Ljubica Cuca Sokić

Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
174
LjUBICA-CUCA SOKIĆ


Slikarka Ljubica Cuca Sokić poslednja velika umetnica iz generacije koja je izmedju dva svetska rata uvela srpsku umetnost u tokove pariske škole rodjena je 9. dec.1914.god u Bitolji.Gimnaziju je završila u Beogradu a u Pariz odlazi 1936.god.i naredne tri godine živi usavršava se i izlaže tamo.To je bilo vreme kada su veliki pariski slikari kao što su Matis, Pikaso i Brak imali svoje izložbe na koje je ona odlazila i zbog kojih je kasnije težila da sve što hoće iskazuje likovnim sredstvima.
U Beograd se vratila 1939 i priredila prvu samostalnu izložbu u umetničkom paviljonu.Postavljena je za profesora na Akademiji likovnih umetnosti 1948 i ostala do 1972., a 1965 izabrana je za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti(SANU).
Njen opus je brojao nekoliko hiljada dela,a kredo u umetnosti joj je bila harmonija,a u životu skromnost,nenametljivost,samokontrola,samodisciplina.
Potpuno posvećena umetnosti do kraja života povremeno je radila ilustracije za dečije knjige i skice za filmove,a u kasnijim godinama je eksperimentisala sa novim materijalima i radila kolaže.
Zahvaljujući njenoj samoinicijativi formiran je odbor koji je trebalo da reši pitanje zapuštenih beogradskih legata.Pre nekoliko godina to je i učinjeno ali ona nije bila zadovoljna rezultatom.Zato je ostavila testament u kojem poklanja svoja dela muzejima širom Srbije.
Svoja najbolja dela nije prodavala .Ljubomorno ih je čuvala i sklanjala u ormane.
Ostaće zapamćena kao jedan od najpoetičnijih srpskih intimista sa rafiniranim osećajem za boju i jedinstvenom lakoćom crteža i osećajem za formu.
Poslednju izložbu imala je 9.dec prošle godine u Kulturnom centru Vršca na svoj 94-ti rodjendan.Sve što je tokom svog dugog života naslikala,zaveštala je muzejima u Beogradu,Požarevcu,Kragujevcu,Kraljevu,Kruševcu,Sm.Palanci. "Na svim slikama piše gde će šta da ide,to je zapisano u mom testamentu",rekla je u intervjuu koji je dala kada joj je Politika povodom 90-tog rodjendana priredila izložbu u svojim prostorijama.

Facebook.com/pages/Ljubica Cuca Sokić
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
ZNAMENITE SRPKINJE

Ljubica Cuca Sokić: U 38. godini postala član SANU

Učila je od Zore Petrović, čiji je atelje u potkrovlju Kolarčeve zadužbine i nasledila. Usavršavala se u Parizu, ali se vratila Beogradu

EzDFOhR.jpg


U SRPSKU akademiju nauka i umetnosti ušetala je kao treća žena slikar. Učinila je to sasvim tiho. Možda još tiše od svojih velikih prethodnica, Katarine Ivanović i Zore Petrović. A imala je samo 38 godina... Ljubica Cuca Sokić bila je omiljena među kolegama, poštovana među studentima, voljena među ljubiteljima umetnosti. Govorili su joj kako njene slike umiruju, a ona da i njima, kao i svemu što radi, pristupa sa neizmernom čestitošću. Nikada se nikome nije zamerila, pa i kada je imala na koga i zašto da se ljuti, radije je ćutala, nego ružno govorila.

Ljubica je rođena 9. decembra 1914. godine u Bitolju. Prvi svetski rat je odredio mesto njenog rođenja, jer se zbog njega njena trudna majka Ruža sklonila iz Beograda u Makedoniju, a potom u Niš. Oca Manojla, novinara i vlasnika "Pravde", koji se povlačio preko Albanije, nije videla do četvrte godine. Kasnije se prisećala kako je saonicama došao do njihove kuće, padao je sneg, a ona je samo stajala na prozoru i gledala ga zbunjeno. Prišao joj je, zagrlio je i podigao uvis, a ona mu je tiho rekla: "Ja tebe znam sa slike".

Nežni i topli roditelji su je puštali da leti na krilima bezbrižnog detinjstva. Devojčica koja još nije znala da piše, crtala je po trotoaru, na papiru i tarabi. Tek što je položila malu maturu, pažnju joj je 1930. godine privukao oglas u novinama, poziv na prijemni ispit za Umetničku školu. Znatiželjna Cuca odlazi da proba, a iz zgrade izlazi kao primljena učenica, koju je komisija jednoglasno proglasila vanredno talentovanom. Prisećala se kasnije kako ju je slikarstvom najverovatnije "zarazila" Zora Petrović, njena nastavnica crtanja u Drugoj ženskoj gimnaziji.

- Blok pod miškom, čas crtanja, Zora Petrović, šetnje sa njom - bile su to Ljubičine asocijacije na trenutke koji su je uveli u svet slikarstva, a da toga nije bila ni svesna.

PryfoPT.jpg


Zorin atelje u potkrovlju Kolarčeve zadužbine je nasledila 1960. godine, što joj je, kako je priznala, bio najsrećniji dan u životu, jer deceniju i po pre toga nije imala prostora za rad. Do njega je dva puta dnevno dolazila od obližnje Makedonske ulice, u svetlobraon kaputu i sa beretkom na glavi tokom hladnih dana. Pored nje je radila Beta Vukanović, kod koje je završila nastavnički tečaj, posle kojeg se usavršila na akademskom kod Ivana Radovića. Potom je 1936. godine, gladna znanja i željna promena, krenula tamo gde sve vri od umetnosti - u Pariz. Stigla je na dan Sezanove retrospektive, pa je sve vreme provela u galeriji. Tri godine je radila, učila i stvarala u gradu na Seni, izlagala sa grupom jugoslovenskih slikara, u kafanama sretala mnoge umetničke "gromade" poput Pikasa, družila se sa Levijem, atelje delila sa Borom Baruhom... Ali, vratila se Beogradu i počela da radi na prvoj samostalnoj izložbi slika, grafika i crteža, koja je organizovana u Umetničkom paviljonu "Cvijeta Zuzorić", a tamo je kasnije često izlagala.

Profesor Jovan Bijelić je njoj i njenim kolegama sa klase predložio da osnuju grupu, kako bi im slike lakše stizale do galerija. Tako je nastao "Deseterac" ili "Desetoro", ali pojedini članovi su stradali u Drugom svetskom ratu. Nemci su već na početku okupacije proterali Ljubicu i njenu porodicu iz Vlajkovićeve ulice u Beogradu i tu se više nikada nije vratila, jer su joj dom posle rata oduzeli komunisti. Sa tugom, ali bez trunke mržnje, pričala je kasnije kako joj je u toj kući ostalo mnogo uspomena, pa i knjiga "Alisa u zemlji čuda", koju joj je majka čitala kada je bila mala.

Ljubica je volela decu i ilustrovala knjige za njih u "Poletarcu" i "Pioniru", govorila je da su oni najiskreniji kritičari. Uživala je da gleda studente na Akademiji likovnih umetnosti, gde je predavala od 1948. do 1972, ali nikada nijednog nije želela da izdvoji jer je verovala da je svako od njih poseban. Kada su već stasali u slikare, imala je običaj da na izložbama razmenjuje slike sa njima. Govorila im je da je Ivo Andrić bio u pravu kada je rekao da zavidi slikarima na sreći da budu usamljeni i nezavisni.

Volela je da se vraća Parizu, ali je na svojim slikama najviše pokazivala ljubav prema Beogradu. Na platnu i sa kičicom u ruci svedočila je o njegovim lepotama, koje su se neretko mešale sa sremskokarlovačkim, jer je bila očarana ovim mestom.

Nikada nije zasnovala porodicu i nije se kajala zbog toga, zato što je njen kredo bio da zbog jedne ljubavi čovek mora da se odrekne druge. A, ona je izabrala slikarstvo i bila mu je odana do poslednjeg dana. Umrla je u 95. godini, 8. januara 2009, sahranjena je na Novom groblju u Beogradu. Sve što je stvorila zaveštala je muzejima i galerijama širom zemlje.

NAGRADE

KADA je 1995. godine dobila nagradu iz fondacije "Vladislav Ribnikar", priznala je da je bila srećna i da joj je telefon tog dana zvonio kao nikad pre. Dve godine pre toga ju je obradovala "Vukova nagrada", a u njenoj biografiji su ispisane još Gran pri Prvog bijenala jugoslovenske minijaturne umetnosti, priznanje "Boža Ilić" i mnoga druga državna i lokalna.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Put ka apstrakciji Ljubice Cuce Sokić

Izložba „Put ka apstrakciji - Legat Ljubice Cuce Sokić u Kući legata" biće otvorena u Galeriji Kuće legata u sredu 4. maja u 19 časova.

v0WMXRE.jpg

Ljubica Cuca Sokić u ateljeu

Izložba na nekoliko nivoa govori o stvaralaštvu Ljubice Cuce Sokić, pogotovo o onom delu koji predstavlja njen istup u polje čiste geometrijske apstrakcije koji se dogodio krajem pedesetih, tokom šezdesetih i trajao do sredine sedamdesetih godina. Mnogi kritičari slažu se u tome da se ovaj period, poznat i kao nefigurativna faza, smatra i njenim najznačajnijim periodom.

ZN40Nxa.jpg

"Uspravna sa tirkiz plavom"

Njen iskorak u svet apstrakcije, naročito, predstavlja izuzetan pomak kojim je dosegla vrh srpske i jugoslovenske umetnosti svoga vremena, čistoću, raspevanost, i oslobođenje posle koga ništa više nije bilo isto, pa ni povratak predmetu i figuri, koji se kasnije neminovno dogodio. Izložba predstavlja svojevrsno sondiranje ove faze, uvid u sam postupak razgradnje, dekomponovanja predmeta koji je bio i ostao polazište svih njenih dela. Poredeći na izvestan način njeno delo sa delom nekih od predstavnika geometrijske apstrakcije kod nas, govori o sličnostima i različitostima, o specifičnoj „očovečenoj“ geometriji i pristupu sa „ženskim dodirom“, jednoj vrsti delanja “iz sebe“ i, shodno tome, izdvojene pozicije u svetu umetnosti svoga vremena.

6KeeXlV.jpg

"Enterijer" (1965)

Uz zbirku Kuće legata, deo ove izložbe su značajne pozajmice od ustanova kojima je Ljubica Cuca Sokić takođe zaveštala svoje slike testamentom iz 2009. godine. Autor izložbe i kataloga je Ana Popović Bodroža, viši kustos. Izložba će trajati do nedelje 29. maja.

Izvor: Blic Online
 
Natrag
Top