Kriza i gubitak identiteta

Član
Učlanjen(a)
30.11.2011
Poruka
1.872
Kriza i gubitak identiteta





Velike promene, čak i pozitivne kao što su venčanje, zaposlenje, rođenje deteta, a naročito negativne, proizvode neku vrstu krize, a to može da bude i kriza identiteta. Za "Život plus" govori Marjan Tošić, psiholog i psihoterapeut u Savetovalištu za brak i porodicu



U normalnim okolnostima malo ko je svestan svog identiteta

U normalnim okolnostima malo ko je svestan svog identiteta. O njemu se ne razmišlja. Međutim, na nekim životnim prekretnicama, od kojih se prve javljaju u doba puberteta, možemo doći u situaciju da se zapitamo ko smo, čemu težimo, da počnemo da promišljamo o identitu, o svojim vrednostima...
Ako potraje taj period tokom kojeg je narušen osećaj kontinuiteta između onoga šta smo bili, šta smo sada, ali i zamišljanja o tome šta ćemo tek postati, govorimo o krizi identiteta, a u krajnjoj liniji i o gubitku identiteta.

Kakve situacije nas mogu navesti da uđemo u tuđu kožu koja nikada ne može biti toliko udobna kao sopstvena, da preuzmemo nečiju ulogu kao da je naša, o tome govori Marjan Tošić, psiholog i psihoterapeut u Savetovalištu za brak i porodicu u Beogradu, ali najpre pojašnjava da je identitet doživljaj sopstvene celovitosti i posebnosti u određenim socijalnim ulogama, ali i u životu uopšte.
Ne možemo da imamo osećaj identiteta bez osećaja posebnosti, niti bez osećaja integriteta, kako u nekom konkretnom kontekstu, tako i tokom životnog razvoja.

24-tema--mala.jpg


* Kako prepoznati pouzdane znake krize identiteta?
- Znaci krize identiteta su anksioznost, zbunjenost, dezorijentisanost, nesigurnost, potištenost ili, pak, odbrana od takvih uznemiravajućih osećaja, kao što su identifikacija sa drugima, oslanjanje na autoritete, institucije od autoriteta i slično.
Identitet često gubimo posle smrti roditelja. Da li je to zbog toga što tako gubimo jednu od važnih životnih uloga, ulogu ćerke ili sina, koju imamo još od rođenja?
- Gubitak roditelja je jedan od primera gde može doći do gubitka identiteta, uglavnom privremenog, ali kod nekih ljudi se posledice takvog gubitka mogu produžiti. To je veći ili manji psihološki udarac za nas, s obzirom da su roditelji najznačajnije osobe u našem formiranju. Ali, slična kriza može da nastane i zbog gubitka neke druge bliske osobe.

* Može li se reći da se slično reaguje i kada se odvajamo od roditelja, kada se, na primer, zbog udaje napušta roditeljski dom?

- Tu je, takođe, reč o velikoj promeni u životu, a velike promene često proizvode i osećaj gubitka identiteta. Kada odjednom nestanu važni potporni stubovi u našem životu, mogu nastati velike promene u našem doživljaju sebe, odnosno u doživljaju našeg identiteta. Tada se pokreću različiti snažni mehanizmi adaptacije na novu situaciju, dolazi do brzih velikih promena u našim prioritetima, sistemu vrednosti, reorganizaciji života, sistemima potpore, i sve to zajedno proizvodi promene u našem doživljaju sebe, u našem identitetu.

* Pod kojim još okolnostima dolazi do odricanja od samog sebe? Kako tome doprinose stres i traumatična iskustva?
- Naravno da stres i traumatična iskustva imaju veze sa “odricanjem od samog sebe” i sa gubitkom identiteta. Zajedničko za stres i traume jeste da su to za nas ugrožavajuća iskustva. A kada smo ugroženi mi rizikujemo da se “odreknemo sebe”, da pobegnemo od neke bolne istine i tako se udaljimo i od sebe, od svog “pravog ja”. Postoji jedna mudra izreka: “Poželeo si da budeš neko drugi. To znači da napuštaš osobu koja si ti!”.

24-tema--mala2.jpg


* Dokazano je da nezaposlenost prouzrokuje osećanje bespomoćnosti i gubitak identiteta. Glavna kriza, kažu, nastupa šest meseci posle gubitka posla... Kako se manifestuje?
- Potrebno nam je neko vreme pre nego što stvarno shvatimo svu dubinu nekog gubitka. U početku smo u fazi šoka, koji nas na neki način anestezira, ali posle određenog vremena počinjemo da uviđamo pravu dimenziju neke promene. Tada osećamo strah, zabrinutost, potištenost, osećaj gubitka volje, ali neke ljude gubitak posla može snažno da motiviše, da pokrene duboke i skrivene snage u njima, i oni tada otkrivaju neke svoje sposobnosti za koje nisu ni sami znali. Pojedinci tek u takvim kriznim situacijama iskoriste tu, za njih do tada nevidljivu šansu, i otkriju preduzetnički duh u sebi.

* Događa se da svoju suštinu vezujemo uz neku osobu ili prostor, pa da preseljenjem ili posle raskida veze, osećamo da smo izgubili deo sebe. Da li je i tada reč o krizi identiteta?
- Tačno je da i u takvim situacijama može doći do krize identiteta. To su neke od tih velikih i naglih promena o kojima smo govorili, naročito ako ih opažamo kao ugrožavajuće. Velike promene, čak i one "pozitivne" kao što su venčanje, zaposlenje, rođenje deteta, a da ne govorimo o negativnim, proizvode niži ili viši nivo stresa, neku vrstu krize koja traži novu adaptaciju na nove životne okolnosti. Jedan od ishoda takvih velikih promena može biti i ono što nazivamo "kriza identiteta".

* Da li je izgubljen identitet zauvek izgubljen? Kako ga je moguće vratiti?
- Nije dobro ako osećaj gubitka identiteta traje dugo, a naročito je loše ako je taj identitet zauvek izgubljen. Na sreću, zdrav organizam, zdrava ličnost, sposobna je da se oporavi od osećaja gubitka identiteta, brže ili sporije.
U procesu tog oporavka važno je osloniti se na druge stubove podrške, uključujući i psihološku pomoć, a najvažnije je prepoznati i priznati promenu koja nam se dogodila. Jer, ako okrenemo glavu od sopstvene bolne neprijatne istine, time okrećemo glavu od svojih osećanja, tj. od jednog važnog dela svog bića.
Otuđujući se od jednog dela svog bića, mi gubimo svoj identitet. Tada se uglavnom događaju dve stvari: ili se osećamo poraženim, zbunjenim i anksioznim, ili tražimo svoj identitet van sebe u nekoj ličnosti, instituciji ili autoritetu.

* Deca se identifikuju sa roditeljima, tinejdžeri sa glumcima i pevačima, navijači sa klubom, religiozne osobe sa crkvenim božanstvima. Verovatno se lako gubi tlo pod nogama ako se pokaže da je uverenje bilo pogrešno?
- Naravno. Lažni identitet nas najpre spašava velike praznine i bola, ali onda sve više počinje da pokazuje svoj glavni nedostatak: on nikada ne može da zameni onaj divan osećaj kada se osećamo dobro u svojoj koži, kada istovremeno osećamo i svoju posebnost i svoju celovitost, kada smo mi - mi, iako smo možda ranije doživeli razne traume, stresove i gubitke. Ako prihvatimo sve te neprijatne doživljaje, ako "priznamo ono što jeste", ako isplačemo svoje bolne istine i gubitke, onda ćemo se ponovo vratiti sebi, biti iskusniji, ali svoji.

* Pojedinci svesno biraju i negativan identitet. Šta ih na to tera, u kakvim situacijama, šta žele time da postignu..?
- Kao što možemo da stremimo ka ljubavi i dobru, možemo stremiti i ka mržnji i želji za uništenjem. U krizi identiteta možemo pokušati da se zaštitimo okretanjem ka dobrim ili lošim vrednostima, idolima, autoritetima, ideologijama ili institucijama. Naravno, pitanje šta je dobro, a šta zlo, često puta nije lako rešivo.

Da bismo ilustrovali pojavu gubitka identiteta, možemo uzeti primer koji nam je svima dobro poznat. Identitet prosečnog građanina ove sredine bio je povezan sa pripadnošću zemlji koja je bila cenjena u svetu, koja je gajila dobre odnose sa velikim silama, osećali smo da lako prelazimo granice drugih država, da smo dobrodošli, da smo primer dobro rešenih međuetničkih odnosa, itd. Sve to zajedno proizvodilo je doživljaj relativno zadovoljnog i ponosnog građanina jedne male ali otvorene i cenjene zemlje.

Zatim su došle brze i velike promene, ratovi, sankcije, raspad institucija i naš identitet građanina se promenio. Za relativno kratko vreme prosečan građanin sa ovih prostora bio je građanin jedne mnogo manje zemlje, sa nerešenim pitanjem granica, traumatizovan, satanizovan u međunarodnoj zajednici, osiromašen, razočaran u mogućnost promene... To je primer za gubitak jednog identiteta koji smo dugo imali, primer za krizu tog identiteta i primer za promenu identiteta.
Mi nikada ne možemo povratiti stari identitet, jer se mnogo toga zauvek promenilo oko nas, ali iz ove krize identiteta možemo da izađemo gradeći jedan novi identitet. Od svih nas zavisi kakav će biti novi identitet građana ove zemlje. Postojali su i postoje rizici da se ode na lošu stranu, a postoji i šansa da se ode na dobru.

* Može li kriza identiteta da bude i zdrava, shvaćena kao šansa za preokret u životu?
- Nema velike promene u razvoju u ličnosti kojoj nije prethodila neka vrsta krize dotadašnjeg identiteta. Da bi se ličnost reorganizovala na drugačiji način, ili da bi se dogodila promena u sistemu vrednosti, ili da bismo stekli neki novi identitet, neophodna je manja ili veća kriza dotadašnjeg identiteta, dotadašnjeg sistema vrednosti ili organizacije ličnosti. U tom smislu je tačno da nema nove šanse za preokret u životu bez neke vrste krize dotadašnjeg "statusa kvo".

* Identitet, očigledno, nije jednom za sva vremena dat, zar ne?

- Slažem se. Iako možemo reći da, pod normalnim okolnostima, osoba, grupa, pa i zajednica, ima svoj identitet na svakom nivou svog razvoja, taj identitet nikada nije statičan i nepromenljiv. I kada se desi da bude uzdrman, privremeno izgubljen ili poremećen, on se, posle oporavka, nikada ne vraća u potpuno isto stanje. Identitet se neprestano razvija, postepeno i neprimetno, ili se menja naglo, prolazi kroz buran period promena, posle neke krize. Da pretpostavimo, što je samo hipotetički, da u razvoju osobe nema velikih kriza - identitet se i tada razvija i menja. On nikada nije isti. To večito "traganje za sobom" poznata je tema mnogih umetničkih dela, ali i nekih naših klijenata. To je taj proces ličnog rada na sebi, traženje odgovora na večito pitanja "Ko sam ja, u stvari?".









Izvor: Novosti
 
Natrag
Top