Kavkaski ovcar

Hoyas
LEGEND
Učlanjen(a)
06.06.2009
Poruka
21.085
Kavkaski ovcar

ellipse18941578.gif




ko.jpg



Kao i za sve autohtone pasmine, za kavkaskog ovcara skoro je nemoguce utvrditi ne samo ime selikcionera rase, nego i narod, koji je ovu rasu stvorio. Uz to ne postoje ni dostoverne podatci o nastanku ove rase.
Kavkaski ovcar je jedna od najstarijih pasmina, koja vodi poreklo od molosoidnih pasa sa Tibeta. Pretpostavlja se, da je predak svih molosa - tibetski dog, rasa stara nekoliko hiljada godina. Po prvi put u literaturi tibetski dog se spominje 1121. godine.

Pretci danasnjih molosa su stigli iz Azije sa mnogobrojnim nomadskim plemenima, vojskama, trgovackim karavanima. Osvajali nove regione, potomke ovih pasa se ukrstavali sa domacima psima. Tako su menjali svoj oblik i sticali karacteristicne rasne osobine, po kojima su se danas razlikuju.

To, sto su pretki kavkaskog ovcara stigli iz Azije, sto podtvrdjuje i karaktiresticna za azijske pse gradja - masivna glava, mocan kostur, a takodje izuzetne borbene osobine i hrabrost u borbi sa zverima.
Tradicionalno ova rasa se koristila za cuvanje stada od divljih zveri. Uz to, psi ove rase uspesno se koristili i kao cuvare. U literaturi prvi put se srece opis rada ovih pasa u turskoj vojsci i cuvanju tvrdjava i lagera 1765-1774 godine. Za vreme osvajanja Kavkaza Rusijom, bio izdat i specialni ukaz, koji naredjivao koriscenje ovih pasa za cuvanje svih tvrdjava.
Pocetkom 30-tih godina proslog veka kavkaski ovcari sa uspehom poceli da se primenjuju i u savetskoj vojsci i kao cuvare na drzavnim i industrijskim objektima u Rusiji.

Sam naziv "kavkaski ovcar" govori o regionu porekla i raspostranjenosti ove rase, ali, u stvari on je mnogo veci. Od davnina, ovi psi su pratili i cuvali stoku na teritiriji od kavkaskih planina do samog Iranskog zagorja.

Zbog geografske izolovanosti pojedinih delova ogromnog prostora, razlika u reljefu i klimi, bilo je formirano nekoliko tipova kavkaskih ovcara, koji se medjusobno dosta razlikuju.
U stepskim predelima Azerbejdzana, stepama oko Volge i u prikumskim regionima uslovi zivota ljudi i nacini koriscenja ovih pasa su potpuno drugaciji, nego na centralnom Kavkazu i Gruziji. Znaci, psi, koji prate i cuvaju stoku na stepskim ravninama, morali su da budu dosta krupni i snazni da bi pobedili u borbi sa zverima, ali nesto lakse gradje, duzih nogu, krace dlake i vrlo idzrzljivi, zbog suve i zarke klime, velikih suvih prostranstva, koji su zahtevali od gonica stoke svakodnevne dugotrajne seobe.
U planinskim predelima, gde pasnjaci zauzimaju relativno malu povrsinu, a pronalazenje vode ne predstavlja problem, formirao se drugi tip kavkaskog ovcara. To su psi snaznog i snazno-grubog tipa gradje sa masivnim kosturom, teske glave, sa dobro razvijenom dlakom i podlakom. Uglovi ekstremiteta su dosta otvoreniji, kosti udova su kraci, grudni kos veceg obima, a telo je izduzenije.
Kroz vekove ova rasa je bila izlozena i prirodnoj i takozvanoj "narodnoj" selekciji. Time se objasnjava bezbroj vrsta i podvrsta, karakteristicnih za odredjeno mesto, pa cak i selo. Prvi pokusaji ruskih kinologa da opisu i sistematizuju tipove i podtipove kavkazaca su bili sprovedeni uskoro posle zavrsetka gradjanskog rata i nastavljeni pocetkom 30-tih godina. U to vreme je zapocet ozbiljan selektivan rad sa ovom rasom.
Ruski kinolog N.A.Iljin u svojoj knjizi "Genetika i selekcija pasa"(1932.g.) spominje kavkaske ovcare "ahalcihskog" i "tusinskog" tipa, kao i "pse bazena reke Terek". E.A.Molj opisuje tip stepskih pasa i pse u podnozju Severnog Kavkaza, naglasavajuci njihovu razliku u odnosu na pse Zakavkazja.
A.P.Mazover (1954) pise: "Najbolji kavkaski ovcari se nalaze u Gruziji; njih odlikuje mocan kostur. Najkrupniji su izmedju svih tipova kavkaskih ovcara. Glava je pravilna, tipicna. Jednobojni su i dugodlaki, sto daje tim psima efektan izgled i lepotu. Index velicine je oko 104-106. Ali u poslednje vreme zbog seobe na zimske pasnjake u Azerbejdzan doslo je do odredjenog mesanja tipova ovih pasa i pojave tipicnih azerbejdzanskih pasa sa karakteristicnom bojom i gradjom.
U Azerbejdzanu se razlikuju dva tipa kavkaskih ovcara: prvi je nalik gruzijskim psima i nastao je uz njihovo ucesce. Taj tip moze da se sretne u planinskim predelima Azerbejdzana. Drugi tip je prisutan u stepskim krajevima i snazne, ali lakse gradje, duzih nogu, kratkodlaki, sa izduzenom suvom glavom. Boja je ridja sa tamnijom maskom, koja retko se srece u drugim regionima. Index velicine je isti, u stepama 100-102.
U Jermeniji psi su slicni gruzijskim, ali sitniji i nesto lakse gradje, njihove kosti ni su toliko jaki. Vise su kvadraticne (102-105), boja je siva ili mrka, dlaka je duga. Ima tigrastih i sarenih (sa flekama tamnijih boja na osnovnoj beloj boji) pasa.
Psi Dagestana su snazne, ponekad grube gradje. To su krupni psi sa pravilnim oblikom glave i dobro razvijenim kosturom, po tipu gradje slicne su stepskim psima. Prevladjuju kvadraticni psi (100-103) sa dlakom kratke ili srednje duzine. Boje su razlicite, oko 35 odsto sareni su i tigrasti, sto je vise nego u drugim oblastima.

Vrlo interesantan opis kavkaskih ovcara razlicitih tipova daju S.L.Lobozinov i L.A.Morozova u knjizi "Klub sluzbene kinologije" (1987.g.):

GERGETSKI TIP - psi su krupni, uglavnom dugodlaki. Konstitucija je gruba i snazna. Njuska je nesto izduzenija. Zubi su krupni, beli, zagriz je makazast. Psi su sarene boje (fleke su sive i ridje), sa belim okovratnikom, na glavi je bela lisa, njuska je takodje bela, sa sitnim mrljama tamnije boje. Izmedju takvih pasa, koji cine vecinu, ima i onih sa nesto redjom dlakom i sa manje ostrim peramentom.
GARBANSKI TIP - psi su vrlo agresivni i ljuti. Bili su uvezeni u Zakavkazje u posleratnim godinama (1945.) iz Turske zajedno sa kupljenom stokom; konstitucija je gruba, njuska vrlo kratka. Neki psi imaju nadgriz. Svi psi su kratkodlaki, boja ridja, bez maske. Radne osobine dobro izrazene. KAZBEKSKI TIP - psi su mocni, grubog i snaznog tipa, proporcionalno i harmonicno gradjeni. Zubi su krupni, beli, makazastog zagriza, dlaka dobro razvijena, psi su vecinom visebojni - sareni, tigrasti. Radne osobine su dobro izrazene.
AHALCIHSKI TIP - nastao je mesanjem gergetskog, garbanskog i kazbekskog tipa. Psi su
snazni i grube gradje, proporcionalni, dlaka duga. Boja je mrka, bela, krem (boja slame). Svetlije obojeni psi mogu da imaju svetle oci.

Za sve ove tipove je karakteristicna gruba gradja, snazna konstitucija, velika fizicka snaga i izdrzljivost, odsustvo straha u borbi sa zverima, neprobirljivost i prilagodljivost uslovima drzanja, dobra sposobnost ka dresuri i ispunjenju obaveza cuvara stada i imovine.

Takodje treba spomenuti da u nekim mestima, naprimer na teritoriji Iranskog zagorja, koje je istovremeno mesto odomacivanja i kavkaskog i srednjeazijskog ovcara, ove dve rase su se pomesale, sto je dovelo do ukrstavanja i stvaranja novog tipa pasa - hibrida kavkasca i srednjeaziata. U Turskoj, na Anadolskom platou, jedna grana se odvojila i formirala nezavisnu rasu anadolskog karabasa, koja je fenotipski dosta slicna prvobitnoj formi. Osim vec pomenutih gore tipova, postojali su jos i drugi, lokalizovani na teritoriji Osetiji, Ceceno-Ingusetiji i dr.
Na zalost, sve je to bilo ranije. U nase vreme je prakticno nemoguce govoriti o deljenju rase ;Kavkaski ovcar na odredjene tipove zbog toga sto je u mestima istorijskog nastanka ove rase ostalo vrlo malo cistokrvnih primeraka, koji su sacuvali najbolje kvalitete svog tipa. To se desilo iz vise razloga. U prvoj polovini XX veka pocelo je intezivno "osvajanje Kavkaza": gradili su se novi gradovi, putevi, fabrike, razvijao se turizam. Novi ljudi su doneli sa sobom nove tradicije i kulturu. U tesko dostupnim planinskim predelima naglo je pao broj divljih zveri, sto nije moglo da ne promeni stanje autohtonih rasa pasa. Pocela je da se gubi kultura uzgoja ove drevne pasmine. Zajedno sa doseljenicima su se pojavili i psi novih, ranije ovde ne vidjenih rasa. Kavkasce su ukrstali sa "dosljacima", najvredniji genofond rase se gubio cesto bez povratka. Negativno je uticala i nova direktiva Sovjetske vlade "O borbi sa psima-lutalicama", izdata pocetkom 50-tih godina.
Naravno, ostala su jos mesta, gde se mogu pronaci primerci kavkaskih ovcara, gajeni u cistoj rasi u uslovima njihovog prirodnog zivota, ali takvih mesta ostaje sve manje. Naprimer, u Pjatigorsku i Severnoj Osetiji stanje kavkaskih ovcara je dosta mnogobrojno, ali karakteristicno je sto deo te populacije i jesu cistokrvne jedinke, drugi deo je vrlo blizak srednjeazijskom ovcaru, a treci deo poseduje ubedljive tragove ukrstanja sa psima drugih rasa.
To se objasnjava i migracijama razlicitih naroda Kavkaza u vreme masovnih represija, kad su oni bili deportovani u Srednju Aziju i Kazahstan. U godinama rehabilitacije (krajem 50-tih) mnogi od njih su se vracali i dovodili sa sobom pse srednjeaizjskog porekla, koji su se pomesali sa preostalim kavkascima.
Interesantan momenat je to sto su posle Drugog Svetskog rata najbolji psi iz Gruzije, Jermenije i Azerbejdzana bili izvezeni sa Kavkaza i predani vecinom u vojnu odgajivacnicu "Krasnaja Zvezda". Ali vecina tih prelepih zivotinja, na zalost, je sluzila za stvaranje nove rase "moskovski cuvar", a ne za selektivan rad sa rasom "kavkaski ovcar".
Svoj "doprinos" su doneli i borbe pasa, sto je na Kavkazu jedna od nacionalnih tradicija. S razvojem komunikacija poceli su da pristizu na Kavkaz i sredneazijati, i druge borbene rase, koje su se siroko koristili za dobijanje hibrida, koji imaju najbolje borbene osobine. To se objasnjava tim da hibridi u prvoj generaciji mogu da budu znatno krupniji, fizicki mocniji, dosta agresivniji i izdrzljiviji, nego njihovi roditelji. Ali ovakva praksa se pokazala efektivnom samo za vrlo kratko vreme, jer unistiti genofond jedne rase je vrlo lako, a stvoriti novu rasu vrlo tesko. Kao rezultat ovakvih eksperimenata gubi se ceo redosled vrednih osobina rase, takvih, kao genetki nasledjivano iskustvo borbe sa vukovima i drugim zverima, menja se karakteran tip nervnog sistema. Hibridi kavkaskog ovcara sa psima drugih rasa tesko se adaptiraju, nezgodni su za drzanje, a i opasni u svakodnevnom zivotu; a da ne spominjemo i to, sto je eksterijer takvih jedinki promenjen do neprepoznatljivosti, a hibridi II i III generacije tesko mogu da zadovolje bilo koje kriterijume i standarde.
I na kraju treba reci, daleko je od toga da na danasnji dan svi "izvorni" psi imaju "cist" pedigre i pustanje takvih zivotinja u priplod zahteva veliku opreznost. Pse "kulturnog" uzgoja, na zalost, tesko, a skoro je nemoguce, uvrstiti u neku od navedenih tipova, pogotovo, sto uzgoj pasa po ovim tipovima nikad se nije sprovodio. I o kakvim izvornim psima moze da ide rec, kada su samo iz Moskve i Moskovske oblasti u poslednjih 20-30 godina bezbroj stenadi i odraslih pasa kulturnog uzgoja bio izvezen na Kavkaz, gde su i oni vec doprineli stvaranju "novih tipova".
I ne treba odmah svrstavati vidjenog psa na izlozbi ( krupnog, dobro odlakanog i sa dobrom glavom ) u "gruzijski tip", a kratkodlakog, viseg na nogama, uskog u prsima - u "stepski". Ovde treba govoriti o uspesnoj selekciji ili o cistoj sreci u prvom slucaju i o promasaju u drugom.
Ali bez obzira na to, sto danas rasa "kavkaski ovcar" ima status "kulturne rase", tj. njenim uzgojem se bave odgajivaci i klubovi, ona ipak sa lakocom moze da bude svrstana "prelazne" forme (izmedju izvornih pasa sa Kavkaza i kulturnih rasa, koji je covek stvorio). Ipak i dan danas za priplod se uzimaju i zivotinje bez pedigrea, a samo sa potvrdom, izdatom od strane administrativnih organa nekog sela ili oblasti. Za prelazne forme karakteristicno je neujednacenost strukture rase: jedan njen deo se odrzava selekcijom, a drugi jos uvek se nalazi u izvornom stanju. Kulturne rase opstaju iskljucivo zahvaljujuci radu coveka i degradiraju se, ako taj selektivan rad prestaje. Uzgoj tih rasa je baziran na unapred planiranoj selekciji, karakterna je i fenotipska slicnost "proizvoda". Izvorni psi su se formirali spontano, uglavnom prirodnom i takozvanom "narodnom" selekcijom, cesto je bio zastupljen vrlo tesan inbriding (incest). Oni nisu toliko zavisni od coveka kao psi kulturnih rasa, nego su samo orijentisani na njega, kod njih je vrlo izrazen polni demorfizam (razlika izmedju muzjaka i zenke).
Predstavnici ove rase u Rusiji i danas dosta se medjusobno razlikuju, genetska naslednost pojedinih osobina nije jos sasvim stabilna. Zbog toga treba zesce sprovoditi takve selektivne metode, kao odstranjivanje od repordukcije nezadovoljavajucih primeraka, zesca kontrola kvaliteta legala i sl. Pre svega je neophodno stvoriti "jezgro" rase, odnosno pse koji su stvarno dostojni i odgovaraju zahtevima standarda, pozeljnim radnim osobinama i temperamentom, imaju u sebi krv poznatih i proverenih priplodnjaka. Takodje treba iskljucivati iz uzgoja pse, koji su liseni borbenih i radnih osobina, nesposobnih za cuvanje imovine i vlasnika, plasljivih i suvise flegmaticnih ili neuroticnih.

Analiza savremenog stanja rase kavkaski ovcar govori o stabilnom porastu popularnosti ovih pasa. Kavkaski ovcari su zasluzili postovanje - kako profesionalaca, tako i ljubitelja ove rase i nesumnjivo zauzeli prvo mesto u Rusiji u rejtingu pasa-cuvara i zastitnika. Njihova popularnost stalno raste i u Evropi i SAD. Specificnosti ove rase su: stabilan karakter, uravnotezen temperament i dosad neprevazidjene cuvarske odlike.

Vlasnici kavkaskog ovcara nikad ne treba da zaborave kako su ovi psi vekovima vodili nezavisan, cak i poludivlji nacin zivota, ispunjavajuci zadatke cuvara i borca sa zverima. Za osnovu selekcije nije sluzila lojalnost prema coveku, sto je slucaj kod "civilizovanih rasa", vec sposobnost ka samostalnom obavljanju svojh obaveza u prirodi . Takva sredina diktirala je zesce kriterijume, od kojih je glavni bio potpuno i konacno odrastanje i sazrevanje jedinki istovremeno sa dostignucem polne zrelosti.
Za razliku od vecine rasa pasa koji stasavaju uz coveka i dozivotno iskazuju elemente juvenilnog ponasanja (karakteristicnog za stene), kavkasci kad sazru, izgradjuju svoj odnos prema coveku po zakonima copora pasa. Taj "mentalitet copora" mora da postane osnovni pojam za shvatanje i upravljanje ponasanjem odraslog kavkasca.
Vlasnik kavkasca mora da zna, da on sam postaje clan "copora" i zauzima u hjerarhijskoj lestvici odredjeno mesto, koje mora da bude samo prvo, tj. mesto lidera. Svako drugo mesto za vlasnika je nedopustivo. Odraslom kavkascu nije potrebna roditeljska briga, upoznavanje sa spoljnim svetom on nastavlja samostalno. Kad se okonca decija zavisnost, nestaje potreba za igrom, gubi se poverenje prema strancima. Pas ponovo procenjuje fizicki i moralni potencial clanova"copora" i pocinje da se bori za sto visi socijalni polozaj.
U to vreme svi clanovi porodice vlasnika kavkaskog ovcara moraju da budu spremni za ovaj period. Ne sme da se tolerise agresija mladog psa prema clanovima porodice. Svaka pojava agresivnog ponasanja mora da bude prekinuta od clana porodice prema kojem je ispoljena. U ocima psa dominantan je onaj, koji uzvraca udarac. Uz to odgovor mora da bude dosta snazan i da traje do potpunog prestanka agresije od psa.
Postoje psi sa jako izrazenim genetski predodredjenim liderskim kompleksom. Ako govorimo o zivotu takvog psa pored coveka, to mozemo govoriti samo o miroljubivoj koegzistenciji i liderstvu u pojedinim slucajevima, a nikako o potpunom potcinjavanju. Ali cak i jedinki bez jako izrazenog genetskog kompleksa dominacije se vrlo tesko potpuno potcinjuju coveku usled svoje samostalnosti i nezavisnosti.
Kod kavkaskih ovcara agresivno ponasanje i zloba pocinje da se ispoljava otprilike od osmog meseca starosti. Sa 17 meseci formiranje aktivno-odbrambene forme ponasanja se zavrsava. Od tog perioda nivo izrazeno aktivno-odbrambena forma ponasanja ostaje nepromenjliva do kraja zivota. Uzrast od dve godine je kraj, posle kojeg nema smisla ljutiti se na psa zbog razvijanja zlobe. Ni u kom slucaju nije dopusteno da vlasnik sam drazi svog psa. To mora da radi iskljucivo iskusan dreser.

dresura-kiev.jpg

Odnos pasa prema deci nije jednostavan. Ima slucajeva velike pivrzenosti pasa prema deci. Prema tudjoj deci kavkasci su raspolozeni neutralno. Psi ove rase uopste ne vole da kontaktiraju sa nepoznatima osobama. Pas moze da se ponasa prema detetu kao prema nize stojecem clanu "copora" i to ponasanje lici na odnos odraslog psa prema stenetu.
U grupi zivotinja disciplina se utvrdjuje dosta surovim metodama, ali do takvih mera obicno ne dolazi. Dovoljan je jedan pogled ili slabo podizanje usana da se razigrano stene smiri. Deca takve signale ne razumeju i pas moze da predje na poslednje mere. U tom slucaju dete ce dobiti kratak, ali osetljiv udarac zubima. Napad se nece ponoviti ako dete ostavi psa na miru. Pas se ponasa isto tako i prema svojoj stenadi, i to ne znaci da je on opasan i zao.
Svi strucnjaci, koji su se vise godina bavili ovom rasom, tvrde da kavkasci poseduju skoro neverovatnu sposobnost da razlikuju situacije realne opasnosti za sebe, clanove "copora" ili svoju teritoriji od lazne uzbune i razlicitih imitacija i demonstracija. Zivotna potreba za ocuvanjem snage u prirodnim uslovima njihovog zivota, zajedno sa sigurnoscu u sebe i osecaj sopstvene snage, dovodi do toga da psi retko prelaze granicu neophodne zastite.
Kad ispunjavaju svoje obaveze cuvara, kavkaski ovcari ne uzimaju za cilj ubijanje zrtve za razliku od rasa pasa posebno dresiranih ili pravljenih za to. Karakteristicno ponasanje kavkasca bi bilo - obaranje neprijatelja i visestruko kratkotrajno snazno ujedanje do - prestanka otpora. Grcevit ugriz nije karakteristican za ove pse jer nije efikasan u borbi sa nekoliko protivnika (coporom vukova).
Kod vecine kavkazaca u momentu konflikta motiviranje agesije je veoma jako i ako postoje fizicke prepreke njenom ispoljavanju (povodac, lanac), agresija se preusmerava na bilo koji drugi objekat koji se nalazi u blizini.
Kod pravilno formiranog odnosa izmedju psa i coveka, kavkasci pokazuju veliku privrzenost i odanost vlasniku. To su psi jednog gospodara, provereni zastitnici i cuvari. Oni tesko podnose promenu vlasnika, a nove ljudi nerado prihvataju. Ali cak i u odnosu prema voljenom coveku oni ostaju nezavisni, vole slobodu i ne pokazuju preterane emocije.
Njihova odanost je uzdrzana i cak surova. Ali coveku, koji zauzima prvo mesto u hijerarhiji, coveku-lideru, ovi psi uzvracaju najvisim dokazom svoje odanosti - spremnoscu da ga brane do kraja zivota.
 
Natrag
Top