Kanjon Nevidio - crnogorski Kolorado

Učlanjen(a)
07.02.2010
Poruka
14.864
Kanjon Nevidio - crnogorski Kolorado







CRNOGORSKI Kolorado, kanjon Nevidio ili Neviđbog, kako ga narod zove, zabačen u drobnjačkim vrletima, opirao se ljudskoj stopi sve dok 1. avgusta 1965. godine nije "pao" pred grupom nikšićkih planinara "Javorka" - Miloša Bojanovića, Boška Vulanovića, Steva Vujičića, Ratka Gage Lučića, Nikole Šunje Mrvaljevića, Pavla Vučurovića, Božidara Frinja Kontića i Miodraga Kovačevića.

Društvo su im pravili novinar Vlado Mićunović i snimatelji Milan Pešić i Milun Tadić, koji su prvi u svet poslali vest i snimke sa osvajanja Neviđboga.


reg-kanjon_620x0.jpg



Trećeg dana od ulaska u kanjon pao je mit o njegovoj nesavladivosti. Iako je Komarnicom od tada do danas poteklo mnogo vode, broj planinara koji su smeli da uđu u srce kanjona manji je od onih koji su jurišali na krov sveta Mont Everest!

- Predao se Nevidio, a da pri tom svoj poraz nije naplatio nijednim ljudskim životom. Mada su mnogi od davnina pokušavali, niko pre nas nije uspeo da prođe divljim kanjonom o kome je ispredeno bezbroj predanja i čudnih fantastičnih priča. Ako bi se u kanjon okliznulo jagnje ili goveče, nestalo bi bez traga i glasa. Nevidio je progutao i nekog pastira Gala, pa je ljudima samo ostalo da to mesto nazovu Galov mramor - priseća se za "Novosti" davnašnjeg događaja Vlado Mićunović, novinar i jedan od aktera osvajanja kanjona. - Prvi dodir sa kanjonom Nevidio zasenio nas je neopisivom lepotom. Ostavivši za sobom vrata kanjona, celim putem smo se pitali da li su to, u stvari, vrata pakla ili raja. Prvi buk smo preplivali.

Kamere, upakovane u polivinilske kese, stavljene na dva gumena čamca, zavezali su konopcima i odvukli na drugu stranu.

- Kad nismo plivali skakutali smo s kamena na kamen. Ogromne otrgnute stene, koje je voda stotine godina podlokovala tražeći sebi prolaz posle velikog odronjavanja, glatke su i klizave kao staklo, naročito kad su vlažne - priča Mićunović. - Kanjon se sve više sužava. Preko pola kilometra iznad naših glava uzdiže se potpuno vertikalno usečena stena! Kao da je testerom izvađen njen uski deo, širok koliko i kanjon. Ispod nas, u vodi koju gazimo ili kojom plovimo na gumenim čamcima, belasa se usitnjeno kamenje. Hodnik u steni je potpuno prav, uzan i dugačak oko pedeset metara. Sedamo u čamce i voda nas sama nosi. Sećam se kako je neko u akustičnom uzanom kanalu, gde je voda neobično tiha, zapevao pesmu o venecijanskim gondolijerima i svi smo je prihvatili.

Obrušavanje kamenja predstavljalo je veliki problem Nikšićanima. Jedino rešenje bilo je pobeći. Ali kuda?

- Neko je predložio da pokušamo savladati bočnu stenu i taj najluđi predlog smo prihvatili. Prvi je otišao snažni Nikola Mrvaljević. Veštinom akrobate peo se po trošnoj steni obrasloj mahovinom i travom. Za njim je otišao Ratko Gaga Lučić, da bismo potom izgubili vezu sa njima, jer ni najjači glas se nije mogao čuti. Nekoliko sati kasnije ugledasmo Lučića kako razapet na steni pokušava da pođe napred, ali uzalud. Čitav sat se neosiguran borio sa stenom, da bi u jednom trenutku očajnički uspeo da se baci na drugu stranu i tu stenu čvrsto obgrli rukama. Za to vreme Mrvaljević je izašao iz kanjona, našao ekipu za osiguranje i s nekoliko užadi prebačenih preko ramena pošao da spasava Gagu. Sporo, mučno i rizično prebacivali su se Vučurović i Tadić, dok je ostatak ekipe i dalje bio izložen obrušavanju stena.

Kako se noć primicala, rasla je opasnost od penjanja. Sledeći je pošao Boško Vulanović, iskusni alpinista. Čim mu je dao znak Vlado je krenuo za njim.
- Kraj užeta vezao sam oko pojasa i počeo da se verem. Ispod mene se u kanjon stropoštavao čitav mlaz kamenja. Visio sam na užetu koje su na drugom kraju kao kleštima držale Boškove ruke - nastavlja Mićunović. - Kad sam na nekoliko trenutaka čučnuo na jednoj steni da se odmorim i da Bošku omogućim kratak predah, odozdo je dopro prestravljen glas šefa ekspedicije: "Jesi li živ?" Odvratio sam da je sve u redu. "Nas petorica ne možemo dalje", nastavio je on. "Ostajemo ovde pa šta nas snađe, a ti se čuvaj"! Bilo je oko devet uveče kada sam izašao iz kanjona.

Sutradan su, priča Mićunović, rano pošli nazad ka drugovima zarobljenim u kanjonu:

- Našli smo ih dole posle punih 14 časova u čudnom rasporedu, sve jedan do drugoga zavezani isprepletenim užadima i pričvršćeni klinovima u steni. Cele noći nisu smeli zaspati. Kontić i Bojanović su čekićima gotovo "naslepo" ispisivali tekst u steni, Vujičiću su od hladnoće bile ukočene noge, jer je na sebi imao samo kupaće gaće i košulju, obavijao ih polivinilskom kesom od koje mu nije bilo toplije.

Spuštanje kompletne ekipe do vode trajalo je više sati i tako sve do izlaska iz kanjona.


Izvor:
Novosti.rs

 
Natrag
Top