Šta je novo?

KANON SVETOG PISMA

Učlanjen(a)
21.09.2015
Poruka
1.460
Ne koristimo Atanasijev nego Bozji.
Bog je preko Atanasija sastavio kanon tj. nadahnuo ga je da sastavi kanon.
Atanasije nema nikakvog udela, jer se vec znalo sve unapred.
Nije se znalo unapred medju ljudima, naravno da ima uela pa on je sastavio kanon.To bi bilo kao ka bi rekao da pisci jevandjelja nisu imali udela u pisanju sto je netacno.
Napomenuo sam - objavite zabranu citanja biblije ili placanja poreza na citanje celoj planeti.
Ne zabranjujemo mi nista, covek ima slobodu da radi sta hoce, ali ne smete da zanemarite cinejnice da smo mi koje smatrate ne nadahnutim sastavili po vama bogonadahnuti kanon.
Pitanje je ko ce vas poslusati u svom bezumlju.
Imas brate wikipediu i tamoti sve lepo pise, sekularno drustvo ne interesuje sta crkva uci ono se bavi cinjenicama van crkve i ono tvrdi da je Atanasije tvorac kanona.
 
VIP
Učlanjen(a)
14.07.2011
Poruka
17.663
Podrzavaj tu zabludu - to je tvoja slobona volja.

Kanon je Bozji i za to su dati i istorijski i biblijski dokazi.

Vitlanje biblijom ne spasava - vec primena plana spasenja u licnom zivotu.. Amin!
 
Učlanjen(a)
21.09.2015
Poruka
1.460
Podrzavaj tu zabludu - to je tvoja slobona volja.

Kanon je Bozji i za to su dati i istorijski i biblijski dokazi.

Vitlanje biblijom ne spasava - ve primenjivanje plana spasenja u licnom zivotu.. Amin!
Ja sam ti izneo istorijske dokaze sad ih od tebe trazim, ali ti ih nemas.Evo ponovo:
Razvoj kanona Novog zavjeta je bio viševekovni proces tokom kojeg je između desetina evanđelja, i stotina raznih spisa koji su kružili ranohrišćanskim zajednicama, od strane crkve izabrano četiri evanđelja i još nekoliko poslanica i spisa koji su postali Novi zavet hrišćanske Biblije.

Prvih sto godina, zvanični crkveni spisi sadržali su iskjučivo Stari zavet. Neke knjige koje su kasnije ušle u Novi Zavet su već postojale, ali još nisu bile uzdignute na status kanonisih spisa.[1]

Rasprave o kanonu trajale su tokom nekoliko vekova. Prva dva veka hrišćanstva Biblija još uvek nije bila kanonizovana i mnogi apokrifni spisi su kružili hrišćanskim svetom. Zbirka hrišćanskih spisa koju poznajemo kao Novi zavet uobličena je oko 180-200. godine.[2] Čak ni tokom 3. veka nije bilo usaglašenog kanona niti usaglašene teologije.[3]

Kompletan spisak od 27 knjiga Novog zaveta najranije je zabeležen kod Atanazija Aleksandrijskog 367. godine.[3]

Vas je identican Atanasijevom, ili gresim, ako nije koji je Muratorijev, Pesito?
 
VIP
Učlanjen(a)
14.07.2011
Poruka
17.663
On je postojao pre Atanasija - on ga je samo potvrdiom ubacvsi cetiri knjige za koje se znalo da su pisci apostoli, a kasnije crkva ubraja i otkrivenje za koje se znalo daje pisao Jovan - jer to pise u samom otkrivenju.

U samoj biblijipise koja je cija knjiga.
 
Učlanjen(a)
21.09.2015
Poruka
1.460
Pise i posle poslanice Laodikijscima i Aleksandrijcima da je pisac apostol pavle pa nije.Sveti Atanasije Veliki nija radio na osnovu nekog drugog kanona on je imao odredjene kriterijume:
1.Kriterijum teoloski (knjiga treba da se slaze sa ucenjem crkve)
2.Kristerijum istorijski(pisac mora biti apostol)
3.Kristerijum rasprostranjenosti

Atanasijev kanon nije radjen na osnovu prethodnih on je sam uzeo i procitao sve knjige ukljucujuci i apokrife kako i on sam kaze u istom dokumentu u kom prvi put izlaze kanon i po tome je sastavio kanon.On nije nista oduzimao niti dodavao od prethodnih kanona.Prethodni kanoni nisu izgledali kao njegov i podudarali su se najvise 60%.Ne psotoji kanon pre Atanasijevog koji je izgledao kao Atanasijev.Jedini kanoni koji su psotojali pre Atanasijevog je opet sastavila crkva ili gnostici.Vas je identican Atanasijevom, ako nije njegovom molicu te da mi kazes kome, Muratorijevom, Pesitu, Corpus Paulinum, Tatjanov Dijatesaron?
Posto su to jedini koji su postojali i niedan nije identican vasem.
 
VIP
Učlanjen(a)
14.07.2011
Poruka
17.663
Atanasije nije nista uradio, on je pred sobom, vec imao formiran kanon, i on ga je prihvatio.
 
Učlanjen(a)
21.09.2015
Poruka
1.460
Atanasije nije nista uradio, on je pred sobom, vec imao formiran kanon, i on ga je prihvatio.
Nije imao formiran kanon izneo sam ti dokaze zast ih ignorises lepo na wiki pise da je on prvi formirao kanon u cemu je problem?
Takodje sam ti nabrajao kanone pre njegovog i njihov sadrzaj koji nije isti sad od tebe trazim istorijskih dokaza malo.
 
VIP
Učlanjen(a)
14.07.2011
Poruka
17.663
Ruzno je iznositi neistine da nesto nije receno i ako jeste.

Marko je izneo na pocetku ove teme..

Mire pametan si covek - nemoj da padas na ovim fikcijama.
Rec Bozja je Bozja, i niko ne moze reci "Ovo je nasa biblija"
Nju su pisali proroci i apostoli - a ne crkveni oci.

Pravoslavni samo sramote sebe ovakvim skretanjem i izmisljanjem stvari koje nemaju veze sa zdravim razumom.

Toliko i svako dobro!

Biblija i njen kanon

Evo jednog tekstabkoji potvrdzuje istorijsku istinu - da kanon nije sastavila Pravoslavna crkva - ve da se dogodilo samo potvrdzivanjekanona koji je sastavljen mnogo ranije.

BUDUĆI da se nadahnuto Sveto pismo naziva i “Biblija”, bit će zanimljivo osvrnuti se na porijeklo i izvorno značenje te riječi. Ona dolazi od grčke riječi biblía (“knjižice”), koja pak potječe od riječi bíblos, što je zapravo naziv za srčiku papirusove stabljike od koje se u staro doba pravio “papir” za pisanje. (Feničku luku Gebal, preko koje se iz Egipta uvozio papirus, Grci su nazivali Biblos.) Riječ biblía počela se koristiti i za razne vrste zapisa pisanih na tom materijalu. Tako je s vremenom postala sinonim za sve vrste spisa, svitaka, knjiga, isprava i svetih tekstova te čak za razne zbirke knjižica.

2 Zanimljivo je da se riječ “Biblija” ne pojavljuje u biblijskom tekstu u prijevodima na hrvatski i druge jezike. No do 2. stoljeća pr. n. e. na grčkom se jeziku za zbirku nadahnutih hebrejskih biblijskih knjiga uvriježio naziv ta biblía. U Danijelu 9:2 prorok je napisao: “Ja, Danijel, razumio sam iz knjiga...” Ovdje se u Septuaginti koristi riječ bíblois,što je dativ množine imenice bíblos.U 2. Timoteju 4:13 Pavao je napisao: “Kada dođeš, donesi (...) svitke [grčki: biblía].” Grčke riječi biblíon i bíblos u raznim se gramatičkim oblicima u grčkim knjigama Biblije javljaju više od 40 puta i obično se prevode izrazima “svitak” ili “knjiga”, bilo u jednini bilo u množini. Riječ Biblía kasnije se u latinskom jeziku počela koristiti kao riječ u jednini i tako je iz tog jezika riječ “Biblija” stigla i u hrvatski jezik.

3. Kako su pisci Biblije posvjedočili da je Biblija Božja nadahnuta Riječ?

3 Biblija je Božja Riječ. Premda je Bog nadahnuo ljude da je napišu i premda su je ljudi preveli s izvornih jezika na suvremene jezike, Biblija je, u punom smislu tog izraza, BožjaRiječ, njegova objava ljudima. I sami su nadahnuti pisci na nju tako gledali, što se vidi po izrazima koje su koristili: ‘riječ iz usta Jehovinih’ (5. Mojs. 8:3); “riječi koje nam je Jehova rekao” (Još. 24:27); “zapovijedi i uredbe koje je Jehova dao” (Ezra 7:11); ‘zakon Jehovin’ (Psal. 19:7); “riječ Jehovina” (Iza. 38:4) i ‘riječ koja izlazi iz usta Jehovinih’ (Mat. 4:4).

ZBIRKA BOŽJIH KNJIGA

4. Od čega se sastoji Biblija i tko je tako odredio?

4 Knjiga koju danas nazivamo “Biblija” zapravo je zbirka starih spisa koje je nadahnuo Bog. Ti su spisi sastavljani i zapisivani u razdoblju od preko 1 600 godina. Ta zbirka zapisa sačinjava ono što je Jeronim dobro opisao latinskim izrazom Bibliotheca Divina,odnosno “Zbirka Božjih knjiga”. Ta zbirka ima katalog, odnosno popis knjiga, a u njoj se nalaze samo knjige s određenog tematskog područja. U nju nema pristupa nijedna druga knjiga. Jehova Bog je odredio koje se knjige mogu uvrstiti u tu zbirku. Tako Biblija ima utvrđeni popis od 66 knjiga, a sve su one nastale pod vodstvom Božjeg svetog duha.

5. Što je to biblijski kanon i otkuda potječe taj naziv?

5 Za zbirku (ili popis) knjiga koje su prihvaćene kao vjerodostojne i nadahnute često se koristi naziv biblijski kanon. U staro su doba ljudi koristili trsku (hebrejski: kaneh) kao mjerni štap ako nisu imali pogodan komad drveta. Apostol Pavao koristio je grčku riječkanon u značenju ‘pravilo po kojem se živi’ ili pak ‘područje’ koje mu je bilo dodijeljeno (Gal. 6:16; 2. Kor. 10:13). Dakle, kanonske su knjige one knjige koje su istinite, nadahnute i dostojne da nam budu mjerilo po kojem ćemo određivati koja je vjera prava, koja su vjerska učenja istinita i kako se u životu trebamo vladati. Ako bismo se u tome povodili za knjigama čija su mjerila krivo postavljena, to bi bilo isto kao da zidar određuje okomicu viskom koji ne stoji okomito. Kao što u tom slučaju njegova zgrada ne bi dobila prolaznu ocjenu nadzornog inženjera jer ne bi bila ispravno sagrađena, tako ni naša “zgrada” ne bi dobila prolaznu ocjenu u očima onoga kome smo mi odgovorni — Jehove Boga.

6. Po čemu se određuje je li neka knjiga kanonska?

6 Kako odrediti je li neka knjiga kanonska? Navedimo neke naznake koje pokazuju da je 66 biblijskih knjiga nadahnuo Bog. Kao prvo, kanonske knjige moraju govoriti o tome kako Jehova na Zemlji provodi svoju volju, moraju ljude upućivati da ga obožavaju i poticati u njima duboko poštovanje prema njegovom imenu, njegovim djelima i naumima sa Zemljom. Moraju sadržavati dokaze nadahnuća, to jest dokaze da su nastale pod utjecajem svetog duha (2. Petr. 1:21). Ne smiju poticati na praznovjerje ili obožavanje stvorenja, nego na služenje Bogu i moraju u čovjeku produbljivati ljubav prema Bogu. Ni u jednoj od njih ne smije postojati ništa što bi narušavalo unutarnji sklad cijele zbirke, nego sve knjige moraju svojim međusobnim skladom pokazivati da imaju samo jednog autora, Jehovu Boga. Od nadahnutih spisa očekuje se i točnost do najmanjih detalja. Osim tih osnovnih pokazatelja, tu su još neki specifični pokazatelji nadahnuća, a time i kanoniciteta, koji ovise o prirodi sadržaja pojedine biblijske knjige. U ovoj se knjizi o tim pokazateljima govori u uvodnom dijelu poglavlja u kojima se obrađuju razne biblijske knjige. Pri utvrđivanju biblijskog kanona u obzir treba uzeti i određene posebne okolnosti vezane uz nastanak hebrejskog dijela Biblije i neke druge okolnosti vezane uz nastanak grčkog dijela.

HEBREJSKE BIBLIJSKE KNJIGE

7. Kako je nastajao hebrejski kanon i s čime je svaki njegov novonapisani dio morao biti u skladu?

7 Hebrejske knjige Biblije mogle su se prihvatiti kao dio nadahnutog Pisma i prije nego što je u petom stoljeću pr. n. e. hebrejski kanon bio završen. Ono što je Mojsije pisao pod vodstvom Božjeg duha Izraelci su od samog početka smatrali nadahnutim spisima čiji je autor Bog. Kad je Petoknjižje bilo dovršeno, ono je tada sačinjavalo cjelokupni biblijski kanon. Daljnje objave koje je Jehova u vezi sa svojim naumima davao ljudima koji su ih pod nadahnućem zapisivali morale su se logično i skladno nadovezivati na prethodne spise i morale su biti u skladu s temeljnim načelima obožavanja pravoga Boga koja su već bila iznesena u Petoknjižju. Razmatrajući različite biblijske knjige, utvrdili smo da tako i jest, u prvom redu zato što se sve one izravno bave osnovnom biblijskom temom: posvećenjem Jehovinog imena i opravdanjem njegovog prava vladanja putem Kraljevstva kojim će vladati Krist, Obećani Potomak.

8. Na temelju čega se može potvrditi kanonicitet proročkih biblijskih knjiga?

8 Mnoštvo proročanstava nalazimo osobito u hebrejskom dijelu Biblije. Sam je Jehova preko Mojsija iznio načelo po kojem možemo utvrditi je li neko proročanstvo vjerodostojno, odnosno potječe li od Boga. Uz pomoć tog načela možemo utvrditi pripada li neka proročka knjiga biblijskom kanonu (5. Mojs. 13:1-3; 18:20-22). Analiziramo li sadržaj svake proročke knjige hebrejskog dijela Biblije i usporedimo li ga s cjelokupnim sadržajem Biblije i svjetovnom povijesti, nesumnjivo ćemo ustanoviti da je “riječ” koju su proroci izrekli doista bila izgovorena u Jehovino ime, da se ‘dogodilo i ispunilo što su rekli’ (bilo u cijelosti bilo u malom odnosno djelomično, ako se radi o nečemu što još uvijek leži u budućnosti) te da su te knjige svojim sadržajem približile ljude Bogu. Te značajke pokazuju da su ta proročanstva vjerodostojna i nadahnuta.

9. Koji važan faktor treba imati na umu pri utvrđivanju biblijskog kanona?

9 Činjenica da su Isus i drugi nadahnuti kršćanski pisci grčkih knjiga Biblije citirali iz onih pisanih na hebrejskom jeziku izravna je potvrda nadahnutosti mnogih knjiga hebrejskog dijela Biblije, premda ne i svih (primjerice Estere i Propovjednika). No kad govorimo o kanonicitetu, moramo imati na umu još jedan faktor, koji je vrlo važan i tiče se cjelokupnog biblijskog kanona. Budući da je Jehova nadahnućem utjecao na pisce da njegove objave zapišu kako bi poučavale, duhovno izgrađivale i hrabrile ljude da mu vjerno služe, logično je zaključiti da je nadzirao i vodio i prikupljanje nadahnutih spisa i utvrđivanje biblijskog kanona. Učinio je to zato da bi se točno znalo od kojih se spisa sastoji njegova istinita Riječ i koji spisi trebaju predstavljati trajni temelj prave religije. Da, samo na taj način ljudi mogu biti ‘nanovo rođeni riječju Božjom’ i svjedočiti da “riječ Jehovina ostaje zauvijek” (1. Petr. 1:23, 25).

10. Kada je bio dovršen hebrejski kanon?

10 Utvrđivanje hebrejskog kanona. Židovska predaja tvrdi da je Ezra počeo prikupljati i popisivati hebrejski kanon, a da je Nehemija to završio. Nema sumnje da je Ezra bio itekako sposoban za to jer je i sam bio jedan od nadahnutih pisaca Biblije a i svećenik, izučavatelj i ovlašteni prepisivač svetih spisa (Ezra 7:1-11). Nemamo razloga sumnjati u židovsku predaju, prema kojoj je hebrejski kanon bio dovršen do kraja petog stoljeća pr. n. e.

11. Kako su razvrstane biblijske knjige u tradicionalnom židovskom kanonu i koliko ih ima?

11 Danas sadržaj hebrejskog dijela Biblije dijelimo na 39 knjiga, no tradicionalni židovski kanon isti taj sadržaj dijeli na samo 24 knjige. U nekim se pak izvorima isti kanonski spisi dijele na samo 22 knjige, jer se u njima Ruta i Suci računaju kao jedna knjiga, a tako i Tužaljke i Jeremija.* Na taj način broj nadahnutih knjiga postaje jednak broju slova hebrejskog alfabeta. Slijedi popis 24 knjige prema tradicionalnom židovskom kanonu:

Zakon (Petoknjižje)

1) 1. Mojsijeva

2) 2. Mojsijeva

3) 3. Mojsijeva

4) 4. Mojsijeva

5) 5. Mojsijeva

Proroci

6) Jošua

7) Suci

8) Samuel (Prva i Druga Samuelova kao jedna knjiga)

9) Kraljevi (Prva i Druga o kraljevima kao jedna knjiga)

10) Izaija

11) Jeremija

12) Ezekijel

13) Dvanaest proroka (Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija i Malahija kao jedna knjiga)

Spisi (Hagiografi)

14) Psalmi

15) Mudre izreke

16) Job

17) Pjesma nad pjesmama

18) Ruta

19) Tužaljke

20) Propovjednik

21) Estera

22) Danijel

23) Ezra (i Nehemija, kao jedinstvena knjiga)

24) Ljetopisi (Prva i Druga ljetopisa kao jedna knjiga)

12. Što još služi kao potvrda hebrejskog kanona i kojim je knjigama bio zaključen?

12 To je popis knjiga koje su Isus Krist i ranokršćanska skupština prihvatili kao nadahnuto Pismo, odnosno kao nadahnuti kanon. Nadahnuti kršćanski pisci grčkih knjiga Biblije citirali su samo iz tih spisa, a citate su uvodili riječima “kao što je napisano” ili sličnim izrazima, čime su potvrdili da su ti spisi Božja Riječ (Rim. 15:9). Osvrnuvši se na cjelovito nadahnuto Pismo koje je bilo napisano do njegova vremena, Isus je rekao da je sve “napisano u Mojsijevom zakonu, u Prorocima i Psalmima” (Luka 24:44). Ovdje se naziv “Psalmi” ne odnosi samo na istoimenu biblijsku knjigu, već na čitavu cjelinu pod nazivom Spisi, jer su Psalmi prva knjiga te cjeline. Zadnja povijesna knjiga koja je ušla u hebrejski kanon Nehemijina je knjiga. To je bilo vodstvom Božjeg duha, budući da jedino u toj knjizi nalazimo podatak o početnoj točki od koje se računaju godine iz Danijelovog znamenitog proročanstva koje kaže da će “od časa kad izađe riječ da se Jeruzalem obnovi i ponovno sagradi” do dolaska Mesije proteći 69 proročanskih tjedana (Dan. 9:25; Neh. 2:1-8; 6:15). Nehemijina knjiga objašnjava i povijesni kontekst nastanka posljednje proročke knjige — Malahije. Ne može se osporiti da Malahijina knjiga spada u kanon nadahnutog Pisma budući da je i sam Božji Sin Isus više puta citirao iz nje (Mat. 11:10, 14). I dok su kršćanski pisci grčkog dijela Biblije citirali iz većine knjiga hebrejskoga kanona — odnosno iz knjiga napisanih prije Nehemijine i Malahijine knjige — nikad nisu citirali iz kasnijih,navodno nadahnutih spisa pisanih između Nehemijinog odnosno Malahijinog vremena i Kristovog doba. Time se potvrđuje židovska predaja i vjerovanje kršćanske skupštine iz prvog stoljeća n. e. da je hebrejski kanon bio zaključen knjigama Nehemije i Malahije.

APOKRIFNE KNJIGE “STAROG ZAVJETA”

13. (a) Što su to apokrifne knjige? (b) Kako je došlo do toga da ih Rimokatolička crkva prihvaća kao kanonske?

13 Što su to apokrifne knjige? To su spisi koje jedni uvrštavaju u neka izdanja Biblije, a drugi ih odbacuju jer u njima nema dokaza da su nadahnuti od Boga. Grčka riječapókryphos znači “skriven” (Mar. 4:22; Luka 8:17; Kol. 2:3). Taj se izraz odnosi na knjige kojima se ne zna točno tko je autor ili izvor odnosno na knjige koje ne sadrže dokaze Božjeg nadahnuća, premda se smatralo da imaju određenu vrijednost za osobno čitanje. Takve su se knjige držale odvojeno i nisu se javno čitale, pa su zato i prozvane “skrivenima”. Na koncilu u Kartagi 397. n. e. bilo je predloženo da se hebrejskom kanonu doda sedam apokrifnih knjiga zajedno s dodacima kanonskim knjigama Esteri i Danijelu. No sve do Tridentskog koncila 1546. Rimokatolička crkva nije službeno prihvatila te dodatne spise kao biblijske knjige. Radi se o sljedećim spisima: Tobija, Judita, dodaci Esteri, Mudrost, Sirah, Baruh, tri dodatka Danijelu, Prva o Makabejcima i Druga o Makabejcima.

14. (a) U kom pogledu Prva knjiga o Makabejcima može biti zanimljiva? (b) Tko se nikad nije služio apokrifima i zašto?

14 Prvu knjigu o Makabejcima ni u kom slučaju ne treba smatrati nadahnutom knjigom, no ona sadrži zanimljive povijesne podatke. Opisuje borbu Židova za nezavisnost u drugom stoljeću pr. n. e. koju je predvodila svećenička obitelj Makabejaca. Ostale apokrifne knjige pune su mitova i praznovjerja i vrve pogreškama. Isus i kršćanski pisci grčkih knjiga Biblije nikad na njih nisu ukazivali niti su iz njih citirali.

15, 16. Kako su Josip Flavije i Jeronim pokazali koje su knjige kanonske?

15 Židovski povjesničar Josip Flavije (1. stoljeće n. e.) u svom djelu Protiv Apiona (I, 38-41 [8]), navodi sve knjige koje su Židovi smatrali svetima. On piše: “Nemamo bezbroj nedosljednih knjiga koje jedna drugoj proturječe. Naših knjiga, onih koje s pravom smatramo vjerodostojnima, samo je dvadeset i dvije [u 11. odlomku objašnjeno je da se zapravo samo radi o drugačijem grupiranju hebrejskih knjiga, kojih po današnjem brojanju ima 39] i one sadrže povijest svih prošlih vremena. Među njima je pet Mojsijevih knjiga, u kojima nalazimo zakone i predaje o događajima od nastanka čovjeka do smrti zakonodavca. (...) Od smrti Mojsija pa do Artakserksa, koji je kao kralj Perzije naslijedio Kserksa, proroci koji su živjeli nakon Mojsija zabilježili su povijesne događaje svog doba u trinaest knjiga. Preostale četiri knjige sadrže hvalospjeve Bogu i pravila po kojima se čovjek treba u životu vladati.” Dakle, Josip je pokazao da je hebrejski kanon bio završen davno prije prvog stoljeća n. e.

16 Bibličar Jeronim, koji je 405. n. e. dovršio Vulgatu, latinski prijevod Biblije, imao je prilično čvrst stav o apokrifnim knjigama. Nakon što je nabrojio nadahnute knjige (pri čemu je 39 nadahnutih hebrejskih knjiga poput Josipa Flavija grupirao kao 22), u uvodu za Samuelove knjige i knjige o Kraljevima u Vulgati je napisao: “Dakle, postoje dvadeset i dvije knjige (...). Ovaj uvod u Sveto pismo može poslužiti kao pouzdan temelj za pristup svim knjigama koje smo s hebrejskog preveli na latinski, kako bi se znalo da sve drugo treba svrstavati u apokrife.”

GRČKE BIBLIJSKE KNJIGE

17. Koje si pravo prisvaja Rimokatolička crkva, no tko je zapravo odlučio koje knjige ulaze u biblijski kanon?

17 Rimokatolička crkva prisvaja sebi pravo da odlučuje koje knjige ulaze u biblijski kanon i poziva se na koncil u Kartagi (397. n. e.), na kojem je sastavljen popis biblijskih knjiga. No činjenica je da je kanon — u koji ulaze i knjige koje čine grčki dio Biblije — bio definiran prije toga, i to ne odlukom nekog koncila, nego pod vodstvom Božjeg svetog duha, istog onog duha koji je prije toga i nadahnuo pisanje tih knjiga. Svjedočanstva kasnijih nenadahnutih sastavljača raznih popisa biblijskih knjiga mogu poslužiti samo kao potvrda biblijskog kanona, koji je potvrđen Božjim duhom.

18. Koji se važni zaključci mogu donijeti pregledom tabele na kojoj su navedeni popisi kršćanskih, grčkih knjiga Biblije nastali u razdoblju od 2. do 4. stoljeća?

18 Svjedočanstvo popisa iz 2-4. stoljeća. Pogled na priloženu tabelu otkriva da više popisa kršćanskih knjiga Biblije koji datiraju iz 4. stoljeća, a prije spomenutog koncila, potvrđuje naš današnji kanon, a tu su i neki u kojima je izostavljeno jedino Otkrivenje. Do kraja 2. stoljeća općeprihvaćena su postala 4 Evanđelja, Djela apostolska i 12 poslanica apostola Pavla. U određenim područjima postojale su sumnje samo u vezi s nekoliko manjih spisa. Te su se sumnje po svemu sudeći javile zato što ti spisi iz nekog razloga ispočetka nisu bili jako rašireni, pa je zato trebalo više vremena da bi ih se prihvatilo kao kanonske.

19. (a) Koji je važan spis pronađen u Italiji i iz kojeg doba potječe? (b) Koje su se knjige, prema tom spisu, u to doba prihvaćale kao kanonske?

19 Jedan od najzanimljivijih popisa iz spomenutog razdoblja jest fragment koji je Ludovico Antonio Muratori otkrio u milanskoj knjižnici Ambrosiani i objavio 1740. Nedostaje mu početak, no činjenica da se u njemu Luka naziva trećim Evanđeljem ukazuje na to da se ranije spominju Matej i Marko. Muratorijev fragment pisan je latinskim jezikom, a potječe s kraja drugog stoljeća n. e. Kao što to pokazuje djelomični prijevod u nastavku, to je vrlo zanimljiv povijesni dokument: “Treću knjigu evanđelja po Luki. Taj Luka liječnik (...) u svoje je ime pisao. (...) Četvrto među evanđeljima od Ivana, iz (kruga) učenika. (...) I stoga, premda pojedine knjige evanđelja imaju različite početke, nikakva razlika (ne postoji) u vjeri onih koji vjeruju, budući da je jednim i gospodstvenim Duhom u svima izrečeno sve o rođenju, o trpljenju, o uskrsnuću, o općenju s njegovim učenicima, i o dvostruku njegovu dolasku: o prvom — prezrenom u sniženosti, koji se dogodio; o drugom — preslavnom po kraljevskoj vlasti, koji će se dogoditi. Kakvo dakle čudo, ako Ivan tako čvrsto iznosi pojedinosti i u svojim poslanicama, govoreći o sebi: ‘Što smo vidjeli svojim očima i čuli ušima, i što su naše ruke doticale, to smo vam napisali.’ Time naime po redu sebe iskazuje ne samo vidiocem i slušaocem nego i piscem svih divota Gospodnjih. Djela pak svih apostola napisana su u obliku jedne knjige. Luka opisuje odličnom Teofilu ono što se u pojedinostima zbivalo. (...) A Pavlove poslanice same jasno kazuju onima koji žele razumjeti iz kojeg su mjesta ili zbog kojeg razloga bile otposlane. Prije svega je opširnije pisao Korinćanima, zabranjujući hereze raskola; potom Galaćanima, obrezanje; a Rimljanima, stavljajući na srce raspored Pisama, ali i da je njihovo počelo Krist. O tim pojedinima treba da raspravimo. Premda sam blaženi apostol Pavao, slijedeći red predšasnika svoga Ivana, piše samo sedmerim Crkvama ovakvim redom: Korinćanima prva, Efežanima druga, Filipljanima treća, Kološanima četvrta, Galaćanima peta, Solunjanima šesta, Rimljanima sedma, — istina Korinćanima se i Solunjanima, ma da radi ukora, opetuje — ipak se razaznaje da je po svemu svijetu raširena jedna Crkva. Jer i Ivan u Otkrivenju, ma da piše sedmerim crkvama, ipak govori svima. Istina, jedna Filemonu i jedna Titu i dvije Timoteju (napisane su) iz osjećaja i ljubavi, ipak su posvećene u čašćenju Katoličke Crkve. (...) Dakako, poslanica Jude i dvije gorespomenutog Ivana prihvaćene su. (...) Prihvaćamo i Apokalipse samo Ivanovu i Petrovu, koju [misli se na Petrovu] neki od naših neće u crkvi čitati.”*

20. (a) Kako se može objasniti činjenica da se u Muratorijevom fragmentu ne spominju jedna Ivanova i jedna Petrova poslanica? (b) U kojoj mjeri taj popis odgovara našem današnjem popisu grčkih knjiga Biblije?

20 Valja primijetiti da se pri kraju Muratorijevog fragmenta spominju samo dvije Ivanove poslanice. No o tome The New Schaff-Herzog Encyclopedia of Religious Knowledgekaže da te dvije Ivanove poslanice “jedino mogu biti druga i treća, čiji pisac sebe jednostavno naziva ‘starješina’. Autor je već spomenuo prvu poslanicu, doduše tek usputno, u vezi s Četvrtim evanđeljem i pritom je izrazio čvrsto uvjerenje u to da ih je napisao Ivan, a ovdje je smatrao da se može usredotočiti na dvije manje poslanice” (1956, 8. svezak, 55. stranica). A o činjenici da se u fragmentu i ne spominje prva Petrova poslanica, enciklopedija kaže: “Najvjerojatnijom se čini pretpostavka da je nekoliko riječi izgubljeno, možda i cijeli red u kojem autor navodi da su 1. Petrova i Otkrivenje Ivanovo prihvaćene knjige.” Stoga ta enciklopedija o gledištu iznesenom u Muratorijevom fragmentu zaključuje: “Smatralo se da se Novi zavjet nedvojbeno sastoji od četiri Evanđelja, Djela apostolskih, trinaest Pavlovih poslanica, Apokalipse Ivanove, vjerojatno od tri njegove poslanice, Jude i vjerojatno 1. Petrove, dok se protivljenje drugim Petrovim spisima još nije bilo stišalo” (56. stranica).

21. (a) U kom su smislu korisni Origenovi komentari o nadahnutim spisima? (b) Što su prihvatili kasniji pisci?

21 Origen je oko 230. godine n. e. kao nadahnute knjige prihvatio poslanicu Hebrejima i Jakovljevu poslanicu. Te dvije knjige ne spominju se u Muratorijevom fragmentu. Premda je naveo kako su neki sumnjali u njihovu pripadnost kanonu, to zapravo pokazuje da je do tog vremena bio prihvaćen kanonicitet većine biblijskih knjiga koje su na grčkom napisali kršćanski pisci, te da je samo nekolicina sumnjala u kanonicitet nekih manje poznatih poslanica. Kasnije su Atanazije, Jeronim i Augustin prihvatili zaključke ranijih popisa te su uvrstili u kanon istih onih 27 knjiga koje i mi danas prihvaćamo.*

22, 23. (a) Kakve popise sadrži priložena tabela? (b) Zašto, po svemu sudeći, ne postoje popisi stariji od Muratorijevog fragmenta?

22 Na većini popisa s priložene tabele poimence se navode knjige koje se prihvaćaju kao kanonske. Popisi Ireneja, Klementa Aleksandrijskog, Tertulijana i Origena sastavljeni su na temelju citata koje su koristili i kojima su zapravo pokazali kako su gledali na knjige koje su citirali. Na te se popise nadovezuje i popis povjesničara Euzebija. No činjenica da ti pisci ne spominju neke kanonske knjige ne pobija njihov kanonicitet. Određene knjige nisu spomenuli bilo namjerno bilo zato što im to nije bilo potrebno zbog tema o kojima su pisali. No zašto ne postoje konkretni popisi stariji od Muratorijevog fragmenta?

23 Pitanje o tome koje knjige kršćani trebaju prihvaćati kao nadahnute pojavilo se tek sredinom drugog stoljeća n. e., kad su se pojavili kritičari poput Marciona. Marcion je sastavio vlastiti kanon koji je odgovarao njegovim učenjima. Uzeo je samo neke Pavlove poslanice i objavio “pročišćeni” tekst Lukinog Evanđelja. Sve to kao i brojna apokrifna literatura koja se dotad proširila svijetom bili su razlog zbog kojeg su razni autori sastavili popise u kojima su naveli koje knjige prihvaćaju kao kanonske.

24. (a) Koja su obilježja apokrifnih knjiga “Novog zavjeta”? (b) Što su o njima izjavili neki stručnjaci?

24 Apokrifi. Velika razlika koja postoji između nadahnutih kršćanskih spisa i napisa koji su sumnjivog porijekla odnosno nenadahnuti vidi se iz samih tih tekstova. Apokrifi se ni u čemu ne mogu mjeriti s biblijskim tekstovima, često su puni maštarija i djeluju djetinjasto. Sadrže i brojne netočnosti.* Vrijedi se osvrnuti na izjave nekih stručnjaka o tim nekanonskim knjigama:

“Nema ni govora o tome da ih je netko izbacio iz Novog zavjeta; oni su se sami izbacili” (M. R. James, The Apocryphal New Testament, XI i XII. stranica).

“Samo trebamo uzeti naše novozavjetne knjige kao cjelinu i usporediti ih s drugom literaturom te vrste i vidjet ćemo koliki ih jaz dijeli. Obično se kaže da su nekanonska evanđelja najbolja potvrda kanonskih” (G. Milligan, The New Testament Documents,228. stranica).

“Nijedan drugi spis koji je pored Novog zavjeta ostao sačuvan iz tog razdoblja rane Crkve ne može se danas s pravom dodati kanonu” (K. Aland, The Problem of the New Testament Canon, 24. stranica).

25. Koje činjenice u vezi s piscima kršćanskih, grčkih knjiga Biblije idu u prilog tvrdnji da su njihovi spisi nadahnuti?

25 Nadahnuti zapisivači. U obzir treba uzeti i sljedeće činjenice. Svi kršćanski pisci grčkih knjiga Biblije na neki su način bili u uskoj vezi s prvobitnim vodećim tijelom kršćanske skupštine, u kojem su služili apostoli koje je izabrao sam Isus. Matej, Ivan i Petar bili su među prvih 12 apostola. Pavao je kasnije izabran za apostola, ali nije bio jedan od dvanaestorice.* Premda Pavao nije prisustvovao posebnom izlijevanju duha na Pedesetnicu, prisustvovali su mu Matej, Ivan i Petar zajedno s Jakovom i Judom, a najvjerojatnije i Markom (Djela 1:13, 14). Petar je spomenuo Pavlova pisma i svrstao ih u istu skupinu “s ostalim dijelovima Pisma” (2. Petr. 3:15, 16). Marko i Luka bili su bliski suradnici i suputnici Pavla i Petra (Djela 12:25; 1. Petr. 5:13;Kol. 4:14; 2. Tim. 4:11). Sve te pisce sveti duh je obdario čudesnim darovima. Te su darove dobili bilo posebnim izlijevanjem duha kakvo se dogodilo na Pedesetnicu ili prilikom Pavlovog obraćenja (Djela 9:17, 18) bilo polaganjem ruku apostola, kao što ga je nesumnjivo dobio Luka (Djela 8:14-17). Pisanje kršćanskog, grčkog dijela Biblije bilo je završeno u tom razdoblju posebnih darova duha.

26. (a) Koliko knjiga prihvaćamo kao Božju Riječ i zašto? (b) Kako bismo trebali pokazati da cijenimo Bibliju?

26 Vjera u svemogućeg Boga, koji je nadahnuo i sačuvao svoju Riječ, ulijeva nam povjerenje da je upravo on vodio sakupljanje njenih dijelova. Stoga s punim povjerenjem prihvaćamo 27 knjiga kršćanskog, grčkog dijela Biblije i 39 knjiga hebrejskog dijela Biblije kao jednu knjigu — Bibliju — koja ima samo jednog Autora — Jehovu Boga. Njegova poruka u 66 knjiga naš je životni vodič, a njen unutarnji sklad i uravnoteženost svjedoče da je cjelovita. Jehova Bog, Tvorac te neusporedive knjige, zaslužuje svu našu hvalu! Ta nas knjiga oprema za svako dobro djelo i upravlja naše korake na put koji vodi u život. Nastojmo uvijek živjeti po njenim mudrim savjetima!

Izvor: Internet biblioteka
 
Učlanjen(a)
07.07.2014
Poruka
14.961
Biblija i njen kanon

Izvor: Internet biblioteka

Zar ste vi adventisti toliko mutavi da ne znate ništa sami, pa Kulu stražaru pozivate u pomoć da brani vaše nebuloze? Zašto bar nisi naveo napomenu kako su vaša duhovna pastorcad Jehovini svjedoci najpametniji, pa ti zbog toga i citiraš "njihovu pamet".

Evo ti Laodikeja sto i sami adventisti, držeći bar malo do intelektualnog poštenja, kažu o biblijskom kanonu i njegovu nastanku:

S vremenom je prva Crkva počela smatrati savjete apostola osobito važnima u određivanju različitih problema. Neki od tih savjeta našli su se u pismima. Pavao nije sumnjao da su njegova pisma autoritet. Pisao je “u ime našega Gospodina Isusa Krista”. (2 Sol 3,6; vidi i r. 14) I Petar je prepoznao božanski autoritet u Pavlovim pismima, pa ih je čak izjednačio sa Starim zavjetom. “Pavao je”, pisao je Petar, “prema danoj mu premudrosti pisao. On to čini i u svim poslanicama u kojima govori o ovome. U tim poslanicama ima teško razumljivih mjesta, koja neuki i nepostojani ljudi izvrću — kao i ostala Pisma — na svoju vlastitu propast.” (2 Pt 3,15.16) Poznato nam je da je neka od Pavlovih pisama trebalo čitati u drugim crkvama, (Vidi Kol 4,16) a to je vjerojatno bio slučaj i s pismima drugih apostola. S vremenom su prikupljena i apostolska pisma jednako kao i Evanđelja. Prva poznata zbirka je ona krivovjerca Marciona (oko 140.—150. godine). No Marcion je imao teološko učenje koje se sukobljavalo s učenjem Isusa i apostola. Zbog toga su drugi načinili zbirke kako bi ta učenja bolje prikazali. Jedna takva zbirka, Muratorijev kanon (oko 170. godine), nabraja sve knjige Novog zavjeta osim Poslanice Hebrejima, Jakovljeve i 1. i 2. Petrove. No Muratorijev kanon je uključivao i neke knjige kojih nema u današnjim Biblijama.

U sljedećih dvjestotinjak godina načinjeni su različiti drugi kanoni Novog zavjeta. Postupno je došlo do jedinstvenog mišljenja zasnovanog na bliskosti različitih pisaca s Isusom i apostolima. Tako je nastavak apostolskog autoriteta (Vidi Mt 28,20) postao glavna odrednica za sadržaj Novog zavjeta. Atanazije, aleksandrijski biskup, načinio je popis svih dvadeset sedam knjiga našeg Novog zavjeta. Krajem četvrtog stoljeća kršćanska Crkva je prihvatila taj kanon i sve grane kršćanske Crkve — pravoslavna, rimokatolička i protestantska — još uvijek ga smatraju Novim zavjetom. Slaganje oko Novog zavjeta nije značilo da je takvo slaganje postojalo i oko Starog zavjeta.

Izvor: adventisti.hr

Vidiš da ste preuzeli kanon i Bibliju "Crkve Kurve" s konca 4. stoljeca.
 
VIP
Učlanjen(a)
14.07.2011
Poruka
17.663
Atanazije, aleksandrijski biskup, načinio je popis svih dvadeset sedam knjiga našeg Novog zavjeta. Krajem četvrtog stoljeća kršćanska Crkva je prihvatila taj kanon i sve grane kršćanske Crkve — pravoslavna, rimokatolička i protestantska — još uvijek ga smatraju Novim zavjetom. Slaganje oko Novog zavjeta nije značilo da je takvo slaganje postojalo i oko Starog zavjeta.

Izvor: adventisti.hr

Vidiš da ste preuzeli kanon i Bibliju "Crkve Kurve" s konca 4. stoljeca.

Tacno, treba biti posten i posteno zakljucivati na osnovu dokaza, a oni kazu - da Atanasije niti crkva nisu nacinili kanon biblije, vec da je on postojao pre, a da je Atanasije samo napravio popis tih knjiga i crkva to prihvatila.

Da nije bilo Atanasija ni crkve - kanon bi ostao takav kakav jeste jer je postojao i pre Atanasija i crkve Pravoslavne i Rimokatolicke.

Da je Atanasije napisao bibliju ili da je to crkva ucinila - ova tvrdnja bi bila opravdana, ali posto nije - to je vase hvatanje za slamku u pokusaju diskreditovanja drugih.

Da sam Pravoslavne vere - ja bih se postideo da neko iz moje crkve moze tako nesto da tvrdi.

Biblija nije moja ni moje crkve, nije ni jedne crkve - ona je data celom svetu, a tu rec neko tumaci na jedan a neko na drugi nacin, ali monopolizam je krajnje neozbiljna stvar u ovome.
 
Top