Kahlil Gibran

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Kahlil Gibran



220px-Khalil_Gibran.jpg



Kahlil Gibran ( Libanon 6. januar 1883 - New York City 10. april 1931), libanonski pisac, filozof i pjesnik.


Rodio se 6. prosinca 1883. u mjestu Bšari, stotinjak kilometara od Bejruta u obitelji maronitskih kršćana. Kada je imao 12 godina, zajedno s majkom, dvije sestre i polubratom emigrira u Boston. Njegov otac ostaje u Libanonu.
Halil u Bostonu 1896. upoznaje fotografa Freda Hollanda Daya, koji mu postaje priljatelj i vrši jak utjecaj na njega. 1897. vraća se u Bejrut i počinje pohađati al-Hikmah gimnaziju te usavršava svoj arapski. 1902. ponovno je u Bostonu i upoznaje mladu pjesnikinju Josephine Peabody, u koju se uskoro zaljubljuje. Iste godine, njegova majka, sestra i polubrat umiru od tuberkuloze. Džubran nalazi duhovnu potporu u drugoj sestri i Josephine.
1905. objavljuje eseje u arapskim novinama, a nakon toga počinje objavljivati pjesme. Svoju prvu knjigu, Nimfe iz dolina, objavio je 1906. u New Yorku, a drugu, Pobunjeni dusi 1908. Vraća se u Boston 1910. i pridružuje Društvu zlatnih veza, udruzi arapsko-američkih pisaca i intektualaca. Svoj jedini roman, Slomljena krila, objavljuje 1912. Arapska antologija njegovih pjesama iz novina objavljena je 1914. u New Yorku pod nazivom Suza i smiješak.
Njegova prva knjiga na engleskom jeziku, Luđak, objavljena je 1918. Prorok, njegovo najpoznatije djelo izlazi 1923. i odmah postiže veliki uspjeh. Svoju kolekciju aforizama, Kraljevstvo mašte, objavljuje u Kairu 1927., a knjigu Isus, sin čovječji 1928. U ožuljku 1931. izlaze Bogovi zemlje.
10. travnja iste godine Halil Džubran umire u New Yorku. Pokopan je u rodnom mjestu Bšari.




( Vikipedija )
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Naša deca

Vaša deca nisu vaša deca.
Oni su sinovi i kćeri života
koji žudi za sobom.
Oni postižu, ali ne preko vas.
I mada su sa vama, oni vam ne pripadaju.
Dajte im ljubav, ali ne vaše misli,
jer oni imaju svoje vlastite.
Možete udomiti njihova tela,
ali ne i njihove duše,
jer one borave u kuci sutrašnjice do
koje vi ne možete cak ni u snovima.
Možete se truditi da budete kao oni,
ali ne tražite da oni budu kao vi,
jer život ne ide unazad, niti stoji.
Vi ste lukovi sa kojih se vaša deca,
kao žive strele, bacaju u budućnost.
Strelac vidi znak na stazi večnosti,
i on vas savija svojom moći,
da bi njegova strela otišla daleko i brzo.
Neka vaše savijanje u strelčevoj
ruci bude radost;
jer mada on voli strelu koja leti,
On voli i luk koji je postojan.


("Prorok")
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Halil Džubran - O muzici

Muzika prati naš duh, nosi nas kroz život, deli naše tuge i radosti, sreću i nesreću. Ona je svedok naše sreće, blizak rod u našoj bedi.

Novorođenče dolazi na svet. Dočekuju ga babica i rodbina radosnom pesmom. Pozdravlja ih plačem kada ugleda svetlo, uzvraćaju mu klicanjem, kao da muzikom nastoje da preteknu vreme, kako bi bio upućen u nebesku mudrost.

Kada dojenče zaplače, prilazi mu majka i nežno peva. Prestaje da plače, uživa u majčinoj pesmi koju je blagost ispevala, i zaspiva. Majčina pesma uspavljuje i dete sklapa oči. U njoj je spokoj i zato je još lepša. Spokoj rasteruje zebnju i puni pesmu čarolijom majčinog daha sve dok dete ne savlada san, zaspi, i duša odleti u svet duhova. Dete ne bi zaspalo ako bi majka govorila kao Ciceron ili čitala Ibn Farida.

Saputnica se bira i dvoje brakom postaju jedno, u skladu sa oporukom koju je mudrost još na početku ispisala na njihovom srcu. Okupljaju se rodbina i prijatelji, pevaju i muziku uzimaju za svedoka kada se brak ljubavnim veseljem veže. Na dan venčanja ona se pokazuje kao svečani, ali prijatni glas, glas koji slavi Boga u onome što je stvorio, glas koji budi zaspali život da bi se pokrenuo, proširio i ispunio zemlju.

Kad nastupi smrt, poslednji čin životne priče, čujemo tužnu muziku. Ispunjava prostor utvarama žalosti u tom bolnom času, kada se duša oprašta od ovog lepog sveta i pliva morem večnosti, napuštajući svoj materijalni kostur na rukama onih koji oplakuju, uzdišu u tužnim pesmama i tu materiju pokrivaju suzama. Opraštaju se pesmama koje govore o gubitku, pesmama koje znače jad i žalost. Pesmama koje žive sve dok je praha na zemlji. I kad nestanu, njihova jeka ostaje u ćelijama, sve dok postoji sećanje na onoga koji je otišao.

Iz eseja O muzici (knjiga Glas učitelja)
(Artnit.net)
 
Natrag
Top