Jelena Lengold: Ljubavi nikad dovoljno

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Jelena Lengold: Ljubavi nikad dovoljno

Spisateljica govori o knjizi priča „U tri kod Kandinskog“, književnoj i piščevoj stvarnosti, preljubi. Pisac treba pažljivo da osluškuje junaka, poštuje njegove životne izbore i ne nameće mu svoje odluke - kaže autorka

1.jpg

Jedna od junakinja knjige priča „U tri kod Kandinskog“ Jelene Lengold, u izdanju „Arhipelaga“, kaže: „Ljubav se ne zaboravlja, nju samo možete ostaviti za sobom, svesno, namerno, ne znajući da ste tamo, na tom mestu, ostavili i veliki komad sebe. I što se više udaljavate od tog mesta, to vam više nedostaje ono parče sebe koje ste napustili. Kad-tad moraćete da se vratite po to“.

Kroz 18 priča autorka na svoj, prepoznatljiv način pripoveda o ljubavi, intimi, svakodnevici, iskustvu sredovečnog života, neobičnim događajima... Ova pesnikinja, pripovedač i romansijer čitaocima se najpre predstavila ispisivanjem stihova, a punu afirmaciju stekla je zbirkama priča „Pokisli lavovi“, „Lift“, „Vašarski mađioničar“, „Pretesteriši me“. Za „Mađioničara“ dobila je Evropsku nagradu za književnost, „Žensko pero“, nagradu „Biljana Jovanović“.

* Čitaocima ove knjige nudite razna lica ljubavi, od nagoveštaja, neostvarenih i bivših veza preko žešće erotike do istinske patnje.
I u vazduhu visi ono večito pitanje: kako održati emotivnu vezu?

- Ha, pa otkud ja to znam? To ćemo morati da pitamo neku Dragu Savetu. Ono što ja znam, to je činjenica da je ljubav strašno komplikovana i fragilna pojava. I da je nikad nema dovoljno.

*
Neki kažu da je ljubav u suštini uvek ista, da se samo menjaju kostimi i okolnosti, a drugi da živimo u nekom čudnom ubrzanom vremenu u kojem se osećanja sve više potiskuju?

- Svašta ti neki kažu, ne bih ja njima baš sve verovala. Uvek je bilo ljudi koji potiskuju sve u sebi i ljudi koji idu kroz život otvoreno i ranjivo. Ubrzanje sa time nema direktne veze, jer možete voleti jako i sa ubrzanjem. I obratno, možete sve da prebacite na ler, pa opet da vam se čini kako vam izmiču intenziteti. Ne verujem da je ljubav uvek ista. Ona vam je kao otisak prsta, ili kao pahulja - ne postoje dva ista primerka na svetu.

* U priči „Vila preljubnika“ otvarate onu stalnu dilemu: da li se bračni izlet može tumačiti samo moralnom kategorijom. Ili kako jedan vaš junak kaže: da li čovek treba da oseća krivicu kada postupa po sopstvenoj istini, odnosno želji?

- Na ovu priču me je direktno inspirisao jedan esej našeg filozofa Zlatka Pakovića. On tu razmišlja o odnosu melanholije i želje i kaže jednu tužnu istinu, da melanholija nije želja koja još nije našla svoj objekat, već naprotiv, to je stanje u kome je subjekat već udovoljio svojoj želji. U posedovanju objekta, kaže Paković, želja neminovno iščezava. Paradoksalno, ali razorno istinito. Krenula sam od tih redova, a priča je posle otišla dalje u svom pravcu. Moj junak, kao i pomenuti filozof, smatraju da je istina zakon želje, pa ako je tako - onda tu za krivicu nema prostora!

* Deo svoje književne radionice otkrili ste u priči „Hladnoća“. Kažete: „Godine pisanja naučile su me da književni junak ima svoj život i svoju volju“. Na koji način?

- To je nešto što većina pisaca može da razume: nekad možda i imate u glavi srukturu priče ili romana, ali junak se, vremenom, kako pišete, toj strukturi opire i počinje da gradi sam svoj put, nezavisno od volje autora. Što više junak istinski oživljava, to su veće šanse da vam se otrgne i da vas istovremeno vodi. Vaše je samo da pažljivo osluškujete junaka i da poštujete njegove životne izbore. Da mu ne namećete svoje odluke.

* „Književna stvarnost i piščeva stvarnost nikad ne mogu biti jedno isto“, čitamo u istoj priči. Ipak, čitaocima se čini da neke od ovih priča imaju autentičnu pozadinu?

- Najveće bogatstvo svakog čoveka jeste sposobnost da živimo u mnogo koncentričnih krugova, na puno nivoa svesti i podsvesti, šansa da proživimo snagom svojih misli mnogo više života nego što nam je to objektivno dostupno. U tom smislu, sve što pisac napiše, autentično je. Ali bi bila velika greška da se knjige tretiraju kao autobiografsko štivo, ma kako one autentično zvučale. Jer takvo čitanje bi bilo pojednostavljivanje, i knjige i pisca. Ali i književnosti kao pojma.

* Oprobali ste se u nekoliko žanrova, ali ste do sada ubedljivo najveći uspeh imali sa pričama. Da li se i najbolje osećate kada radite kratke prozne forme?
- Priča mi je donela najviše čitalaca, ali ja se odlično osećam u svim pisanim formama, pa čak i u intervjuu. Dobro se osećam i u pisanju pisma prijatelju. Za mene je pisanje bilo kakvog teksta uvek bilo ulaženje u nepregledni svet beskrajnog kombinovanja misli, osećanja i reči, i sve sam više ubeđena da je broj tih kombinacija verovatno saglasan broju nebeskih tela u kosmosu, dakle, teži beskonačnom.

* Na književnoj sceni ste više od tri decenije. U kojoj meri ste se menjali kao pisac?

- Ako se potrudim da svoje pisanje posmatram objektivno, sa strane, što uopšte nije jednostavno, čini mi se da sam se mnogo više promenila kao pesnik nego kao prozni pisac. Ne vidim neku dramatičnu razliku između svojih današnjih priča i onih iz prve prozne knjige. Jedino što ja sada imam više godina, pa samim tim stvari vidim malo drugačije, ali neki osnovni stil i teme koje me zanimaju, na sreću ili nažalost, ostale su potpuno iste.

* U jednom autorskom tekstu ste napisali kako ste shvatili da ćete „mnogo više živeti u napisanim slovima nego u izgovorenim rečima, mnogo više kroz junake svojih knjiga nego u svom životu“...

- I time sam sebi zapečatila presudu, avaj! Šalu na stranu, to jeste tako, to su ti životi koje smo mogli živeti da je bilo vremena, da je bilo prilike, da možemo da se kloniramo i da dotaknemo sve što smo želeli. Ovako, pročitaš nekoliko stotina knjiga, zaljubiš se dva-tri puta, naučiš dva strana jezika, posetiš dva kontinenta i život je gotov.

USPEO TRIK

* Kako objašnjavate veliki uspeh „Vašarskog mađioničara“, koji se i sve više prevodi?
- To bismo morali da pitamo mađioničara lično, ja to ne znam. Ali, mađioničari nikad ne odaju svoje trikove, pa tako slutim da ni u ovom slučaju ne bismo saznali šta se to desilo i kako mu je taj trik uspeo. Ja sam, eto, mislila da je to mađioničar vašarskog kapaciteta, a ispostavilo se da je belosvetski. Nikad se ne zna sa takvim likovima, izmislite ih, napišete ih, a oni posle rade od vas šta im padne na pamet!

DOM DVA PISCA
* Kako je u porodičnom domu dva pisca? Možda vam je lakše što vam je suprug iz sasvim drugog „književnog faha“.
- Verovatno da je to dobro, ne možemo nikako da dođemo u situaciju da se takmičimo. A opet, postoji razumevanje za sva nenormalna ponašanja kojima su pisci skloni, počev od neuhvatljivih termina za ručkove i večere, neobjašnjivih promena raspoloženja, opsednutosti sedenjem za kompjuterom, zanemarivanja kućnih obaveza, zanemarivanja svega što nije pisanje. Nikad se nismo jedno na drugo ljutili zbog ovih stvari, one su podrazumevajuće.

(Večernje novosti)
 
Natrag
Top