nego su je namjerno izvrtali da bi poduprli svoje ohole stavove o Mesiji kao zemaljskom vladaru koji će njih Židove osloboditi od vlasti Rimske Imperije i pružiti im toliko žuđene počasti i slavu. Malo njih je razumjelo i prihvatilo Spasitelja svijeta onako kako je najavljen u svetim proroštvima. A On je došao upravo onako kako je najavljen. Ljudi su trebali istraživati Božju riječ s molitvom i vjerom i po*znali bi Ga i radovali se.
Kad je Bog izveo Izraelski narod iz ropstva u Egiptu, naredio im je da podignu Svetište koje je bilo prenosivo, bio je to "Šator od sastanka." U tome Svetištu je po Božjem nadahnuću sve izrađeno.
"I neka mi naprave Svetište da među njima boravim" (Izlazak 25:8) Bog je naredio Mojsiju da od svega naroda koji je izišao iz ropstva egipatskog skupi što god darivaju od sebe; zlata; srebra, skupocjenog platna, ukrasnog drveta, bakra, skupocjenih koža od rijetkih životinja, ulja za osvjetljavanje, mirise, tamjan i kamenje drago. Narod je sve to radosno davao da bi se napravilo svetište za moćnoga Boga Jakovljeva koji ih je vodio. Mojsije je pozvan na goru Sinaj i tamo je boravio četrdeset dana i četrdeset noći. Bog mu je davao svoj Zakon i učio ga što i kako da izgradi u vezi Njegove Svetinje odnosno Svetišta.
Mojsije nije radio Svetište po volji svojoj, nego po volji Božjoj. Iznad svega toga Bog je Mojsiju pokazao originalno Svetište koje je u velikom Hramu nebeskom u Božjem gradu i njegovoj slavi. Ovo Svetište na zemlji trebalo je biti mala kopija u ljudskim uvjeti*ma velikog nebeskog originala "u skladu sa svim kako ću ti pokazati po uzoru (obrascu) od Šatora, i po uzoru svih stvari nje*govih, tako ćeš napraviti..." (Izlazak 25:9) Vidimo da je Mojsiju pokazan "uzor", dakle pravi Šator Božji. Mojsije je podigao uz
pomoć najvještijih graditelja svoga naroda "Šator od sastanka." Bog je svetim Duhom nadahnuo graditelje da izgrade savršeno i sklad*no, tako da je bilo veličanstveno, kao da nije ljudskim rukama građeno. Najbolji i od Boga posebno nadahnuti za taj posao, maj*stori, zlatari, tresari, kovači, kožari, draguljari, umjetnici i ostali izradili su Šator i sve Njegove stvari. Posuđe za svetu službu, oltare i sve ostalo kako im je Mojsije govorio. Izrađen je i sveti Kovčeg svjedočanstva. U taj kovčeg veličanstvenog izgleda sa zlatnim kerubinima na njemu i kovčeg sav od zlata izrađen tako da čovjeku zas*taje dah od svetosti i savršenstva. U taj Kovčeg stavljene su zapovi*jedi koje je Mojsije dobio na gori Sinaj od Boga osobno. Deset zapovijedi napisanih prstom Božjim na kamenim pločama stavljene su u "kovčeg zavjeta" ili "saveza". Kad je kovčeg zatvoren poklopcem sa zlatnim anđelima koji se krilima dodiruju točno iznad sredine kovčega, tada je on postao mjesto milosti. Nad kovčegom se od tada pojavljivala slava Božja u neopisivom sjaju. Ta dva anđela izrađena od zlata, visoka i lica u strahopoštivanju okrenuta prema kovčegu i krilima ga zaklanjaju, predstavljaju sve anđele i sve svje*tove u svemiru koji s neizrecivom pažnjom promatraju i poštuju Božji Zakon. Isti onaj Zakon protiv kojega je lucifer, sotona poveo rat u nebu, želeći kazati da on nije potreban stvorenim bićima, jer da su dovoljno mudra i bez toga "pravednog zakona" kako ga naziva sam Bog preko proroka.
"I neka kerubini rašire krila u visinu, da zaklanjaju krilima po*klopac; i neka budu licem okrenuti jedan prema drugom, prema POKLOPCU NEKA SU OKRENUTA LICA KERUBINA. I stavit ćeš poklopac odozgo na kovčeg, a u Kovčeg ćeš staviti SVJEDOČANSTVO koje ću ti dati."(Izlazak 25:20-21)
U preko tisuću godina Izraelski narod prinosio je obredne žrtve i molio se s ponosom gledajući u"Šator od sastanka", a kasnije je izgrađen hram u Jeruzalemu.
Ali mnogi ipak nisu razumjeli da je taj Hram i taj sveti Kovčeg samo simbol VELIKE STVARNOSTI KOJA ĆE DOĆI, a to je ISUS KRIST i njegova najveća žrtva. Bog je preko Mojsija Židovskom narodu dao pravila i zakone, službe i uredbe, koje su bile samo "sjenka budućih stvarnosti... a stvarnost je Krist." (Poslanica Kološanima 2:17) U svim tim zakonima i uredbama razlikujemo tri vrste zakona. Tako su za Izraelce - djecu Jakovljevu, dati zakoni: Obredni ili (ceremonijalni) zakoni. On propisuje način prinošenja žrtava u Hramu, vjerska pravila i propise u pogledu molitvi, pokajanja, godišnjih vjerskih blagdana, i općenito regulira vjerski život u vezi svih pitanja. Druga vrsta zakona jest Građanski (ili civilni) zakon. On regulira odnose Izraelaca prema vojnoj službi, davanju poreza, odnosu prema strancima, suđenju za sporove, odnos prema svojini itd. I treća vrsta zakona Deset zapovi*jedi (dekalog) ili Božje zapovijedi, ili kako su bili najčešće nazi*vani zapovijedi Božje. Prva vrsta zakona je bila namijenjena da traje do pojave Krista, koji će svojom žrtvom ukinuti Obredni zakon, JER SE U KRISTU, NJEGOVOM ŽIVOTU, SMRTI I USKRSNUĆU, te posredovanju za ljude ISPUNIO! Druga vrsta zakona Građanski ili civilni bio je namijenjen specifično za židovsku državu i trajao je Dok je postojala ta država. I treći zakon i NAJVAŽNIJI jest DESET ZAPOVIJEDI ili BOŽJI ZAKON . Ovaj Zakon nije dat samo Židovima, nego preko njih kao Izabranoga naroda cijelom svijetu, kao izraz Božjeg karaktera, milosti i pravde. Deset zapovijedi nisu date za određeno vrijeme, nego ZA SVE NARODE I ZA SVE VRIJEME NA OVOME SVI*JETU, A DALJE I U VJEČNOSTI. Jer Deset zapovijedi, koje su bile napisane na kamenim pločama koje je Mojsije primio na Sinajskoj gori, samo su kopija pravih ploča svetog zakona koji se čuva pred Svemogućim Bogom u Nebeskom Svetištu u neopisivoj slavi, svetosti i poštivanju.
To je jasno iz cijele Biblije, a i stoga što je Božji Zakon urezan u ljudska srca. A kasnije je samo, ponovljen na kamenim pločama da se nikad ne zaboravi. Prva vrsta zakona datih Izraelcima je nesta*la sa Isusovom smrću na križu. Druga vrsta zakona je nestala s propašću Starozavjetne izraelske države.
Ta propast Starozavjetne Izraelske države dogodila se konačno (a otpočela je još od dolaska vlasti Rimske Imperije) 70. godina poslije Krista u strašnom razaranju Jeruzalema kao središta židovske vjere, nacije i države. Od tada su Židovi rasijani po cijelom svijetu, a izabrani narod Božji od tada je kršćanska zajedni*ca. Treća vrsta zakona DESET ZAPOVIJEDI nije ukinuta nikada, jer ne može biti ukinuta, pošto su to vječne zapovijedi. One govore 0 karakteru nepromjenjivog, vječnog Boga, zato su i same vječne i nepromjenjive.
Kršćanska zajednica nastavila je držati Deset zapovijedi i poslije Isusa i njegova odlaska u Nebo; i poslije apostola, sve do naših dana.
Te zapovijedi (Dekalog) su stavljene u kovčeg saveza u Svetištu koje je Mojsije podigao po uputama Božjim kao "kopiju, uzor koji sam ti pokazao na gori (Sinajskoj)..:" (Izlazak Druga Mojsijeva knjiga 25:40)
Apostol Pavao u poslanici Hebrejima jasno iznosi nauk o svetištu. Iz Starog saveza znamo da je zemaljsko Svetište koje je podigao Mojsije imalo dva dijela. Prvi dio zvao se Svetinja, a drugi dio odijeljen skupocjenom zavjesom, zvao se Svetinja nad Svetinjama. U Svetinji na južnoj strani bio je svjećnjak sa sedam svijeća - simbol Božjeg savršenstva i sveviđenja, sveprisutstva koji su danju i noću osvjetljavali Svetinju; na sjevernoj strani sta*jao je stol za kruhove koji se prinose, stoje pred Bogom - simbol Isusa "kruha živog koji silazi s Neba.." (Evanđelje Ivan 6.poglavlje) A pred zavjesom koja je razdvajala Svetinju od Svetinje nad Svetinjama, stajao je zlatni oltar za prinošenje tamjana (miomirisa) pred Bogom. S ovog oltara svaki dan se k Bogu dizao mirisni oblak tamjana zajedno s molitvama Izraela.
U Svetinji nad Svetinjama stajao je kovčeg saveza, kovčeg od skupocjenog drveta, opkovan čistim zlatom, u kojem su bile dvije kamene ploče, na koje je Bog napisao zakon DESET ZAPOVI*JEDI. Nad kovčegom se nalazio poklopac- prijesto milosti.
Taj prijesto milosti gdje se otkrivala slava Božja svećenici su zvali "Shekina". Poklopac s kerubinima bio je veličanstven umjetnički rad. Kada su se Židovi u Kanaanu nastanili Šator od sas*tanka zamijenjen je Salomonovim hramom, koji je iako veća građevina zadržao gotovo isti rasproed prostorija i unutarnjih stvari.
U vrijeme proroka Danijela (vrijeme Babilonske Imperije) Hram je ležao u ruševinama. Definitivno razorenje hrama bilo je 70 godi*na poslije Krista od strane Titusa rimskoga vojskovođe. Tako je nestalo Židovskog hrama i Obrednih zakona, kao i Građanskih zakona. Kršćani su nastavili poštivati Božji sveti zakon Deset zapovijedi, a Krist je postao Veliki svećenik svoga naroda. Židovsko Svetište koje je podigao Mojsije, a kasnije hram Salomonov jedina je Svetinja koja je bila na zemlji. Kršćani odnosno svi sljedbenici Isusovi dobili su veći i uzvišeniji Hram. Pravi hram - Božji, u Nebesima. Mnogi su kršćani mislili i vjerovali (a to nema niti je imalo temelja u Svetom Pismu) da je naša planeta Zemlja Svetinja, odnosno Svetište i to je dovelo do velikog razočarenja onih koji su očekivali Gospoda polovicom devetnaestog stoljeća. Kroz kršćansku povijest uvuklo se mnogo zabluda i "naučavanja ljudskih" u vjeru naroda. Bog je to ispravljao dajući istinu u ovo vri*jeme pripremanja za Njegov dolazak da bi pripremio jedan narod koji će se održati u onaj veliki Dan.
Kršćani, odnosno Svi mi, imamo pouku Staroga saveza, da bi znali sve što Isus za nas vrši u pravom nebeskom hramu.
U zemaljskom Svetištu u prvom dijelu Svetišta ("Šatora od sas*tanka") u Svetinji svećenici su svaki dan obavljali svetu službu. Prinosili tamjan, primali žrtve pokajanja i ostale žrtve od ljudi koji bi došli pred vrata Svetišta i stavili ruke na glavu janjetu ili drugim propisanim i dopuštenim životnjama i ispovjedili svoje grijehe. Tada bi svećenik nevinu životinju (koja je predstavljala nevinoga Spasitelja koji će sam sebe žrtvovati, prinjeti za grijeh griješnika. To je simbolički predstavljalo Krista "Jaganjca Božjeg, koji na se uzima grijeh svijeta..:") (Evanđelje Ivan 1:29) zaklao i prema propisima prikazao pred oltarom i prinio na žrtvu s tamjanom i molitvom.
Služba u Svetinji obavljala se iz dana u dan tijekom cijele godine. A samo jedan put u godini Prvosvećenik je smio i morao ući u Svetinju nad Svetinjama. Taj dan cijeli narod je molio i ispovijedao svoje grijehe. Krvlju žrtve za grijeh cijeloga naroda Veliki svećenik bi poprskao oltar i to u Svetinji, a potom prijesto milosti u Svetinji nad Svetinjama i ispred njega. Na taj dan koji se zvao "Dan očišćen*ja" u hebrejskom "Jom kipuri" bio bi obred dovođenja dva živa, zdrava jarca pred Svetište, pred vrata. Tada bi se bacala kocka za jarca koji će biti za Jehovu, dakle žrtva za grijeh cijelog naroda i Njegovom krvlju će biti poškropljen prijesto milost, "shekina" a drugi jarac je predstavljao "Azazela" simoblički sotonu. Bila bi bačena kocka, na kojeg bi pala za Jehovu, taj jarac se prinosio kao žrtva za grijehe naroda Jehovi Bogu. A nad jarca za "Azazela" Veliki svećenik bi stavio ruke na glavu i ispovjedio sve grijehe Izraelaca koje su taj veliki Dan očišćenja ispovjedili, i sve grijehe koje su tijekom cijele godine ispovijedili u Svetinju. Svi ti grijesi bili su pre*neseni na glavu živome jarcu, kojeg bi odmah potom čovjek određen za to uzeo i odveo u pustinju, daleko, daleko, i tamo ga ostavio da se taj jarac više nikada ne vrati u Izraelski logor. Dok su putovali pustinjom, jarac za Azazela bi uginuo u pustinji.
Svi su taj dan "mučili duše svoje pred Bogom svojim" u ispovjedanju i priznavanju grijeha. Sve to je trebalo ljudima u svijest utis*nuti istinu o Božjoj odvratnosti prema grijehu i njegovoj ljubavi koju je iskazao prema griješnicima dajući im priliku za pokajanje i spasenje. Te žrtve životinjske nisu mogle stvarno ukloniti grijeh. One su samo simbolički najavljivale Spasitelja od grijeha kojeg su vjerovali preko tih žrtava "ne videći ga". Jer Bog kaže da bez "pro*lijevanja krvi nema oproštenja grijeha".
(Poslanica Hebrejima 9:22)
"Jer je duša tijela u krvi..." (Knjiga Levitska, Treča Mojsijeva knjiga 17:11) "Jedan ždrijeb Jehovi, a drugi ždrijeb Azazelu." (Knjiga Levitska, Treća Mojsijeva knjiga 16:8)
"I stavivši Aron obje ruke svoje na glavu jarcu živome, neka ispovijedi nad njim sva bezakonja sinova Izraelovih i sve prijes*tupe njihove u svim grijesima njihovim i stavivši ih na glavu jarcu neka ga da čovjeku spremnom da ga istjera u pustinju." (Treća Mojsijeva knjiga 16:21-22)
Sva ova služba u Starom savezu bila je samo "slika i sjenka nebeskih stvarnosti..:" Prinošenjem krvi griješnik je priznavao autoritet Božjeg Zakona, koji traži za griješnika, za prekršitelja toga Zakona osudu - smrt!
Tada je simbolički žrtvovana nevina životinja, koja je osvjet*ljavala budućeg Spasitelja, žrtvu KOJU ĆE BOG DATI, koju je i dao. Ispovijedanje grijeha nad jarcem " Azazelom" predstavljalo je način na koji će na kraju Isus prenijeti (kao Veliki svećenik za ljude pred Bogom u nebeskom Hramu) sav grijeh pokajanih i spašenih na glavu začetniku grijeha - sotoni koji će biti otjeran u vječno uništenje, čiji je simbol bezvodna, smrtonosna pustinja.
U Svetinju nad Svetinjama nije smio nitko ući, niti prorok niti kralj, nitko jer bi bio uništen, nitko dakle, osim Prvosvećenika i to samo jedan put u godini, na Dan očišćenja.
Kad je Isus Krist otišao sa ovoga svijeta, On je ušao u nebesku Svetinju. U prvi dio Hrama Božjega. U tom dijelu on je primao žrtve i pokajanja svoga naroda- Žrtve koje se sad prinose vjerom... vjerom u Isusovu krv koja daje oproštenje ako se griješnik kaje i svoj život usklađuje s Božjim svetim zakonom čiji strašni udarac je Isus podnio radi nas.
Kad u nebeskom hramu dođe vrijeme da se Isus sprema za povratak na zemlju da preuzme svoje kraljevstvo, on će ući u Svetinju nad Svetinjama nebeskoga Hrama. Da bi tu jedan put za uvijek prenio grijehe na začetnika grijeha koji će biti protjeran na pustu zemlju, i da bi izvršio konačno očišćenje svih onih koji su ga kroz povijest, od postanka svijeta vjerovali. Tada se ispituje život svih umrlih ljudi i žena koji su vjerovali u Spasitelja bilo preko simboličkih žrtava ili po Njegovoj krvi. Tada će Isus svojom krvlju očistiti grijehe svih onih koji su se pokajali i prenijeti ih na glavu onome tko je prouzročio grijeh. Tako će biti očišćen svemir od grijeha, grijesi pravednih bit će preneseni na prvoga griješnika, a gri*jesi nepokajanih i nepravednih na njihove vlastite glave da iskuse strašne muke koje je Isus pretrpio za njih svojom smrću, a oni to nisu htjeli prihvatiti.
Apostol Pavao kaže: "A ovo je bitno od svega što govorimo; imamo takvog Velikog svećenika koji sjedi zdesna prijestolja Veličanstva na nebesima. Koji je bogoslužnik Svetinjama i istinito*me Šatoru što ga podiže Gospodin, a ne čovjek." (Poslanica Hebrejima 8:1-2) "Takav nam Veliki svećenik i bijaše potreban - svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od griješnika i uzvišeniji od nebesa..:" (Poslanica Hebrejima 7:26)
"Budući da Zakon ima tek sjenu budućih dobara, a ne i samo obličje zbiljnosti, on uistinu žrtvama koje su - iz godine u godinu iste - neprestano prinose ne može nikada usavršiti one što pristupa*ju." (Poslanica Hebrejima10:1)
Ovdje je riječ o obrednom zakonu, koji budući je vrijedio samo za Izraelski narod i bio "sjenka" Spasitelja - Isusa ne može usavrši*ti čovjeka, i ukinut je (ispunjen) u žrtvi Isusovoj. Međutim, mnoge crkve danas i tzv. teolozi miješaju ove obredne zakone, sa svetim Zakonom, DESET ZAPOVIJEDI i bogohulno tvrde kako je Zakon ukinut! Ukinut je židovski Obredni i Građanski zakon, JER JE ISPUNIO SVOJU SVRHU, a Deset zapovijedi, nikad ne mogu biti ukinute, jer bi to značilo da Bog dopušta kršenje svih zapovijedi, pa znači više za čovjeka ne bi vrijedilo ono "ne ubij!", "ne ukradi!", "poštivaj oca svojega i majku svoju!", "ne laži!", "ne uzimaj ime Boga svojega uzalud u usta!" sve dakle to više ne bi vrijedilo: čov*jek bi dakle po tomu mogao i krasti i lagati.
Eto do takvih zaključaka ljude dovode razne crkve, kvaziteolozi i bahati svećenici i propovjednici. Rat protiv Božjega zakona koje*ga je na Nebu počeo đavao, sotona, na zemlji se nastavlja, i mnogi ljudi stali su otvoreno na stranu praiskonskog varalice i pobunjeni*ka protiv Božje pravedne vladavine. Sami izabiru put koji vodi "k smrti" (Izreke 14:12) k vječnom uništenju. Isti taj veliki Zakon Deset zapovijedi nalazi se Svetinji nad Svetinjama nebeskog hrama gdje "Isus uđe za nas..." (Poslanica Hebrejima 6:20). Bog je u proročanstvi*ma najavio i vrijeme kad će Isus preći iz Svetinje u Svetinju nad Svetinjama da grijehe pokajanih prenese na začetnika grijeha. To je svečano vrijeme velikog Dana očišćenja za sve koji vjeruju na zemlji i vrijeme da najiskrenije mole i "muče svoje duše pred Bogom svojim..."
U Svetinji nad Svetinjama traje sud nad mrtvima, kad se on završi preći će se na slučajeve živih. A što ljudi o tomu znaju na zemlji. Mnoštvo ljudi i ne zna da se gore u nebeskom Gradu u najsvetijem mjestu odlučuje o vječnoj sudbini svih stanovnika zemlje. Tu odluku za svakoga, tu "plaću" će Isus donijeti o svome Drugom dolasku svim stanovnicima ovog našeg planeta. Cijelo Nebo s najvećom ozbiljnošću prati tijek suđenja i ispitivanja svakog slučaja za vječni život ili vječnu sramotu i smrt. Zakon Božji za svakoga prijestupnika traži pravednu kaznu - vječno uništenje:
A Isus Odvjetnik roda ljudskoga, milostivi Spasitelj zauzima se za svaku dušu koja je prihvatila Njegovu žrtvu i svojom krvlju je otkupljuje i obranjuje, upisujući je u "knjigu života." Oni koji svo*jim životom odbijaju pokoriti se Kristu i prihvatiti njegovu žrtvu (ne vrijedi ako ustima priznaje i formalno ispovijeda vjeru, a životom i postupcima odbacuje ponuđeni dar milosti) upisuju se u drugu knjigu, kao nedostojni (po vlastitom izboru) vječnoga života.
Tako postaje jasno da Novi savez ima također svoje Svetište, službu Velikog svećenika i očišćenje grijeha, koje vodi k spasenju. Preko proroka Danijela Bog je jasno objavio vrijeme kad će se završiti služba u Svetinji nebeskog Hrama. A Isus će preći u Svetinju nad Svetinjama da dovrši djelo očišćenja i izbavljenja svoga naroda. To proročanstvo je u knjizi Danijela 8:14. Tamo se kaže: "Još dvije tisuće i tri stotine dana i onda će Svetinja biti očišćena..." (Danijel 8:14) Te je riječi Anđeo izgovarao Danijelu u viziji, najavlju*jući mu buduće događaje bitne za Božji narod. Anđeo Gabrijel je nakon nekog vremena ponovo pojsetio Danijela i u viziji mu jasno rastumačio smisao i tajnu 2300 dana, koje mu je prije najavio.
"Sedamdeset je tjedana određeno (odvojeno) tvome narodu (Židovima, Izraelskom narodu) i tvome gradu svetome (Jeruzalemu) da se završi prijestup i učini kraj grijehu: da se očisti bezakonje i dovede vječna pravda, i da se zapečati vizija i proroštvo, i da se pomaže Sveti nad Svetima. Zato znaj i razumij: Od kada iziđe riječ da se Jeruzalem opet sazida do Pomazanika (Mesije) bit će sedam tjedana i šezdesetdva tjedna da se opet izgrade ulice i zid, i to u teško vrijeme. A poslije ta šezdesetdva tjedna bit će pogubljen Pomazanik (Mesija) i ništa mu neće ostati: i narod će Vojskovodin doći i razori*ti (uništiti) grad i Svetište, i kraj će mu biti kao s potopom, i određeno je pustošenje do kraja rata.
I On će utvrditi savez s mnogima za tjedan dana, a u polovici tjedna ukinut će žrtvu i prinos. I Pustošnik će odvratnosti izvršavati, do savršetka određenog i propast izlit će se na Pustošnika."
(Danijel 9:24-27.)
Sedamdeset tjedana koje anđeo spominje Danijelu su "odvojeni" od čega? Odvojeni su od 490 dana. Jer su oni jedino prije spomenu*ti u viziji Danijelu. A 2300 dana počeli su teći "Od kada iziđe riječ (u originalu, "naredba") da se Jeruzalem opet sazida..." (Danijel 9:25) Dani u proročkoj viziji predstavljaju godine, to vidimo i kroz knjigu Ezekijelovu i ostale proroke od Mojsija. Naredba da se Jeruzalem opet počne obnavljati i zidati u definitivnom obliku izdana je od kralja Artakserksa u jesen 457. godine prije Krista. Kad uzmemo ovu godinu kao polaznu za razumijevanje 2300 dana, dolazimo do potpune suglasnosti u tumačenju događaja koji su označeni u (Danijel 9:24-27) Šezdeset i devet tjedana tj. prvih 483 od 2300 godina, trebalo je doprijeti do Mesije, Pomazanika, a Kristovo krštenje na Jordanu i pomazanje svetim Duhom 27 godine točno je ispunilo ovo proročanstvo. "Ovo se dogodi u Betaniji preko Jordana gdje je Ivan krštavao... A sutradan ugleda Ivan Isusa gdje ide k njemu i reče: "Evo Jaganjca Božjeg koji uzima na sebe grijeh svijeta... i posvjedoči Ivan, govoreći: "Vidjeh Duha svetoga kako silazi s Neba kao golub i stade na njemu. Ja vidjeh i posvjedočih da je on Sin Božji..."
(Evanđelje Ivan 1:28-32)
U polovici sedamdesetog tjedna trebalo je da Pomazanik (Mesija) bude pogubljen. Tri i pol godine poslije svoga krštenje, proljeće 31.godine, Krist je bio razapet. Sedamdeset tjedana ili 490 godina trebalo je osobito pripadati Židovima. Na kraju ovog proročkog vremena je ovaj narod zapečatio svoje odbacivanje Krista progonstvom njegovih učenika, i apostoli su 34. Godine, poslije Krista počeli propovjedati poganima. Naime, 34. Godine, poslije Krista kamenovan je mučenik Stjepan, to je bilo defini*tivno odbacivanje Krista i Njegove žrtve od strane Židovskog naroda odnosno starozavjetnog Izraelskog naroda i njegovih vjer*skih vođa. Pošto je isteklo prvih 490 od 2300 godina, preostalo je još 1810.godina. "Tada će se", prema riječima anđela "Svetinja očistiti." Ako na 34.god. po Kristu dodamo 1810 godina to je 1844. godina poslije Krista. Istražujući ova proročanstva po Božjoj volji, iskreni vjernici i tragaoci su u to vrijeme povjerovali da će tada Isus doći na zemlju. Tako je stvoren veliki pokret u Americi, ali i širom cijeloga svijeta. Propovjedali su da će Isus doći na zemlju da sudi svima i da je očisti vatrom, te da vjerne uzme k sebi u besmrtnost, pravedne da uskrisi.
Međutim, protivljenje crkava bilo je ogorčeno, klevetali su, izrugivali one koji su to vjerovali i radosno radili da spase duše i svoju i svojih bližnjih. Bog je vodio događaje tako da je iskušao srca crkava, propovjednika i svih onih koji su tvrdili da su kršćani. I mnoge je "mjerio na mjerilima i našli su se laki.." (Danijel 5:27-28)
Očekivanje Isusova dolaska u proljeće 1844.godine je prošlo, a vjerni su se razočarali. Tada su ponovno istraživali proročanstva i utvrdili da se vrijeme navedeno u proroštvu završava u jesen iste godine odnosno deseti dan sedmoga mjeseca Židovskoga, starozav*jetnog kalendara, ili vjerskog svetog kalendara. A to je 22.listopada 1844.godine. Međutim, i taj veliki dan koji je bio u Židovskom kalendaru, Dan očišćenja" je prošao i nastupilo je razočarenje vjernih. Crkve i svijet, bezbožnici i otpadnici ujedinili su se u ruga*nju i ismijavanju onih čiji je jedini grijeh bio što su željeli da Isus dođe da ukine zlo i grijeh. Duh zla koji vlada crkvama i srcima svećenika, pastora, propovjednika se otkrio na njihovu vječnu propast. Božja ruka je zaklonila da vjerni nisu uvidjeli grešku. Greška nije bila u računanju datuma proročanstva, nego u događaju koji se trebao odigrati taj svečani dan. Vjerni su tada, koji nisu htjeli ostaviti svoju vjeru, znajući da ih je Bog vodio i da ih i dalje vodi, ponovo istraživali sa žarkim molitvama Bibliju. I Bog im je otkrio da toga dana je naš Veliki svećenik Isus Krist, naš Spasitelj je ušao iz Svetinje u Svetinju nad Svetinjama, nebeskoga hrama. Da pred prijestoljem Božje milosti i kovčegom saveza očisti sve grije*he svojih vjernih i potom dolazi na zemlju. Doista, toga dana 22.listopada Isus je došao ali ne na našu zemlju, nego u najsvetije mjesto uzvišenoga Božjeg hrama, Svetišta na nebesima. Tada je počeo i istražni sud nad mrtvima. Ta istina da je za sve one koji su ikada bili u Božjoj službi od postanka svijeta počeo Sud trebala je oči naroda okrenuti ka skrušenoj molitvi vjeri i poniznosti pred Bogom, jer otpočeo je stvarni, Veliki Dan očišćenja - odlučujući o sudbini svih ljudskih bića. Kako uzvišena, u isto vrijeme radosna i strašna vijest.
Bog to nije sakrio od svoga naroda. Najavio je to čak preko pro*roka Danijela prije čak 2400 godina.
Tako vidimo divnu i uzvišenu istinu o Svetištu, o blistavoj Svetinji, o zasljepljujućem sjaju Svetinje nad Svetinjama u koju ulazimo vjerom prateći našega Velikog svećenika Isusa, koji pred Bogom vrši posljednju službu za griješni rod, prije svog dolaska na ovaj naš mali svijet, koji je pozornica velike svemirske drame i Božje dobrote.
"Da bi ... imali jaku utjehu, mi koji smo pribjegli za snažno nadanje koje nam je dato. Ono nam je kao pouzdano i čvrsto sidro duše što ulazi u unutrašnjost iza zavjese, kamo je kao preteča za nas ušao Isus, postavši zauvijek Veliki svećenik po redu Melkizedekovu..."
(Poslanica Hebrejima 6:18-20)
Nauka o Svetinji nad Svetinjama vrlo je važna za svakog iskrenog vjernika. Kroz tu nauku spoznajemo ispravnu vrijednost Božjeg svetog Zakona, veličinu Isusove žrtve pomimice, te iznad svega silnu i veličanstvenu ljubav Jehove, Boga našega, nebeskog Oca prema rodu ljudskom. Prema jednom rodu koji ga je izdao i iznevjerio. Ali Bog nije izdao niti iznevjerio čovjeka, griješnika kojeg ljubi.
Božja riječ kroz sve predivne simbole, kroz lelujave sjenke veličanstvenih proročanstava najavljuje i objavljuje onaj duhovni sjaj Jehovinog karaktera koji je blistaviji od Sunca na našem nebu. “O Jehova, put je Tvoj svet; koji je Bog tako velik kao Bog naš. Ti si Bog koji si činio čudesa velika, pokazivao moć svoju među nar*odima.” (Psalam 77:13-14)
“Nema među bogovima takvog kakav si Ti o Jehova, i nema djela takvih kakva su Tvoja. Svi narodi koje si stvorio, doći će i poklonit će se pred Tobom, o Jehova i slaviti ime Tvoje.
Jer Ti si velik i stvaraš čudesa; Ti si jedini Bog!”
(Psalam 86:8-10)
