- Učlanjen(a)
- 25.08.2009
- Poruka
- 38.981
Mahalia Jackson
Mlada smeđokosa djevojka, s očima velikim kao mrak tužne Afrike, uđe u sakristiju sijedog svećenika i reče: "Ja sam napuštena, oče. U ovom sam gradu otkako mi je umrla majka. Perem, peglam, nosim teške terete, plačem i čistim ulice Chicaga. Služavka sam. Moj poziv je zapravo pjesma. Želim pjevati u vašoj crkvi": «A znaš li note, nepoznata djevojko»? upita svećenik, gladeći je po nemirnoj kosi: «Ova pjesma se hrani molitvom, a ne notama, oče. Vi biste to trebali znati. Ja ne znam što je to tehnika pjevanja, ne znam te šifre u skali i nikada ih ne želim upoznati. Ja znam svoju bol i osjećam potrebu da je kažem ljudima. A ljudi vele da imam snažan glas i da nešto slute u njemu. Ja vjerujem ljudima".
Ovaj dijalog mlade Mahalije Jackson i svećenika vođen je prije mnogo godina, a zapisao ga je njezin prijatelj Leonard Feather, jedan nepoznati detalj iz njezina života, prvi i odlučujući korak koji će izmijeniti životni put «Crnog slavuja» i kanalizirati kompletno glazbeno mišljenje Spiritual-Gospe rituala. Mahalija Jackson je živjela skrušeno, strasno i dostojanstveno.
Teško je opisati ljepotu i snagu ove velike umjetnice, dokučiti njezine već dokazane vrijednosti i zasaditi sentiment koji će vjerno i iskreno otpratiti pjesmu nad pjesmama. Možemo tek poći tragom ljubavi, njezine vjere i žudnje za stihom koji će bol i svetost ovu uznijeti u trajni blagoslov prezrenih.
Rođena je 26. listopada 1911 godine u jednoj od najsiromašnijih četvrti New Orleansa, gradu u kojem je Mark Twain pisao u knjizi “Život na Mississippiju” u kući lučkog radnika Jacksona kao osmo dijete. Crnooka djevojčica najljepše dijete siromašnih ali ponosnih roditelja, snažnih u vjeri, poštenju i odanosti. Mahalia je odrasla u strogo religioznom okruženju i u crkvi počela pjevati kad su joj bile samo četiri godine. Darovitost djevojčice rano je uočena, no otac joj nije dopustio pjevati izvan crkve.
Nekoliko godina poslije umire majka. Otac nemoćan, a i u valu seobe crnačkog stanovništva na sjever u nova industrijska središta, šalje djecu u bijeli svijet. Mala Mahalia odlazi tetki Hani u Chichago. Čistačica, pralja, radnica, služavka… Poslovi za goli opstanak. Mahalia vjeruje u istinu, odlazi u crkvu, spušta svoj glas u njenu tišinu i predaje se molitvi. Pruža nabrekle ruke ka nepoznatom u sebi i zove tajnu iskona. Mirom svojim i strašću vjere postaje zarobljenik milosrđa. I povratka više nema. Tako se zapalila pjesma. Proputovala je sve zemlje svijeta. Istinski propovjednik ljubavi, uvijek na putu, onom tajno nedosegnutom putu u sebi koji zove sve bliže, što dalje je praznina koju slijedimo nemoćni. Nastupa i s nekoliko sastava koji njeguju gospel. U to vrijeme, 1937. snima s jednim sastavom prvu ploču, koja je, međutim, prošla potpuno nezapaženo.
Deset godina kasnije na životnoj je prekretnici: njezina samostalna ploča - Move On Up A Little Higher - (Pomakni se malo više) prodaje se u nekoliko milijuna primjeraka pa se na glazbenim top-listama pjevačica pomiče, ne samo malo više, nego u zvjezdane orbite. Preko noći Mahalia postaje kultna pjevačica crnaca koju uskoro prihvaćaju i bijeli slušatelji. Slijede novi hitovi: Beautiful Tomorow, Silent Night... Reda se koncert za koncertom, počinju velike europske turneje, snimanje filmova.
Mahalia je odjednom slavna i bogata, ali jednako skromna i povučena kao i prije. “Ne znam je li me vole zbog mojega glasa ili zbog mojih novaca.”, reći će jednom u Parizu ispred skromnog hotela u kojem je odsjela.
Život ove žene nalik je na dramatičan film obrata, snage i proročanstva. Rijetki su umjetnici proživjeli toliko životnih stresova, razočaranja, padova, gorčine. Anali glazbe ne pamte da je netko bio privrženiji svome pozivu, svojoj ljubavi kojoj se predavala odano do izgubljenosti. Velika žena, umjetnik, vizionar i pjesnik, ambasador dobre volje i oltar nad kojim gore plamenovi istine. To su okviri sadržaja ovog poštenog života koji se do posljednjeg trenutka svoje sudbine predavao svojoj vatri.
Tiha i povučena, skromna, jednostavna do plemenitosti, nije ni slutila da njezina životna disciplina postaje sve dublja i sadržajnija, bezvremena poruka glazbe nad kojom traju ljepote pjesničkog veličanstva. Mahalia Jackson nije nikada prodavala svoju umjetnost. Mogla je postati najbogatija pjevačica u domeni spiritualnog navještanja glazbe, ali se zadovoljavala naplatom za goli trud koji joj je omogućavao tek skroman, veoma skroman život. Jednom je o tome rekla: «Moje pjevanje nije profesija. Vidite, prošlo je skoro pedeset godina i ja živim da bih pjevala, i nikada mi nije polazilo za rukom da pjevam da bih živjela».
To je bila i ostala najvjernija odrednica ove žene, istinske sljedbenice milosrđa i pjesnikinje s fanatičnim poimanjem vjernosti. Kada su joj u Las Vegasu ponudili enormnu cijenu novaca da pjeva i zabavlja noćne goste Mahalia je ostala čvrsta i uporna u svojoj vjeri, dosljedna pjesmi za koju je živjela. Ironično je odbila zov primamljive ponude: «Čovječe, ja bih danas trebala biti zaista sretna žena. Ali ja to nisam. Nisam i nikada neću biti dok traje ovo izgnanstvo u braći mojoj. Moja pjesma, moj put i život posvećeni su njima. Bogu i bolu našem. To je teret moje slave, žrtva tužne Mahalije i zavjet pjesmi ovoj u meni. Ja ne mogu pjevati onima koji ne osjećaju ovu glazbu, koji ne poštuju vapaj Gospela i poruke u koju su naši preci položili svoje živote. Hvala vam, ali ja ne služim u domu gdje se toči alkohol. Moje pjevanje je misija na kojoj potvrđujem naš križ, prošlost i crni nemir».
Život i pjesma bili su joj jedno unatoč tome što je nekoliko puta padala od srčanog udara, usred strasti svoje kojoj je robovala dušom i tijelom. Mahalia je pjevala dalje. Padajući na sceni, dizala se u neku svetu visinu u sebi, tražila put ka tajni vječne molitve. A svjetlo kojim je putovala širilo je uvijek nova prostranstva vjerovanja. Ljepote i izazova. Znaci vremena u znaku križa pod kojim su trajale nemirne prošlosti pjesme.
Preživjela je tri srčana udara. Uvijek na sceni, u dolini mraka iza kojeg su vapile otvorene ruke onih koji su trebali njenu pjesmu, koji su se uvijek iznova nadali da će ova sveta molitva pobijediti smrt i vrijeme. No, Mahalia je bila svjesna da neće izdržati opaku opomenu srca, taj umorni mehanizam koji je sve tiše i sve sporije odbrojavao posljednju ariju ranjene sudbine.
Prije šest mjeseci, prilikom zadnjeg koncerta u Njemačkoj, srce je ponovno steglo pjesmu i nesretnu Mahaliju su hitno prebacili u Ameriku. Njezin privatni liječnik tom prilikom je izjavio da Mahalia zauvijek napušta pjesmu. Ukoliko ostane živa više nikada neće smjeti poznatom snagom kriknuti u bol svoje pjesme, jer umorno srce prijeti posljednjom kaznom. Mahalia je bila slomljena, plačući na rukama svojeg supruga Sigismunda, koji je bio jedini svjedok posljednje poruke «crnog slavuja» na izdisaju. Riječi su bile brže od suznog oka koje se neumoljivo sklapalo u vječni mir pjesme: «Ja ću vam uvijek pjevati, dragi moji. Osjećam se tako slabo, tužno i umorno. Do boli umorno. Ali ja vjerujem svojoj pjesmi, svetoj pjesmi moje krvi koja me zove i čeka. Ona će me spasiti opet. Ali još ne mogu. Ne mogu. Sada me pustite da plačem».
Newport – 1958. Tisuće ljudi stoji pod otvorenim nebom, kiša se poput zastora spustila nad mnoštvo koje u ritmu «Didn't it rain» sklapa ruke u pozdrav pjevačici što stoji uspravna, stišava Gospel i šapuće tajanstvenom sakralnošću: «Ovo kao da ne misli prestati. nadam se da nemate ništa protiv ako nastavimo s našom pjesmom». Pljesak. Osamdeset tisuća ljudi, mokrih do kože, skandira ime Mahalije Jackson. Ona je pjevala dalje. I tako svagda. Uvijek.
Nije pitala za cijenu, nisu je zanimali uvjeti, nikada u svojoj karijeri nije iznevjerila niti jedan svoj nastup. Osim dva puta, kada je na otvorenoj sceni pala na koljena, zbog ranjenog srca koje se spremalo na posljednju kalvariju bez povratka.
To je bio zakon strasti ove pjesme, stiha nad kojim će trajati vječni ponori molitve. Umrla je u Chicagu, pokopana u New Orleansu. Ispratilo ju je na desetke tisuća ljudi koje je dostojanstveno stupalo za lijesom žene na čijim usnama sada više nije bilo pjesme. Tu i tamo vrisak Aleluja i skrušena molitva svećenika. Sve ostalo bila je tišina.
A onda se začuo otegnuti zov crnačke himne «Kad sveci marširaju» «Nitko sad nezna moju bol», «Ja vjerujem», «Moja priča», «Božja molitva», «Dolazak Isusu», «Ja sam na svom putu», «Prekrasno sutra», «To nije tajna», «Ruke Gospoda», «Isus je uz mene» i «Posljednje milje na tom putu» samo su neki od naslova s njezinih ploča i svakako pjesma «Grad zvan Nebo», najsvjetlija himna u čitavom glazbenom opusu Mahalie Jackson.
Tekstovi o M.J. pripremljeni uz pomoć članka u «Kani» 1972. «Sada i zauvijek...» i tekstova uz gram. ploče.
Izvor: Katolici.org
To je bila i ostala najvjernija odrednica ove žene, istinske sljedbenice milosrđa i pjesnikinje s fanatičnim poimanjem vjernosti. Kada su joj u Las Vegasu ponudili enormnu cijenu novaca da pjeva i zabavlja noćne goste Mahalia je ostala čvrsta i uporna u svojoj vjeri, dosljedna pjesmi za koju je živjela. Ironično je odbila zov primamljive ponude: «Čovječe, ja bih danas trebala biti zaista sretna žena. Ali ja to nisam. Nisam i nikada neću biti dok traje ovo izgnanstvo u braći mojoj. Moja pjesma, moj put i život posvećeni su njima. Bogu i bolu našem. To je teret moje slave, žrtva tužne Mahalije i zavjet pjesmi ovoj u meni. Ja ne mogu pjevati onima koji ne osjećaju ovu glazbu, koji ne poštuju vapaj Gospela i poruke u koju su naši preci položili svoje živote. Hvala vam, ali ja ne služim u domu gdje se toči alkohol. Moje pjevanje je misija na kojoj potvrđujem naš križ, prošlost i crni nemir».
Život i pjesma bili su joj jedno unatoč tome što je nekoliko puta padala od srčanog udara, usred strasti svoje kojoj je robovala dušom i tijelom. Mahalia je pjevala dalje. Padajući na sceni, dizala se u neku svetu visinu u sebi, tražila put ka tajni vječne molitve. A svjetlo kojim je putovala širilo je uvijek nova prostranstva vjerovanja. Ljepote i izazova. Znaci vremena u znaku križa pod kojim su trajale nemirne prošlosti pjesme.
Preživjela je tri srčana udara. Uvijek na sceni, u dolini mraka iza kojeg su vapile otvorene ruke onih koji su trebali njenu pjesmu, koji su se uvijek iznova nadali da će ova sveta molitva pobijediti smrt i vrijeme. No, Mahalia je bila svjesna da neće izdržati opaku opomenu srca, taj umorni mehanizam koji je sve tiše i sve sporije odbrojavao posljednju ariju ranjene sudbine.
Prije šest mjeseci, prilikom zadnjeg koncerta u Njemačkoj, srce je ponovno steglo pjesmu i nesretnu Mahaliju su hitno prebacili u Ameriku. Njezin privatni liječnik tom prilikom je izjavio da Mahalia zauvijek napušta pjesmu. Ukoliko ostane živa više nikada neće smjeti poznatom snagom kriknuti u bol svoje pjesme, jer umorno srce prijeti posljednjom kaznom. Mahalia je bila slomljena, plačući na rukama svojeg supruga Sigismunda, koji je bio jedini svjedok posljednje poruke «crnog slavuja» na izdisaju. Riječi su bile brže od suznog oka koje se neumoljivo sklapalo u vječni mir pjesme: «Ja ću vam uvijek pjevati, dragi moji. Osjećam se tako slabo, tužno i umorno. Do boli umorno. Ali ja vjerujem svojoj pjesmi, svetoj pjesmi moje krvi koja me zove i čeka. Ona će me spasiti opet. Ali još ne mogu. Ne mogu. Sada me pustite da plačem».
Newport – 1958. Tisuće ljudi stoji pod otvorenim nebom, kiša se poput zastora spustila nad mnoštvo koje u ritmu «Didn't it rain» sklapa ruke u pozdrav pjevačici što stoji uspravna, stišava Gospel i šapuće tajanstvenom sakralnošću: «Ovo kao da ne misli prestati. nadam se da nemate ništa protiv ako nastavimo s našom pjesmom». Pljesak. Osamdeset tisuća ljudi, mokrih do kože, skandira ime Mahalije Jackson. Ona je pjevala dalje. I tako svagda. Uvijek.
Nije pitala za cijenu, nisu je zanimali uvjeti, nikada u svojoj karijeri nije iznevjerila niti jedan svoj nastup. Osim dva puta, kada je na otvorenoj sceni pala na koljena, zbog ranjenog srca koje se spremalo na posljednju kalvariju bez povratka.
To je bio zakon strasti ove pjesme, stiha nad kojim će trajati vječni ponori molitve. Umrla je u Chicagu, pokopana u New Orleansu. Ispratilo ju je na desetke tisuća ljudi koje je dostojanstveno stupalo za lijesom žene na čijim usnama sada više nije bilo pjesme. Tu i tamo vrisak Aleluja i skrušena molitva svećenika. Sve ostalo bila je tišina.
A onda se začuo otegnuti zov crnačke himne «Kad sveci marširaju» «Nitko sad nezna moju bol», «Ja vjerujem», «Moja priča», «Božja molitva», «Dolazak Isusu», «Ja sam na svom putu», «Prekrasno sutra», «To nije tajna», «Ruke Gospoda», «Isus je uz mene» i «Posljednje milje na tom putu» samo su neki od naslova s njezinih ploča i svakako pjesma «Grad zvan Nebo», najsvjetlija himna u čitavom glazbenom opusu Mahalie Jackson.
Tekstovi o M.J. pripremljeni uz pomoć članka u «Kani» 1972. «Sada i zauvijek...» i tekstova uz gram. ploče.
Izvor: Katolici.org
Poslednja izmena od urednika: