Miloš Crnjanski

Član
Učlanjen(a)
19.06.2009
Poruka
519
Miloš Crnjanski


crnjanski.jpg


(1893-1977)


Sav život Miloša Crnjanskog protekao je u znaku seoba ali i vrtoglavica raskoši, gorčine nemaštine i izazova snobizma i boemštine. Rođen je 1893. godine u Čonogradu, u porodici siromašnog notara. Učio je gimnaziju kod katoličkih fratara u Temišvaru; očeva smrt u petom razredu bila mu je podsticaj da od osrednjeg postane jedan od najboljih đaka. Dalje školovanje nastavlja u Beču, gde izučava francusku revoluciju, Rusiju i čistu filozofiju, čitajući razne knjige na nemačkom, mađarskom, italijanskom, te naše prevode ruskih knjiga. Kada se 1914. vratio u Novi Sad bio je uhapšen, a odmah zatim mobilisan. Prebolevši azijsku koleru upućen je na klanicu u Galiciji. Posle lečenja u Krakovu radio je u jednoj manastirskoj bolnici u Beču, zatim kao telefonista u Segedinu. Pošto je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu, odlazi 1920. godine u Pariz gde nastavlja studije. Sledeće godine, posle posete Ivi Andriću u Rimu, vraća se u zemlju i venčava se poznatom beogradskom lepoticom Vidom Ružić. Umro je u Beogradu 1977. godine i sahranjen je u Aleji zaslužnih građana uz oproštajnu reč Vladimira Stojšina, predsednika Udruženja književnika Srbije.



траг

желим:
да после снова
не остане траг мој на твом телу.

да понесеш од мене само
тугу и свилу белу
и мирис благ...

путева засутих лишћем свелим
са јабланова.
 
Poslednja izmena od urednika:
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Lament nad Beogradom

Lament nad Beogradom


JAN MAJEN i moj Srem,
Paris, moji mrtvi drugovi, tresnje u Kini,
prividjaju mi se jos, dok ovde cutim, bdim i mrem
i lezim, hladan, kao na pepelu klada.
Samo, to vise i nismo mi, zivot, a ni zvezde,
nego samo cudovista, polipi, delfini,
sto se tumbaju preko nas, i plove i jezde,
i urlicu: " Prah, pepeo, smrt je to."
A vicu i rusko "nicevo" -
i spansko "nada".


Ti, medjutim, rastes, uz zornjacu jasnu,
sa Avalom plavom u daljini, kao breg.
Ti treperis, i kad ovde zvezde gasnu,
i topis, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg.
U Tebi nema besmisla, ni smrti.
Ti sjajis kao iskopan stari mac.
U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti,
i ponavlja, kao dan i detinji plac.
A kad mi se glas, i oci, i dah, upokoje,
Ti ces me, znam, uzeti na krilo svoje.


ESPANJA i nas Hvar,
Dobrovic mrtvi, sejk sto se u Sahari beli,
prividjaju mi se jos, kao utvare, vatre, var.
Moj Sibe poludeli, zinuo kao pes.
Samo, to vise nismo mi, u mladosti i moci,
vec neki papagaji, cimpanzi, neveseli,
sto mi se smeju i vriste u mojoj samoci.
Jedan se "Leiche! Leiche! Leiche! " dere.
Drugi mi sapuce: "Cadavere!"
Treci: " Les, les,les."


Ti, medjutim, siris kao labud krila,
zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju.
Ti budis veselost, sto je nekad bila,
kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju.
U Tebi nema crva, ni sa groba.
Ti blistas, kao kroz suze ljudski smeh.
U Tebi jedan orac peva, i u zimsko doba,
prelivsi krv, kao vino, u novi meh.
A kad mi klone glava i budu stali sati,
Ti ces me, znam, poljubiti kao mati.


TI, PROSLOST, i moj svet,
mladost, ljubavi, gondole, i na nebu, Mljeci,
prividjate mi se jos, kao san, talas, lepi cvet,
u drustvu maski, koje je po meni doslo.
Samo, to nisam ja, ni Venecija sto se plavi,
nego neke rusevine, aveti, i stecci,
sto ostaju za nama na zemlji, i, u travi.
Pa kazu: " Tu lezi pasa! - Prosjak! - Pas!"
A vicu i francusko "tout passe".
I nase " proslo".


Ti, medjutim, stojis nad sirokom rekom,
nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao stit.
Ti pevas vedro, sa grmljavinom dalekom,
i tkas u stoleca, sa munjama, i svoju nit.
U Tebi nema moje ljudske tuge.
Ti imas streljaca pogled prav i nem.
Ti i plac pretvaras kao dazd u sarene duge,
a hladis, ko dalek bor, kad te udahnem.
A kad dodje cas, da mi se srce staro stisa,
Tvoj ce bagren pasti na me kao kisa.


LIZBUA i moj put,
u svet, kule u vazduhu i na morskoj peni,
prividjaju mi se jos, dok mi zizak drsce ko prut
i prenosim i zemlju, u sne, u sne, u sne.
Samo, to vise nisu, ni zene, ni ljudi zivi,
nego neke nemocne, slabe, i setne seni,
sto mi kazu, da nisu zveri, da nisu krivi,
da im zivot bas nista nije dao,
pa sapcu " nao, nao, nao"
i nase " ne, ne".


Ti, medjutim, dises, u nocnoj tisini,
do zvezda, sto kazuju put Suncu u tvoj san.
Ti slusas svog srca lupu, u dubini,
sto udara, ko stenom, u mracni Kalemegdan.
Tebi su nasi boli sitni mravi.
Ti biser suza nasih bacas u prah.
Ali se nad njima, posle, Tvoja zora zaplavi,
u koju se mlad i veseo zagledah.
A kad umorno srce moje ucuti, da spi,
uzglavlje meko ces mi, u snu, biti, Ti.


FINISTERE i njen stas,
brak, poljupci bura sto je tako silne bila,
prividjaju mi se jos, po neki leptir, bulke, klas,
dok, u proslosi, slusam, njen korak, tako lak.
Samo, to vise nije ona, ni njen glas nasmejan.
nego neki kormoran, divljih i crnih krila,
sto vice: zrak svake srece tone u Okean.
Pa mi mrmlja reci "tombe" i "sombre".
Pa kresti njino " ombre, ombre". -
i nas "grob" i "mrak".


Ti, medjutim, kreces, ko nas labud vecni,
iz smrti, u krvi, prema Suncu, na svoj put.
Dok meni dan tone u tvoj ponor recni,
Ti se dizes, iz jutra, sav zracima obasut.
Ja cu negde, sam, u Sahari, stati,
u onoj gde su karavani seni,
ali, ko sto uz mrtvog Tuarega cuci mati,
Ti ces, do smrti, biti uteha meni.
A kad mi slome dusu, koplje, ruku i nogu,
Tebe, Tebe, znam da ne mogu, ne mogu.


ZIVOT ljudski, i hrt,
sveo list, galeb, srna, i Mesec na pucini,
prividjaju mi se, na kraju, ko san, kao i smrt
jednog po jednog glumca naseg pozorista.
Samo, sve to, i ja, nismo nikad ni bili vise,
nego neka pena, trenuci, sapat u Kini,
sto sapce, kao i srce, sve hladnije i tise:
da ne ostaju, ni Ming, ni yang, ni yin,
ni Tao, tresnje, ni mandarin.
Niko i nista.
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Groteska

Groteska


Zidajte hram
beo kao manastir
Nek sece u njemu Mesec sam
i place noc i mir.


A na hram dizite crnu
sfingu naroda mog.
Nek se sve zvezde sto jezde osvrnu
za osmeh cudovista tog.


Zidajte hram
beo kao manastir.
Nek sece u njemu Mesec sam
i place noc i mir.


U hramu nad Milosem i Markom
uokvirte zlatom na oltaru zarkom
pecate plave i rumene,
zute i crne i sarene.
Pecate plave i rumene,
zute i crne i sarene,
ljubicaste i zelene.


Pecate ustava i prava,
zakona i statuta,
privilegija hiljadu puta,
obecanja i fermana,
pohvala sa svih strana,
naroda mog:
da vidi Bog.


Zidajte hram
beo kao manastir.
Nek sece u njemu Mesec sam
i place noc i mir.​
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Mizera

Mizera


Kao oko mrtvaca jednog
sjaje oko našeg vrta bednog,
fenjeri.
Da l noć na tebe svile prospe?
Jesi li se digla među gospe?
Gde si sad Ti?

Voliš li još noću ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,
što škripi.

Da nisi sad negde nasmejana,
bogata i rasejana,
gde smeh vri?
O, nemoj da si topla, cvetna,
O, ne budi, ne budi sretna,
bar ti mi, ti.

O, ne voli, ne voli ništa,
ni knjige, ni pozorišta,
ko učeni.
Kažeš li nekad, iznenada,
u dobrom društvu, još i sada,
na čijoj strani si?

O, da l se sećaš kako smo išli,
sve ulice noću obišli
po kiši?

Sećaš li se, noćne su nam tice
i lopovi, i bludnice,
bili nevini.

Stid nas beše domova cvetnih,
zarekli smo se ostat nesretni,
bar ja i Ti.
U srcu čujem grižu miša,
a pada hladna, sitna kiša.
Gde si sad Ti?​
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Naša elegija

Naša elegija


Ne boli nas.
Gracanice vise nema,
sta bi nam takovska groblja?
Marko se gadi budjenja i zore,
grobovi cute, ne zbore.
U nebo dize nas
prezriv osmeh roblja.


Necemo ni pobedu ni sjaj.
Da nam ponude raj,
sve zvezde sa neba skinu.
Da nas zagrle koji nas more,
i njina zemlja sva izgore,
i kleknu pred nas u prasinu.
Da nam svi ruke ljube,
i klicu i krune mecu,
i opet zatrube trube,
cvece i cast i srecu.


Mi vise tome ne verujemo,
nit ista na svetu postujemo.
Nista zeljno ne ocekujemo,
mi nista ne oplakujemo.


Nama je dobro.
Prokleta pobeda i odusevljenje.
Da zivi mrznja smrt i prezrenje.​
 
Član
Učlanjen(a)
24.10.2009
Poruka
0
црњански је велики писац, како прозе тако и поезије. његове књиге могу се читати по неколико пута и увјек се нађе нова искра која те одведе у неки нови свијет.... мислим да сам "дневник о чарнојевићу" прочитао седам или више пута и ко зна колко још :)
 
Član
Učlanjen(a)
07.11.2009
Poruka
335
Priča


Secam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, kao crna svila
u nedrima golim.

I da je u nama pre uranka
zamiriso bagrem beo.

Sucajno se setih neveseo,
jer volim:
da sklopim oci i cutim.

Kad bagrem dogodine zamirise,
ko zna gde cu biti.
U tisini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad vise.
 
Član
Učlanjen(a)
07.11.2009
Poruka
335
Smiraj


Setim se, kako su u ljubavi,
dragi prvi dani.
Kad su ruke tople,
kad se oci slede,
preletajuci one kolutove blede,
oko usana...


Sto drhte, protkani,
mutnom tisinom,
u kojoj su osmeh i tuga pomesani
nesigurno i tamno.


Klatno zvona
tesko i tmurno
u grudi udara me.


Tad se dizem,
i, u mutna oka prozora,
puna sitnih glasova veceri,
sapucem, nesigurno,
i moje ime.
 
Član
Učlanjen(a)
07.11.2009
Poruka
335
Ljubav


Vec prvi put kad si zbacila odelo
smesan mi bese tvoj pogled ohol.
Vec prvi put mi ljubav bese samo bol.

Vec prvi put mesto da slusah
u zoru kako se topis kao sneg,
ja jurnuh u sume gde upada breg,
i grane sto pokrajah jecahu
kao moja dusa.

U njima sam krio obraze moje
tople od tvojih grudi.
Neznije no ruke tvoje
biljke sam pozno po stisku.

Strasnije nego na tvoje grudi
pao sam na njih,
u bludnom,bezumnom vrisku.
 
Član
Učlanjen(a)
07.11.2009
Poruka
335
Ljubavnici


Niko nas nece podeliti vise,
na dobre i gresne.
Tajni smo kao grane snezne,
a sve sto je staro u ljubavi,
place sve tise.
Jos malo samo, pa cemo
sumorni, sa osmehom tuznim,
u strastima ruznim, stati,
bolni, bledi, umorni.
U bilju, ili necem drugom,
mocnom, nad proplankom jedne sume mlade,
naci cemo opet svoje nade.

U mirisnom nebu nocnom.
Nade svih koji se bolno smese.
I, kad, opet, kao vecni cvet,
nad telima umornim, nebesa zaplave.
I zagrljaj opet bude svet,
kao zlato oko svete glave,
sa tamjana mirisom sumornim,
necemo znati koji greh to bese,
medju gresima sto ko oblaci plove,
sto nam ta tela i duse dade divne i nove.
 
Natrag
Top