Medijacija u praksi

Član
Učlanjen(a)
18.06.2009
Poruka
4.265
Medijacija u praksi

Iz knjige: Medijacija u praksi
urednik Hari N. Mazadorian,LawFirstPublishing, 2002.
POGLAVLJE 7 (str.43)
MEDIJACIJA: KONCEPT
Hari N.Mazadorian

I Uvod

Pošto brzo postaje najpopularniji i najčešće korišćeni oblik dobrovoljnog alternativnog rešavanja sukoba, što pokazuju skoro sprovedene ankete, medijacija je nazvana "uspavanim đžinom" ADR-a(Alternative Dispute Resolution).
Medijacija je van sudska i dozvoljava stranama da se same dogovore. Naravno, pošto nema poravnanja koje nameće treća strana , proces medijacije je po definiciji ne obavezujući.

Neutralna strana u medijaciji nema moć da nametne dogovor ili poravnanje, već služi više kao ona koja asistira stranama i tera ih da ulože maksimalan napor kako bi došli do sopstvenog dobrovoljnog dogovora kroz seriju sastanaka i sesija.
Medijacija je bazirana na zadovoljenju interesa , dok je ,recimo, arbitracija zasnovana na zadovoljenju prava. To dalje znači da medijacija traži da identifikuje i zadovolji prave interese strana, pre nego što se osvrće u prošlost pokušavajući da determiniše prava strana poštujući zakon. Na ovaj način dogovori se konstruišu dozvoljavajući stranama da razreše svoje razlike , i po mogućstvu nastave svoj odnos u budućnosti.
Šta više, budući da strane same prave svoj dogovor, a nije im nametnut od treće , rezultat medijacije je generalno trajniji od poravnanja u arbitraciji.

II Obeležja medijacije

Među karakteristikama procesa medijacije su sledeće:

  • Tajnost. Medijator savetuje stranama da drže u tajnosti informacije koje dele sa njim ili njom. Da bi zaista bile efikasne, medijator mora da ubedi obe strane da mogu da izlože svoje cifre, pozicije,interese u poverenju i bez straha da će medijator te iste informacije preneti drugoj strani. Kada jednom uspe da izvuče prave interese i ciljeve strana, medijator može efikasno da radi da izvuče dogovor.
  • Prisustvo strana . Medijacija optimalno funkcioniše samo ako su strane lično prisutne. Dok pravnici imaju najaktivmiju ulogu u parnici ili arbitraciji, medijatori često skreću pažnju direktno na strane kako bi ima omogućili da izraze svoje prave interese i razumeju ciljeve druge strane. Pošto su strane te koje donose odluku, od presudnog je značaja da budu ne samo prisutne već i da aktivno učestvuju. Mnoge strane priznaju, na kraju procesa, da je to bila njihova jedina mogućnost da formalno iskažu svoje pozicije, dožive svojih "pet minuta" i ponekad "izventiliraju" svoja osećanja sa znanjem da i druga strana , a i ona neutralna, pažljivo slušaju. Ova mogućnost za aktivno učestvovanje je često esencijalni začin u medijaciji koja dovodi do dogovora.
  • Testiranje realnosti . Pošto ne radi kao sudija i ne donosi odluke o poravnanju, medijator igra veoma važnu ulogu kao "onaj koji testira realnost", slušajući i analizirajući različite pozicije i izjave strana, reprodukujući koliko bi one bile realistične i uspešne na sudu ili kako bi strane mogle da se slože u odsustvu posredovanog rešenja. Iako ne igra ulogu sudije i upravljača, medijatorova uloga je, bez obzira, veoma aktivna jer on komunicira između saveta i strana kako bi doveo do dogovora. Kroz ovo testiranje realnosti, strane prođu kroz jedno edukativno iskustvo da bi bolje razumele svoj i slučaj suparnika. Time dođu do pozicije da bolje poštuju snage i slabosti svojih slučajeva i često dođu do različitih procena rizika i zaključka evaluacije, nego što su to ranije činili.
  • Strane zadržavaju kontrolu . U medijaciji , strane zadržavaju potpunu kontrolu nad procesom i mogu,u stvari, napustiti isti u bilo koje doba. Nijedna odluka se ne donosi dok strane ne daju svoju saglasnost, i zbog toga je medijacija , po prirodi, ne obavezujuća dok strane ne dođu do dogovora. Medijacija je zbog toga,shodno s time, "oslobođena rizika", bez opasnosti da bi nezadovoljavajuće poravnanje moglo biti nametnuto.
  • Građenje opcija . Iz razloga što medijacija istražuje interese strana, a ne njihove navedene pozicije, medijator teži, zajedno sa stranama, da razvije dodatne opcije koje im mogu biti prihvatljive. Za razliku od parnice, arbitracije, i još konvencionalnijih pregovora(koji često "ugađaju" dvema extremnim pozicijama gde se od strana traži da se povuku ili nađu kompromis) medijacija traži da razvije listu opcija i tako stvori situaciju sa dva pobednika u kojoj obe strane mogu da prihvate nešto s čim će biti zadovoljne.
  • Aktivno učešđe treće strane koja olakšava proces . Dolazeće poglavlje opisuje mehanizam tipične medijacije, uključujući individualne i zajedničke sastanke i "leteću diplomatiju"(međunarodne razgovore koje vodi medijator putujući između dve ili više zemalja i razgovarajući sa njihovim vladama). Ova "leteća diplomatija" može,razvijajući se,postati veoma intezivna, dozvoljavajući stranama da kontinuirano evaluiraju i sofisticiraju svoje pozicije. Ono što može biti kritično za proces je angažovanost veštog medijatora koji radi sa stranama zajedno i individualno ka građenju rešenja.
III Prednosti medijacije

Proces medijacije daje mnogo mogućnosti i prednosti stranama. Verovatno je najveća prednost medijacije to što je efikasna, brza, sa malo rizika, a to je proces koji se može koristiti pre, tokom i posle parnice.
Uz to, medijacija dozvoljava stranama da zadrže kontrolu nad procesom dok razvija opcije i rešenja širokog spektra koja se fokusiraju na realnim interesima strana pre nego na uočenim legalnim pravima ili predhodno iznetim pozicijama.
Medijacija takođe predstavlja mogućnost procesa koji je mnogo manje oprečan i neprijateljski nego arbitracija ili parnica, i mnogo je manja verovatnoća da će produbiti loš odnos strana. Zaista je tačno"obećanje medijacije" da može da poboljša odnos strana, čak i ako sva pitanja u sporu ne budu potpuno rešena.
Dok medijacija ne garantuje da će se postići dogovor, često rezultira sužavanjem pitanja. Čak i kad je "neuspešna" , medijacija može da približi strane dogovoru, time što će se manji broj pitanja reštiti drugim sredstvima.
Naravno , medijacija nije bez nedostataka. Najveća snaga medijacije,t.j. mogućnost da strane mogu da odustanu u bilo kom trenu (iako je to proces niskog rizika), je istovremeno njena najveća slabost
: medijacija može da ne rezultira dogovorom i strane, pošto su potrošile vreme, napor i novac u medijaciji, moraju da traže novi proces koji će dovesti do rešenja.

POGLAVLJE 8 (str.47)
MEDIJACIJA:pROCES

MEHANIZAM MEDIJACIJE
Hari N. Mazadorian

Da bi medijacija bila uspešna , strane moraju da razumeju kako koncept tako i mehanizam i faze procesa. Kada se jednom dogovore da reše sukob putem medijacije , ona se obično dešava u sledećim fazama:

I Predhodnica medijacije

A . Izbor medijatora. Strane se moraju dogovoriti i izabrati medijatora pošto su pregledale listu mogućih kandidata. Pri izboru medijatora, strane često razmatraju niz faktora, uključujući poznavanje prava, iskustvo iz predhodnih medijacija, obuku za medijatora koju je kandidat morao proći, i najvažnije, veštinu olakšavanja procesa. Ova veština uključuje sposobnost da se strane saslušaju i donese odlika o tome šta su njihovi pravi interesi, komunikaciju sa stranama kako bi im se "otvorile oči" i bolje uvidele snage i slabosti njihovih pozicija, pomoć stranama u stvaranju opcija za dogovor, i konačno, konstruisanje zajednički prihvatljivog dogovora.
U nekim slučajevima, strane će se dogovoriti da je potrebno učešće više medijatora i odabraće se ko-medijatori.
B. Preliminarni sastanak. Medijator može često da održi sastanak "oči u oči" ili da telefonom dogovara termine za skupljanje dokumentacije i informacija. Od strana se na ovom sastanku očekuje da dođu do dogovora o razmeni dokumenata i informacija i čvrstih stavova o nerazjašnjenim činjenicama. Medijator će takođe naglasiti šta se traži u pred-medijacijskim izjavama. Za razliku od arbitracije i parnice, takve izjave se drže u tajnosti i samo su za medijatora.
C .Dogovor.Generalno, strane potpisuju dogovor sa medijatorom i jedni sa drugima. Dogovor će postaviti specifična pravila o kojima se strane dogovore bilo naglašavanjem ili njihovim prožimanjem kroz već postojeća. Pravila procedure koja se koristi treba da budu otvorna za konsultacije. Dokument takoće može da sadrži dogovore koji se tiču zakazivanja sesija, razmene informacija , podele troškova i tajnosti.
D .Izbor mesta za medijaciju. U idealnim uslovima sesija medijacije treba da se desi na neutralnom mestu koje obezbeđuje posebne prostorije. Glavna soba treba da sadrži sto za kojim će sedeti strane i medijator i obraćati se jedni drugima. Ostale prostorije treba da obezbede odmor ili privatni razgovor.

II. Srž medijacije

Dok je medijacija po prirodi flexibilan proces koji strane same kroje prema svojim potrebama, mnoge sesije medijacije prate određene osnovne korake:

  1. Objašnjenje procesa: Kada se strane po prvi put sastanu sa medijatorom, isti provede značajno vreme objašnjavajućo proces, posebno činjenicu da to nije sudski postupak i da medijator nema moć da nameće dogovor. Od suštinske je važnosti da strane ovo razumeju u slučaju da očekuju da je posao medijatora isti kao posao sudije ili arbitra. Od posebne je vaznosti objašnjenje osnovnog pravila tajnosti. Medijator će takoće razgovarati o brojnim administrativnim pitanjima uključujući to koliko će sesije trajati ili kako će biti vođene; generalno, medijator će dati posebne instrukcije o omogućavanju stranama da govore bez prekidanja i očekivanim standardima pristojnosti i civilizovanosti.
  2. Zajednička sesija: Prva sesija je ona na kojoj su prisutne sve strane i uključuje izjavu strana o njihovom pogledu na sukob i zasluge u njemu. Za razliku od parnice i arbitracije u kojima se strane trude da argumentima ubede neutralnu da presudi u njihovu korist, vešti učesnici u medijaciji prate drugačiji kurs : oni shvataju da se u suštini ubeđuju sa protivnicima da bi ih motivisali da izmene svoje pozicije i konstruišu dogovor. Mnogi medijatori utroše neko vreme na prvoj zajedničkoj sesiji razmatrajući predhodne pregovore i napore za dogovor. Ovaj pregled predhodno uloženih napora pomaže medijatoru da bolje razume šta motiviše strane i da suzi spektar pitanja.
  3. Prezentacije na zajedničkim sesijama. Strane i medijatori imaju različite predstave o tome kako treba napraviti prezentaciju. Mnogi advokati preferiraju uvodnu reč a onda, takođe, očekuju komentar klijenta. Iskusni učesnici u medijaciji se slažu da je učešće klijenta od presudne važnosti. Mogu se koristiti dokazi, nacrti, slajdovi ili PowerPoint prezentacije, ali se ne savetuje korišćenje suviše formalnih prezentacija.
Prateći prezentaciju protivnika, druga strana može da ponudi dalje komentare ili će medijator poželeti da započne zajedničku diskusiju.
• Individualne sesije ili sastanci. Posle zajedničkih sesija, medijator se sastaje sa stranama na individualnim razgovorima. Ovi odvojeni sastanci su zabranjeni u parnicama i arbitraciji, ali se praktikuju u medijaciji. Upravo na ovim individualnim sesijama medijator, izvlači poverljive informacije o pravim interesima strana, postavlja bezbroj otvorenih pitanja da bi strane otkrile što više o sukobu. Ova pitanja takođe služe stranama da bolje razumeju svoje potrebe i interese. Pošto sakupi određene osnovne informacije, naglasak se prebacuje sa prikupljanja podataka na aktivniju ulogu, ohrabrujući strane da razmotre brojne opcije. Najkritičnija uloga medijatora je pri pomoći stranama da razvije ove opcije i identifikuje svoje prave interese bez bilo kakve osude.
• Dodatna zajednička sesija. Zavisno od napretka na individualnim sastancima, medijator može da pozove strane na jednu ili više zajedničkih sesija na kojima će medijator raspravljati o naprecima na individualnim sastancima u onoj meri u kojoj su mu strane to dozvolile.
• Dalji individualni sastanci. Ako je napravljen napredak ili je on moguć, medijator će nastaviti sa individualnim sesijama, gradeći i istražujući dalje mogućnosti o kojima se raspravljalo na zajedničkim sesijama. Upotreba ovih sesija je dovela do toga da neki medijaciju nazovu procesom "leteće diplomatije".
• Konačna zajednička sesija i finalizacija dogovora. Ako strane dođu do dogovora, medijator će ponovo sazvati zajedničku sesiju i uslove dogovora staviti na papir. Neki medijatori ovo čine sami , dok drugi zamole strane da same sastave dogovor.Jednom kada se dogovor ozvaniči u pismenoj formi, on postaje pravosnažan, i u slučaju da jedna strana ne ispunjava ili krši isti, druga može da se obrati višem sudu da bi se uslovi dogovora prisilno sproveli.

POGLAVLJE 9 (str.51)
LIČNI STIL MEDIJATORA

Vilijam DeVejn Log

I Uvod:Savršen spoj

Prema Vilijemu Sinkinu, poznatom medijatoru u oblasti rada, idealne karakteristike medijatora uključuju:1)strpljenje u poslu,2)iskrenost i "buldog" karakteristike Engleza,3) umešnost Iraca,4)fizičku izdržljivost jednog maratonca,5)veštinu izbegavanja jednog kvoterbeka,6)prepredenost Makijavelija,7)veštine ispitivanja ličnosti dobrog psihijatra,8)poverljivost nemog,9)kičmu nosoroga i 10)Solomonovu mudrost.
Ipak, iako ste uspeli da pronadjete medijatora sa ovim karakteristikama, ona ili on i dalje ne moraju biti prava osoba koja će voditi vašu medijaciju. Osoba koju odaberete treba da poseduje stil medijacije i veštinu na nivou koji odgovara i prirodi strana u sukobu i samom sukobu. Ako izaberete pogrešno , možete završiti sa manje nego optimalnim ishodom. Poznavanje stila medijatora vam može pomoći da se pripremite i da poboljšate ishod procesa. Treba da analizirate sve aspekte procesa medijacije unapred, uključujući i stil, da biste povećali šanse za uspeh.
U idealnim uslovima, strane i advokati kontrolišu ishod u medijaciji, dok medijator kontroliše i upravlja procesom medijacije. Osnove, životno iskustvo, stil u medjuljudskim odnosima, će odrediti kako medijator postupa sa stranama -čemu se obraća, kako postavlja pitanja, kako sprovodi kontrolu nad procesom, njeno ili njegovo lično držanje, koliko se brzo strane opuste i osećaju ugodno i na čemu grade odnos i poverenje sa medijatorom , a i medjusobno.
Ovo poglavlje ispituje tri stila medijatora- evaluativni(poznat i kao direktni),olakšavajući(stil u kome se izvlače podaci), i transformativni -i tipovi situacija za koje je medijator odgovarajući. Međutim, postoji dosta preklapanja u stilovima.. U praksi nema linije razgraničenja.

II Evaluativni stil

Za medijatore ovog stila , cilj medijacije je postizanje potpisanog dogovora koji rešava sukob. Oni nastoje da budu aktivisti u postavljanju pitanja koja vode ka rešavanju problema. Oni često nude predloge o potencijalnim dogovorima i ishodima, i sude o onome što bi bio dobar ili loš dogovor. Mogu da koriste svoj autoritet i utiču na strane da prihvate njenu ili njegovu viziju dobrog dogovora. Za evaluativnog medijatora se pretpostavlja da ima potrebnu expertizu koja će pomoći pri vođenju strana ka dogovoru na odgovarajućim osnovama.
Tipovi slučajeva ili okolnosti kojima odgovara evaluativni stil:

  • Slučajevi, kao što su klasične tužbe osiguranja,gde je jedino pitanje pitanje isplate, i gde nema, niti će biti bilo kakvog odnosa među stranama.
  • Situacije u kojima je od presudne važnosti za korak napred mišljenje treće strane o prostoj tehničkoj stvari ili interpretacija zakona.
  • Situacije u kojima strane imaju veoma ograničeno vreme za pregovore, gde dug ne predstavlja pitanje niti je suma značajna.
Evaluativni medijator u jednom trenutku daje stranama u sukobu njegovu procenu mogućih ishoda. Ako strane zahtevaju ovu vrstu procesa, on može biti od pomoći u daljem razvoju pregovora.. Međutim, budite sigurni da je to stil koji stvarno želite, da su sve strane spremne da čuju i poštuju mišljenje medijatora, i da su druge strane saglasne da je ovaj pristup odgovarajući. Analiza koju medijator nudi , pogotovo rano u procesu, može da odbaci razvoj ostalih potencijalnih rešenja koje nudi medijator. Ako se sukob ne reši odmah, mišljenje medijatora može da doda novu dinamiku procesu. Strane u sukobu ne pregovaraju samo o svojim pozicijama i interesima ,već i o medijatorovim.Kako bi zadržao kredibilitet, medijator može da pokuša da opravda svoje mišljenje i time postane igrač u pregovorima, gubeći izgled neutralnosti u procesu. U ovoj situaciji, postoji verovatnoća da jedna ili druga strana imaju osećaj da su izgubili.

III Stil koji olakšava

Medijatori koji olakšavaju proces rade na pojašnjavanju i unapređivanju komunikacije dok strane prave svoje izbore oko dogovora.Medijator zauzima određeni nivo saradnje, razumevanja i znanja. Oni provode više vremena identifikujući interese strana i gradeći višestruke opcije za dogovor pre nego što se fokusiraju na razmenu ponuda i zahteva.
Lenard Riskin piše u članku objavljenom u " Alternatives" da ovaj tip medijatora veruje da je davanje ličnog mišljenja neprikladno jer "može da naruši stav nepristrasnosti i ... da medijator isto tako može da ne poseduje dovoljno znanja o detaljima slučaja ili odgovarajućem zakonu, praksi ili tehnologiji da bi pružio adekvatno mišljenje."
Ovaj stil odgovara gotovo svim situacijama ali je posebno koristan tamo gde postoji mogućnost nastavljanja ličnih ili poslovnih odnosa, a takođe i višestrukost strana ili pitanja. Nemojte pretpostaviti da se strane više neće videti. U današnjoj sredini gde su česte integracije firmi, poslovna savezništva i partnerstva, današnji rivali mogu biti sutrašnje kolege. Medijator radije naglašava interese nego pozicije suparnika i traži načine da razvije dodatne opcije.
Ovaj pristup je takođe efikasan u slučajevima gde su strane emotivno osetljive i potrebno im je pažljivo voćenje procesa jer su i oni neiskusni pregovarači. Međutim, za neke parničare i strane koji žele brzo rešenje, ovaj stil se može činiti sporim, a procena opcija može biti nedovoljno direktna.

IV Transformativni stil

Stil koji se razvio tokom godina je transformativni stil. Medijator nema samo za cilj postizanje dogovora, već su mu takođe ciljevi osnaživanje i prepoznavanje daljih mogućnosti za lični i moralni razvoj. Medijator transformiše stavove strana o pitanjima i odnosima. Ovaj stil je posebno adekvatan tamo gde postoji sigurnost ili mogićnost daljeg budućeg odnosa između strana.
Po profesorima Đžozefu P.Folgeru i Robertu A.Baruh Bušu , u knjizi "Obećanje medijacije"Jossey Bass,San Francisko,1994, osnaživanje je " restauracija individue u smislu njihove sopstvene vrednosti i jačine i njihovog sopstvenog kapaciteta za rešavanje životnih problema". Postizanjem snage strana jača svoju sposobnost za donošenje odluka bez konfuzije i sa više samopouzdanja. Prepoznavanje je evokacija priznanja i empatije u samoj individui za situacije i probleme drugih. Kroz prepoznavanje strana skreće fokus sa sebe na druge i time postaje otvorenija i reaktivnija. Ovaj pristup stavlja jak naglasak na samoodređivanje strane i na medijatora koji ne osuđuje time što prihvata kao važno ono što strane osećaju da jeste. U suštini strane preuzimaju vođstvo u konstruisanju diskusije, i medijator ovo podržava pre nego što će sam voditi proces, praviti dnevni red i fokusirati se na rešenje. Često pruža veće mogućnosti za izražavanje emocija, istraživanje prošlosti kao sredstva za razumevanje konflikta, i dozvoljavanje stranama da razumeju svoje sopstvene vrednosti, potrebe,izvore,ciljeve, opcije i preference.
Neki parničari se ne osećaju udobno u transformatoivnoj medijaciji jer im se čini da se ona više bavi ljudskim odnosima nego postizanjem dogovora. Ipak, dok se čini da oduzima više vremena i da je neusredsređena , dokazi pokazuju da se procenat dogovora ne razlikuje od ostalih stilova medijacije.
V Usko ili široko definisanje problema
Razmatrajući koji stil medijacije bi bio najodgovarajući, treba takoće da razmotrite kako medijator definiše pitanja. U svom članku "Orijentacije,strategije i tehnike medijatora", profesor Lenard Riskin,predlaže klasifikaciju orijentacije medijatora najpre postavljajući dve pitanja:

  • da li medijator definiše probleme usko ili široko? i
  • da li misli da treba da evaluira, ili olakšava proces bez evaluacije?
Uska orijentacija podrazumeva da su strane definisale problem kroz svoje pozicije , a "kolač" će biti podeljen između dve strane pri čemu jedna dobija , a druga gubi. Ovaj pristup se često kombinuje sa parnicom i pozicionim cenkanjem gde fokus usko ostaje na pitanjima kojima se bavi parnica.
Široka orijentacija gleda izvan zakonskih pitanja a u vezi sa poslovnim, ličnim i društvenim procesima. Posebno je efikasna u slučajevima gde se odnosi nakon procesa nastavljaju.
Uzimajući u obzir samo evaluativni i olakšavajući stil, Riskin predlaže sledeće stilove orijentacije medijatora:1)evaluativno-uski,2)olakšavajuće-uski,3)evaluativno-široki i 4)olakšavajuće-široki.
Medijator evaluativno-uskog stila se fokusira na snage i slabosti pozicija u odnosu na moguće suđenje.Tako, zakonski dokumenti formiraju komplikovanu mrežu razgovora. Tokom medijacije, medijator se fokusira na predloge i kompromise pozicija,pravi procene tužbi , predviđa i preporučuje dogovor.
Medijator olakšavajuće-uskog stila pomaže stranama da razumeju i procene uzajamne zakonske pozicije i alternative dogovora i ne-dogovora u svetlu parnice. On pomaže stranama da postignu sopstveni zaključak, odluke i procene o predlozima.
Medijator evaluativno-širokog stila pomaže stranama da razumeju svoje opcije fokusirajuću se na interese više nego na pozicije, i predlaže rešenja da bi izašao u susret interesima. Postupajući tako, on ne pravi procene, predikcije, niti predlaže rešenja.

VI Kad mišljenje postaje evaluacija

Neki komentatori Riskinovih kategorija ne vide mesto evaluaciji u medijaciji i ne žele da ona bude na bilo koji način legitimizovana. Nema sumnje da samo prisustvo medijatora ili bilo kakva intervencija utiče na strane i potencijalni ishod. Shodno tome, postavlja se pitanje šta se podrazumeva pod "evaluacijom". Medijator može da menja okvir, postavlja dnevni red, testira stvarnost, tera strane da traže dodatne izvore i predlaže opcije za rešenja i pritom se drži olakšavajuće orijentacije. U ovom kontextu, strane će nastaviti da procenjuju svoje sopstvene najbolje i najgore alternative za dogovor. Kad medijator počne da ubacuje svoje mišljenje o mogućem ishodu, ili svoj sud o ispravnosti i o onome što je dobro, a šta loše, prešao je u evaluativnu ulogu.
Zašto bi ovo pravilo razliku? Kada strane očekuju da medijator da svoju procenu, ili počne da ubacuje svoje mišljenje , struktura pregovora među stranama se menja. Manja je verovatnoća da će strane biti direktne u otkrivanju svojih procena i interesa;one će pre pokušati da utiču na medijatorovu procenu. Strane često misle da žele da čuju neutralno mišljenje o svojoj poziciji. Ponekad evaluacija pomaže da pregovori krenu korak napred. Međutim , često se jedna strana otuđi u tom procesu, poverenje i saradnja sa medijatorom se narušavaju, a neutralnost se dovodi u pitanje. U ovakvoj situaciji, postaje teže otkriti prave interese, deliti informacije od značaja, odvojiti se od razmene pozicija i napredovati ka rešavanju problema.
Konačno, medijacija je kratak događaj u konfliktu. Strane mogu unapred da predaju memorandum, održavaju zajedničke i individualne sesije. Pa opet, medijator će retko steći potpuno razumevanje pitanja i dinamike strana i njihovih interakcija. Tako, u evaluaciji, medijator rizikuje izvlačenje zaključaka iz nepotpunih informacija ili informacija koje nisu podeljene i koje su do njih stigle bez proceduralnih mehanizama sigurnosti koji bi obezbedili "fer igru".
Da li ovo znači da medijator nikad ne treba da evaluira?Ne obavezno. Mogu se pojaviti prikladni trenuci za evaluaciju, ali to treba uraditi na zahtev svih strana i sa njihovim potpunim razumevanjem svih implikacija. Šta više, medijator mora posedovati znanje i ekspertizu za pravljenje procene. Onda je ključno pitanje
: kada i zašto bi medijator mogao da napravi procenu? Ako je evaluacija u centru procesa koji medijator sprovodi, onda on nije angažovan u medijaciji, već u nekom drugom procesu.

VII Pitanja koja otkrivaju stil medijatora

Postavljanje sledećih pitanja pomoći će pri razumevanju stila i ponašanja medijatora. Morate razmisliti o implikacijama u odgovorima , jer nepoklapanje u bilo kom od njih može naštetiti potencijalu medijacije i sposobnosti da se postigne optimalan ishod za sve učesnike.
1.Kako medijator opisuje svoj stil i kako obično konstruiše proces? Koja su osnovna pravila? Kojih se etičkih kodeksa drži medijator?
Medijatori olakšavajućeg i transformativnog stila će nastojati da pričaju o uobičejenim osnovnim pravilima i strukturi procesa koji obično koristi, ali će takođe neke odluke o ovom procesu ostaviti stranama. Ovi medijatori obično kažu da neće ponuditi predlog za dogovor, ukoliko strane to ne zatraže kao poslednji pokušaj. Evaluativni medijatori mogu i ne moraju se obratiti pitanjima medijacije. Posebno ih pitajte o njihovom mišljenju o ulozi evaluacije ili predlogu dogovora. Etika se kod njih zadržava na davanju zakonskih saveta,izboru strana, samoodređivanju i ulozi medijatora. Veća je verovatnoća da će medijator koji razmišlja o načinu na koji radi, i stilski i etički, biti otvoren sa stranama i pre i tokom procesa o tome šta da očekuju i šta su granice uloge medijatora.
2. Kako se medijator priprema za proces?Koju vrstu informacija i detalja medijator traži?Kako se te informacije koriste u medijaciji?
Veća je verovatnoća da će evaluativni medijatori unapred hteti informacije kojima će obezbediti osnove za svoju procenu. Skoncentrisaće se na zakonska dokumenta (tužbe,depozicije,ugovore,itd.) i to na način koji zadržava paznju na pozicionim pitanjima i potencijalnim ishodima. Teže da se ne oslanjaju na pozadinske informacije kao na sredstvo za razumevanje geneze sukoba kako bi pokrenuli strane ka efikasnom budućem odnosu ili razdvajanju sa poboljšanom komunikacijom i razumevanjem.
3.Kako medijator koristi sesije i zašto?Šta čini kad ljudi izgube strpljenje ili reaguju neadekvatno?
Većina medijatora koristi sesije. Ako je slušaj ili situacija takav da se strane moraju oslanjati jedna na drugu da bi, tokom vremena, postigli dogovor, ili će morati da sarađuju na privatnom ili poslovnom nivou, obratite se medijatoru koji će raditi sa stranama zajedno kako bi one postavile osnovu za buduće zajedničko rešavanje problema. Kada jedna strana postane nestrpljiva ili reaguje na neadekvatan način, to je obično indikacija da se nešto dublje dešava na šta se nije adekvatno obratila pažnja. Medijator koji jednostavno hoće da smiri ovu situaciju verovatno neće moći da pomogne da se dopre do korena konflikta koji dugo tinja. (Ignorisanje konflikta obično ne učini da on nestane). Ovo može da spreči sposobnost strana da postignu zajednički prihvatljiv i zajednički optimalan ishod.
4. Kako aktivista opisuje svoj pristup u medijaciji u smislu postavljanja pitanja i izvlačenja odgovora?
Evo jedne stare poslovice koja kaže :" data su nam jedna usta i dva uha da bismo slušali duplo više nego što pričamo ". Nisu direktni odgovori na ovo i druga pitanja ti koji će indikovati stil . Odgovori će pre dati utisak o tome koliko dobro medijator sluša, i na kom nivou saosećanja i razumevanja.
5. Šta medijator vidi kao ciljeve u procesu medijacije? Ciljevi strana? Ko određuje pravednost posredovanog ishoda? Kako medijator rešava kamenove spoticanja ili kada se učini da su strane dospele u ćorsokak?
Odgovori na ova pitanja će možda najviše i otkriti. Da li medijator veruje da je njegova uloga da pomogne stranama da naprave svoje sopstvene odluke ili da postignu dogovor? Medijator koji oseća da treba da odluči ili izrazi mišljenja o pravednosti ishoda će mnogo verovatnije biti medijator evaluativnog stila. Medijator koji pominje davanje predloga za dogovor kao rano rešenje za prevazilaženje ćorsokaka je verovatno pravio evaluativne izbore i sudove mnogo ranije u samom procesu medijacije.
Čak i ako strane neće sarađivati u budućnosti, Vaš je interes da zadržite profesionalnu reputaciju, služeći svim klijentima na adekvatan način. Odgovori na ovo i druga pitanja će otkriti mnogo toga o načinu na koji medijator misli, reaguje u trenutku, sagledava svoju, a i ulogu strana.

VII Zaključak

Odgovarajući stil medijacije će zavisiti od preferenci strana u sukobu, pitanja o kojima se raspravlja, i prirode prošlih i budućih odnosa strana. Mnogi iskusni medijatori u praksi mogu da prilagode aspekte svog ličnog stila potrebama određene strane. Tehnike koje se koriste tokom bilo kog procesa medijacije će često doći iz različitih orijentacija zavisno od date situacije. Važno je zapamtiti tipove veština koje želite kao generalni pristup u jednom konkretnom slučaju.
 
Natrag
Top