Lov na zle duhove

Član
Učlanjen(a)
17.04.2009
Poruka
4.299
Lov na zle duhove


dthumb.php


Gadarinski posednut čovek je trčao po grobnicama, udarao se o kamen, izazivajući užas svojom nečovečanskom silom. Ali posle toga kako je legion demona izašao iz njega, našli su ga odevenog i pri zdravoj pameti dok je mirno sedeo pored Spasiteljevih nogu. Da li danas ima mnogo takvih ljudi, koji posednuti demonskom silom mogu da kidaju lance Verovatno, nema. Medjutim i pored svega poklonici autobusima odlaze na “molitvu kod starca”. U čemu je smisao isterivanja demona? I kada mu treba pribegavati? Dopisnik “NS” je pokušao da istraži to pitanje sa svih strana, pa se i sam uputio da prisustvuje tom činu.

Nešto nevidljivo i zastrašujuće

Dolazeći za molitvenu pomoć, može se dospeti na specifičnu službu, koja može da vas porazi: krici, dreka, zgrčena lica, grčevi na podu sa penom na ustima. Sveštenik takodje može da se ponaša neobično: “Stavivši bolesnog na kolena, otac mu daje da pije svetu vodu sa krsta. Ako se demon pritom javlja na neki način, onda sveštenik staje nogama ili seda na bolesnika, zaklinjući demona” (Iz pisma koje je stiglo u redakciju sajta “Pravoslavlje i svet”). I nešto slično može da desi ne u nekom dalekom manastiru, već u samom centru Moskve.

Natalija K., ikonopisac-restaurator, nam je ispričala, kako je svrativši u jednu od crkava u prestonici, da bi sa ocem nastojateljem razgovarala o nekim pitanjima vezanim za posao, i odstojavši službu, sa čudjenjem shvatila da više ne može da izadje na ulicu jer su vrata crkva već bila zatvorena. Na njene oči su dvojica snažnih oltarnika uzeli pod mišku ženu koja je do tada mirno stajala, doveli je do amvona, i sveštenik je počeo da joj čita neke molitve. I tada je u crkvi počelo da se dešava nešto što je Natalija osetila prvi put u životu: kosa joj se dizala na glavi od užasa. Ona se kao i ostali vernici, u strahu molila na kolenima, ne smejući čak ni da podigne oči i pogleda tamo gde je udaralo i gnusnim tananim glasom pištalo neko biće. U to, da glas koji je dolazio od žene, ne može da pripada čoveku, nije bilo nikakve sumnje. Natalija je rekla da je nisu uplašile konvulzije koje je ta žena imala, pa čak ni sadržaj onoga što je ponavljala. Plašilo ju je očigledno prisustvo beskrajno zlog bića koje je apsolutni čovekov neprijatelj. Prisustvo, koje donosi tugu i uninije. Od svega što je videla Nataliji je ostao krajnje težak utisak, koji je prema njenim recima nimalo nije ukrepio u veri. I dan-danas ne želi da se seća toga. Postavlja se logično pitanje – kakva je to pojava i kako se treba odnositi prema njoj?

Opunomoćeni i samozvanci

Tema ekzorcizma i zaklinjanja je bila aktuelna i u apostolskim vremenima. U “Delima svetih apostola” (19:13-16) nalazimo priču o tome, kako su sedam sinova jevrejskog prvosveštenika Skeve, uvidevši kako apostol Pavle izgoni demone, odlučili i sami da to probaju. “Zaklinjemo vas Isusom, Koga Pavle propoveda”, - rekli su, a kao odgovor su čuli: “Hrista znam, i Pavla takodje, a ko ste vi?” I posednuti je nasrnuo na njih, surovo ih pretukao, pocepao im odeću i sam razjurio svu sedmoricu po ulici.

U odnosu prema savremenim činovima izgonjenja zlih duhova u Crkvi nema jedinstvenog mišljenja. Svjatijejši Patrijarh Aleksej II je osudjivao učestulu praksu služenja tih službi. Arhimandrit Jovan (Krestjankin) je savetovao čoveku koji je posednut zlim duhom, da se češće pričešćuje i da odlazi na Jeleosvećenje: “Čin izgonjenja zlih duhova je – čin, a Jeleosvećenje je jedna od sedam Tajni Božijih. Češće pristupajte pričešću i Jeleosvećenju...I to će vam biti pomoć – i suprotstavićete se zlu” (Pisma arhimandrita Jovana (Krestjankina). 8. izd., dop: Sveto-Uspenski Pskovo-Pečerski muški manastir, 2008).

Doktor bogoslovije, profesor MDAiS Aleksej Iljič Osipov u svojoj knjizi “Put razuma u traganju za istinom” ukazuje na sledeće: u oceni slučajeva egzorcizma neophodno je pre svega rukovoditi se mišljenjem svetih otaca, a oni tvrde, da takvim opasnim delom mogu da se bave izuzetno sveti ljudi, koji ne samo da su pobedili strasti u sebi, već su i od Boga dobili odgovarajući dar. U poslanici Klimenta Rimskog (I vek) “O devstvenosti” asketama-egzorcistima se preporučuje: “...posećivati posednute zlim duhovima i citati im molitve. Zaklinjite ih postom i molitvom, a ne lepim rečima, već kao muževi, koji su od Boga dobili dar isceljivanja”. Avva Pitirion kaže: “Ko želi da izgoni zle duhove, treba prvo da se očisti od strasti: jer koju strast ko pobedi, tog demona može i da izgoni”.

Pritom, prema rečima svetih otaca, zli duhovi mogu da imitiraju strah pred “starcima” koji čitaju molitve za njihovo isterivanje, da ih javno nazivaju svetima, uvodeći u obmanu i same “starce” i prostodušne vernike. Rezultati demonske laži su plačevni. Prep. Jovan Kasijan Rimljanin zbog toga upozorava: “Zli duhovi čine čuda, kako bi čoveka učinili nadmenim, te da on počne da veruje da poseduje čudesan dar da bi ga naveli na jos čudesniji pad. Oni stvaraju scenu da gore i beže iz tih tela, u kojima su prebivali, tobože zbog svetosti tih ljudi, čiju necistotu oni znaju”. Desio se već veliki broj tragičnih slučajeva sa onima koji su prošli tu fazu isterivanja demona, - piše profesor Osipov. – I možemo samo duboko da žalimo što se ništa ozbiljno ne radi po pitanju te pseudocrkvene delatnosti”.

Danas se u nekim regionima sprovode takve delatnosti. Naprimer, u Sumskoj eparhiji parohijskim sveštenicima je zabranjeno da služe čin izgonjenja demona bez blagoslova rukovodećeg arhijereja. Kako su nam objasnili u eparhijskoj upravi, takva odluka je doneta zbog toga što su se ti činovi izgonjenja demona pretvorili u svojevrstan turistički biznis – ocrkovljeni preduzimači su počeli da organizuju poklonička putovanja u manastire, u kojima se praktikuje egzorcizam.

Služba kao služba, ništa posebno

Postoji i potpuno suprotna tacka gledišta. Njeni privrženici ne stupaju u javnu polemiku, već prosto sami rade egzorcizam, kao naprimer arhimandrit German (Česnokov) u Sveto-Trojickoj Sergejevoj lavri. On to radi po blagoslovu patrijarha Pimena i duhovnog sabora Lavre. Nisam uspeo da porazgovaram sa ocem Germanom, već sam morao da preuzmem intervju koji je otac dao za časopis “Trud” 2002. godine. U njemu on kaže da ne vidi ništa posebno u služenju egzorcizma: “Služba kao služba, svaki sveštenik, koji je dobio blagoslov episkopa (ali nikako ne manje od toga), ima pravo da se time bavi”.

Možda istina svaki vernik treba s vremena na vreme da se uputi na takvu duhovno-higijensku proceduru? Jer smo svi nesavršeni i strasti nam nisu strane. A svaka strast je – demonsko svojstvo. I tako sam i ja odlučio da “odem na egzorcizam”. Potrudio sam se da ozbiljno – s verom, strahopoštovanjem i nadom na pomoć da pristupim čitanju nada mnom molitve za izgnanje zlih duhova.

Nisu odmah počeli egzorcizam, već je propoved trajala dva i po sata. Bio je to svojevrsni kratki kurs katehizacije s objašnjenjem, Ko je Hristos i kako treba živeti: “Volite jedni druge, opraštajte, ustupajte jedni drugima, trpite jedan drugoga, dajte milostinju jedan drugome, perite noge jedni drugima, a sebe uvek ukoravajte, ukoravajte. Samo tada ćete poći istinskim putem ka spasenju”.

Crkva Jovana Preteče je potpuno puna. Ljudi pažljivo slušaju. Ima medju njima i mladih, dobro odevenih parova, a ima i tipičnih starica. Šta ih je dovelo ovde? Ljudi koji su stajali pored mene su se složili da odgovore na nekoliko pitanja. Jedna žena je došla jer smatra da ima urok, i dovela je i ćerku sa sobom – “njoj je takodje korisno, od bolesti”; drugi je opet dovezao ženu da bi je ubedio da se venčaju. “Treba znati svoje korene, svoju veru”, - objasnio mi je. “A da li ste češće na egzoriczmu ili na pričešću?” – upitao sam. “Češće smo na egzorcizmu”, - bio je odgovor. A njegovog prijatelja sam upitao: “A da li se spremate da nešto promenite u svom životu posle egzorcizma?” – “A šta da menjam? Ja se normalno odnosim prema Pravoslavlju kao prema veroispovesti”.

Na kraju je počeo egzorcizam. Otac German je sve pomazivao svetim uljem, kropio vodicom, kadio i čitao molitve iz trebnika. Ceo čin je bio relativno miran, ako izuzmemo nekoliko kričećih i ričućih glasova. Posle službe je otac German davao ljudima da celivaju krst i u trenutku celivanja lagano bi bosiljkom dodirnuo čoveka po licu. “Tako, svi ste došli? Ne? A ti si došla u pantalonama?! U-u-u, grešnica”, - kroz šalu se ljutio otac German na ženu u dzinsu i s osmehom bi je potom pokropio svetom vodicom. Služba je trajala oko pola sata. Ako je suditi po vremenu koje joj je posvećeno, ona ustupa po važnosti mesto propovedi koja joj je prethodila.

Posle službe nisam primetio nikakve promene na sebi, sem sto me je malo zabolela glava. Možda zato što nisam imao dovoljno vere...

Ne prihvataj, ali i ne osudjuj

Kako u jednoj te istoj Lavri mogu da budu autoritetni praktikujući egzorcist, kod koga na egzorcizam dolazi po 700 ljudi, i autoritetni protivnik egzorcizma, čiji napori pokreću čitave eparhije na zabranu egzorcizma? Za objašnjenje smo se obratili rektoru PSTGU protojereju Vladimiru Vorobjevu.

- Zbog čega je egzorcizam tako popularan?

- Od duboke prošlosti, od paganskih vremena, postojala je predstava o tome, da opštenje sa duhovnim svetom zavisi isključivo od “posvećenosti”, od poznavanja nekih tajni, skrivenih od svih ostalih. To je – prelest. Gospod naš Isus Hristos je utvrdio učenje o tome, da je za spasenje neophodna istinska vera, sjedinjenja s ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Blagodat Svetog Duha je moguće primiti u sebe samo onda, kada čovek uzme na sebe podvig pokajanja, očišćenja svog srca od strasti, podvig ispovedanja svoje vere u istinitog Boga. A za magiju nije potreban nikakav podvig: da se novac za neka volšebna dejstva – i to je sve. I zbog toga su savremeni ljudi prijemšiviji magiji, nego da idu u Crkvu. Čak i oni, koji su primili hrišćansku veru, često u crkvu donose magijske predstave o duhovnom životu. Takvim vernicima nisu važne hrišćanske vrline, već to preko kog ramena je upalio sveću, kako se okrenuo, kako se poklonio itd. Traganje za posebnim starcima, svetinjama ili “egzorcizmom”, možda nema ničeg preosudjujuceg u sebi, ali je loše ako to zamenjuje unutrašnje duhovno delanje, ako je to forma – uprošćene vere, u kojoj je težište smešteno negde van, a ne nalazi se unutar sopstvenog srca.

- Šta je to posednutost?

- To je potpuna zarobljenost čovekove volje od strane nečastive sile, pri čemu on uopšte više ne može da upravlja sobom. Takva posednutost često nastaje na osnovu psihičke bolesti. I zato psihijatri-ateisti tvrde da je posednutost – prosto psihička bolest, gde je potrebno lecenje lekovima, a ne isterivanje zlih duhova. U drevno vreme je postojala druga krajnost. Tada se nije znalo šta je to psihička bolest, te su sve psihičke bolesnike i epileptičare smatrali posednutima. S tačke gledista verujućeg čoveka psihički bolesnik je posebno pogodan objekat za napad zle sile, jer obično ne može da joj se suprotstavi. Ali i medju duševnim bolesnicima se mogu sresti veoma smireni, blagodatni ljudi.

- Kako razlikovati posednutost od psihičke bolesti?

- Posednutost je često povezana sa učinjenim teškim grehom, a pored toga ona može da se ispolji u patološkom, neshvatljivom stremljenju ka zlu ili porobljenosti zlom. Ona se takodje ispoljava u neadekvatnoj reakciji na svetinju. Naravno, može se reći, da se sve uklapa u sliku psihičke bolesti. Ali poznati su slučajevi, kada čovek nije znao za prisustvo svetinje, te je dolazilo do napada. To govori o tome, da zaista postoje ne samo psihičke bolesti, već i stanja posednutosti.

- Šta je to egzorcizam?

- To je bogoslužbeni čin, koji se sastoji od citanja psalama, kanona, posebnih molitvi, Svetog Pisma. Smatra se da egzorcizam može pozitivno da utiče na stanje posednutog čoveka. Takav pogled nije nov. Naprimer, u Velikom trebniku svetog Petra Mogile, izdatom u XVII veku, nalazi se čin od 12 zaklinjućih molitvi. U savremenim trebnicima takodje postoji taj čin. U činu oglašenja, koje prethodi krštenju, takodje postoje takozvani egzorcizmi, to jest, izgnanje mračne, zle sile. Sveštenik kaže: “Zabranjujem tebi svelukavom, i nečistom i skvernom, i omraženom duhu silom Isusa Hrista, Koji ima svaku vlast na nebu i na zemlji, koji je rekao gluvom i nemom demonu: izadji iz čoveka...”

- Po čemu se ti egzorcizmi razlikuju od magijskih zaklinjanja?

- Crkva se nikada nije bavila nikakvim vračanjem. Iako za nas postoje svete reči, naprimer ime Božije, postoje svete molitve. Može se moliti sopstvenim rečima, a mogu se izgovarati molitve, koje su napisali drevni svetitelji. Kada izgovaramo svoje molitve iz sveg srca, i molimo se sa verom i ljubavlju, time se duhovno suprotstavljamo zloj sili. U molitvi zadobijamo blagodatnu Božiju pomoć u borbi sa mračnim duhovnim svetom. Upravo učešće srca, nasša vera i vernost Bogu, želja da budemo s Bogom, molitva za pomoć čoveku koji strada predstavljaju sadržaj naših dejstava i naših reči, kada izgonimo nečistu silu iz oglašenih ili posednutih.

Sve pravoslavne tajne se savršavaju po principu, izraženom Hristovim rečima “po veri vašoj neka vam bude” (Mt. 9, 29). Čak iako smo odslužili tajnu, u potpunosti ispunili činodejstvo, izgovorili sve reči, uvek ostaje pitanje koliko će ta tajna biti delotvorna? Naprimer, pričešćujući se Svetim Hristovim Tajnama, uvek se molimo da nam Sveto Pričešće ne bude na sud ili na osudu zbog toga što se nikada ne osećamo dostojnima ili potpuno spremnim za njega. Čak iako je ono pravilno izvršeno, njegova delotvornost zavisi pre svega od Božije volje i od stanja čovekove duše. Nikakva tajna se ne može služiti nasilno nad čovekom. Uvek je potrebno saučešće, sinergizam.

S te tacke gledišta treba oceniti to, sto se dešava pri egzorcizmu. Ako posednut čovek ili psihički bolesniik hoće da ga odvedu na egzorcizam i da se tamo sveštenik pomoli nad njim, onda molitva može da bude uslišena. Ako on to ne želi, ima li smisla vući ga nasilno na egzorcizam, da bi se nad njim nešto služilo? Iz žitija svetih, iz opita crkve je poznato da je bilo takvih slučajeva, ali isključivo za ljude koji su bili potpuno posednuti, to jest za ljude koji nemaju nikakvu slobodu volje i sami već ništa ne mogu da žele, kao ni da se pričeste niti ispovede. Tada ljudi koji ga okružuju, videvši očajno stanje takvog čoveka, odvode ga čak i nasilno kod svetog čoveka. U žitiju prepodobnog Sergeja se kaže da su zli duhovi već na putu k njemu napuštali posednute. A u žitiju svetog pravednog oca Jovana Kronštatskog postoje svedočanstva o velikom broju slučajeva, kada su kod oca Jovana dovodili posednutog, koga su jedva mogli da zadrže nekoliko zdravih muškaraca. Otac Jovan bi mu izlazio u susret sa rečima: “Imenom Gospoda Isusa Hrista tebi govorim, izadji iz njega”. Dešavalo se da je posednuti čak čupao kosu svetitelju, ali je on svojom plamenom molitvom izgonio demona, i posednuti bi bio isceljen. To su opisali mnogi svedoci. Šta su to neke volšebne reči? Naravno da ne. Takvu od Gospoda obećanu vlast nad zlim duhovima imaju sveti ljudi.

U šta se uzadmo – na neki čin ili na to, da izvršilac tog čina ima neku posebnu vlast nad nečistom silom, neki duhovni dar? U drugom slučaju čin nije ni potreban. Prepodobni Sergej i otac Jovan Kronstatski su izgonili demone bez ikakvih činova. Ako je stvar u činu, onda se postavlja pitanje magije.

- A ako čovek koji nije svet pokuša da služi egzorcizam?

- On rizikuje da upadne u stanje sedam sinova judejskog prvosveštenika Skeve, opisano u “Delima”. Šta može da radi običan sveštenik? On može sa smirenjem da se pomoli za bolesnika ili posednutog, a nikako da sebe smatra egzorcistom. Sveštenik može i treba da se moli za sve bolesne. Ali treba da shvatimo da je naša molitva slaba. Mi možemo da prinesemo svoju veru, ljubav, smirenje, da se kajemo i molimo Gospoda za pomoć. Ako se sveštenik tako bude molio, on tada može da čita bilo koje molitve iz trebnika. I bezuslovno je uvek dobro otići kod takvog dobrog i smirenog sveštenika. Ako on pak umisli da može da izgoni demone, i da ima vlast nad njima, onda je to verovatno put opasne prelesti. U svim tim takvim prefinjenim sutuacijama nije teško razabrati stvari, i bolje je ne suditi brzo.

- Da li sveštenik treba da uzme poseban blagoslov za to?

- Uvek je korisno tražiti blagoslov za teško delo. Ali ne može se reći da je on obavezan. Sveštenik dobija od episkopa dar služenja tajni. U vreme krštenja, naprimer, sveštenik i oglašava, i zaklinje, i izgoni demone. Pored toga, svešteniku se daje trebnik, i u njemu se nalazi čin zaklinjanja zlih duhova. Trebnik može da koristi svaki sveštenik bez dodatnog blagoslova episkopa.

- Kako mirjani treba da se odnose prema egzorcizmu?

- Ta pojava je oduvek postojala. Nije u našoj vlasti niti da je ukinemo, niti širimo. Savetovao bih da se ne iznose kategorički sudovi. Svaki slučaj je individualan. Navešću vam jedan primer. Jedan veoma poznati starac je živeo pored drugog podvižnika, koji je bio poznat u celoj Rusiji kao egzorcista. I starac nikoga nije slao kod njega na egzorcizam, ali nikoga nije ni osudjivao niti je kome zabranjivao. I ja bih se pridržavao takvog stava.


Izvor: Manastir Lepavina
 
Natrag
Top