LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Matteo Maria Bojardo
Matteo Maria Bojardo
(1441-1494)
Talijanski epski i lirski pjesnik. Uglađeni i obrazovani dvorjanin obitelji d'Este u Ferrari, političar i vojnik, prevodio je iz Herodota, Lukijana, Apuleja (v.), pisao latinske ekloge i epigrame, ali je poput mnogih prethodnika i suvremenika najbolja djela ostvario u narodnom jeziku. To je u prvom redu petrarkistički kanconijer Tri knjige Ijubavnih pjesama (Amorum libri tres, napisan 1471—77), najbolja talijanska zbirska lirskih pjesama 15. st., u kojoj se svježi opisi prirode izrnjenjuju s lirskim izrazima Ijubavne strasti i razočaranja. Najveće mu je djelo Zaljubljeni Orlando (Orlando Innamorato, 1 potp. izd. 1506), epski spjev u oktavama, po autorovoj zamisli u sto pjevanja, no prekinut u 9. pjev. III dijela zbog najezde Karla VIII u Italiju (radnju će kasnije nastaviti Ariosto u Bijesnom Orlandu). B. pjeva o viteškim Ijubavima (Orlando i orijentalna princeza Angelica, Ruggiero i Bradamante i dr.), o ratovima (Karlo Veliki i Mauri), o junaštvu i pustolovinama franačkih paladina i stapa u sretnu cjelinu pučki, junački duh karolinškog i pustolovno-ljubavni bretonskog ciklusa, omiljenijega na suvremenim dvorovima. Tu je građu bujnom maštom i vrlo vješto protkao zanimljivim epizodama, npr. o divovima, lijepim čarobnicama, čudotvornim česmama Ijubavi ili mržnje, pretvorbama zmija i djevojaka i drugim bajoslovnim i legendarnim sadržajima. Tako je likove i zbivanja iz starinskih ciklus preobrazio u novu epopeju dvorova i turnira, dvoboja i pustolovina; ali najveću moć pridao je Ijubavi, zbog koje i najbolji vitez Orlando, zadržavajući inače divovsku snagu, zaboravlja svete obiteljske i podaničke dužnosti. Za razliku od svojih predšasnika, pučkih pjevača (cantastorie), B. prilazi u njegovo doba već nestvamom viteškom svijetu kadšto s osjećajem ironije, a umjesto pobožnim invokacijama započinje pojedina pjevanja razmišljanjima o Ijubavi i o Ijudskoj sudbini. Tradicionalni sadržaji u novom ruhu Boiardove poezije najbolje odražavaju moderni svijet na pomolu, koji će kasnije u Ariostovu čuvenom spjevu doći do idejno potpunijega, a umjetnički savršenog izraza. Zbog nekih jezičnih i formalnih nedostataka prava mu je vrijednost uočena tek u prošlom stoljeću.
JA VIDJEH
Ja vidjeh sunce gdje se s mora diže
pod bujnom grivom od zlaćanih zraka,
a u licu mu takva sjajnost žarka
kao da plamen iz pučine liže.
Vidjeh kad grane rosom se ogrnu,
ružu kad cvatuć takvom bojom sine
te svak bi reko, motreć iz daljine:
to vatra gori na zelenom trnu.
Proljeće vidjeh, zemlju obnovljenu,
i mlade travke kad se blago pruže
i kad bujaju mlađanim životom.
I vidjeh jednu božanstvenu ženu
pod ranim suncem kako bere ruže
i sve na svijetu zastire ljepotom.
KROZ KAKVU OLUJU
Kroz kakvu oluju samo moram proći,
Sreća, ne, nije bila sklona meni,
Ona sipa na me sniježak zaleđeni,
Da kasnije mogu svojoj želji doći.
Ispod ljuta neba jaću isto poći,
Strah me neće biti ni vjetra ni studeni,
Jer se u mom srcu igra val ognjeni,
Pa mi zbog njeg zima neće ništa moći.
Uz ljubav se nježno stislo biće moje,
Aona mi kaže putove, kroz koje
Moja čežnja ravno samo k njojzi stiže.
Sada bijela ruža, a sad bijelo cvijeće,
Pričinja se meni snijeg što s neba lijeće,
Dok mislim na Sunce, kome sam sve bliže.
Matteo Maria Bojardo
(1441-1494)
Talijanski epski i lirski pjesnik. Uglađeni i obrazovani dvorjanin obitelji d'Este u Ferrari, političar i vojnik, prevodio je iz Herodota, Lukijana, Apuleja (v.), pisao latinske ekloge i epigrame, ali je poput mnogih prethodnika i suvremenika najbolja djela ostvario u narodnom jeziku. To je u prvom redu petrarkistički kanconijer Tri knjige Ijubavnih pjesama (Amorum libri tres, napisan 1471—77), najbolja talijanska zbirska lirskih pjesama 15. st., u kojoj se svježi opisi prirode izrnjenjuju s lirskim izrazima Ijubavne strasti i razočaranja. Najveće mu je djelo Zaljubljeni Orlando (Orlando Innamorato, 1 potp. izd. 1506), epski spjev u oktavama, po autorovoj zamisli u sto pjevanja, no prekinut u 9. pjev. III dijela zbog najezde Karla VIII u Italiju (radnju će kasnije nastaviti Ariosto u Bijesnom Orlandu). B. pjeva o viteškim Ijubavima (Orlando i orijentalna princeza Angelica, Ruggiero i Bradamante i dr.), o ratovima (Karlo Veliki i Mauri), o junaštvu i pustolovinama franačkih paladina i stapa u sretnu cjelinu pučki, junački duh karolinškog i pustolovno-ljubavni bretonskog ciklusa, omiljenijega na suvremenim dvorovima. Tu je građu bujnom maštom i vrlo vješto protkao zanimljivim epizodama, npr. o divovima, lijepim čarobnicama, čudotvornim česmama Ijubavi ili mržnje, pretvorbama zmija i djevojaka i drugim bajoslovnim i legendarnim sadržajima. Tako je likove i zbivanja iz starinskih ciklus preobrazio u novu epopeju dvorova i turnira, dvoboja i pustolovina; ali najveću moć pridao je Ijubavi, zbog koje i najbolji vitez Orlando, zadržavajući inače divovsku snagu, zaboravlja svete obiteljske i podaničke dužnosti. Za razliku od svojih predšasnika, pučkih pjevača (cantastorie), B. prilazi u njegovo doba već nestvamom viteškom svijetu kadšto s osjećajem ironije, a umjesto pobožnim invokacijama započinje pojedina pjevanja razmišljanjima o Ijubavi i o Ijudskoj sudbini. Tradicionalni sadržaji u novom ruhu Boiardove poezije najbolje odražavaju moderni svijet na pomolu, koji će kasnije u Ariostovu čuvenom spjevu doći do idejno potpunijega, a umjetnički savršenog izraza. Zbog nekih jezičnih i formalnih nedostataka prava mu je vrijednost uočena tek u prošlom stoljeću.
JA VIDJEH
Ja vidjeh sunce gdje se s mora diže
pod bujnom grivom od zlaćanih zraka,
a u licu mu takva sjajnost žarka
kao da plamen iz pučine liže.
Vidjeh kad grane rosom se ogrnu,
ružu kad cvatuć takvom bojom sine
te svak bi reko, motreć iz daljine:
to vatra gori na zelenom trnu.
Proljeće vidjeh, zemlju obnovljenu,
i mlade travke kad se blago pruže
i kad bujaju mlađanim životom.
I vidjeh jednu božanstvenu ženu
pod ranim suncem kako bere ruže
i sve na svijetu zastire ljepotom.
KROZ KAKVU OLUJU
Kroz kakvu oluju samo moram proći,
Sreća, ne, nije bila sklona meni,
Ona sipa na me sniježak zaleđeni,
Da kasnije mogu svojoj želji doći.
Ispod ljuta neba jaću isto poći,
Strah me neće biti ni vjetra ni studeni,
Jer se u mom srcu igra val ognjeni,
Pa mi zbog njeg zima neće ništa moći.
Uz ljubav se nježno stislo biće moje,
Aona mi kaže putove, kroz koje
Moja čežnja ravno samo k njojzi stiže.
Sada bijela ruža, a sad bijelo cvijeće,
Pričinja se meni snijeg što s neba lijeće,
Dok mislim na Sunce, kome sam sve bliže.