Član
Učlanjen(a)
29.10.2009
Poruka
1.416
Mitovi

Mit o postanku svijeta
Prema ovom mitu, u početku nisu postojali zasebno zemlja, voda i nebo. Sve je bilo izmešano i vladao je haos. zatim su se iz haosa izdvojili boginja Gea (zemlja) i bog Uran (nebo). Ovaj božanski par izrodio je divove ili titane. Uran, bojeći se da mu deca ne otmu vlast, zatvorio je titane pod zemlju, u duboku provaliju. Jedan od njih, Hronos (vrijeme), uspio je da pobjegne iz provalije i da oslobodi ostale titane. Oni su mu pomogli da oduzme ocu vlast i da sam postane gospodar sveta. Hronosa je, pak, svrgao s vlasti, posle žestoke borbe, njegov sin Zevs, koji je postao vrhovni bog i gospodar svijeta. Zevsovo preuzimanje vlasti dogodilo se, po vjerovanju Grka, u herojsko doba njihove prošlosti, kad se postepeno izgrađivalo njihovo robovlasničko društvo.

Mitovi o zagrobnom životu: Sizif i Tantal.
Grci su imali mitove o zagrobnom životu. To su poznati mitovi o Sizifu i Tantalu. Sizif, najmudriji i najlukaviji čovjek u Korintu, zbog mnogih grijehova bio je osuđen da gura uz brdo jedan veliki kamen. Čim bi kamen dospio do vrha, ponovo bi padao u odnožje brd, pa je Sizif uvek morao ponovo da počinje svoj težak i besmislen posao ("Sizifov posao"). Tantal je zbog mnogih grijehova (među kojima su krađa amvrozije i odavanje tajni sa savetovanja bogova) bačen u podzemni svijet. Had ga je kaznio da žedan stoji u bistrom jezeru, čija bi se voda povukla čim bi pokušao da se napije, a voće koje je visilo iznad glave odmaklo bi se čim bi pokušao da ga ubere. ("Tantalove muke").

Mit o postanku ljudi. Prometej. Pandorina kutija.
U najstarije doba Grci su pretpostavljali da su ljudi, poput biljaka, jednostavno nikli iz zemlje. Tokom vremena odbacili su to naivno shvatanje i prihvatili predanje da je titan Prometej od gline sačinio čovjeka, kojemu je Atina udahnula život i dušu. Prvi ljudi bili su nemoćni, ali ih je Prometej štitio i pomagao. Ukrao je vatru od Apolona i dao je ljudima. Uhvatio je divljeg bika i predao ga ljudima da ga upregnu u plug. Najzad, naučio je ljude kako da iz zemlje vade bakar, gvožđe i druge metale. Zbog svega toga, a posebno zbog krađe vatre, izazvao je Zevsovu srdžbu. Po Zevsovom naređenju Prometej je okovan gvozdenim lancima i daleko na Kavkazu prikovan za nepristupačnu stenu, na koju je svakodnevno sletao orao da mu kljuje džigericu. Prometej je nesnosnemuke junački podnosio sve dok ga heroj Herakle nije oslobodio i tako mu se odužio u ime ljudi za koje je stradao. Kažnjavajući Prometej, Zevs je istovremeno kaznio i ljude, i to na ovaj način: zaključao je sve nevolje i nesreće u jednu kutiju koja je dospijela u ruke ljepotice Pandore. Ova lijepa i znatiželjna žena otvorila je kutiju iz koje su odmah izletjele sve nesreće i bijede i brzo se raširile među ljudima.

Mit o četiri vijeka
Grci su još jednim mitom objašnjavali nastanak ljudskih nevolja. Po predanju, svi su ljudi bili srećni kada je vladao Hronos, tj. prije Zevsa. To je bio zlatni vijek. Ali, malo-pomalo i mir među ljudima bio je narušen. Počeli su jedni drugima da zavide, među njima je često dolazilo do sporova i - nastao je srebrni vijek. Poslije toga, nastupio je bakarni vijek, kad su ljudi naučili da kuju oružje od bakra i da se nemilosrdno istrebljuju u ratovima. Najzad je nastupio najgori vijek - gvozdeni vijek, kad je na zemlji nestalo pravde. Ljudi su jedni druge obmanjivali, pljačkali i ubijali. Tako su Grci ovim mitom naivno pokušali da objasne nesreće i stradanja u životu i razvoju društva.

Mitovi o herojima. Herakle
Među mnogim predanjima starih Grka izdvajaju se mitovi o polubogovima, koje su Grci nazivali herojima. Njima je pripisivana natčovečanska fizička snaga, ili naročiti um i okretnost. Oni su ubijali čudovišta, divlje zvijeri i razbojnike koji su ometali normalan i miran život ljudi. Grci su najviše pričali o neobičnim podvizima Herakla (Herkula), koji je bio pravi Grčki narodni heroj.
U doba svojih lutanja od Kavkaza do Španije srušio je pregradu koja je odvajala Sredozemno more od Atlantskog okeana; jedan dio od kamenja bacio je na špansku stranu, a drugi dio na afričku. Tako je postao dananšnji Gibraltarski moreuz, koga su Grci nazivali "Heraklovi stubovi".



Antej i Herakle
U Libiji se Herakle susreo s čuvenim herojem Antejem, po predanju sinom Posejdona, boga Mora, i Gee, boginje zemlje. Kad god bi se Antej borio s protivnikom i dospio u težak položaj, dodirnuo bi zemlju, i tako dobijao novu snagu i postajao nepobijediv. Ali, i Antej je imao slabu stranu - to je bila opasnost da bude otrgnut od majke zemlje. Baš to je iskoristio Herakle u borbi sa Antejem - otrgao ga je od tla, podigao uvis i zadavio. Posle mnogih podviga, Zevs je Herakla odneo na nebo i uvrstio ga u red bogova.

Tezej
Glavni junak Atike i Atine bio je Tezej, sin kralja Egeja. Bio je slavan kao Herakle, jer je izvršio mnogo junačkih dijela. U davna vremena u Atici je živio Prokrust, okorjeli razbojnik. Prizivao je sebi putnike namjernike da ih pogosti, a zatim im je predlagao da se odmore u njegovoj postelji. Ako je postelja ("Prokrustova postelja") gostu bila mala, Prokrust mu je odsecao noge, a ako je bila velika, on i h je istezao. Tezej je ubio Prokrusta, pošto ga je oborio na sopstvenu postelju, koja je za njega bila prekratka. Najznačajnije Tezejevo junačko dijelo bilo je, međutim, osloba njegove zemlje od teškog danka koji se morao slati kritskom vladaru Minosu. Atina je svake devete godine morala da šalje Minosu sedam djevojaka i sedam momaka koje je on predavao Minotauru da ih pojede. To je bilo čudovište sa čovječijim tijelom i glavom bika, koje je živjelo uz dvorcu sa mnogo odaja, tzv. lavirintu, iz koga je bilo vgeoma teško izaći. Tezej je ipak uspio da ubije Minotaura i da izađe iz lavirinta. U tome mu je mnogo pomogla Arijadna, kći kralja Minosa, koja je zavolela Tezeja i dala mu klube konca. Na ulazu u lavirint, vezao je jedan kraj konca, ušao u njegove odaje, pronašao i ubio Minotaura, a zatim pomoću konca izašao iz lavirinta. Pripremajući se za taj podvig, Tezej je kazao ocu da će, ako se sve dobro završi, razapeti na lađi bijela jedra, a u slučaju neuspijeha ili nesreće - na lađi će biti ostavljena crna jedra. Zanesen uspijehom, Tezej je na to zaboravio, pa je, vraćajući se u Atinu, plovio sa crnim jedrima. Egej je sa nestrpljenjem čekao lađu na obali, a kad je vidio crna jedra, pomislio je da je Tezej poginuo i od očajanja se bacio u more. Od toga doba, po predanju, ro se more naziva Egejsko more.

Mit o Edipu
U Atici su Grci rado prepričavali mit o Edipu, sinu beotijskog kralja Laja. Edip je odrastao u tuđini i nije znao za svoje roditelje. Jednom na putu za Tebu sretne nekog starca, koji nije htio da mu se skloni sa puta. Edip se sa njim posvađa i ubije i njega i njegove sluge. Samo se jedan sluga spase bjekstvom. Ubijeni starac bio je Edipov otac, ali Edip to nije znao. Kad je Edip dospio u Tebu, u gradu je na jednoj stijeni živjelo strašno čudovište - Sfinga -pola lav, pola žena. Ona je od svakog prolaznika zahtijevala da riješi zagonetku, i ko to ne bi uspio, ubila bi ga. Edip je odlučio da Tebance oslobodi tog čudovišta. Znalo se da će Sfinga izgubiti život ako neko odgonetne njenu zagonetku. Kad joj je Edip prišao, ona ga zapita: "Ko to ujutru ide na četiri, danju na dvije, a uveče na tri noge?" Edip riješi zagonetku odgovorom da je to čovjek: u ranom djetinjstvu on puzi, kad odraste ide na dvije noge, a u starosti se služi štapom. Kad je Sfinga čula odgovor, strmoglavila se sa stijene i precrkla. U znak priznanja i zahvalnosti, Tebanci proglasiše Edipa za kralja umjesto Laja, koga su, kako su oni smatrali, ubili razbojnici. Tada su Edipu dali za ženu Lajovu udovicu Jokastu, tj. Edipovu majku. Zatim je u Tebi pod Edipovom vlašću otpočela da se širi jedna opaka zarazna bolest, od koje je mnogo ljudi pomrlo. Tad bogovi poručiše Tebancima da će sve njihove nevolje i nesreće prestati kad otjeraju onoga čije su ruke umrljane Lajovom krvlju. Rob, koji se spasio prilikom napada na Laja, prepoznao je u Edipu Lajovog ubicu. Kad je Edip to saznao, sam je sebe oslijepio i otišao u dobrovoljno progonstvo, a nesrećna Jokasta se ubila.

Mit o Argonautima
U davno doba, tesalski heroj Jason, u službi kralja Pelaja, uputio se lađom "Argo" sa svojim drugovima Argonautima u daleku zemlju Kolhidu na Kavkazu da odande donese zlatno runo. To je bilo runo čarobnog ovna. Visilo je o jednom drvetu, a čuvao ga je strašan zmaj. Argonauti su morali da savladaju razne prepreke na putu do Kolhide i pri povratku u svoju zemlju. U ovom mitu na legendaran način su prikazane teškoće prvih grčkih moreplovaca, koji su išli u daleke zemlje tražeći zlato i drugu skupocenu robu.
 
Član
Učlanjen(a)
06.06.2010
Poruka
320
Ne razumem topic :dntknw:
Mitovi i legende su kulturno-istorijsko ogledalo jednog naroda i veoma su vazni za sva ozbiljnija istrazivanja i buduca saznanja o nama samima. Ko smo, shta smo, odakle smo.
Smatram da ih ne treba olako odbacivati, vec ih jednostavno treba uzeti kao i svaku drugu prichu, sa sve fikcionim, hiperbolisanim i istorijski-arheoloshki utemeljenim delovima. Ne zaboravimo da je do skora i Troja bila samo mit yes3
Ono shto trenutno nije iskopano-otkriveno ne znachi i da ne postoji.
Dalje, znamo da se istorija prenosila s'kolena na koleno putem tih istih narodnih pricha i pesama. Vremenom su se odredjeni delovi tih pesama-pricha izgubili ili su dodavani novi, ali sigurno postoji neka istorijska inicijacija i utemeljenje da bi se sama legenda i rodila :)
 
Član
Učlanjen(a)
19.08.2009
Poruka
981
Želeo bih da iskoristim ovu temu i da nastavimo raspravu o mitovima koju smo počeli u jednoj drugoj temi koja je nažalost zbog velikog emotivnog naboja popila bravu.
Naime ne bih želeo da se vraćam toj temi već da pokažem kako mitovi i pored snažnog uticaja na pojedinca, grupe i narode nisu generička tvorevina već veštačka.
Pre pojave racionalne svesti koja je osnov zapadne civilizacije, mnogo duži vremenski period čovek je živeo u duhovnom svetu u kojem je dominirala mitotvoračka svest . To je period u kojem je čovek sve pojave oko sebe objašnjavao mitom . To su pre svega pojave u prirodi ali i odnosi u društvu . Znači nisu prvo stvoreni mitovi , već njima predhode pojave - pripodne pojave ili pojave u društvu (recimo ratovi,selidbe, poplave, zemljotresi). Mitovima su se objašnjavale pojave ali i nalazila opravdanja za njih. Ovo nalaženje opravdanja se naročito odnosi na društvene odnose koje su prvo stvoreni a zatim opet stvorenim mitovima opravdavani. Znači čovek je svesno stvorio mit da bi opravdao date odnose u društvu koje predhode mitu. To opet znači da je mit veštačka tvorevina a ne neminovnost koja je proistekla iz prirodnih zakona.
Ovo je, nadam se samo početak rasprave.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
06.06.2010
Poruka
320
U strahu (neznanju) su velike ochi :dntknw:wacko2 Sve je preuvelichavano.
Elementarne nepogode su opisivani u kataklizmichkim razmerama, visoke planina su dodirivale zvezde, opasni dogadjaji su bili josh opasniji, Ratnicima su pripisivali bozanske epitete i stvarali hvalospeve( nevezano da li se radi o domacoj ili stranoj vojsci)
Ne slazem se da su pojave oko sebe opisivali mitom. Prvo ide izvorna pricha sa mozda malim velichanjem samog opisivanog dogadjaja, u zavisnosti od veshtine naratora(shto je pricha bila zanimljivija, logikom stvari ona se kao takva i prenosila dalje, odnosno zadrzavala u narodu,braneci je tako od zaborava). Kasnije, naravno, sistemom "gluvih telefona" a i usled velike vremenske distance opisanog dogadjaja, cela se pricha pretache u mit.

Prvo bi izneo svoje neslaganje oko " Pre pojave racionalne svesti koja je osnov zapadne civilizacije, mnogo duži vremenski period čovek je živeo u duhovnom svetu u kojem je dominirala mitotvoračka svest "

Oko pojma svesti i uporedbe same odlike svesti kao jedinstvenog ljudskog atributa,zapadnjaci su se manje bavili pitanjem oblika vrsta i potencijala svesti. S druge strane, istochnjachke i ezoterichne tradicije bavile su se kako vrstama svesti tako i razvojem psiholoshkih tehnika za dozivljavanje razlichitih oblika svesti i za izmenu njenog funkcionisanja. ( malo sam off topic but sorry :) )
Razlog zashto vishe ima mitova i legendi u istochnjachkim civilizacijama lezi samo u tome shto su starije. Proshlo je vishe vremena od originalnog dogadjaja pa se vishe nadodalo i izgubilo.

Mit je prvo bio prirodan sled - neminovnost ( da ne ponavljam gore vec opisano), ali verujem da je sa pojavom organizovanijeg drushtva poprimilo i onu drugu loshiju stranu. Konkretno mislim da vladajuci stalez (sveshtenstvo, vlastela i vojskovodje) koji je prekrajao te iste legende ne bi li za sebe zadrzao shto veci uticaj na verujuci narod, pri chemu su se naravno stvarali i ti mitovi radi mitova o kojima govorish. yes3
 
Član
Učlanjen(a)
19.08.2009
Poruka
981
Nastanak savremenih mitova ne treba mešati sa nastankom starih mitova pre pojave racionalne misli. Naravno da su se mitovi prenosili s kolena na koleno i naravno da su se oblikovale i nastajale nove verzije . Međutim stari mitovi nisu nastajali tako što je između izvorne pojave i mita postojala međufaza racionalnog mišljenja. Izvorni događaji su se odmah tumačili kroz mitove. Jer mitsko mišljenje je "prirodnije" od racijonalnog mišljenja, ono je bliže načinu funkcionisanja misli, tj. kompleksa. Urođena sposobnost ljudskog uma je da stvara analogije, ljudi misle u metaforama i simbolima. Racionalna misao je posledica civilizacije i stečenog znanja (učenja). Ja ovim ne tvrdim da je ljudsko biće bilo potpuno iracionalno, radi se samo, da je dominirala mitotvoračka svest.
No iako je mitotvoračko mišljenje prirodnije od racionalnog to ne znači da i ono nije veštačko, u smislu da se svesno oblikuje po potrebama tadašnjih ljudi. Pre svega po potrebama privilegovanih grupa ljudi i vladajućim odnosima.
Na kraju, svest nije jedinstven ljudski atribut , poseduju je i životinje, a i biljke.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
06.06.2010
Poruka
167
Volim da slušam i čitam o mitovima iz Grčke mitologije. Obožavam čuti nešto što do sada nisam čula o Grčkim božanstvima (12 božanstva Olipma).

Demetra

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije




Demetra sa klasjem žita ispred žrtvenika - crvenofiguralna kupa (oko 450. p. n. e.) Brisel, Kraljevska biblioteka





U grčkoj mitologiji, Demetra (grčki Δημήτηρ) je boginja žita i plodnosti, negovateljica mladih i zelene zemlje, čuvarka braka i svetog zakona. U homerskim himnama naziva se „donositeljicom doba“, što se smatra znakom da je bila poštovana mnogo pre nego što je postala jedna od Olimpijaca.
Njen rimski ekvivalent je Cerera.
Danas su poznati mnogi mitovi i priče o Demetri, ali je definitivno najpoznatija priča o njoj i njenoj ćerki Persefoni. Demetra i Persefona su tokom Persefoninog odrastanja bile nerazdvojne, i Demetra ju je obožavala. Međutim, jednog dana, dok je Persefona bila na nekoj livadi, zemlja se otvorila i bog podzemlja, Had, povuče je dole sa sobom. Ovaj događaj ima i u pozadini jednu priču o raspravi Zevsa i Hada i njihovom dogovoru, u kojem je i sama Persefona bila uključena, jer se Had bio zaljubio u nju.
Inače, nakon što je Demetra saznala šta se desilo, takav je gnev i tuga obuzme, da za vreme njenog tugovanja, nijedno žitno polje nije ništa rodilo, kao da je čitava priroda tugovala sa njom. Videvši da ovako neće moći dugo, Zevs odluči da načini sporazum između Demetre i Hada. Odlučeno je da 8 meseci Persefona provodi sa svojom majkom, a 4 sa Hadom.
Od tada u narodu u Grčkoj postoji verovanje da dok je Persefona sa Demetrom, žitna polja rađaju i daju ogromne prinose. Ali kada se Persefona vrati kod Hada, onda 4 meseca sve odumire...
Demetrini simboli su klas, narcis i bubamara, dok joj je roda najomiljenija ptica.
 
Učlanjen(a)
14.09.2012
Poruka
121
[h=2]СРПСКА БОГИЊА СЕРБОНА[/h] Сербона је била највећа богиња античког света, имала је најшире надлежности и најчувенији храм од свих богиња. Најшире је слављена код Срба, а и код Грка и Римљана. Имала је више имена и сваки од ових народа је славио под посебним именом. У античком времену сваки од великих богова је имао своју пратиљу женског пола која је била његова пареда, тј. упоредно божанство које се поређује са њим. Реч пареда је из србског језика и употребљавана је и код других народа у античком времену за означавање божанског пара, пареда за женски пол или паредо за мушки пол.
Бог Сербон као један од врховних богова код Срба и божанство заштитиник владарског и ратничког сталежа имао је једну богињу пареду која се појављује под именом Сербона. Овај божански пар представљао је главна обележија дана и ноћи, Сербон је представник сунца, а Сербона представник месеца. Чувени божански парови били су Кева (Кибела) и Атис, Афродита и Адонис, Деметра и Триптолем, Селене и Ендимон, Зевс и Хера, Серапис и Изис и итд. Можемо предпоставити да је Србона добила своје имо по улози пареде бога Сербона.
Главна улога богиње Сербона јесте заштита живота и плодности у општем смислу, свега у природи, животиња и храстиња. Зато је народ призивао именом мајке, бабице и дадиље. Она регулише лов на дивље животиње и у тој улози председава лову и ловцима. Да би заштитила дивљач она устрељује својим стрелама бога ловаца Ариона. Њен а обележја су крст са четири с што су у ствари четири млада полу месеца као обележија њене свемирске улоге. Тај Сербонин знак је остао као главно обележије србског грба. Поред тога често се код ње налази и симбол кретања сунца, свастика, као знак њене улоге пареде бога Сербона представника сунца. Тај симбол дословно значи кретање сунца и месеца, кад сунце зађе – месец изађе и обратно. Млади месец је симбол плодности, а Сербона као месечево божанство има посебну улогу у заштити жена и рађања. Зато су је називали и бабицом. Херодот каже да су жене из Тракије и Пеоније приносиле требу Царској Сербони. Ово се може разумети на два начина или да су је сматрале царицом богиња или што је била пареда цара Сербона. Најстарији кип Сербоне који је досад пронађен је од печене глине из Подунавља и потиче из трећег миленијума пре н. е. Артур Еванс је нашао на Криту један кип Сербоне, која као и њен паредо, има два лава и потиче из другог миленијума пре н. е. Код Грка Сербона се зове Артема, што је уствари преличено име Сербоне. Први самогласник је у њеном имену често замењиван са „А“ као што је случај и у националном имену Срба, Сарби, Сарди. Код Хезихиуса један облик њеног имена је Сарбима. Грци су често изостављали почетн ослово „С“ „Е“ и „И“ као и заменом „Б“ са „Т“ омогућила је да коначан облик у грчком језику буде Артема. У науци нема спорења да је Артема прегрчко божанство које су Грци назвали у духу свог језика и усвојили као и многа друга божанства. Сви се слажу да то име није грчког порекла, па као што видите оно је настало од имена Сербоне. Грци су је широко славили и код њих она је била као богиња на првом месту; само нешто мало су изменили њене надлежности, тако да она није постала различита од Сербоне. Каријатиде са венцом од прућа на глави су плесачице у част Сербоне. Гутри каже да је Артема ловац слављена на Хелмском полуострву далеко пре доласка Грка.
9k=
 
Član
Učlanjen(a)
23.03.2010
Poruka
160
СРПСКА БОГИЊА СЕРБОНА

Сербона је била највећа богиња античког света, имала је најшире надлежности и најчувенији храм од свих богиња. Најшире је слављена код Срба, а и код Грка и Римљана. Имала је више имена и сваки од ових народа је славио под посебним именом. У античком времену сваки од великих богова је имао своју пратиљу женског пола која је била његова пареда, тј. упоредно божанство које се поређује са њим. Реч пареда је из србског језика и употребљавана је и код других народа у античком времену за означавање божанског пара, пареда за женски пол или паредо за мушки пол.
Бог Сербон као један од врховних богова код Срба и божанство заштитиник владарског и ратничког сталежа имао је једну богињу пареду која се појављује под именом Сербона. Овај божански пар представљао је главна обележија дана и ноћи, Сербон је представник сунца, а Сербона представник месеца. Чувени божански парови били су Кева (Кибела) и Атис, Афродита и Адонис, Деметра и Триптолем, Селене и Ендимон, Зевс и Хера, Серапис и Изис и итд. Можемо предпоставити да је Србона добила своје имо по улози пареде бога Сербона.
Главна улога богиње Сербона јесте заштита живота и плодности у општем смислу, свега у природи, животиња и храстиња. Зато је народ призивао именом мајке, бабице и дадиље. Она регулише лов на дивље животиње и у тој улози председава лову и ловцима. Да би заштитила дивљач она устрељује својим стрелама бога ловаца Ариона. Њен а обележја су крст са четири с што су у ствари четири млада полу месеца као обележија њене свемирске улоге. Тај Сербонин знак је остао као главно обележије србског грба. Поред тога често се код ње налази и симбол кретања сунца, свастика, као знак њене улоге пареде бога Сербона представника сунца. Тај симбол дословно значи кретање сунца и месеца, кад сунце зађе – месец изађе и обратно. Млади месец је симбол плодности, а Сербона као месечево божанство има посебну улогу у заштити жена и рађања. Зато су је називали и бабицом. Херодот каже да су жене из Тракије и Пеоније приносиле требу Царској Сербони. Ово се може разумети на два начина или да су је сматрале царицом богиња или што је била пареда цара Сербона. Најстарији кип Сербоне који је досад пронађен је од печене глине из Подунавља и потиче из трећег миленијума пре н. е. Артур Еванс је нашао на Криту један кип Сербоне, која као и њен паредо, има два лава и потиче из другог миленијума пре н. е. Код Грка Сербона се зове Артема, што је уствари преличено име Сербоне. Први самогласник је у њеном имену често замењиван са „А“ као што је случај и у националном имену Срба, Сарби, Сарди. Код Хезихиуса један облик њеног имена је Сарбима. Грци су често изостављали почетн ослово „С“ „Е“ и „И“ као и заменом „Б“ са „Т“ омогућила је да коначан облик у грчком језику буде Артема. У науци нема спорења да је Артема прегрчко божанство које су Грци назвали у духу свог језика и усвојили као и многа друга божанства. Сви се слажу да то име није грчког порекла, па као што видите оно је настало од имена Сербоне. Грци су је широко славили и код њих она је била као богиња на првом месту; само нешто мало су изменили њене надлежности, тако да она није постала различита од Сербоне. Каријатиде са венцом од прућа на глави су плесачице у част Сербоне. Гутри каже да је Артема ловац слављена на Хелмском полуострву далеко пре доласка Грка.
9k=
Ludi Milojko,vrhovni bog svih bogova sveta
zastitnik vaskolikog Srpskog roda,slavljen kod Rimljana,Grka,Persijanaca i naravno kod antickih Srba,naravno sa sve zlatnim escajgom.
On je bozanstvo koje regulise pecenje i gradaciju rakije,narocito sljivovice,po predanju obzirom da je vrhovni srpski bog samim tim i velika svalercina.U antickim spisima ostale su u zabelezene njegove svalerske avanture sa Afroditom,Atinom,Istar i drugim boginjama.
U anticko doba su postojali mnogi pisani izvori o Ludom Milojku medjutim delovanjem judeomasonskoiluminatskociavatikanskoboljsevickofasistickoamerickoeu tajne organizacije ovi izvori su sakriveni ili unisteni.
 
Učlanjen(a)
10.10.2011
Poruka
89
Međutim našega Ludoga Mivolijku je, na tren, prevarila jedna rrelativno nepoznata, takoreći vrlo Tajanstvena Boginja sa pseudonimom Jugoslovenka. Ona je Pod vodstvom, a Njome opsjednutog, Pametnog, a također Milojka sa pseudonimom Tit-anik-a, a vrlo dobro potpomognutog zainteresiranim Dollarima te Grčkim ili Iračkim Dinaroom, te i ostalim valutama, kao i jeftinom Naftom, svome Pametnom, masonski Obrazovanom, Milojku izrodila Gomilu prepametne djece, čiji će udio biti u svekolikom blistavom naslijeđu vrijednih i mudrih Neimara. Po svojoj lijepoti i Širini dijapazona, a da ne kažemo i obujnosti zavođenja, prestigla svaku malu nacionalnu Boginju.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.464
Međutim našega Ludoga Mivolijku je, na tren, prevarila jedna rrelativno nepoznata, takoreći vrlo Tajanstvena Boginja sa pseudonimom Jugoslovenka. Ona je Pod vodstvom, a Njome opsjednutog, Pametnog, a također Milojka sa pseudonimom Tit-anik-a, a vrlo dobro potpomognutog zainteresiranim Dollarima te Grčkim ili Iračkim Dinaroom, te i ostalim valutama, kao i jeftinom Naftom, svome Pametnom, masonski Obrazovanom, Milojku izrodila Gomilu prepametne djece, čiji će udio biti u svekolikom blistavom naslijeđu vrijednih i mudrih Neimara. Po svojoj lijepoti i Širini dijapazona, a da ne kažemo i obujnosti zavođenja, prestigla svaku malu nacionalnu Boginju.
Ono što je taj "Tit-anik" napravio za vrijeme svoje vladavine, ovi današnji Demokrizi, ne mogu ni okrečiti!
 
Natrag
Top