Šta je novo?

Koliko su nam ruke vezane?

Član
Učlanjen(a)
26.04.2011
Poruka
277
Ponekad kad zavirim u dubinu duse osecam da sam mogla uraditi i vise i bolje i za sebe i za druge....
Koliko su nam ruke vezane?
Ko nam to brani da rasirimo krila?
Ko nas to sputava,da li sredina,finansije,vera,nacija,granice......um?
Samo nebo je granica? da li je tako i kome?:???:
 
MODERATOR
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.466
Ruke su nam vezane onoliko koliko ih sami vežemo. A to, manje-više, svi činimo iz raznih pobuda i razloga: nekada je to strah, nekada interes, nekada stid, nekada mržnja, nekada ljubav... U suštini, to pitanje je povezano sa pitanjem slobode pa i hrabrosti, a sve to opet sa sredinom u kojoj živimo i pravilima koja važe u toj sredini.
Ne može čovjek raditi sve što bi želio, jer najčešće njegove želje ne korenspondiraju u punoj mjeri, sa pravilima i normama društvene zajednice, pa se s toga može reći i da nam osjećaj odgovornosti nekada veže ruke.
Kao što rekoh to je pitanje usko vezano sa pitanjem slobode, a kao što znamo, apsolutna sloboda ne postoji niti može postojati i ona je uvjek ograničena pravima i slobodama drugih.
 
Član
Učlanjen(a)
13.02.2010
Poruka
4.075
Slažem se Jurivaka s tobom..Postoje mnogo i mnogo stvari koje bi neko želeo da uradi za svog života samo kada bi to mogao..Ali, nekoga sputava strah od neuspeha, nekoga strah od društva u kome se nalazimo, ali u suštini sve se to svodi na hrabrost i koliko je neka osoba spremna da rizikuje da bi dobila ono što želi..
 
Član
Učlanjen(a)
14.04.2011
Poruka
128
Ruke nam nisu nimalo vezane, ono šta jest vezano je sve drugo unutar nas.
I ne toliko vezano percepcijom ograničenja djelovanja od strane društva, mišljenja drugih, itd. koliko nedostatkom želje, volje i srčanosti, inspiriranosti. Onog osnovnoga, od čega sve drugo počinje.
Nikakva izvanjska norma nema veće vrijednosti od naše vlastite životne norme. Znači, nije problem u ničemu vanjskom, već u onom unutrašnjem. Fatalizma i nemogućnosti nema dok sami tako ne kažemo. Il nam neke teže pouke života tako ne kažu, pa mi prihvatimo. Opet smo mi oni koji prihvaćaju i slažu se, i odustaju. Il zaboravljamo bit kreativni i iznaći drugo rješenje, bit borci na vlastitom frontu.
I zaboravljamo se igrati, i to dobro igrati, poput velikih igrača.


Inače, velika je greška nastojati pomoći ili čitavom svijetu ili nikome. Pa otuda izvući rezignaciju i eventualno kakav plemeniti patos. I gledat sebe ili kao još jednog od patnika svijeta, ili kao nedovoljno dobru osobu, i ne radit ništa. Treba nastojati pomoći svijetu, a dio njega je svaki čovjek na kojeg naiđeš, a i ti sam. To samo jest pomoć čitavom svijetu.

Druga velika greška je slaganje sa konvencijom vremena, tipa - imam već toliko i toliko godina, i nema smisla da npr. tražim ili se izučavam za neki drugi posao, koji volim. Uvijek ima smisla sve šta ima smisla. Život je jedan, i sve šta radiš u njemu, u njemu je. Ako već npr. ne možeš sa 50 upisati likovnu akademiju (iako ne vidim zašto ne pokušati), možeš ići na tečaj slikarstva, ili se učiti sam. Ako je bit slikanje, uvijek se može ostvariti, na već neki način. Ovo je banalan primjer, i mjesto njega može stajat bilo koji drugi.

Najveća greška je gledati stvari kao svršene. I misliti o vrijednostima kao o svršenima. Nikad nećeš bit toliko dobar, vješt, ostvaren itd. koliko možeš bit po svojim potencijalima. Niko nikad neće bit zgotovljeno savršen. Jedino savršenstvo jest nastojanje. Bivanje po istinskim, potpunim trenutcima. To je jedino stvarno, jedino gdje čovjek i vrijednosti postoje, i uvijek iznova dostupno, šta je najbolje od svega. Čovjek ne postoji kao zbir istaknutih momenata ili razdoblja svog života, već u svim trenucima tog života. Nikad nije kasno za postojati točno onako kako bi trebalo.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
26.04.2011
Poruka
277
Slazem se sa svima vama,i upravo sto se ne mirim sa postojecim,smatram da moze vise i bolje,samo je pitanje kako i kad.Mnogo opravdanja covek trazi i nadje,ali sa odredjene vremenske distance vidi da je moglo i drugacije.Da li je bitna ta vremenska udaljenost da bi u celini sagledali situaciju i doneli bolju odluku?Zasto nekad zelimo i tezimo perfekciji a nekad se zadovoljimo nekim minornim rezultatima?
 
Član
Učlanjen(a)
21.07.2011
Poruka
11
San zasnovan na iluziji je iluzija ali san zasnovan na realnosti je zamisljena realnost. Tesla je umeo da sanja snove zasnovane realnoscu. Ocigledno.
Danasnji covek (ne znam kako je bilo pre 1000 ili vise godina) je pun iluzija koje mu nudi i namece drustvo, cak se i samo drustvo zasniva izmedju ostalog i na odredjenim iluzijama pa je zato takoreci nemoguce da neko rasiri krila i poigra se apsolutnom realnoscu. Mnoga nasa ubedjenja i predrasude ako ih imamo, su iluzije od kojih su nam mnoge zapravo nametnute a da toga nismo ni svesni.
 
Top