Luidji Pirandelo

[besherat]

Luidji Pirandelo ( 1867 - 1936 ) je prozaik,najvazniji dramski pisac italijanske moderne knjizevnosti. Rodjen je u Agridjentu na Siciliji,i, uz Djovanija Vergu predstavlja najvaznijeg pripovjedaca sicilijanskog podneblja. Briljantni novelist i romanopisac " Izopstena ", " Jedan, nijedan i stohiljaditi, dramaticar " Sest lica trazi pisca ", " Veceras improvizujemo ", docarao je jednako istorijsku dramu zivopisnog ostrva, kao i psiholoski profil ljudi koje je nevesela istorija i surova stvarnost oblikovala na sasvim osoben nacin. 1934 g. Pirandelo dobija Nobelovu nagradu.

" Pokojni Matija Paskal "

Prica o bjekstvu, novom identitetu, o ljudskoj usamljenosti i jednom pomjerenom svijetu napacenog ostrva.Roman je autoru donio veliku slavu i preveden je na vise jezika. Matija Paskal ima otpor prema staticnim drustvenim i porodicnim normama.Bjezi od porodice i izdaje sopstvenu osmrtnicu, mijenja identitet i zapocinje novi zivot. Obiluje interesantnim dogadjanjima iz Matijinog zivota, fino zacinjeno humorom.Neobicno pisano i interesantno djelo koje vrijedi procitati.

..."Ulozio sam nistavnu sumu, a dobio oko 11ooo lira! Odavno nisam u rukama imao toliko novca i ova suma mi se ucinila pozamasnom. Ali docnije, kad sam se setio ranijeg zivota, osetio sam se strasno ponizenim. Zar sam se toliko ponizio sto sam dve godine radio u knjiznici i pretrpeo niz nedaca?
Odjednom je dusu poceo da mi razjeda novi otrov. Gledao sam novac na krevetu:"Hajd',vrli covece, krotki bibliotekaru, hajd', vrati se kuci i ovom blagom zajazi glad udove Peskatore. Ona ce pomisliti da si ga opljackao i odmah ce prema tebi osetiti najdublje postovanje. Ili ,bolje, otputuj u Ameriku, kako si ranije bio naumio, ako ti se to postovanje ne cini dostojnom nagradom za tvoj veliki trud. Sad bi, ovako snabdeven, imao uslova za takvo putovanje. Jedanaest hiljada lira! Kakvo bogatstvo!

.." Mozda bih mogao da malo pristojnije odenem svoju zenu, koja ne samo sto vise nije nastojala da mi se dopadne,vec je, naprotiv, izgleda, cinila sve da mi omrzne, posto je ceo dan isla po kuci neocesljana, bez prsluka, u papucama i u haljinama koje su joj visile na sve strane. Mozda je smatrala da se za ovakvog muza, kakav sam ja, ne vredi doterivati? Uostalom, posle teskog porodjaja, koji je umalo nije stao zivota, nikad vise i nije bila potpuno zdrava. Inace je svakim danom postajala sve osornija i to ne samo prema meni, vec prema svima. Zato sto je bila ogorcena i patila od nedostatka prave, iskrene ljubavi, strasno se opustila i razlenila. Cak nije mogla zavoleti svoju devojcicu, rodjenu sa sestricom, koja je umrla posle nekoliko dana. Rodjenje tog deteta za nju je znacilo poraz, jer je posle nje nepunih mesec dana Oliva dobila lepog naprednog muskarcica, bez nekih teskoca i posle lake trudnoce. A uz to su i sve one neprijatnosti i trvenja do kojih dolazi kad se nemastina kao krupna nakostresena crna macka scucuri na pepelu pogasenog ognjista, doprinela da nam oboma zajednicki zivot postane nepodnosljiv. Da li bih mogao sa jedanaest hiljada lira povratiti mir u svome domu i probuditi ljubav koju je udova Peskatore ugusila u samom njenom zacetku?


Čitala sam i " Pokojnog Matiju Paskala ", koje je jako interesantno djelo i " Pazi, snima se ",koje mi se manje sviđelo.

 

[besherat]

Juče sam pročitala njegove pripovijetke:

" Ljekareva dužnost "
" Bjekstvo "
" Sve za bolje "
" Naše uspomene "
" Goli život "
" Još jedan "
" Izvjesne dužnosti "
" Gore i dolje "
" Drugi sin "
" Ti se smiješ "
" jedan glas "
" Superior stabat lupus "
" istina "
" Znameniti pokojnik "
" Klopka ".

Sve pripovijetke, koje ssu izdvojene u ovim sabranim djelima , knj.1, odišu jedinstvenim ritmom, a to je - tragedija pojedinca. Dinamično gradi situacije u kojima likove dovodi od idile do tragedije, od iluzija do beznađa. Mijenjajući ritam priče, čini je uzbudljivom, a lična tragedija postaje opšta. Posljedice se šire u talasima, obuhvatajući i gutajući više ličnosti.
U prvoj priči " Ljekareva dužnost ", idila srećne porodice i zadovoljne žene , ruši se u jednom momentu i mijenja sve. ragedija, preljuba, ubistvo, samoubistvo. Ljekar spašava nevjernog muža, ali gle paradoksa, spašava ga da bi otišao na robiju, da bi živio s pečatom srama, koji je bacio na čitavu porodicu. Lična tragedija se pojačava patetikom, željom ranjenika da okonča svoj život.

Dodato posle 13 Sati 2 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

LUIĐI PIRANDELO : " IZABRANA DJELA - PRIPOVIJETKE

L.Pirandelo: " Naše uspomene "

" Mislim da je ovo jedan od najbolnijih utisaka, možda najbolniji, kad ga osjeti onaj ko se vraća poslije mnogo godina u rodno mjesto: vidjeti kako vlastite uspomene padaju u prazninu, kako nestaju jedna po jedna, iščezavaju, uspomene koje žele da obnove život, a ne nalaze više sebe u mjestima, jer izmjenjeno sjećanje ne uspijeva da dade tim mjestima realnost što su ih prije imala. Ne po sebi samima, nego po ličnosti."
( 74 str. )

" GORE I DOLJE " LUIĐI PIRANDELO

" Ali izvinite ! Ako čovjek može tako shvatiti i pojmiti svoju beskrajnu malenkost, šta to znači? Znači da on shvata i poima neizmjernu veličinu vasione! Kako se dakle, prema tome, može čovjek nazvati malim?
- Mali,mali...- govoraše profesor Sabato kao iz neke bezmjerne udaljenosti.
A Lamela, sve razdraženiji:
- Vi se šalite! Mali? Ali mora da je u meni neka sila, shvatate li? Nešto od ovoga beskraja, jer inače ne bih o njemu ništa znao, kao što ne zna ova moja cipela, uzmimo, ili moj šešir. Nešto od ovoga beskraja, jer ako upravim ovako oči zvijezdama, evo, otvara se uvaženi profesore, to nešto se otvara i postaje, kao ništa, neizmjernost prostora u kome s kreću svjetovi; svjetovi, kažem čiju strašnu veličinu osjećam i shvatam je. Ali kome pripada ta veličina? Meni, dragi profesore. Jer je osjećanje moje! Kako dakle možete reći da je čovjek mali, kada je u njemu tolika veličina?
( 134 str .)

- Ah, kako ti rasuđuješ? Tu si stao? Nastavi samo svoje rasuđivanje; kakvo značenje ima to što govoriš? To znači da je čovjek velik samo tada kad se pred beskrajem osjeća i saznaje malim, i da nikada nije tako mali, kao kad se osjeća velikim! To je značenje! A kakva ti utjeha i pomoć mogu doći od toga, to jest od saznanja da je čovjek osuđen na to svirepo očajanje: vidjeti kao veliko ono što je maleno - sve naše stvari, ovdje, na zemlji - a kao maleno ono što je veliko, zvijezde?
( 135 str. )