Član
- Učlanjen(a)
- 08.10.2009
- Poruka
- 1.849
BAJKA I NJENO MJESTO U DJETINJSTVU
Usvijetu u kome živi, sredini koja ga okružuje, porodici izmijenjenih prilika i odnosa bajka za dijete je sve manje onaj čarobni štapić koji će ga lako da prenese iz svijeta realnosti u svijet mašte. Živimo u vremenu u kome se sve manje vremena odvaja i poklanja djetetu u porodici, sve se manje pažnje i razumijevanja pokazuje za brojne njegove želje i prohtjeve, jer sve mu više nedostaje one prave, nesebične i trajne roditeljske ljubavi kao toplog okrilja u kome će moći nesmetano i slobodno, zadovoljno i srećno, da se normalno razvija i napreduje. Bajka mu ne može nadomjestiti nijedan od od tih nedostataka, ali mu može pružiti izvjesnu sigurnost da se ne osjeća sam, pogotovo ako mu manjka društvo njegovih vršnjaka, da mu pruži potrebnu naknadu i podstakne želju da uspije u životu.
Radoznalost djeteta je neizmjerna. Izgleda poput ptice što se još nejakim kandžama hvata za površinu života i ispod nje kljuje otkrivajući njegovim jezikom razumijevanja smislove življenja. Krila njegovih želja i njegove mašte ocrtavaju se na onoj uskoj granici koja dijeli san od jave. Zato bajka jezikom slika, i pored fantastičnih, njemu neobičnih, čudnih prizora i likova, privlači njegovu pažnju i ono u njoj nalazi oduška svojim raspoloženjima, radostima i strepnjama. Strpljenje djeteta, naoko časovito i hirovito, može da se ponekad mjeri potpunom uživljenošću ili opaža jednostavno odsustvom interesovanja za predmete, pojave i događanja svake vrste. Otuda nametnuta igra i zahtjevi odraslih, i kad nisu neodmjereni i protivrječni, izazivaju njegovu odbojnost, protivljenje, jer ono u svojoj glavi, u svojoj predstavi, naoko naivnoj i nesvjesnoj, vidi sebe u centru i osi u kojoj se prelama slika života. Na tu činjenicu ukazali su pjesnici u naše vrijeme, uspostavljajući s njim bliski odnos, gledajući u djetetu čovjeka s kojim se može voditi ravnopravan dijalog.
Bajka je za dijete vrsta utočišta u kome ono nalazi svoj svijet, svoj mir i u kome, za razliku od zbilje, za učinjene radnje ne gledaju ga smrknuta i začuđena njemu bliska i poznata lica. Pred njegovim očima otkriva se jedan drukčiji svijet, toliko za njega različit od zbilje, koji ga plaši i privlači, izaziva njegovo čuđenje i divljenje, prema kome jednostavno ne može ostati ravnodušan. Tu su zmajevi i demoni, vještice i vile, svakovrsna čuda i čarolije, ali i njemu dragi likovi Palčića, Crvenkapice i Pepeljuge. Svaka priča postaje za njega jedna nova staza, jedan izlet u nepoznato.
Bajka i dijete. Život djeteta u najranijoj dobi je svojevrsna bajka. Privlačnost bajke za dijete tog uzrasta jeste i izraz same njegove prirode koja nema još potrebnog iskustva i svijesti da se, kako to ističu neki psiholozi, snađe u stvarnom životu. Druga činjenica, ne manje važna, proizilazi iz dječijeg shvatanja da mu u samom životu, kao u bajci, nema ništa nemoguće, nedokučivo i neostvarivo. Dijete u najranijoj dobi sluša bajku. Slušanje ili čitanje bajki za dijete ne znači istu vrstu doživljaja. Između djeteta i bajke u tom dobu posrednik je odrasla osoba i, zavisno od intonacionalmh vrijednosti svog govora, postiže uspjeh, onu određenu mjeru uživljenosti djeteta u tok i zbivanja u priči. Da li se taj govor obrazuje u skladnim zvučnim rezonansama, zavisi u ne maloj mjeri i njegova naslada u slušanju bajke. Naravno, sve bajke nisu za čitanje djeci. Dijete će gotovo nepogrešivo da registruje u svijesti taj poznati zvuk i da ga zadrži u svom sjećanju tako da ga nijedan drugi glas neće moći jednostavno izbrisati.
I slušanjem bajki dijete će dosta lako prepoznati jedne od drugih vrsta priče. To su one osobenosti bajke po kojima se ona jasno odvaja od drugih oblika pričanja. Najprije sam početak, uobičajen, kojim se iskazuje neodređena prošlost, pa neobična i zanimljiva fabula u kojoj se prepliće svijet realnih i fantastičnih likova i događaja, te jednostavnost naracije i skladnosti stila i jezika. Kompozicija bajke data tako u zadivljujućem spoju realnog i čudesnog daje joj snažnu sugestivnost kojom utiče na dijete i privlači. —
dr Uglješa Kisić
izvor:riznicasrpska
Milorad Panić - Surep
O NAŠOJ NARODNOJ PRIPOVECI I OVOJ ANTOLOGIJI
Blesak narodne poezije krajem XVIII i početkom XIX veka bio je tako zasenio oči tada vladajućeg u umetnosti pravca, romantizma, da njegovi ljubitelji pored junaka deseterca i biser-grana lirskih narodnih pesama nisu videli ničeg vrednog u stvaralaštvu masa na čemu bi se valjalo duže i pažljivije zadržati. Osnova za takvo shvatanje, i to tada zaista iskreno osećanje, decenijama je bila pripremana i na kraju učvršćena najautoritativnijim mišljenjima, u svetu i kod nas. Ako bismo tom shvatanju tražili arheološku dubinu i nastojali da izdvojimo kamene temeljce, valjalo bi nam poći od engleske zbirke starih pesama Tome Persija (izdane 1765), preko Makfersonovih mistifikacija škotskih balada, putopisa iz Dalmacije italijanskog opata A. Fortisa (1774 g.), filozofije Francuza Žan-Žak Rusoa o čistoti čovekove prirode, teorije Nemca Herbera "jedinoj pravoj poeziji", pa sve do našeg Vuka Stef. Karadžića i njegove borbe za narodni jezik. U tom vremenskom razdoblju, ne mali a često i odlučujući doprinos oceni i poštovanju narodne poezije uopšte a srpske posebno, dali su takvi kulturni radnici i umetnici kao što su: Klopštok, Gete, J. Grim, Valter Skot, Bajron, g-đa de Stal, Lamartin, Šarl Nodje, Prosper Merime, Puškin, Mickijević. Na ovaj način bio je formiran čitav kult o najvišoj književnoj vrednosti, kult dovoljno strastan i isključiv da bi s potrebnom naklonošću i mirnim rasuđivanjem cenio vrednosti i drugih cvetova sa iste šarolike livade. Vukove srpske narodne pesme došle su u pravi čas i na pravo tlo, kao prolećna setva na jesenju ugaru. Samo nekoliko godina od pojave njegove Pesnarice (izdate 1814 g.), srpski deseterac leteo je Evropom kao svojom baštinom.
Ovde se mora istaći činjenica, da je na prijem narodne pesme u srpskim intelektualnim krugovima odlučujuću ulogu imao ugled koji je ta pesma postigla prvo u svetu, izvan naših granica. Tek glas najznamenitijih evropskih književnika mogao je prenuti srpske klasike prvih decenija XIX veka iz njihova zanosa za antičkim piscima. Sledeća, mlađa generacija srpskih književnika i intelektualaca, od Branka i Njegoša, već je bila prirodno srasla sa svojom narodnom poezijom, ali — ja bih rekao — ne prvenstveno zbog estetskih vrednosti koje je narodna pesma u sebi nosila, već zbog sokova koje je mogla dati jednom raspaljenom nacionalizmu i njegovim borbenim zahtevima.
Tako je srpska narodna poezija od same svoje pojave u književnosti pa sve do danas, čitav vek i po, imala atmosferu pogodnu za opstanak i dovoljan broj dobrih vrtara za negovanje roda.
S narodnom pripovetkom stoji sasvim drukčije. Ona je delila sudbinu svog čestog junaka pastorka i trećeg brata, ali i njegovu izdržljivost u nemilosti i iskušenjima.
Teškoće su otpočele još od oca. Sam Vuk Karadžić u početku svog rada na narodnom jeziku, na narodnu priču ne obraća nikakvu pažnju. Upravo, mlad i neiskusan, godine 1815 on u njoj ne vidi osobite književne kvalitete, pa čak ni one silne argumente za svoju tezu o jeziku koje je inače stao da traži gde god je mislio da ih može naći. Ali je Vuk imao svog Mentora. Svestrano obrazovani Slovenac Kopitar, posebno zagrejan za slovenske jezike i folklor, čim je pročitao prve prave srpske narodne pesme u Vukovom izdanju, odmah se dosetio da u takvom narodu mora biti i vrednih pripovedaka. Svoju misao prenosi i na Vuka, i savetuje ga da počne skupljati i narodne pripovetke, pa da ih štampa kao prilog i dopunu pesmarici. Vuk je malo zbunjen. "Volkѕѕagen — odgovara on Kopitaru — ja upravo i ne znam šta je to; nego ako su to one pripovijetke, koje narod prosti pripovijeda, takvih u Srba ima kao i pjesana. Ja sám, koliko ih u glavi imam, mogao bih jednu knjižicu napečatiti, kao što je mala pjesnarica. Ima ih vrlo lijepih i udivitelnih, nego su po većoj časti sramotne. Ja ću ih doneti Vama (koje u glavi, koje napisanih) nekoliko za primjer; pak ako Vam se dopadnu, lasno ćemo ih i više dobiti" (Vukovo pismo iz Karlovaca od 8/20 aprila 1815). Kopitar mu je objasnio šta od toga književnog rada očekuje: "Time ćete vaše Pjesnarice popuniti, a mi, vaši naklonjeni čitatelji, poznaćemo najsnažnije slovensko pleme po njegovim pogledima na svet i na istoriju njegova života" (Ljuba Stojanović: Život i rad Vuka Stef. Karadžića, str. 101). A kada je posle toga došao Vuku i poziv Grimov da pristupi tome radu, i uputstvo kako ga treba obavljati, ovaj genijalni i ko zavičajna reka bistri Podrinac odmah je shvatio šta se traži i od kakve mu koristi to može biti. "Blagodarim Vam na onom pozivanju Grimovom — otpisuje on Kopitaru — : ono mi može biti od velike potrebe i polze: Sad već savršeno znam kakovih pripovijetki narodnih Vi želite, i ja Vas uvjeravam da ih mi (Srblji) dosta imamo" (Vukovo pismo iz Karlovaca 16/28 juna 1815).
Tako se za srpsku književnost začedila narodna pripovetka. Godina 1821 označava njen rođendan. Te godine, počev od 8 novembra, Vuk je u Dodacima za četiri broja Davidovićevih Novina Srbskih u Vieni, objavio dvanaest narodnih pripovedaka, a u dodacima za dva broja 166 zagonetki i odgovora na njih. Kako su ove novine veoma retke, a naročito njihovi dodaci, to je u nauci nastala mala zbrka oko prvih objavljenih narodnih pripovedaka. Obično se misli, i piše, da je Vuk prvo štampao pripovetke u Davidovićevim novinama, pa onda ih objavio u posebnoj knjizi. U bibliografiji Vukovih radova od Ljube Stojanovića (Život i rad Vuka Stef. Karadžića, str. 762 i 227) to se izričito i kaže, a za tim su se poveli i ostali. Istina, međutim, nešto drukčije stoji. Svoj prvi prilog narodnih pripovedaka Vuk je objavio u 89-om broju Davidovićevih novina i to tako što je taj dodatak prelomljen u obliku knjige od osam stranica na sledeći način — prva stranica naslovna, na kojoj stoji: "Narodne srpske pripovijetke, napisao V. S. U Beču, 1821. (Dodatak k čislu 89 Novina Srbski 1821.)", na drugoj i trećoj stranici je predgovor, a od četvrte do osme je pripovetka "Zla žena". U sledećem dodatku, ka broju 90, u istom formatu štampane su Pripovetke: "Laž za opkladu", "Đevojka, udovica i puštenica" i "Ero i Kadija"; u dodatku ka broju 91: "Ero s onoga svijeta", "Sve, sve, ali zanat", "Ero i Turčin" i "Slobo iže ali sirca niže"; u dodatku ka broju 95: "Zašto u ljudi nije taban ravan", "Šta je najgore na svijetu? ili Pijan Srbin i gladan Turčin", "Međed, svinja i lisica" i "Đavolska slanina"; u dodatku ka broju 98: "Narodne srpske zagonetke", a ka broju 100: kraj zagonetki i odgonetljaji na sve objavljene zagonetke. Sve tačno onako kako je oformljeno i u poznatoj prvoj Vukovoj knjizi narodnih pripovedaka. Upravo, ta prva Vukova knjiga narodnih pripovedaka i nije ništa drugo do separat iz Davidovićevih novina sa čijim je stranica samo uklonjeno da je dodatak Novina Srpskih. To ujedno i objašnjava zašto su tako retki kompleti Davidovićevih dodataka iz 1821: povezivani su kao knjiga narodnih pripovedaka! Tako se među veoma retkim primercima prve knjige Vukovih narodnih pripovedaka mogu naći dve brste: sa i bez napomene čemu su bile dodatak. Primerci bez napomene bili su dati piscu, za njegove potrebe.
Radeći na narodnoj pripoveci Vuk se bio sukobio sa problemom sasvim drukčijim od onoga što ga je imao prilikom prikupljanja narodnih pesama. Iz tog sudara proizišao je i jedan sasvim nov metod beleženja narodnih umotvorina, metod kojem bi se imalo mnogo što-šta zameriti. Ali to opasno sredstvo za netalente, u Vukovoj upotrebi postajalo je stvaralačko oružje. Naime, Vuk je vrlo brzo uvideo da se narodna priča ne dâ beležiti uz usta, onako kako je pripovedač priča, i kako se to činilo prilikom beleženja pesama. Priča se morala saslušati u celini, i više puta čuti, pa ju onda sam, u tišini, zapisati. I zato je Vuk još u početku ovog rada govorio: "Slabo će mi ko vjerovati i razumjeti, kako je pripovjetke teško pisati! Ja sam se ovđe, oko ovi đekoji mali, toliko mučio da bi naši đekoji spisatelji mogli gotovo čitav roman napisati"... A jednom, upoređujući s radom na narodnim pesmama: ... "u pisanju pripovijedaka već treba misliti i riječi namještati (ali opet ne po svome vkusu, nego po svojstvu srpskoga jezika), da ne bi ni s jedne strane bilo pretjerano, nego da bi mogao i učen čitati i prost slušati." Skupljač Vuk Karadžić prve je pripovetke zabeležio od Vuka čobanina, tj. od samoga sebe, kako je bio upamtio da su se pričale u Tršiću; zatim, od drugih mnogobrojnih kazivača i pripovedača. I kao što je radio sa onim dobijenim od Vuka čobanina, činio je to i sa ovim drugim: razmišljao i reči nameštao, popravljao im stil i jezik, prerađivao ih, ali opet ne po svome vkusu nego po svojstvu svog srpskog jezika, kako ga je on osećao; a osećao ga je, u to se ne može sumnjati, do najnižeg treperenja. I zato prva knjiga srpskih narodnih pripovedaka, ona od 1821, i nosi s punim pravom ime svoga autora: "napisao V. S."
Od nejasne predstave o vrednosti narodnih priča u početku rada, preko dobro primenjenih saveta Kopitarevih i Grimovih tokom skupljanja, Vuk je veoma brzo u potpunosti sagledao sav značaj ovog književnog roda narodnih umotvorina. On se za nj bio oduševio i od njega mnogo očekivao, stavljajući ga po vrednosti odmah pored Rječnika i pesama. Ali pri tom treba imati na umu ono što je Vuka vodilo u celokupnoj njegovoj delatnosti; naime, njegovu zavetnu misao o nužnosti pobede narodnog jezika u pisanoj srpskoj književnosti. U Vukovom strateškom planu za tu borbu, Srpski rječnik je bio leksička riznica, narodne pesme i pripovetke oruđa i zastava živog književnog stvaralaštva. Takvo njegovo shvatanje osobito jasno došlo je do izražaja u pozivu za pretplatu na proširenu zbirku pripovedaka (izdanu 1853): "Oprostivši se rječnika, ne dangubeći ni malo rad sam se truditi eda bi jošte što od smrti ugrabio i na svijet izdao. I tako evo najprije našijeh narodnijeh pripovijedaka, za koje mislim da će u svome rodu biti tako znatne kao što su narodne pjesme u svome. Kao što su pjesme ugled jezika naše narodne poezije, tako će ove pripovijetke biti ugled narodnog jezika u prozi. Kao što sam pjesme štampao u različnijem narječijama, kako sam koju gdje dobio, tako će biti naštampane u ove pripovijetke: biće ih iz Bačke, iz Srijema, iz Srbije, iz Hercegovine, iz Boke Kotorske i t. d." (Proglas štampan u Beču o Sreteniju 1852, i razašiljan uz Rječnik drugog izdanja).
U koliko su se Vukove nade polagane na narodne pripovetke ostvarile? Odmah treba reći da uspeh nije bio potpun i svestran, ni na unutrašnjem srpskom ni na međunarodnom polju. U Evropi interesovanje za narodne pripovetke nije bilo onoliko koliko za narodne pesme. Krug proučavalaca narodne proze bio je daleko uži, a sasvim je izostajala masa strasnih propagatora, kakvi su bili romantičari za poeziju. Narodnom prozom interesovali su se uglavnom folkloristi i mali broj naučnih radnika. Ove Vukove narodne pripovetke od 1853. bile su odmah i u celini prevedene na nemački; prevela ih je Vukova kći Mina i posvetila J. Grimu, koji je za to izdanje napisao i izvanredno lep predgovor; izdao ih je Đ. Rajmer, u Berlinu 1854. Pa ipak je široka popularnost izostala. I razumljivo. Naučni radnici u motivima srpskih narodnih pripovedaka ovoga izbora nisu našli osobitu originalnost; mnogi su im motivi već bili poznati iz srednjevekovne literature i kod drugih naroda. Folklor pak, u prevodu, nužno je morao izgubiti neke od svojih najdragocenijih elemenata: raznovrsnost originalnog govora i stilskih obrta, ritam pričanja, predstave sadržane u podtekstu i to one koje često uslovljavaju razumevanje suštine, a koje je nemogućno bilo izazvati pred stranog čitaoca jednim doslovnim prevodom. Ukratko, knjiga je naišla na cenjenje odabranih ali malobrojnih znalaca ne nalazeći masovnog ljubitelja.
Ne dobivši oreola u svetu, srpska narodna pripovetka nije mogla postati, u prvom redu baš zbog toga, ni dragocenost u svom domu. Istina, tražena je i čitana, ali ne i razglašavana. Inteligencija, ona anti-vukovska, primala ju je namršteno; ta pripovetka je njoj označavala svojom formom poseljačavanje umetničke proze, a svojim sadržajima svetogrđe onoga što su obožavali kod M. Vidakovića i njegovih evropskih uzora. Originalnost narodnog (i Vukovog) pripovedanja nije bila uopšte shvaćena; njegovi čudesno ritmični tokovi bili su poređeni sa lomatanjem "preko bundeva". Masovni pak čitalac nije imao mogućnosti, pa ni nagona, da narodnu pripovetku pisanom rečju populariše i da se za nju zalaže; on se zadovoljavao svojom intimnom ljubavlju prema njoj. A sledeća generacija, Vukova, koja je nastavila i proširila rad svoga učitelja kroz časopise i posebne zbirke, nije nikako mogla naći načina kako da izmeni niski pijedestal na kojem je ovaj divni torzo počivao.
Poštovanje prema narodnoj pripoveci, za ovaj protekli vek, postepeno se uvećavalo i širilo, ali se javna ocena njene vrednosti nije ispravljala. Ostala je skoro ista; samo su se, u znaku izvinjenja, množila objašnjavanja. Za ovo tvrđenje dovoljno će biti da navedemo mišljenje jednog od najvećih savremenih autoriteta u pitanjima narodne književnosti, poč. Jaše Prodanovića. "Po svojoj književnoj vrednosti naše narodne pripovetke zaostaju iza narodnih pesama" — kaže on na samom početku svog eseja o proznoj narodnoj književnosti, štampanog kao predgovor njegovoj Antologiji narodnih pripovedaka (Beograd 1951, izdanje SKZ). A takvo mišljenje zaista nije samo njegovo; ono je prilično opšte. Nalazimo ga i kod ostalih kritičara i esejista, po školskim udžbenicima, i uopšte kod kodifikatora našeg kulturnog nasleđa.
Do takvog suda došlo se, nalazim, zbog pogrešno odabrane polazne stope. Zbog jednostrano jedinstvenog gledanja na celu narodnu književnost. A kada se jednim pogledom obuhvate sve vrste narodnog stvaralaštva pesme, pripovetke, poslovice, zagonetke — neizbežno se nameće povlačenje paralele, vaganje i odmeravanje sudova. Koliko je takav metod u osnovi pogrešan, neće nam biti potrebno da zahtevamo, kako bismo videli njegovu neodrživost, da mu se podvrgnu istovremeno i ostale vrste narodnog stvaralaštva, rezba i građevinarstvo naprimer; bolje će nam poslužiti njegovo isprobavanje na individualnoj, umetničkoj književnosti. Kome bi palo na pamet da poredi i važe pesme Đure Jakšića i pripovetke Laze Lazarevića? Svako od tih dela ima svoju posebnu vrednost, uporedivu jedino sa nekom drugom u istom rodu. Narodne pesme i narodne pripovetke ne daju se meriti istim metrom, niti se njihove osobine mogu porediti; ono što je očigledno dobra osobina u jednoj vrsti, ne mora biti to u drugoj.
Narodna pripovetka nije za nas danas vredna prvenstveno zbog folklornih elemenata koje nosi u sebi; pa ni zbog arheoloških ostataka kao svedočanstava za istoriju društvenog razvitka; čak ni kao neiscrpna riznica leksičke građe našeg jezika. Sve su to elementi koje ne treba ni potcenjivati ni odbacivati, ali elementi koji danas stoje u drugom planu. Na prvom mestu svakako se nalazi književna vrednost njihova. Siže koji se obrađuje, način na koji se on izlaže, kompozicija dela, sugestivnost pričanja, sve ono što karakteriše jednu kreaciju. Priđemo li s te strane našoj narodnoj priči, naša ljubav za nju naići će na ne mala iznenađenja. Ovo, naše vreme, kao nijedno ranije, u stanju je da uspostavi prisan kontakt sa starim bezimenim pripovedačem. Zastanimo pred činjenicom kako on rešava prostor i vreme u svojoj radnji. Čitave planine i carstva, pa i čitave decenije, narodni pripovedač zna da pređe u jednoj rečenici, često umetnutoj; i taj prelaz da bude prirodan i neosetan. Klasičan princip o jedinstvu vremena i prostora kod njega je eliminisan, a jedinstvo radnje dovedeno do krajnje esencijalnosti i zbijenosti. Zatim, narodni pripovedač po pravilu ne orijentiše se na obradu ličnosti, već na ocrtavanje pojedinih opštih ljudskih osobina. Zato njegovi junaci nemaju ličnih imena, već ih potpuno zamenjuju zvanja i sklonosti (otac, sin, maćeha, pastorak, siromah, bogataš, pravda, krivda, lažov, prepredenjak, pravednik, grešnik i t. d.). i, najzad, jezik kojim se sve to, kao oruđem, obrađuje! Bujan a konkretan, sočan a netražen, raznolik kao cvetanje u prirodi i neprolazan kao stvaralačka supstanca. Uporedimo li to sa savremenim nastojanjima u našoj, i svetskoj, umetničkoj prozi; sa eksperimentima savlađivanja vremena i prostora, sažimanjem instinkata, a naročito sa nastojanjima da se iz ljudske reči izvuku svi zvučni i emotivni efekti, uvidećemo tad koliko nam je ova narodna proza bliska i koliko je naša. Ima narodna pripovetka još jednu osobinu koja nam je posebno draga; to je njen najčešći unutrašnji motiv, onaj koji je izaziva, a taj je — kako da se srećnije i dostojnije proživi ljudski vek! On kao jaka crvena nit, ili kao nenametljiv ali prisutan i osetan prizvuk, protkiva ceo opus narodnog pripovedača. Takav stvaralački postupak i humanost koja ga nosi uvek će nalaziti puta ka ljudskom srcu.
Na ovom mestu valja nam učiniti jednu ogradu. Sve narodne priče, zapisane i prikupljene od Vuka do danas, nisu razume se istog kvaliteta, niti se sve mogu nazvati narodnim. Kao i u svakom stvaralaštvu, kvalitet je kolebljiv, a mistifikacije su mu čest pratilac. Da se dođe do dobre pripovetke bio je potreban ne samo darovit pripovedač, već i valjan zapisivač. Ovaj drugi autor često je bio čak i važniji. To nam najbolje potvrđuje primer V. S. Karadžića. Sve što je on zapisao i danas je, s malim izuzetkom, najkvalitetnije u ovom rodu, a bez ikakva izuzetka to je najbolje obavljeni posao. Posle Vuka, ova dva autora narodne pripovetke — kazivač i skupljač — nisu se uvek najsrećnije dopunjavali. Metod koji je Vuk primenjivao u skupljanju narodnih pripovedaka, uslovljavao je i Vukove sposobnosti. A one su se retko nalazile kod drugih. To i jest razlog što će u svakoj antologiji narodnih pripovedaka udeo iz Karadžićeve zbirke uvek biti pretežan (u našoj iznosi punu polovinu). Iza njega dolazi Vrčević, ali ne toliko po svojim sposobnostima koliko po kvantitetu prikupljenog materijala iz koga se ima šta odabrati. (Samo u prvim dvema Vrčevićevim knjigama nalazi se oko 700 narodnih pripovedaka, prema 120—150 koliko ih je Karadžić zapisao u raznim prilikama radeći na tome celog života.) Zato, sve što je gore rečeno o narodnim pripovetkama treba primeniti na njene najčistije primerke.
Sastavljajući ovu Antologiju držali smo se sledećih načela:
1. Odabirali smo priloge isključivo prema njihovoj književnoj vrednosti. Od materijala smo uzimali u obzir samo onaj prikupljen u srpskoj sredini i zabeležen od Srba skupljača. Otuda i naslov ovoj Antologiji, na koji nas uostalom obavezuju i najvažniji izvori za nju (v. navedene izvore na kraju knjige).
2. Služili smo se, po pravilu, prvim izdanjima, odnosno originalnim tekstovima skupljača. Pri tome, pripovetku smo unosili u celini, bez ikakvih izmena i popravaka, ako je zadovoljavala naš kriterijum, ili je odbacivali ako ma po čemu nije mogla izdržati to merilo. Ako je do neke opravdane, uglavnom tehničke promene moralo doći, ona je naznačena u beleškama. Veće redaktorske intervencije, sem onih koje zahteva danas uobičajeni pravopis i prelom sloga, nismo vršili, jer ova Antologija nema nikakve školsko-pedagoške zadaće koja bi to iziskivala, a književno obrazovanom čitaocu potrebnije je da dobije što izvorniji tekst.
3. Odbacili smo svaku raniju, po našem mišljenju čisto formalističku podelu narodnih pripovedaka na fantastične, realne, hrišćanske, šaljive, podrugačice, basne i t. sl. Kao što je za umetnički prozni rad sasvim nevažna kategorija Teorije književnosti, tim pre ona ne može biti od značaja za narodnu pripovetku stvaranu redovno u improvizaciji, pri čemu je njen stvaralac ispredao i svoju misao i oblik za nju.
4. Ono što smo nastojali da održimo kao vezivno tkivo u našoj Antologiji, to je razvojna nit mišljenja i bogaćenja motivima narodnog pripovedača, razume se onako kako na taj proces mi gledamo. Čitalac će uočiti da je u ovoj knjizi daleko veći broj pripovedaka sa motivima iz svakodnevnog života, nego onih drugih. Fantastična fabula, po našem mišljenju, pripada dubljoj prošlosti, dok pažnja pripovedačeva još nije bila okrenuta prvenstveno stvarima i zbivanjima oko sebe; uz to, takvi fantastični motivi su najčešće opštesvetski, lutajući, preuzimani, u osnovi neoriginalni. Sa buđenjem svesti o čovekovom značaju u društvu i njegovom životnom pozivu, rađala se i razvijala i tematika ovozemaljske stvarnosti. Dosledno tome, rasla je i originalnost narodnog umetnika. Za odnose raje i bega, čoveka i popa, trudbenika i špekulanta, i t. sl., nije imalo razloga pozajmljivati fabulu sa strane; ona se nalazila na dohvatu ruke. Takve pripovetke nose sve karakteristike određene, naše sredine, i istoriski jasnog nam stanja. One u svojoj celini i jesu naše, dok su fantastične to samo delimično.
5. Od više pripovedaka sa istim motivom i sličnom fabulom uzimali smo samo onu koja nam se učinila najlepšom. I to je jedan od razloga što je ova Antologija po broju unesenih priloga ispala manja od mnogih pre nje. Nadamo se da će i to doprineti njenom kvalitetu.
Milorad Panić - Surep
SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE
ANTOLOGIJA
izvor:riznicasrpska
Milorad Panić Surep
SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Sadržaj
TAMNI VILAET 10
BAŠ-ČELIK 11
AŽDAJA I CAREV SIN 27
U LAŽI SU KRATKE NOGE 33
DJEVOJKA BRŽA OD KONJA 40
STOJŠA I MLADEN 41
ZLA SVEKRVA 48
CAREV ZET I KRILATA BABA 51
ZLATNA JABUKA I DEVET PAUNICA 56
GRBO I KRALJ ĐAVOLSKI 65
U CARA TROJANA KOZJE UŠI 78
SEDAM VLAŠIĆA 80
ZLATORUNI OVAN 86
TRI ČUDA 91
ALA 92
MILOŠ I DIVONJA 95
NEMUŠTI JEZIK 99
ĐAVO I NJEGOV ŠEGRT 103
KRAVARIĆ MARKO 107
VEZENA MARAMA 117
DVANAEST MRVA 123
KO MANJE IŠTE VIŠE MU SE DAJE 126
PRAVA SE MUKA NE DA SAKRITI 129
PEPELJUGA 132
TIVTIZ I DžOMET 135
OTKUD ČOVJEKU OSAMDESET GODINA 139
PRAVDA I KRIVDA 141
SREĆA I NESREĆA 143
USUD 145
SVE, SVE, ALI ZANAT! 152
JEDNA GOBELA U KAO A DRUGA IZ KALA 154
NE UZAJMLJUJ ZLA, JER ĆE TI SE VRATITI 156
NOVAC DUŠOGUBAC 159
SVETI SAVA I ĐAVO 160
DJEVOJKA CARA NADMUDRILA 163
NEMA VEĆEG VRAGA NAD VOJNIKA 166
HAMAL I HADŽIJA 173
CRVENA BRADA 179
BEKRI-MUJO 182
BOLJA JE DOBRA ŠTEDNJA NO RĐAVO TEČENJE 184
DVA NOVCA 185
ZLA ŽENA 189
ĐEVOJKA, UDOVICA I PUŠTENICA 192
MAJKA 193
NIJE VJERA TVRDA U JAČEGA 194
LISICA I KOKOŠKE 195
KAKVE SU DLAKE ONAKVE SU I ĆUDI 196
ZEC I ŽABA KORNJAČA 197
ČOEK I ZMIJA 198
GROZNICA I PAUK 199
MEĐED, SVINJA I LISICA 200
JARAC ŽIVODERAC 202
VUK I KOZA 205
ZEC I LISICA 206
NEVJERA STRADA 207
KAKO JE POSTALA KRTICA 210
KAKO JE POSTALA KORNJAČA 211
NAJLJEPŠE MJESTO U HERCEGOVINI 212
MUDRAC I SELJAK 213
GRBI JE AGA MEMET NO KIJAMET 214
PAS I KRMAK 215
ZVALI MAGARCA NA SVADBU 216
ŠILJALI VUKA NA BABU 217
ZA NUŽDU SE LAŽE 218
LAŽ ZA OPKLADU 221
ĆOSA I UGURSUZ 224
PAMETAN KADIJA 229
BISTRA BRAĆA 231
AKO PREVALI — NIŠTA! 232
PUSTIO BIH JA NJEGA, ALI NEĆE ON MENE 233
TURČIN, RAJA I CIGANIN 234
POMAŽEM TI SPRDATI 235
ERO I TURČIN 236
ERO I KADIJA 238
ZLOGUK 239
NEMOJ, HADŽIJA, BOGA TI! 240
ZAŠTO ĐAVO OPANKE DERE 241
ZABUNIO SE KAO CIGANIN U LUKU 242
BONIK I BOLEST 243
UTOPIO SE POP ŠTO NIJE RUKU DAO 244
KUDROV I KUSOV 245
ĐAVOLU SVIJEĆU PALIO 246
VARKA PRED MARKA 247
KLINČORBA 248
NIJESAM BAŠ IZ SARAJEVA 249
GLAVOM O KAMEN DA MU SE OSVETI 250
GRADILI VODENICU, A VODE NIJE 251
PRIPRAVLJALI RAŽANJ ZA ZECA 252
DJEVOJKA I KNEZ JOVO 254
I VRIJEDI! 255
KAD SE HARČI NEK SE HARČI! 256
JAO, ŽENO, IZJEDE ME VUK! 257
NEŠTO ŠUŠNU 258
SLOVO IŽE ALI SIRCA NIŽE 259
ĐAVOLAK 260
SNAŠINA PESMA 261
HODŽA SE BOJI ZA KRČAG 262
KAD ĆETE DA VAM PANE KIŠA? 263
KREPAO KOTAO 265
A ŠTA TI JE 267
SELJAK I MAGARE 268
MEDVED KAO PUDAR 269
LAŽ I PARALAŽ 270
ERO S ONOGA SVIJETA 271
DOBRO JE KAD-I-KAD I ŽENU POSLUŠATI 273
ŠLJIVE ZA BUBRE 274
POMOZ BOG, ZLA ŽENO! 275
TRI TEPAVE 276
DOSJETLJIV UDOVAC 277
CIGANSKA PORODICA 278
ZAPALIO KUĆU DA IZGORE MIŠI 279
KAKO CIGANIN NAUČI KONJA GLADOVATI 280
DOBRA HVALA 281
DVIJE LJENŠTINE 282
GLUVI VUK 283
SVIJETU SE NE MOŽE UGODITI 284
izvor:riznicasrpska
Usvijetu u kome živi, sredini koja ga okružuje, porodici izmijenjenih prilika i odnosa bajka za dijete je sve manje onaj čarobni štapić koji će ga lako da prenese iz svijeta realnosti u svijet mašte. Živimo u vremenu u kome se sve manje vremena odvaja i poklanja djetetu u porodici, sve se manje pažnje i razumijevanja pokazuje za brojne njegove želje i prohtjeve, jer sve mu više nedostaje one prave, nesebične i trajne roditeljske ljubavi kao toplog okrilja u kome će moći nesmetano i slobodno, zadovoljno i srećno, da se normalno razvija i napreduje. Bajka mu ne može nadomjestiti nijedan od od tih nedostataka, ali mu može pružiti izvjesnu sigurnost da se ne osjeća sam, pogotovo ako mu manjka društvo njegovih vršnjaka, da mu pruži potrebnu naknadu i podstakne želju da uspije u životu.
Radoznalost djeteta je neizmjerna. Izgleda poput ptice što se još nejakim kandžama hvata za površinu života i ispod nje kljuje otkrivajući njegovim jezikom razumijevanja smislove življenja. Krila njegovih želja i njegove mašte ocrtavaju se na onoj uskoj granici koja dijeli san od jave. Zato bajka jezikom slika, i pored fantastičnih, njemu neobičnih, čudnih prizora i likova, privlači njegovu pažnju i ono u njoj nalazi oduška svojim raspoloženjima, radostima i strepnjama. Strpljenje djeteta, naoko časovito i hirovito, može da se ponekad mjeri potpunom uživljenošću ili opaža jednostavno odsustvom interesovanja za predmete, pojave i događanja svake vrste. Otuda nametnuta igra i zahtjevi odraslih, i kad nisu neodmjereni i protivrječni, izazivaju njegovu odbojnost, protivljenje, jer ono u svojoj glavi, u svojoj predstavi, naoko naivnoj i nesvjesnoj, vidi sebe u centru i osi u kojoj se prelama slika života. Na tu činjenicu ukazali su pjesnici u naše vrijeme, uspostavljajući s njim bliski odnos, gledajući u djetetu čovjeka s kojim se može voditi ravnopravan dijalog.
Bajka je za dijete vrsta utočišta u kome ono nalazi svoj svijet, svoj mir i u kome, za razliku od zbilje, za učinjene radnje ne gledaju ga smrknuta i začuđena njemu bliska i poznata lica. Pred njegovim očima otkriva se jedan drukčiji svijet, toliko za njega različit od zbilje, koji ga plaši i privlači, izaziva njegovo čuđenje i divljenje, prema kome jednostavno ne može ostati ravnodušan. Tu su zmajevi i demoni, vještice i vile, svakovrsna čuda i čarolije, ali i njemu dragi likovi Palčića, Crvenkapice i Pepeljuge. Svaka priča postaje za njega jedna nova staza, jedan izlet u nepoznato.
Bajka i dijete. Život djeteta u najranijoj dobi je svojevrsna bajka. Privlačnost bajke za dijete tog uzrasta jeste i izraz same njegove prirode koja nema još potrebnog iskustva i svijesti da se, kako to ističu neki psiholozi, snađe u stvarnom životu. Druga činjenica, ne manje važna, proizilazi iz dječijeg shvatanja da mu u samom životu, kao u bajci, nema ništa nemoguće, nedokučivo i neostvarivo. Dijete u najranijoj dobi sluša bajku. Slušanje ili čitanje bajki za dijete ne znači istu vrstu doživljaja. Između djeteta i bajke u tom dobu posrednik je odrasla osoba i, zavisno od intonacionalmh vrijednosti svog govora, postiže uspjeh, onu određenu mjeru uživljenosti djeteta u tok i zbivanja u priči. Da li se taj govor obrazuje u skladnim zvučnim rezonansama, zavisi u ne maloj mjeri i njegova naslada u slušanju bajke. Naravno, sve bajke nisu za čitanje djeci. Dijete će gotovo nepogrešivo da registruje u svijesti taj poznati zvuk i da ga zadrži u svom sjećanju tako da ga nijedan drugi glas neće moći jednostavno izbrisati.
I slušanjem bajki dijete će dosta lako prepoznati jedne od drugih vrsta priče. To su one osobenosti bajke po kojima se ona jasno odvaja od drugih oblika pričanja. Najprije sam početak, uobičajen, kojim se iskazuje neodređena prošlost, pa neobična i zanimljiva fabula u kojoj se prepliće svijet realnih i fantastičnih likova i događaja, te jednostavnost naracije i skladnosti stila i jezika. Kompozicija bajke data tako u zadivljujućem spoju realnog i čudesnog daje joj snažnu sugestivnost kojom utiče na dijete i privlači. —
dr Uglješa Kisić
izvor:riznicasrpska
Milorad Panić - Surep
O NAŠOJ NARODNOJ PRIPOVECI I OVOJ ANTOLOGIJI
Blesak narodne poezije krajem XVIII i početkom XIX veka bio je tako zasenio oči tada vladajućeg u umetnosti pravca, romantizma, da njegovi ljubitelji pored junaka deseterca i biser-grana lirskih narodnih pesama nisu videli ničeg vrednog u stvaralaštvu masa na čemu bi se valjalo duže i pažljivije zadržati. Osnova za takvo shvatanje, i to tada zaista iskreno osećanje, decenijama je bila pripremana i na kraju učvršćena najautoritativnijim mišljenjima, u svetu i kod nas. Ako bismo tom shvatanju tražili arheološku dubinu i nastojali da izdvojimo kamene temeljce, valjalo bi nam poći od engleske zbirke starih pesama Tome Persija (izdane 1765), preko Makfersonovih mistifikacija škotskih balada, putopisa iz Dalmacije italijanskog opata A. Fortisa (1774 g.), filozofije Francuza Žan-Žak Rusoa o čistoti čovekove prirode, teorije Nemca Herbera "jedinoj pravoj poeziji", pa sve do našeg Vuka Stef. Karadžića i njegove borbe za narodni jezik. U tom vremenskom razdoblju, ne mali a često i odlučujući doprinos oceni i poštovanju narodne poezije uopšte a srpske posebno, dali su takvi kulturni radnici i umetnici kao što su: Klopštok, Gete, J. Grim, Valter Skot, Bajron, g-đa de Stal, Lamartin, Šarl Nodje, Prosper Merime, Puškin, Mickijević. Na ovaj način bio je formiran čitav kult o najvišoj književnoj vrednosti, kult dovoljno strastan i isključiv da bi s potrebnom naklonošću i mirnim rasuđivanjem cenio vrednosti i drugih cvetova sa iste šarolike livade. Vukove srpske narodne pesme došle su u pravi čas i na pravo tlo, kao prolećna setva na jesenju ugaru. Samo nekoliko godina od pojave njegove Pesnarice (izdate 1814 g.), srpski deseterac leteo je Evropom kao svojom baštinom.
Ovde se mora istaći činjenica, da je na prijem narodne pesme u srpskim intelektualnim krugovima odlučujuću ulogu imao ugled koji je ta pesma postigla prvo u svetu, izvan naših granica. Tek glas najznamenitijih evropskih književnika mogao je prenuti srpske klasike prvih decenija XIX veka iz njihova zanosa za antičkim piscima. Sledeća, mlađa generacija srpskih književnika i intelektualaca, od Branka i Njegoša, već je bila prirodno srasla sa svojom narodnom poezijom, ali — ja bih rekao — ne prvenstveno zbog estetskih vrednosti koje je narodna pesma u sebi nosila, već zbog sokova koje je mogla dati jednom raspaljenom nacionalizmu i njegovim borbenim zahtevima.
Tako je srpska narodna poezija od same svoje pojave u književnosti pa sve do danas, čitav vek i po, imala atmosferu pogodnu za opstanak i dovoljan broj dobrih vrtara za negovanje roda.
S narodnom pripovetkom stoji sasvim drukčije. Ona je delila sudbinu svog čestog junaka pastorka i trećeg brata, ali i njegovu izdržljivost u nemilosti i iskušenjima.
Teškoće su otpočele još od oca. Sam Vuk Karadžić u početku svog rada na narodnom jeziku, na narodnu priču ne obraća nikakvu pažnju. Upravo, mlad i neiskusan, godine 1815 on u njoj ne vidi osobite književne kvalitete, pa čak ni one silne argumente za svoju tezu o jeziku koje je inače stao da traži gde god je mislio da ih može naći. Ali je Vuk imao svog Mentora. Svestrano obrazovani Slovenac Kopitar, posebno zagrejan za slovenske jezike i folklor, čim je pročitao prve prave srpske narodne pesme u Vukovom izdanju, odmah se dosetio da u takvom narodu mora biti i vrednih pripovedaka. Svoju misao prenosi i na Vuka, i savetuje ga da počne skupljati i narodne pripovetke, pa da ih štampa kao prilog i dopunu pesmarici. Vuk je malo zbunjen. "Volkѕѕagen — odgovara on Kopitaru — ja upravo i ne znam šta je to; nego ako su to one pripovijetke, koje narod prosti pripovijeda, takvih u Srba ima kao i pjesana. Ja sám, koliko ih u glavi imam, mogao bih jednu knjižicu napečatiti, kao što je mala pjesnarica. Ima ih vrlo lijepih i udivitelnih, nego su po većoj časti sramotne. Ja ću ih doneti Vama (koje u glavi, koje napisanih) nekoliko za primjer; pak ako Vam se dopadnu, lasno ćemo ih i više dobiti" (Vukovo pismo iz Karlovaca od 8/20 aprila 1815). Kopitar mu je objasnio šta od toga književnog rada očekuje: "Time ćete vaše Pjesnarice popuniti, a mi, vaši naklonjeni čitatelji, poznaćemo najsnažnije slovensko pleme po njegovim pogledima na svet i na istoriju njegova života" (Ljuba Stojanović: Život i rad Vuka Stef. Karadžića, str. 101). A kada je posle toga došao Vuku i poziv Grimov da pristupi tome radu, i uputstvo kako ga treba obavljati, ovaj genijalni i ko zavičajna reka bistri Podrinac odmah je shvatio šta se traži i od kakve mu koristi to može biti. "Blagodarim Vam na onom pozivanju Grimovom — otpisuje on Kopitaru — : ono mi može biti od velike potrebe i polze: Sad već savršeno znam kakovih pripovijetki narodnih Vi želite, i ja Vas uvjeravam da ih mi (Srblji) dosta imamo" (Vukovo pismo iz Karlovaca 16/28 juna 1815).
Tako se za srpsku književnost začedila narodna pripovetka. Godina 1821 označava njen rođendan. Te godine, počev od 8 novembra, Vuk je u Dodacima za četiri broja Davidovićevih Novina Srbskih u Vieni, objavio dvanaest narodnih pripovedaka, a u dodacima za dva broja 166 zagonetki i odgovora na njih. Kako su ove novine veoma retke, a naročito njihovi dodaci, to je u nauci nastala mala zbrka oko prvih objavljenih narodnih pripovedaka. Obično se misli, i piše, da je Vuk prvo štampao pripovetke u Davidovićevim novinama, pa onda ih objavio u posebnoj knjizi. U bibliografiji Vukovih radova od Ljube Stojanovića (Život i rad Vuka Stef. Karadžića, str. 762 i 227) to se izričito i kaže, a za tim su se poveli i ostali. Istina, međutim, nešto drukčije stoji. Svoj prvi prilog narodnih pripovedaka Vuk je objavio u 89-om broju Davidovićevih novina i to tako što je taj dodatak prelomljen u obliku knjige od osam stranica na sledeći način — prva stranica naslovna, na kojoj stoji: "Narodne srpske pripovijetke, napisao V. S. U Beču, 1821. (Dodatak k čislu 89 Novina Srbski 1821.)", na drugoj i trećoj stranici je predgovor, a od četvrte do osme je pripovetka "Zla žena". U sledećem dodatku, ka broju 90, u istom formatu štampane su Pripovetke: "Laž za opkladu", "Đevojka, udovica i puštenica" i "Ero i Kadija"; u dodatku ka broju 91: "Ero s onoga svijeta", "Sve, sve, ali zanat", "Ero i Turčin" i "Slobo iže ali sirca niže"; u dodatku ka broju 95: "Zašto u ljudi nije taban ravan", "Šta je najgore na svijetu? ili Pijan Srbin i gladan Turčin", "Međed, svinja i lisica" i "Đavolska slanina"; u dodatku ka broju 98: "Narodne srpske zagonetke", a ka broju 100: kraj zagonetki i odgonetljaji na sve objavljene zagonetke. Sve tačno onako kako je oformljeno i u poznatoj prvoj Vukovoj knjizi narodnih pripovedaka. Upravo, ta prva Vukova knjiga narodnih pripovedaka i nije ništa drugo do separat iz Davidovićevih novina sa čijim je stranica samo uklonjeno da je dodatak Novina Srpskih. To ujedno i objašnjava zašto su tako retki kompleti Davidovićevih dodataka iz 1821: povezivani su kao knjiga narodnih pripovedaka! Tako se među veoma retkim primercima prve knjige Vukovih narodnih pripovedaka mogu naći dve brste: sa i bez napomene čemu su bile dodatak. Primerci bez napomene bili su dati piscu, za njegove potrebe.
Radeći na narodnoj pripoveci Vuk se bio sukobio sa problemom sasvim drukčijim od onoga što ga je imao prilikom prikupljanja narodnih pesama. Iz tog sudara proizišao je i jedan sasvim nov metod beleženja narodnih umotvorina, metod kojem bi se imalo mnogo što-šta zameriti. Ali to opasno sredstvo za netalente, u Vukovoj upotrebi postajalo je stvaralačko oružje. Naime, Vuk je vrlo brzo uvideo da se narodna priča ne dâ beležiti uz usta, onako kako je pripovedač priča, i kako se to činilo prilikom beleženja pesama. Priča se morala saslušati u celini, i više puta čuti, pa ju onda sam, u tišini, zapisati. I zato je Vuk još u početku ovog rada govorio: "Slabo će mi ko vjerovati i razumjeti, kako je pripovjetke teško pisati! Ja sam se ovđe, oko ovi đekoji mali, toliko mučio da bi naši đekoji spisatelji mogli gotovo čitav roman napisati"... A jednom, upoređujući s radom na narodnim pesmama: ... "u pisanju pripovijedaka već treba misliti i riječi namještati (ali opet ne po svome vkusu, nego po svojstvu srpskoga jezika), da ne bi ni s jedne strane bilo pretjerano, nego da bi mogao i učen čitati i prost slušati." Skupljač Vuk Karadžić prve je pripovetke zabeležio od Vuka čobanina, tj. od samoga sebe, kako je bio upamtio da su se pričale u Tršiću; zatim, od drugih mnogobrojnih kazivača i pripovedača. I kao što je radio sa onim dobijenim od Vuka čobanina, činio je to i sa ovim drugim: razmišljao i reči nameštao, popravljao im stil i jezik, prerađivao ih, ali opet ne po svome vkusu nego po svojstvu svog srpskog jezika, kako ga je on osećao; a osećao ga je, u to se ne može sumnjati, do najnižeg treperenja. I zato prva knjiga srpskih narodnih pripovedaka, ona od 1821, i nosi s punim pravom ime svoga autora: "napisao V. S."
Od nejasne predstave o vrednosti narodnih priča u početku rada, preko dobro primenjenih saveta Kopitarevih i Grimovih tokom skupljanja, Vuk je veoma brzo u potpunosti sagledao sav značaj ovog književnog roda narodnih umotvorina. On se za nj bio oduševio i od njega mnogo očekivao, stavljajući ga po vrednosti odmah pored Rječnika i pesama. Ali pri tom treba imati na umu ono što je Vuka vodilo u celokupnoj njegovoj delatnosti; naime, njegovu zavetnu misao o nužnosti pobede narodnog jezika u pisanoj srpskoj književnosti. U Vukovom strateškom planu za tu borbu, Srpski rječnik je bio leksička riznica, narodne pesme i pripovetke oruđa i zastava živog književnog stvaralaštva. Takvo njegovo shvatanje osobito jasno došlo je do izražaja u pozivu za pretplatu na proširenu zbirku pripovedaka (izdanu 1853): "Oprostivši se rječnika, ne dangubeći ni malo rad sam se truditi eda bi jošte što od smrti ugrabio i na svijet izdao. I tako evo najprije našijeh narodnijeh pripovijedaka, za koje mislim da će u svome rodu biti tako znatne kao što su narodne pjesme u svome. Kao što su pjesme ugled jezika naše narodne poezije, tako će ove pripovijetke biti ugled narodnog jezika u prozi. Kao što sam pjesme štampao u različnijem narječijama, kako sam koju gdje dobio, tako će biti naštampane u ove pripovijetke: biće ih iz Bačke, iz Srijema, iz Srbije, iz Hercegovine, iz Boke Kotorske i t. d." (Proglas štampan u Beču o Sreteniju 1852, i razašiljan uz Rječnik drugog izdanja).
U koliko su se Vukove nade polagane na narodne pripovetke ostvarile? Odmah treba reći da uspeh nije bio potpun i svestran, ni na unutrašnjem srpskom ni na međunarodnom polju. U Evropi interesovanje za narodne pripovetke nije bilo onoliko koliko za narodne pesme. Krug proučavalaca narodne proze bio je daleko uži, a sasvim je izostajala masa strasnih propagatora, kakvi su bili romantičari za poeziju. Narodnom prozom interesovali su se uglavnom folkloristi i mali broj naučnih radnika. Ove Vukove narodne pripovetke od 1853. bile su odmah i u celini prevedene na nemački; prevela ih je Vukova kći Mina i posvetila J. Grimu, koji je za to izdanje napisao i izvanredno lep predgovor; izdao ih je Đ. Rajmer, u Berlinu 1854. Pa ipak je široka popularnost izostala. I razumljivo. Naučni radnici u motivima srpskih narodnih pripovedaka ovoga izbora nisu našli osobitu originalnost; mnogi su im motivi već bili poznati iz srednjevekovne literature i kod drugih naroda. Folklor pak, u prevodu, nužno je morao izgubiti neke od svojih najdragocenijih elemenata: raznovrsnost originalnog govora i stilskih obrta, ritam pričanja, predstave sadržane u podtekstu i to one koje često uslovljavaju razumevanje suštine, a koje je nemogućno bilo izazvati pred stranog čitaoca jednim doslovnim prevodom. Ukratko, knjiga je naišla na cenjenje odabranih ali malobrojnih znalaca ne nalazeći masovnog ljubitelja.
Ne dobivši oreola u svetu, srpska narodna pripovetka nije mogla postati, u prvom redu baš zbog toga, ni dragocenost u svom domu. Istina, tražena je i čitana, ali ne i razglašavana. Inteligencija, ona anti-vukovska, primala ju je namršteno; ta pripovetka je njoj označavala svojom formom poseljačavanje umetničke proze, a svojim sadržajima svetogrđe onoga što su obožavali kod M. Vidakovića i njegovih evropskih uzora. Originalnost narodnog (i Vukovog) pripovedanja nije bila uopšte shvaćena; njegovi čudesno ritmični tokovi bili su poređeni sa lomatanjem "preko bundeva". Masovni pak čitalac nije imao mogućnosti, pa ni nagona, da narodnu pripovetku pisanom rečju populariše i da se za nju zalaže; on se zadovoljavao svojom intimnom ljubavlju prema njoj. A sledeća generacija, Vukova, koja je nastavila i proširila rad svoga učitelja kroz časopise i posebne zbirke, nije nikako mogla naći načina kako da izmeni niski pijedestal na kojem je ovaj divni torzo počivao.
Poštovanje prema narodnoj pripoveci, za ovaj protekli vek, postepeno se uvećavalo i širilo, ali se javna ocena njene vrednosti nije ispravljala. Ostala je skoro ista; samo su se, u znaku izvinjenja, množila objašnjavanja. Za ovo tvrđenje dovoljno će biti da navedemo mišljenje jednog od najvećih savremenih autoriteta u pitanjima narodne književnosti, poč. Jaše Prodanovića. "Po svojoj književnoj vrednosti naše narodne pripovetke zaostaju iza narodnih pesama" — kaže on na samom početku svog eseja o proznoj narodnoj književnosti, štampanog kao predgovor njegovoj Antologiji narodnih pripovedaka (Beograd 1951, izdanje SKZ). A takvo mišljenje zaista nije samo njegovo; ono je prilično opšte. Nalazimo ga i kod ostalih kritičara i esejista, po školskim udžbenicima, i uopšte kod kodifikatora našeg kulturnog nasleđa.
Do takvog suda došlo se, nalazim, zbog pogrešno odabrane polazne stope. Zbog jednostrano jedinstvenog gledanja na celu narodnu književnost. A kada se jednim pogledom obuhvate sve vrste narodnog stvaralaštva pesme, pripovetke, poslovice, zagonetke — neizbežno se nameće povlačenje paralele, vaganje i odmeravanje sudova. Koliko je takav metod u osnovi pogrešan, neće nam biti potrebno da zahtevamo, kako bismo videli njegovu neodrživost, da mu se podvrgnu istovremeno i ostale vrste narodnog stvaralaštva, rezba i građevinarstvo naprimer; bolje će nam poslužiti njegovo isprobavanje na individualnoj, umetničkoj književnosti. Kome bi palo na pamet da poredi i važe pesme Đure Jakšića i pripovetke Laze Lazarevića? Svako od tih dela ima svoju posebnu vrednost, uporedivu jedino sa nekom drugom u istom rodu. Narodne pesme i narodne pripovetke ne daju se meriti istim metrom, niti se njihove osobine mogu porediti; ono što je očigledno dobra osobina u jednoj vrsti, ne mora biti to u drugoj.
Narodna pripovetka nije za nas danas vredna prvenstveno zbog folklornih elemenata koje nosi u sebi; pa ni zbog arheoloških ostataka kao svedočanstava za istoriju društvenog razvitka; čak ni kao neiscrpna riznica leksičke građe našeg jezika. Sve su to elementi koje ne treba ni potcenjivati ni odbacivati, ali elementi koji danas stoje u drugom planu. Na prvom mestu svakako se nalazi književna vrednost njihova. Siže koji se obrađuje, način na koji se on izlaže, kompozicija dela, sugestivnost pričanja, sve ono što karakteriše jednu kreaciju. Priđemo li s te strane našoj narodnoj priči, naša ljubav za nju naići će na ne mala iznenađenja. Ovo, naše vreme, kao nijedno ranije, u stanju je da uspostavi prisan kontakt sa starim bezimenim pripovedačem. Zastanimo pred činjenicom kako on rešava prostor i vreme u svojoj radnji. Čitave planine i carstva, pa i čitave decenije, narodni pripovedač zna da pređe u jednoj rečenici, često umetnutoj; i taj prelaz da bude prirodan i neosetan. Klasičan princip o jedinstvu vremena i prostora kod njega je eliminisan, a jedinstvo radnje dovedeno do krajnje esencijalnosti i zbijenosti. Zatim, narodni pripovedač po pravilu ne orijentiše se na obradu ličnosti, već na ocrtavanje pojedinih opštih ljudskih osobina. Zato njegovi junaci nemaju ličnih imena, već ih potpuno zamenjuju zvanja i sklonosti (otac, sin, maćeha, pastorak, siromah, bogataš, pravda, krivda, lažov, prepredenjak, pravednik, grešnik i t. d.). i, najzad, jezik kojim se sve to, kao oruđem, obrađuje! Bujan a konkretan, sočan a netražen, raznolik kao cvetanje u prirodi i neprolazan kao stvaralačka supstanca. Uporedimo li to sa savremenim nastojanjima u našoj, i svetskoj, umetničkoj prozi; sa eksperimentima savlađivanja vremena i prostora, sažimanjem instinkata, a naročito sa nastojanjima da se iz ljudske reči izvuku svi zvučni i emotivni efekti, uvidećemo tad koliko nam je ova narodna proza bliska i koliko je naša. Ima narodna pripovetka još jednu osobinu koja nam je posebno draga; to je njen najčešći unutrašnji motiv, onaj koji je izaziva, a taj je — kako da se srećnije i dostojnije proživi ljudski vek! On kao jaka crvena nit, ili kao nenametljiv ali prisutan i osetan prizvuk, protkiva ceo opus narodnog pripovedača. Takav stvaralački postupak i humanost koja ga nosi uvek će nalaziti puta ka ljudskom srcu.
Na ovom mestu valja nam učiniti jednu ogradu. Sve narodne priče, zapisane i prikupljene od Vuka do danas, nisu razume se istog kvaliteta, niti se sve mogu nazvati narodnim. Kao i u svakom stvaralaštvu, kvalitet je kolebljiv, a mistifikacije su mu čest pratilac. Da se dođe do dobre pripovetke bio je potreban ne samo darovit pripovedač, već i valjan zapisivač. Ovaj drugi autor često je bio čak i važniji. To nam najbolje potvrđuje primer V. S. Karadžića. Sve što je on zapisao i danas je, s malim izuzetkom, najkvalitetnije u ovom rodu, a bez ikakva izuzetka to je najbolje obavljeni posao. Posle Vuka, ova dva autora narodne pripovetke — kazivač i skupljač — nisu se uvek najsrećnije dopunjavali. Metod koji je Vuk primenjivao u skupljanju narodnih pripovedaka, uslovljavao je i Vukove sposobnosti. A one su se retko nalazile kod drugih. To i jest razlog što će u svakoj antologiji narodnih pripovedaka udeo iz Karadžićeve zbirke uvek biti pretežan (u našoj iznosi punu polovinu). Iza njega dolazi Vrčević, ali ne toliko po svojim sposobnostima koliko po kvantitetu prikupljenog materijala iz koga se ima šta odabrati. (Samo u prvim dvema Vrčevićevim knjigama nalazi se oko 700 narodnih pripovedaka, prema 120—150 koliko ih je Karadžić zapisao u raznim prilikama radeći na tome celog života.) Zato, sve što je gore rečeno o narodnim pripovetkama treba primeniti na njene najčistije primerke.
Sastavljajući ovu Antologiju držali smo se sledećih načela:
1. Odabirali smo priloge isključivo prema njihovoj književnoj vrednosti. Od materijala smo uzimali u obzir samo onaj prikupljen u srpskoj sredini i zabeležen od Srba skupljača. Otuda i naslov ovoj Antologiji, na koji nas uostalom obavezuju i najvažniji izvori za nju (v. navedene izvore na kraju knjige).
2. Služili smo se, po pravilu, prvim izdanjima, odnosno originalnim tekstovima skupljača. Pri tome, pripovetku smo unosili u celini, bez ikakvih izmena i popravaka, ako je zadovoljavala naš kriterijum, ili je odbacivali ako ma po čemu nije mogla izdržati to merilo. Ako je do neke opravdane, uglavnom tehničke promene moralo doći, ona je naznačena u beleškama. Veće redaktorske intervencije, sem onih koje zahteva danas uobičajeni pravopis i prelom sloga, nismo vršili, jer ova Antologija nema nikakve školsko-pedagoške zadaće koja bi to iziskivala, a književno obrazovanom čitaocu potrebnije je da dobije što izvorniji tekst.
3. Odbacili smo svaku raniju, po našem mišljenju čisto formalističku podelu narodnih pripovedaka na fantastične, realne, hrišćanske, šaljive, podrugačice, basne i t. sl. Kao što je za umetnički prozni rad sasvim nevažna kategorija Teorije književnosti, tim pre ona ne može biti od značaja za narodnu pripovetku stvaranu redovno u improvizaciji, pri čemu je njen stvaralac ispredao i svoju misao i oblik za nju.
4. Ono što smo nastojali da održimo kao vezivno tkivo u našoj Antologiji, to je razvojna nit mišljenja i bogaćenja motivima narodnog pripovedača, razume se onako kako na taj proces mi gledamo. Čitalac će uočiti da je u ovoj knjizi daleko veći broj pripovedaka sa motivima iz svakodnevnog života, nego onih drugih. Fantastična fabula, po našem mišljenju, pripada dubljoj prošlosti, dok pažnja pripovedačeva još nije bila okrenuta prvenstveno stvarima i zbivanjima oko sebe; uz to, takvi fantastični motivi su najčešće opštesvetski, lutajući, preuzimani, u osnovi neoriginalni. Sa buđenjem svesti o čovekovom značaju u društvu i njegovom životnom pozivu, rađala se i razvijala i tematika ovozemaljske stvarnosti. Dosledno tome, rasla je i originalnost narodnog umetnika. Za odnose raje i bega, čoveka i popa, trudbenika i špekulanta, i t. sl., nije imalo razloga pozajmljivati fabulu sa strane; ona se nalazila na dohvatu ruke. Takve pripovetke nose sve karakteristike određene, naše sredine, i istoriski jasnog nam stanja. One u svojoj celini i jesu naše, dok su fantastične to samo delimično.
5. Od više pripovedaka sa istim motivom i sličnom fabulom uzimali smo samo onu koja nam se učinila najlepšom. I to je jedan od razloga što je ova Antologija po broju unesenih priloga ispala manja od mnogih pre nje. Nadamo se da će i to doprineti njenom kvalitetu.
Milorad Panić - Surep
SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE
ANTOLOGIJA
izvor:riznicasrpska
Milorad Panić Surep
SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Sadržaj
TAMNI VILAET 10
BAŠ-ČELIK 11
AŽDAJA I CAREV SIN 27
U LAŽI SU KRATKE NOGE 33
DJEVOJKA BRŽA OD KONJA 40
STOJŠA I MLADEN 41
ZLA SVEKRVA 48
CAREV ZET I KRILATA BABA 51
ZLATNA JABUKA I DEVET PAUNICA 56
GRBO I KRALJ ĐAVOLSKI 65
U CARA TROJANA KOZJE UŠI 78
SEDAM VLAŠIĆA 80
ZLATORUNI OVAN 86
TRI ČUDA 91
ALA 92
MILOŠ I DIVONJA 95
NEMUŠTI JEZIK 99
ĐAVO I NJEGOV ŠEGRT 103
KRAVARIĆ MARKO 107
VEZENA MARAMA 117
DVANAEST MRVA 123
KO MANJE IŠTE VIŠE MU SE DAJE 126
PRAVA SE MUKA NE DA SAKRITI 129
PEPELJUGA 132
TIVTIZ I DžOMET 135
OTKUD ČOVJEKU OSAMDESET GODINA 139
PRAVDA I KRIVDA 141
SREĆA I NESREĆA 143
USUD 145
SVE, SVE, ALI ZANAT! 152
JEDNA GOBELA U KAO A DRUGA IZ KALA 154
NE UZAJMLJUJ ZLA, JER ĆE TI SE VRATITI 156
NOVAC DUŠOGUBAC 159
SVETI SAVA I ĐAVO 160
DJEVOJKA CARA NADMUDRILA 163
NEMA VEĆEG VRAGA NAD VOJNIKA 166
HAMAL I HADŽIJA 173
CRVENA BRADA 179
BEKRI-MUJO 182
BOLJA JE DOBRA ŠTEDNJA NO RĐAVO TEČENJE 184
DVA NOVCA 185
ZLA ŽENA 189
ĐEVOJKA, UDOVICA I PUŠTENICA 192
MAJKA 193
NIJE VJERA TVRDA U JAČEGA 194
LISICA I KOKOŠKE 195
KAKVE SU DLAKE ONAKVE SU I ĆUDI 196
ZEC I ŽABA KORNJAČA 197
ČOEK I ZMIJA 198
GROZNICA I PAUK 199
MEĐED, SVINJA I LISICA 200
JARAC ŽIVODERAC 202
VUK I KOZA 205
ZEC I LISICA 206
NEVJERA STRADA 207
KAKO JE POSTALA KRTICA 210
KAKO JE POSTALA KORNJAČA 211
NAJLJEPŠE MJESTO U HERCEGOVINI 212
MUDRAC I SELJAK 213
GRBI JE AGA MEMET NO KIJAMET 214
PAS I KRMAK 215
ZVALI MAGARCA NA SVADBU 216
ŠILJALI VUKA NA BABU 217
ZA NUŽDU SE LAŽE 218
LAŽ ZA OPKLADU 221
ĆOSA I UGURSUZ 224
PAMETAN KADIJA 229
BISTRA BRAĆA 231
AKO PREVALI — NIŠTA! 232
PUSTIO BIH JA NJEGA, ALI NEĆE ON MENE 233
TURČIN, RAJA I CIGANIN 234
POMAŽEM TI SPRDATI 235
ERO I TURČIN 236
ERO I KADIJA 238
ZLOGUK 239
NEMOJ, HADŽIJA, BOGA TI! 240
ZAŠTO ĐAVO OPANKE DERE 241
ZABUNIO SE KAO CIGANIN U LUKU 242
BONIK I BOLEST 243
UTOPIO SE POP ŠTO NIJE RUKU DAO 244
KUDROV I KUSOV 245
ĐAVOLU SVIJEĆU PALIO 246
VARKA PRED MARKA 247
KLINČORBA 248
NIJESAM BAŠ IZ SARAJEVA 249
GLAVOM O KAMEN DA MU SE OSVETI 250
GRADILI VODENICU, A VODE NIJE 251
PRIPRAVLJALI RAŽANJ ZA ZECA 252
DJEVOJKA I KNEZ JOVO 254
I VRIJEDI! 255
KAD SE HARČI NEK SE HARČI! 256
JAO, ŽENO, IZJEDE ME VUK! 257
NEŠTO ŠUŠNU 258
SLOVO IŽE ALI SIRCA NIŽE 259
ĐAVOLAK 260
SNAŠINA PESMA 261
HODŽA SE BOJI ZA KRČAG 262
KAD ĆETE DA VAM PANE KIŠA? 263
KREPAO KOTAO 265
A ŠTA TI JE 267
SELJAK I MAGARE 268
MEDVED KAO PUDAR 269
LAŽ I PARALAŽ 270
ERO S ONOGA SVIJETA 271
DOBRO JE KAD-I-KAD I ŽENU POSLUŠATI 273
ŠLJIVE ZA BUBRE 274
POMOZ BOG, ZLA ŽENO! 275
TRI TEPAVE 276
DOSJETLJIV UDOVAC 277
CIGANSKA PORODICA 278
ZAPALIO KUĆU DA IZGORE MIŠI 279
KAKO CIGANIN NAUČI KONJA GLADOVATI 280
DOBRA HVALA 281
DVIJE LJENŠTINE 282
GLUVI VUK 283
SVIJETU SE NE MOŽE UGODITI 284
izvor:riznicasrpska
Poslednja izmena: