Japan

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
19. april 2006.

Kjoto

Pisati o putovanju, pa još o onom u inostranstvo, a živeti u zemlji Srbiji, sâmo po sebi predstavlja problem. Ključno pitanje koje mi se nameće jeste „A kada je ono počelo“? Da li s ulaskom u avion, prethodnom večeri kada je i poslednja pažljivo odabrana stvarčica „neophodna“ za putovanje ugurana u prepuni kofer, ili nedeljama ranije kada je srećno okončana epizoda zvana „dobijanje vize“? Da li zbog stalnog stresa izazvanog neizvesnošću njenog dobijanja, traumatičnog iskustva čekanja u redovima (na otvorenom, razume se) tokom svih godišnjih doba, ili besa što za svako putovanje u startu moram da odvojim toliko novca koliko bi mi sasvim sigurno bilo dovoljno za još jedan dan boravka, tek početke pojedinih putovanja neizbežno vezujem i za iskustva u konzulatima različitih evropskih zemalja. Naravno, utisak koji bi na mene ostavila procedura kroz koju sam prošla formirao je sliku o zemlji koju bih posetila par nedelja kasnije... A onda mi se ukazala prilika da odem u Japan....

piše: Ivana Neimarević

izvor: B92

5132819614445ffa2c305a089808819_extreme.jpg


Imajući u glavi već nebrojeno puta viđenu sliku čekanja u redovima za vize naoružala sam se svim potrebnim dokumentima i neograničenim strpljenjem i uputila u Konzularno odeljenje Ambasade Japana u Beogradu. Ambijent Geneksovih apartmana na Novom Beogradu nije se baš najbolje uklapao u tu unapred formiranu sliku, a kako sam se lagano približavala vratima konzulata, prolazeći kroz (za naše pojmove) prilično raskošne holove ovog zdanja, shvatila sam da ovo neće biti uobičajeno iskustvo dobijanja vize. Kada su se vrata za mnom zatvorila i kada sam prošla neophodan „security-check“, našla sam se u prostoriji u kojoj sam bila potpuno sama. Instiktivno sam se uputila ka staklenom šalteru sličnom onim u drugim konzulatima, ali me je tada čuvar zaustavio i ljubazno zamolio da službenika ambasade sačekam u drugom delu prostorije, u kojem se nalazila divna kožna garnitura.

Instiktivan „svađalački“ gard koji u meni izazivaju šalteri istopio se istog trenutka kada sam sela u udobnu fotelju i shvatila da ću prvi put u životu biti tretirana kao dobrodošao gost, a ne kao potencijalni imigrant. Ubrzo zatim pojavio se službenik ambasade, ljubazni sredovečni Japanac, koji mi je na odličnom srpskom jeziku postavio nekoliko pitanja u vezi s mojim putovanjem, a zatim rekao da će viza biti gotova za nedelju dana. Japansku efikasnost prvi put sam iskusila dan kasnije kada je zazvonio moj mobilni telefon i kada mi je javljeno da je viza spremna.

Lost in transportation


5999566534445ffa30b0a2813127057_huge.jpg

Aerodrom Kansai


Japansko „tle“ (ako se tako može nazvati), prvi put sam dotakla na aerodromu Kansai, sagrađenom u zalivu ispred Osake. Ovo istinsko čudo graditeljstva nastalo je pre desetak godina, kada je na moru, dva kilometra ispred kopna, sagradjena prva pista i fenomenalna aerodromska zgrada koju je projektovao čuveni Renco Piano. Dok smo sletali, osim pomalo nelagodnog osećaja da slećem direktno na površinu mora, s leve strane sam primetila i novu, još dužu pistu, koja će biti otvorena iduće godine. Skepsa pojedinih inostranih stručnjaka da će ovaj svojevrsni graditeljski i finansijski „tour de force“ potonuti s prvim tajfunom pokazala se, na kraju, pogrešnom, te je ovaj neverovatan objekat mogao i meni da posluži kao divna „uvertira“ u nova (arhitektonska) iznenađenja.

Do Kjotoa udaljenog nekih osamdesetak kilometara, moji prijatelji i ja putovali smo vozom (ne čuvenim shinkansen-om, japanskom verzijom TGV, već običnim, koji je na sreću malo sporiji, te smo bili u mogućnosti da nešto i vidimo). Iako smo zvanično prošli kroz dva grada, Osaku i Kjoto, granica između njih gotovo i da ne postoji. Naselja se protežu duž čitavog puta i samo glas koji nas je obaveštavao o stanicama nam je ukazivao kada smo napustili jedan i ušli u drugi grad.

Prvi utisak na mene su ostavile stambene kuće Japanaca. Činjenica da sam još kao dete slušala o tome kako je Japan prenaseljen, kako nemaju dovoljno prostora i kako koriste svaki centimetar zemljišta (u šta me je dodatno uverila i priča o aerodromu Kansai), doprinela je da moje iznenađenje bude tako veliko. Naime, umesto u velikim (i visokim) stambenim blokovima, kako sam ja to zamišljala, videla sam da Japanci uglavnom žive u malim, jednospratnim kućama. Međutim, one su postavljene (ili je možda bolje reći „načičkane“) neverovatno blizu jedna drugoj, te mi se u pojedinim momentima činilo mi se da se uklapaju kao delovi neke slagalice. Ipak, koliko god da su one postavljene blizu jedna drugoj, nikada se ne direktno ne naslanjaju, već uvek između zgrada (uključujući i velike blokove u centru grada) postoji mali razmak između njih, kako bi u slušaju zemljotresa postojao prostor za dilataciju. Svaka kuća ima minijaturni vrt koje je besprekorno čist i uredan, kao i garažu, ponekad tako malu da velike limuzine ne mogu da stanu, već vrata garaže ostaju otvorena!


11947507794445ffa31d009115449763_huge.jpg


Centralna stanica u Kjotou delovala je arhitektonski podjednako fascinantno kao i unutrašnjost Kansai aerodroma, ali mi je dalje uživanje u čarima ovog zdanja prekinula reka ljudi koji su u popodnevnom špicu pokušavali da stignu na svoje vozove i konačno odu svojim malim kućama. Naša namera da pronađemo slobodan taksi, u početku se činila iluzornom, ali tada smo videli da i za to postoji zaseban red, te smo se ubrzo našli u velikoj crnoj limuzini s retrovizorima postavljenim „na pola puta“ između vetrobrana i farova (poput očiju nekog insekta), u unutrašnjosti koja je blještala od belih prekrivača za sedišta i naslone (sa čipkanim aplikacijama) i strogo livrejisanim vozačem.

Imala sam pravu grižu savesti dok sam ga gledala kako u svojim blještavo belim rukavicama podiže moj kofer koji je do tada prevalio nekih 10.000 km, tri aerodroma i bog zna koliko prljavih pokretnih traka. U prvi mah sam pomislila da je to neki ekskluzivan taksi, namenjen gostima luksuznih hotela poput onog u kojem su bili smešteni moji saputnici (ja sam smeštaj, naravno, potražila na nešto skromnijoj adresi). Ubrzo sam uvidela da su sva vozila, izuzev boje, ista. I uvek vas tretiraju kao da ste gost hotela s 5 zvezdica.


Kulinarsko zavođenje


Naše prvo veče u Kjotou proteklo je u upoznavanju s kulinarskim čarima ove zemlje. Iako je želja našeg japanskog domaćina bila da nas odvede na „tradicionalnu“ japansku večeru, on sam je (kao stanovnih Tokija, i sam gost u Kjotou), zalutao zajedno s nama u jedan mali restoran. Ali tada smo shvatili da u Japanu ne možete da pogrešite s izborom restorana. Bez obzira da li smo jeli u tom malom jeftinom restoranu, očigledno mestu omiljenom među mlađim stanovnicima grada, koji su veselo pričali i večerali (i pili, i to obilno) uz zvuke muzike Clash-a, ili u neverovatno skupom, otmenom restoranu s pogledom na reku u kojem smo bili naredne večeri, hrana je uvek bila besprekorna. Obed, ili tačnije „obred“, započinjao je time što bismo dobijali tople, vlažne peškiriće, a zatim su sledile nebrojene porcije raznovrsne hrane servirane u malim činijama, iz kojih smo se svi zajedno služili. Sushi, koji je kod nas sinonim za japansku kuhinju, tek je jedna od njihovih gurmanskih poslastica. Možda još interesantniji i atraktivniji (za mene lično i ukusniji) bio je sashimi, sirova riba, servirana na maloj kupi od leda, ili nebrojene varijante tempure, tofu-a, kao i svežih salata... O da, i neizostavna mizo-supa čiji sam postala apsolutni ovisnik!

1770664305444600bb1371a724515849_extreme.jpg

Poged na Kjoto uz specijalitete japanske kuhinje


Nakon ovakvih iskustava, na žalost, moji nemački prijatelji i ja smo osetili izvesnu dozu stida i osećanja elementarnog gurmanskog nevaspitanja setivši se preobilinih, neizbalansiranih, estetski neprivlačih, a ponekad i nezdravih obroka koje inače imamo. Mada su neki od njih priznali da bi se teško odrekli Wurst-a!

Tako punih stomaka (da, punih, iako ne teških) prionuli smo na pravljenje „plana napada“ na turističke atrakcije Kjotoa. Možda je mnogima poznata (ali meni to postala tek od nedavno) činjenica da je Kjoto jedan od retkih, ako ne i jedini grad u Japanu koji je bio pošteđen u američkim bombardovanjima tokom Drugog svetskog rata. U ovoj staroj Japanskoj prestonici je danas tako ostalo sačuvano preko 1.500 svetilišta i hramova, od kojih se nekolicina nalazi na listi UNESCO-a, te izbor nije bio nimalo lak. Posebno kada na raspolaganju imate samo 3 dana...


Tragovi prošlosti


4860159174445ffa42d0cf841549000_extreme.jpg
Nanzen-ji

Kao „odskočnu dasku“ našeg turističkog obilaska, odabrali smo takozvani „Put filozofa“ – maršrutu koja obuhvata nekolicinu hramova smeštenih u severozapadnom delu Kjotoa, na obroncima planina koji okružuju grad. Čim smo napustili stanicu metroa našli smo se u pravoj oazi mira, zelenila i tišine.


5688213764445ffa45db24477808549_extreme.jpg
Nanzen-ji, Sanmon kapija

Očigledno veoma prestižan rezidencijalni kvart u kojem su smešteni neki od ovih hramova, činile su kućice koje podražavaju stil svetilišta u njhovoj blizini. Tako smo se više puta našli u dilemi da li je reč o stambenom objektu ili nekom od bisera japanske tradicionalne arhitekture. Nakon obilaska jednog manjeg hrama čiji je vrt, besprekorno uređen a istovremeno i nepretencioznog izgleda, bio tek nagoveštaj pravih bisera hortikulture koje ćemo videti. Našli smo se u jednom od najlepših hramova u Kjotou, velikom kompleksu Nanzen-ji.


966638514445ffa4be925453849672_huge.jpg

Ginkaku-ji


Sagrađen u XIII veku, ovaj zen hram oduvek je zauzimao značajno mesto u religioznom i kulturnom životu Kjotoa. Prvo na šta smo naišli bila je velika Sanmon kapija sa čijeg se gornjeg nivoa pružao divan pogled na grad. Ipak, ono što je najlepše u ovom kompleksu su Hojo vrt i glavna zgrada sagrađena u raskošnom stilu s pokretnim zidovima koje ukrašavaju izuzetne slike iz XVI veka. "Put filozofa" kojim smo nastavili obilazak grada protezao se duž malih ulica punih trešanja, čiji pupoljci još uvek nisu bili u potpunosti rascvetani (kažu zbog izuzetno duge i hladne zime koja je Japan zadesila ove godine), obuhvatao je još nekih desetak svetilišta i hramova. Iako svaki od njih predstavlja pravo malo remek delo i zaslužuje pažnju svakog turiste. U ovoj turi smo uspeli da obiđemo samo još Ginkaku-ji, ili "Srebrni paviljon" kako se još naziva ovaj hram iz XV veka.


17527834964445ffa4dedc3580065051_extreme.jpg
Kinkaku-ji

Za turiste podjednako atraktivnim čine mi se i hramovi Kiyomizu-dera i Ryoan-ji koje smo obišli drugog dana boravka u Kjotou. Kiyomizu-dera predstavlja veliki kompleks iz VII veka u kojem centralno mesto zauzima velika drvena zgrada s impresivnom terasom. Za njegovo postojanje je vezana jedna interesantna priča. Naime, u Edo periodu (između 1603-1867) bilo je uvreženo mišljenje da će vam biti ispunjena želja ako skočite s ove, 13 metara visoke verande i preživite pad. To je po svoj prilici pošlo za rukom većini potencijalnih skakača - kažu čak 80% onih koji su se usudili da okušaju sreću preživelo je zahvaljujući vegetaciji koja se nalazi u podnožju terase.


385882204445ffa6963b5750663005_extreme.jpg
Kiyomizu-dera

Osim ove anegdote, za hram Kiyomizu-dera je vezano još jedno verovanje. U severnom delu hrama nalaze se dva kamena na rastojanju od oko dvadesetak metara. Japanci veruju da, ako zatvorenih očiju pređete distancu od jednog do drugog kamena, ubrzo ćete naći voljenu osobu, a ako vam neko u tome pomogne davajući vam instrukcije kako da se krećete, onda će vam u pronalaženju ljubavi takodje biti potrebna nečija asistencija.


15503709794445ffa6e1739605820107_extreme.jpg
Kiyomizu-dera

Osim ovih benignih sujeverja, u hramu Kiyomizu-dera prvi put sam primetila i nešto što me je zaintigiralo, a čije je objašnjenje bacilo i pomalo tamnu senku na život savremenih Japanaca. Naime, u velikom vrtu hrama, na mnogim mestima se nalazi kamenje oko kog su okačene crvene marame ili portikle. Kada sam svoje prijatelje iz Kjotoa pitala šta to znači, rekli su mi da je reč o tome da ljudi stavljaju portikle kako bi se pomolili za duše umrle ili nerođene dece. Tek kasnije u razgovoru objasnili su mi da je i danas u Japanu abortus jedan od najčešćih načina planiranja porodice, mnogo rasprostranjeniji od bilo kog oblika kontracepcije.
Iz vreve Kiyomizu-dere i užurbanog, dnevnog Kjotoa, utočište smo potražili u Ryoan-ji hramu, poznatom po najstarijem "kamenom vrtu" u Japanu. Ovaj jednostavan, a opet izuzetan vrt, dugačak svega dvadesetak i širok desetak metara, bitno se razlikuje od svih ostalih japanskih vrtova - u njemu nema drveća ili rastinja već samo 15 pažljivo raspoređenih kamenova na belom šljunku. Na drvenim daskama koje se nalaze s jedne strane vrta u potpunoj tišini sedele su desetine turista pokušavajući da, u gotovo hipnotičkom posmatranju kamenja, probude svoju imaginaciju i otkriju značenje njihovog rasporeda.


Panorame budućnosti


Nakon obilaska jedne od najvećih pagoda u Japanu, one 57 metara visoke u hramu To-ji, poslednje veče u Kjotou proveli smo u šetnji modernim delom grada
Ono što ne prestaje da me fascinira i danas, kada sam tako daleko od ovog grada, jeste neverovatna povezanost ljudi i prirode. Iako ovu vezu nisam očekivala u tako visoko tehnološki razvijenom društvu kakvo je japansko. Na svakom koraku sam mogla da otkrijem koliko je njima važna veza s okolinom, pre svega s vodom.


617754224445ffa7863f0943446999_extreme.jpg
Centar Kjotoa

Spoj reka Takano i Kamo i zelenila planina koje okruzuju grad prave nezaboravnu sliku, a iz današnje perspektive, čini mi se sasvim logičnim što je upravo u ovom gradu donet protokol o zaštiti životne sredine, koji daje nadu da će se i u drugim krajevima ove planete uspostaviti balans između napretka ljudi i njihovog okruženja.

7202542224445ffa7ba841336385175_extreme.jpg
Centar Kjotoa

Ne znam da li je to zbog nezaboravnog pogleda iz jedne od retkih višespratnica na obali reke Kamo, u kojoj se, na destom spratu, nalazi restoran popularan među mlađim stanovnicima grada u čijem smo ambijentu popili čuveni zeleni čaj pred odlazak u Tokio, ili ljubaznosti stanovnika na koju smo nailazili na svakom koraku, tek kratak boravak u Kjotou mi i sada deluje nestvarno... Podjednako iznenađujuće kao i viza u mom pasošu...



 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Tokio

1. maj 2006. Tokio

Razmere ovog grada su impresivne i za prosečnog turistu istovremeno potpuno zastrašujuće: Tokio se sastoji od 23 kua u kojima živi oko 12 miliona stanovnika i šire teritorije megalopolisa koja obuhvata 26 manjih gradova, 5 mesta i 8 sela (!), koju nastanjuje čak 35 miliona stanovnika

Piše: Ivana Neimarević

Izvor: B92

469193741446352ae36d6d866444148_extreme.jpg


Priznajem, spadam u onu grupu turista «štrebera» koji se za svako putovanje temeljno pripremaju... Nedeljama unapred počinju pripreme koje obično obuhvataju višednevno sufrovanje po Internetu, pravljene megalomanskih spiskova svih mesta koja ne smem da propustim, njihovog radnog vremena, cena karata, najpovoljnijih sight-seeing tura... Moje saputnike (ili «sapatnike» kako sebe ponekad nazivaju) često bih izluđivala svojim nastojanjima da vidim «baš sve» što bi neka turistička destinacija mogla da punudi. Međutim, u Tokiju sam prvi put u životu bila prinuđena da «položim oružje»...

Evo nekoliko razloga zašto će i najokoreliji «sight-seeing» manijak kapitulirati i biti primoran da odustane od svih «zlatnih pravila» koje je primenjivao prilikom turističkih obilazaka drugih svetskih prestonica.

Razmere ovog grada su impresivne i za prosečnog turistu istovremeno potpuno zastrašujuće: Tokio se sastoji od 23 kua (nešto poput naših opština, ali sa znatno većom autonomijom) u kojima živi oko 12 miliona stanovnika i šire teritorija megalopolisa koja obuhvata 26 manjih gradova, 5 mesta i 8 sela (!), koju nastanjuje čak 35 miliona stanovnika. U pokušajima da obiđete tek «uži centar» grada, koji se u najširem delu prostire u dužini od čak 90 km, osim stanovnika centralnih opština, sudaraćete se i sa preko 5 miliona ljudi koji svakodnevno dolaze na svoja radna mesta u jezgo jedne od najvećih urbanizovanih regija na planeti.

Snalaženje

Još uvek pod snažnim utiskom prizora planine Fudži i njenog «odsečenog» vulkanskog vrha prekrivenog snegom, slike u kojoj sam mogla da uživam tek nekoliko minuta koliko je trebalo shinkansen vozu na liniji Kjoto-Tokio da prođe pored najviše planine u Japanu, nisam ni primetila da smo se približili centru ovog grada. Tek kada sam se našla izvan železničke stanice, okružena šumom ogromnih višespratnica i rekom užurbanih ljudi, shvatila sam da sam u ambijentu kakvim sam oduvek zamišljala Japan.

Prvi poduhvat koji nas je čekao bio je da savladamo tehniku kretanja u sistemu podzemne i nadzemne železnice – kako držanja leve strane u svim prolazima, stepeništima i koridorima (za šta je potrebno izvesno vreme, ili tačnije jedan popodnevni špic, da se naviknete) tako i sistema linija. U svim putničkim boršurama videćete da se tokijski metro razlikuje od ostalih svetskih sistema pre svega po tome što tri linije (među kojima i najvažniju, kružnu Yamanote-line) drži JR, odnosno Japanska železnica, i taj sistem je odvojen od podzemnog metroa čije se linije nalaze u privatnom vlasništvu. Ipak, osnovna posledica ovako organizovanog metroa za običnog korisnika jeste nepostojanje jedinstvenog tarifnog sistema i potreba da svaki put kupujete kartu. Zbog same veličine, odnosno dužine linija koje se protežu do udaljenih predgrađa ovog megalopolisa, cena vaše vožnje može bitno da varira – od 130 jena (oko 100 dinara) ukoliko se vozite 1, 2 stanice, do preko 1500 jena (1200 dinara)!

Hotel u kome smo boravili, iako smešten u prestižnom delu grada i neposrednoj blizini jedne od carskih rezidencija (istinskog «zabranjenog grada» nedostupnog običnim stanovnicima Tokija), bio je iznenađujuće jeftin, čak i po beogradskim kriterijumima. I, što je za Tokio podjednako važno, blizu metroa koji vas nakon samo nekoliko stanica može odvesti u središte nekih od najuzbudljivijih delova grada.

Te prve večeri, i pored prolećne kišice kojoj nismo dozvolili da nas zaustavi (pre svega zahvaljujući lepom običaju u Tokiju da prolaznicima na svakom koraku na raspolaganju stoje besplatni kišobrani - ispred gotovo svake prodavnice ili restorana nalaze se korpe sa kišobranima koje možete uzeti i potom ostaviti na sličnom mestu u sasvim drugom delu grada), naš izbor pao je na Shibuyu, jedan od najpopularnijih delova gada, naročito među mlađim stanovnicima Tokija.


1242399619446352aee0ab6473814317_extreme.jpg


Ukoliko ste na televiziji videli snimke Tokija, sa mnoštvom ljudi koji ispred višespratnica prekrivenih svetlećim reklamama pokušavaju da se ne sudare prelazeći ulicu, velika je verovatnoća da ste videli upravo čuveni «zvezdasti» pešački prelaz ispred metro stanice u Shibuyi, ovekovečen u više filmova (među poslednjim u «Lost in translation» Sofije Kopole). Ovaj pešački prelaz je fascinanatan, kako zbog svoje veličine, tako i mase ljudi koja vas ponese u trenutku kada saobraćaj stane. Poput pravog mravinjaka, u Shibuyi vrvi od ljudi u svako doba dana i noći, uz zaglušujuću buku koja dolazi sa ogromnih ekrana postavljenih na okolne zgrade, kao i sa razglasa velikih robnih kuća načičkanih oko glavnog skvera. Ovde ćete videti čitavu galeriju interesantnih likova – od devojaka obučenih u tradicionalne kimone, preko onih opsednutih zapadnevropskom modom (s tom razlikom što, dok u Evropi devojke tih godina nose kese H&M ili Zara, ovde «sevaju» Dior, Gucci, Prada i sl.. ali nemojte biti iznenađeni, ovo jeste jedan od najbogatijih gradova na svetu), preko bizarniih poklonika «gothic» i njemu sličnih stilova... U Shibuyi se nalazi i veliki broj klubova najrazličitijeg profila, restorana, nepodnošljivo bučnih igraonica, «love-hotela» i, što je meni bilo najinteresantnije, frizerskih salona otvorenih 24 časa dnevno, kako bi mladi Japanci, opsednuti svojim frizurama (ovo se odnosi na pripadnike oba pola!) u svakom trenutku mogli sebi da priušte «neophodnu» ondulaciju.


30541809446352af0ee7b392448759_extreme.jpg


Odluka da naš (zvanični) obilazak Tokija započnemo posetom Mori-tower-u presudno je definisala način na koji sam doživela i videla ovaj grad. Naime, pre nekoliko godina sagrađen je veliki trgovačko-poslovni centar Roppongi u čijem sastavu se nalazi i pomenuta zgrada. Na 53. spratu ovog kružnog solitera nalazi se fantastičan vidikovac sa koga se pruža nezaboravan pogled na Tokio. I tada, kada sam videla kako se grad na sve strane proteže u nedogled, rasprišile su se sve moje iluzije da ću uspeti da steknem «pravu sliku» o Tokiju. Shvatila sam da će sve što budem doživela biti tek jedna od milion mogućih impresija koje možete poneti iz Tokija, apsurdno mali uzorak koji će mi samo pred neupućenim sagovornikom omogućiti da kažem da sam «videla» Tokio. Spakovala sam moju «sight-seeing» listu i prepustila sa uživanju u pogledu.


506060875446352af34a0d312793272_extreme.jpg
Zelene oaze

Nakon neizbežnog fotografisanja na onom delu vidikovca gde se može videti Tokio-tower, crveno-bela konstrukcija koja podeća na Ajfelovu kulu, uputili smo se u jedno od poznatijih svetilišta u Tokiju – hram Meiji.

Ovaj šinto-hram sagrađen je u znak sećanja na cara Meijia i caricu Shoken 1912. godine, za vreme čije vladavine je Japan prošao kroz velike političke i društvene promene, pretvorivši se iz feudalnog u savremeno industrijsko društvo. Iako je centralna zgrada hrama znatno skromija od zdanja koja sam nekoliko dana ranije mogla da vidim u Kjotou, ovaj kompleks se izdvaja pre svega po ogromnom parku koji ga okružuje kao i jednom od najvećih torija (tradicionalne kapije u šintoističkim svetilištima) u Japanu. Kao i u mnogim drugim svetilištima, i ovde ćete videti veliki broj ljudi koji se moli ispred malih oltara, a potpom ispisuje i kači tablice ili papiriće sa molitvama u nadi da će jednom biti ispunjene.


2019629658446352af90615701532491_extreme.jpg


Rešena da obilazak Tokija umesto «trke sa preponama» pretvorim u opuštenu šetnju odabranim delovima grada, utočište od gradske vreve pronašla sam u još dva predivna parka. Možda najlepši park u gradu jeste Istočni park carske palate, jedini deo ogromnog kompleksa koji je dostupan običnim stanovnicima grada. Samoj palati građani Tokija mogu prići samo dva puta godišnje – za Novu godinu i 23.decembra, kada se slavi carev rođendan.

Najveći i, po sadržaju, najinteresantniji parkovski kompleks u gradu čini Ueno Kõen u severoistočnom delu grada. Pored statue Saiga Takamorija, samuraja čija je legendarna hrabrost ovekovečena i u holivudskom blok-basteru «Poslednji samuraj», tu se nalazi i Shinobazu bara, minijaturni ekositem sačuvan poput nekog «muzejskog» eksponata, u kome i danas žive guske i patke okružene stablima bambusa, ukazujući prolaznicima kako je ranije izgledala priroda na teritoriji koju danas pokriva centralno gradsko jezgro.


672752647446352afa81ae389599275_extreme.jpg


Najveći deo parka Ueno, međutim, ispunjavaju veliki muzejski kompleksi – Muzej nauke, Muzej zapadne umetnosti i čak pet zgrada Nacionalnog tokijskog muzeja. U ovom poslednjem možete videti arheološke ostatke različitih azijskih kultura, kao i remek-dela japanske umetnosti različitih epoha – od fantastičnih budističkih skulptura iz Nare, kaligrafski ispisanih svitaka, velikih oslikanih panoa, do kolekcije samurajskih oklopa i pratećeg «hladnog oružja» - savršenih katana, tachi-ja, wakizashi-ja i njima sličnih.


2070611043446352afbcaa8534499074_extreme.jpg
Betonska džungla

Posle ove kraće lekcije o prošlosti, u sadašnjost Tokija vratila sam se u delu grada koji se zove Shinjuku. Reč je o administrativnom i komercijalnom centru grada i nominalno glavnoj «opštini» u Tokiju. Tu se nalazi najveći broj višespratnica u gradu, među kojima i impozantna zgrada Gradske uprave, ali i najprometnije železničko čvorište u gradu - Shinjuku stanica. Kao i u svakom drugom gradu, u blizu nje smešten je i «crveni kvart» sa velikim brojem «love-hotela», ali i niz interesantnih restorana, klubova i karaoke-barova...

Futurističko lice Tokija može se videti i prilikom obilaska veštačkog ostrva Odaiba. Do ovog dela grada u kome su danas smešteni hoteli poznatih svetskih lanaca, tržni centri, zabavni parkovi, kao i neobična zgrada televizije Fuji, stiže se automatizovanom nadzemnom metro linijom. U vozovima nema vozača, te ukoliko zauzmete mesto u prvom redu, prilikom prelaska Duginog mosta (Rainbow bridge) možete uživati u impresivnoj panorami grada.


642386736446352afcf068691250469_extreme.jpg


Obilazak gradskog jezgra Tokija završili smo odlaskom u čuvenu Ginza ulicu, u kojoj se nalazi najveći broj velikih robnih kuća i prodavnica renomiranih modnih dizajnera. Dok pokušavate da prođete između stotina i stotina potencijalnih kupaca i njihovih «Louis Vuitton» torbi, odjednom vam postanu jasni redovi japanskih turista na Champs-Elysees-u i njihova opsesija ovim brendom, kao i ostalim besmisleno skupim artiklima koji u Tokiju postaju deo svakodnevice.


241311711446352afddab8309542255_extreme.jpg


Pogled na Pacifik


Na samo sat vremena vožnje vozom od centra Tokija, nalazi se jedno od izletišta omiljenih među stanovnicima megalopolisa – Enoshima. Centralni deo ovog mesta zauzima dugačka peščana plaža sa koje i tokom ranih prolećnih meseci možete videti desetine zaljubljenika u jedrenje na dasci, kako obučeni od glave do pete u zaštitna odela, jedre po ledenom okeanu. Za obične izletnike, međutim, znatno je interesantnije ostrvo u neposrednoj blizini grada koje je nasipom spojeno sa obalom. Po ostrvu se možete šetati uzanim i često vrlo strmim putićem, koji će vas dovesti do još jednog šintoističkog svetilišta, a potom i stenovite obale, na čijim su stenama urezani Basho-ovi haiku stihovi.


1550361050446352aff41f9732147738_extreme.jpg


Po povratku na obalu, dok smo šetali plažom, primetili smo i veliku tablu sa planom grada i uputstvom u koje delove treba ići u slučaju cunamija. Koliko je opasnost od ovih talasa prisutna u Japanu, uverili smo se u obližnjem mestu Kamakura. Ovo malo mesto je od XII-XIV veka bilo prestonica Japana, a danas se u njemu nalazi jedna od najlepših i najvećih statua Bude u čitavoj zemlji. Kada je 1252. godine završena 13 metara visoka statua, oko nje je sazidan i hram koji ju je čuvao. Međutim, čitavo svetilište bilo je sravnjeno sa zemljom, kada je sredinom XV veka cunami preplavio ovo mesto. Do danas je ostala sačuvana samo impozantna statua koja je odolela i desetinama manjih zemljotresa koji su potresli ovaj kraj Japana u vekovima koji su usledili.


550023841446352b010916748301939_extreme.jpg


Po ranama na mom novčaniku koje i sada vidam, znam da za moje sunarodnike Japan nikada neće postati omiljena turistička destinacija. Ali, vredelo je... svakog proteklog «dana na vodi» i sada savim izvesnog let(ovanj)a u Beogradu...



 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Tokio, kadar iz Blade Runnera

28. septembar 2008.

Tokio, kadar iz Blade Runnera

Histerija od mnoštva natpisa na japanskom jeziku stvara konfuziju, i posle tri dana osećate se predozirano od informacija i ponude. U jednom trenutku kao da se ceo grad vrti oko vaše glave.

Autor: Jordan Cvetanović
Izvor: Yellow Cab


148451311148dec20e71f43242191820_extreme.jpg

Photo: kanigma


Postoji nekoliko gradova na svetu koji imaju takvu energiju da im čovek, hteo ne hteo, ne može odoleti. Magija takvih gradova živi već vekovima, prenosi se na ljude i čini život u njima potpuno drugačijim. Najobičniju situaciju takvi gradovi pretvaraju u filmski momenat, a svaku sitnicu u bitan deo stvarnosti.

Činjenicu da gotovo svako ko dođe u ovakav grad ima identičan osećaj kao da je baš na tom mestu bio milion puta, a upravo je kročio na njegovu teritoriju, mogu da vam pruže upravo takvi megalopolisi u kojima reke ljudi, u brzacima svakodnevnog života, oblikuju tok vremena i menjaju poglede na način savremenog življenja. Takav je i Tokio, glavni grad Japana, smešten na istočnoj obali ostrva Honšu.


128984865348debc25ccfa0368536817_extreme.jpg

Photo: Mark Burdett


Čim sletite na međunarodni aerodrom „Narita“, shvatite da sve one nebulozne priče kojima ste do sada bili izloženi i sve predrasude o Japanu i Japancima — nekako nemaju nikakve veze sa realnošću. Suočavanje sa Zemljom izlazećeg sunca desi se gotovo odmah, uprkos džet legu, i čovek zaista vrlo brzo postane svestan da se nalazi na drugoj planeti i da mu gledanje Travel Channela ili filma Sofije Coppole neće mnogo pomoći da se bolje snađe.

Ono što sasvim sigurno svi pomisle kad dođu u Tokio, jeste da je manje-više sve suprotno od onog na šta ste do sada navikli. Istok umesto Zapada. Levo umesto desno. Sa zadnje umesto sa prednje strane. Pravo umesto koso. Koso umesto pravo. I čim prihvatite takav sled stvari, život vam tamo postaje lakši, a kontradiktornost čak počne da vam prija, i u kratkom roku naviknete se da do kraja boravka tako i gledate na stvari — sve je moguće, a i naopako.


183980165248debc25f1a5b843589476_extreme.jpg

Photo: SBA73


Sigurno ste čuli bar nešto o Japanu. Ili ste bar jednom gledali neki njihov film u kojem vam ništa nije bilo jasno. Ili ste pokušali da jedete suši premazan vasabijem. Ili vas je fascinirao manga strip. Ili vam se sudbina neke gejše učinila mnogo tužnom. I valjda je normalno da svaki čovek ima neka očekivanja od grada u koji se uputio. Međutim, kada je Tokio u pitanju, sva očekivanja prestaju već prvog dana, jer tek tada uviđate da zaista niste imali pojma šta vas čeka.

Posle leta od punih dvanaest sati, čovek najpre mora da se navikne na vremensku razliku od osam sati. Dakle, kad je ovde noć, tamo je dan, i obratno. Međutim, čim na aerodromu uđete u voz koji vas vodi direktno u središte Tokija, zaboravite da vam se ikada u životu spavalo. Gotovo svi savetuju da nikada, osim u slučajevima kada vam neko drugi plaća, sa aerodroma ne uzimate taksi, jer za naše, a i za svetske prilike, usluge taksija su abnormalno skupe.


4548821148debc2620dec756275783_extreme.jpg

Photo: James Horan


Vožnja vozom, koja traje gotovo tri sata, učiniće da odmah budete šokirani fascinantnom japanskom uličnom modom, koja je gotovo na svakom koraku potpuno autentična, do te mere da ne prestajete da buljite u ljude i detalje. Osim toga, ako baš niste ljubitelj ljudi i gužve, kroz prozor vam se pruža neverovatan pejzaž u vidu pirinčanih polja u selima nadomak Tokija.
Grad neprestano živi — bilo da je jutro, vreme ručka, špic kada se ljudi uglavnom vraćaju sa posla ili dva sata posle pola noći. Ljudi su bukvalno na sve strane. Imate utisak da bi Tokio bio uzbudljiv i da se ceo grad iseli, s obzirom na činjenicu da je svaki pedalj ulica osvetljen, da ima neku svetleću reklamu, ogroman ekran na kome se vrte muzički ili reklamni spotovi, ili već neku zanimaciju koja skreće vašu pažnju. Histerija od mnoštva natpisa na japanskom jeziku stvara vam konfuziju u glavi, da se posle tri dana osećate potpuno predozirano od informacija i ponude. U jednom trenutku kao da se ceo grad vrti oko vaše glave.


184899463648debc264818e093542224_extreme.jpg

Photo: Jordan Cvetanović


Prva komplikovana stvar na koju možete da naletite sasvim sigurno je toalet. Čuvene japanske WC šolje sa milion dugmića, displejom i prskalicom koja izleće ne znam odakle, nećete znati kako da koristite, jer su retko gde uputstva na engleskom jeziku, tako da mogu da vam zadaju dosta muke i da boravak u toaletu produže više nego što ste planirali.

Digitalizacija i humanizacija prostora na svakom su koraku, ne samo po toaletima, pa se čovek vrlo brzo navikne na ugodnost života. Svuda su mašine, automati, senzori, pokretne stepenice, trake, poketna vrata, taksi vozila u kojima se vrata sama zatvaraju... koji život u ovakvom velegradu zaista čine prijatnim. Sve to kako bi se ljudima omogućio maksimalan komfor u životu, jer ako već „rade kao Japanci“, da se u svakom trenutku osećaju kao da cela država radi samo kako bi olakšala svaki minut proveden od kuće do posla.


214070186848debc2662e0d615601575_extreme.jpg

Photo: Jordan Cvetanović


Nemojte se plašiti, u Tokiju ima svega da se jede. Nećete biti osuđeni, kao što se misli, samo na alge i nešto ljigavo iz mora. Svakako treba iskoristiti mnoštvo restorana u kojima se nude svi japanski specijaliteti za koje ste već čuli (po ultrapovoljnim cenama), ali i neka hrana koju možda nikada ne biste ni probali — na primer, meso od svinje koja jede lešnike ili neodoljivo ukusna supa od lotosovog korena. Naravno, cene variraju, ali u vreme pauze za ručak, u svakom pristojnijem restoranu možete kompletno ručati za nekih 1.000 jena, što je u prevodu 500 dinara. Za one kojima i nije neki trip da jedu sirovu ribu i tako to, postoji mnoštvo evropskih i američkih lanaca restorana u kojima se sasvim pristojno jede za male pare.

Šibuja je prva stanica koju sam video u Tokiju. Mnoštvo izlaza iz stanice metroa vodi ka statui psa Hachika, gde se ljudi čekaju kao „kod Konja“. U Šibuji se nalazi i onaj pešački prelaz koji Scarlett Johanson stalno prelazi u filmu „Lost In Translation“. Na tom mestu je nenormalna buka, sa svih strana dopire neka muzika, laseri, japanska omladina se cereka, klinke u uniformama kao iz nekih trash porno filmova trčkaraju i prelaze ulicu i vi ponovo ne znate gde da gledate. U Šibuji se nalazi mnoštvo tržnih centara, što je inače karakteristično za Tokio, da gotovo na svakom koraku postoji poneki mall sa pregršt brendova, što vam svakako otežava kupovinu, s obzirom na to da je izbor robe i proizvoda toliki da ni u jednom trenutku nemate pojma šta biste kupili. Najpre biste sve, a onda ne biste ništa.


28754418348debc267becd771481592_extreme.jpg

Photo: Jordan Cvetanović


Oblakoderi i staklene zgrade su svuda. Stiče se utisak da nijedna zgrada nema manje od trideset spratova i da svaka ima bar po dva panoramska lifta koja neprekidno, kao da lete, nenormalnim brzinama idu gore-dole. U stvari, ceo grad, naročito noću, deluje kao kadar iz Blade Runnera. Posebno je zanimljivo da noću sve te velike zgrade na krovovima svetle, pa iz daljine izgleda kao da imaju ogromne crvene oči. Šinđuku je deo grada u kome su najveći oblakoderi, a zgrada uprave grada je najupadljivija. U zapadnom delu Šinđukua nalazi se i potpuno savršen Muzej mačeva, u kome su izloženi najstariji samurajski mačevi.

Iako Tokio nema centar grada, Ginza se smatra njegovim središtem. U stvari, ta ogromna ulica na koju naiđete čim izađete iz stanice metroa, nekako podseća na Knez Mihailovu, jer su u njoj hramovi svih vodećih modnih brendova. Te prodavnice zaiste izgledaju kao neki oltari mode u kojima ljudi gotovo 24 sata neprekidno kupuju, vukući kese u svim pravcima.


121876490648debc2698050927360818_extreme.jpg

Photo: mikeleeorg


Ropongi je deo grada u kome će vas ljudi razumeti ako im se obratite na engleskom jeziku, jer tu živi mnogo stranaca. Noću je taj deo veoma atraktivan: ne samo što izgleda moderno i možda najbliže nečemu na šta smo navikli, već i zbog velikog broja savršeno dizajniranih klubova koji nude izuzetnu zabavu. Osim toga, u tom delu grada nalazi se i najveća zgrada u Tokiju — Roppongi Hills, koja osim poslovno-trgovačkog centra ima i vrlo važnu umetničku funkciju, s obzirom na to da se na samom njenom vrhu nalazi Muzej savremene umetnosti Mori iz čijih se prostorija pruža najluđi pogled na celi grad.

Karaoke klubovi nalaze se na svakom ćošku i rade po celu noć. Kad god vam se ukaže prilika, možete da iznajmite gluvu sobu samo za sebe i svoje društvo i da do zore urlate iako nemate sluha. Izbor pesama je ogroman, a zabavi i smejanju nikada kraja.


65595138948debc26bee0b848710421_extreme.jpg

Photo: Mikael Dalkvist


Ponekad će vam se učiniti da je u toku neki teroristički napad usred bela dana, kada budete videli ljude sa maskama preko lica. To su one maske koje nosi i Michael Jackson, a kako su mi objasnili, nose se zbog ogromne zagađenosti vazduha, a i mnogi stanovnici Tokija skloni su alergijama, pa im boravak na ulici znatno pogoršava zdravstveno stanje. Zato maske, poput onih hirurških, možete kupiti u svakom supermarketu.

Klima u gradu je užas živi. Em je toplo, em je vlažno, tako da klima-uređaji u zatvorenim prostorima i metrou snižavaju temperaturu do najmanje moguće granice izdržljivosti. Toliko su jaki, da imate osećaj da vam probijaju do same kosti i lede krv u žilama.

Sve u svemu, tek sada vidim da je boravak u Tokiju teško prepričati na bilo koji način. A moglo bi da se piše i piše. U većini trenutaka mislite da konstantno sanjate, i to onaj najslađi san iz kog vas, ne daj bože, bez preke potrebe niko neće probuditi, nego će vas pustiti da spavate do mile volje, sve dok sami ne otvorite oči i shvatite da je to bio samo još jedan san.

Nažalost, morao sam brzo da se probudim.



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Tokio, futurizam i tradicija

26. mart 2009.

Tokio, futurizam i tradicija


Većina gradskih atrakcija u Tokiju je besplatna: šetnja Shitamachijem (donjim gradom) i glavnim budističkim hramom Sens-ji, posjet mirnom šintuističkom hramu Meiji-jing, dinamičnoj ribljoj tržnici Tsukiji.

Autor: Ivana Brez
Izvor: Jutarnji.hr


110313218949caaac73ad0a381193057_huge.jpg


Krenete li u istraživanje Japana, nevjerojatne zemlje koja je do prije 150 godina bila u potpunoj izolaciji od ostatka svijeta, imat ćete osjećaj da ste na nekom dalekom planetu. Megalopolisi poput Tokija i Osake šokirat će vas gomilom ljudi te najnovijim trendovima u modi i tehnologiji, a izvan gradova uživat ćete u smirujućoj ljepoti prirode i zadivljujućim pejzažima planine Fuji, vulkanskih jezera i subtropskih otoka Okinawa.

Japanska je kultura tijekom posljednjih nekoliko desetljeća doživjela izniman razvoj, a dojam koji je ostavila na svijet u samo nekoliko generacija zaista je impresivan.

U dva svijeta

Ubrzana industrijalizacija nakon Drugoga svjetskog rata uspjela je Japan uzdignuti na tron najsnažnije azijske zemlje, ali nemilosrdni kriteriji koji traže isključivo izvrsnost stvorili su golem pritisak i doveli do iznimnog ubrzanja ritma života. Upravo takav ubrzani ritam, koji je često ispred vremena u kojemu živi ostatak svijeta, isprepliće se sa starim, tradicionalnim svijetom u kojem se još mogu pronaći živopisne tržnice, hramovi i prekrasni vrtovi. Međutim, to ispreplitanje ne događa se samo na vidljivoj razini, nego je dodatno izraženo u ritualima i navikama svakodnevnice.

Nevjerojatan je način na koji stanovnici ove zemlje funkcioniraju u oba svijeta, i kako unatoč napornom radnom danu, koji u često traje 11 sati, još nađu vremena za tradiciju i običaje, poput ceremonije čaja (“sado“), pune jasno zadanih dijelova koje treba naučiti napamet, a zatim slijediti jer svaki pokret ruke i tijela ima svoje značenje.


71339665649caaac7da550141952829_huge.jpg


Nezamislivo je otići u Japan i ne posjetiti Tokio. Glavni i najveći grad Japana smjestio se na jednom od četiri najveća otoka japanskog arhipelaga, Honshu, a s okolicom ima oko 32 milijuna stanovnika te je najveće metropolitansko područje svijeta. Ipak, vlakovi su ondje točni u minutu, stopa kriminala je neznatna, a trgovine nude sve što vam je potrebno 24 sata na dan. Ljudi se odijevaju prema najnovijim trendovima, jedu u popularnim restoranima i zabavljaju se u modernim klubovima. Do 1868. godine Tokio je bio poznat pod imenom Edo. Malen grad s dvorcem kao svojevrsnim središtem javnog i političkog života nastao je u 16. stoljeću, a početkom 17. stoljeća postaje sjedište feudalne vlade i tada počinje njegov strelovit razvoj.

Besplatne atrakcije

Danas je Tokio jedan od najnapučenijih gradova svijeta i simbol svega onoga što čini moderni Japan, a to su vrhunska tehnologija, brzi životni ritam i futuristička arhitektura, naročito izražena u dijelu grada Odaiba - otoku koji je sagradila ljudska ruka, zatim Marunouchi, poslovnom dijelu, i Nihonbashi, trgovinskom dijelu. Želite li osjetiti grad kakav je nekad bio, zaputite se prema Asakusi, dijelu punom trgovina rukotvorinama i malenih restorana, koji je uspio očuvati duh starog Tokija.

Iako se Tokio, kao i sam Japan, smatra izuzetno skupom destinacijom, pristupačnim cijenama iznenadit će vas brojni lanci barova u kojima se služi hrana (izakaya), jednostavni restorani, sumo turniri i kabuki predstave. Većina gradskih atrakcija je besplatna: šetnja Shitamachijem (donjim gradom) i glavnim budističkim hramom Sens-ji, posjet mirnom šintuističkom hramu Meiji-jing, dinamičnoj ribljoj tržnici Tsukiji ili pogled na vibrantan neonski osvijetljen mini-grad Sinjuku. A sve su to tek djelići toga energičnoga grada.




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Kjoto, turistička atrakcija Japana

10. april 2009.

Kjoto, turistička atrakcija Japana


Bivša prestonica Japana, danas je najzanimljiviji, najprivlačniji, najposećeniji grad ove zemlje, što će reći, centar stranog, ali i domaćeg turizma, a istovremeno i sedište drevne kulture.

Autorka: Nada Mijatović
Izvor: Danas

188917056949de55b59839a398689937_huge.jpg


Svetski putnik će primetiti da Kjoto sa svojih ne mnogo manje od dva miliona žitelja ostavlja utisak impozantnog urbanog naselja kako se, s obzirom na sačuvane ostatke prošlosti, malo gde može naći, a pesnici su ga odavno nazvali izložbom večite lepote i biserom Japana.

S pravom. Iz vremena kada je bio sedište dvora, od osmog do 19. veka, u njemu je sačuvano više od 1.500 budističkih i 200 šintoističkih hramova. Takođe, Kjoto je centar tkačke industrije svile i brokata, kao i jednog starog umetničkog zanata koji proizvodi veoma kvalitetne i prekrasne predmete od kamena i porcelana, od laka i bronze, a isto tako i krčage, bokale i lutke (od kojih se bar jedna, makar najmanja, mora kupiti).

Kjoto... Ime izvedeno iz prvobitnog prestoničkog naziva Uda s poetskim nadimkom Hajn-Kio, što znači „grad mira“, i danas je stanište spokoja i lepih odnosa među žiteljima koji svi, bez obzira na stepen obrazovanja, do tančina znaju sve znamenitosti svog grada.

- Nemojte propustiti da posetite Kinkokuji hram, ili Zlatni paviljon, kako ga stranci zovu - rekla nam je jedna 13-godišnja devojčica koja je, s nekoliko svojih drugarica, prišla našoj grupi utonuloj u razgledanje hrama Niši Honganji iz 13. veka, najlepšeg primera, kažu budističke arhitekture uopšte. - Ali 1955. Zlatni paviljon je po drugi put sagrađen, tačno u stilu originalne zgrade iz 14. veka - nastavila je - jer je pet godina ranije izgoreo u velikom požaru... Kakva šteta koja je, ipak, brzo i do sitnica odstranjena! Divno, zar ne?!

Svaka čast, devojčice, svaka čast tvojoj, odnosno japanskoj školi koja uči đake nacionalnoj istoriji, i to dosta podrobno, što nije uvek i svuda slučaj...

O mnogim drugim ne manje važnim hramovima pričao nam je naš japanski domaćin istoričar Masao Jamamoto. Ali znajući znatiželju stranaca, on nije propustio da nam kaže ni ponešto o sadašnjem trenutku. I pri tome naglasio da Japan ne teži da se pošto-poto izjednači s nekim drugim, dalekim naprednim kulturama, da Japanci, više od novina i mode, cene i tradiciju svoje svakodnevice. Recimo, i dan-danas morate, ulazeći im u kuću, skinuti cipele i obuti papuče spremne za goste. A ako se desi da stupite u sobu čiji je pod prekriven posebnim tepisima od trske i slame zvanim tatami, nisu dozvoljene ni papuče: samo bosa ili u čarapu odevena noga sme da stane na njih. I tako, vekovima...



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Manje poznati Japan

18. avgust 2009.

Manje poznati Japan


Zemlja izlazećeg sunca: daleka i danas još, kada se ceo svet širom otvara celom svetu (!), uporno pomalo misteriozna i utoliko zanimljivija, veoma cenjena pre svega zbog svojih izuzetno radenih i disciplinovanih žitelja.

Autorka: Nada Mijatović
Izvor: Danas


5925847824a89def38937b888596604_huge.jpg


Uz to, Japan je poznat po tehničkim „čudima“, impozantno razvijen, pun lepih gradova i u njima veličanstvenih hramova. Mnoga od tih lepih i sređenih urbanih sredina odavno su popularna na svim kontinentima, ali ima ih koja čak ni za inostrani turizam nisu otkrivena. Recimo, jedva da se nešto zna o Niki, Kamakuri (na slici), Kobeu, Kjušu i mnogim drugim ljudskim staništima, a o njima ima šta da se kaže.

- Rođen sam i ceo dosadašnji vek proveo sam ovde. Veoma sam ponosam na svoj zavičaj – saopštava nam Masašito koji nam se, kao prijatelj domaćina i vodiča naše turističke grupe, Jamamota, spontano priključio. – Zar nije prelep? Položaj jedinstven: leži na poluostrvu Mjura, na obali romantičnog zaliva Sagami. I bogat istorijom... Toliko od mene, a više ćete čuti od vašeg zvaničnog vodiča, on zna šta i koliko treba da vam kaže.

Čudan zaključak ovog kratkog kazivanja, ali nismo stekli utisak da je poslednji.

Masašitove reči nagoveštavaju izvesnu tajnovitost, ili cenzuru, da za nju ima objektivnih razloga (dok je naš novi pratilac verovatno subjektivan). Jer, Kamakura je običan istočnjački grad, a kao i mnogi drugi japanski gradovi bogat tradicijom u kojoj je najvažnije to što je u 12. veku punih 150 godina bio sedište vlade. Možda je zato u njemu sagrađeno toliko mnogo hramova od kojih se najviše ističe impresivnih „Pet planinskih hramova Kamakure“, kako im glasi zajedničko ime.

- A toga nema nigde u Japanu - u pola glasa, da ne bi smetao obaveštavanju zvaničnog vodiča, reče Mosašito.

Možda je u pravu ovaj „lokalpatriota“, kako bi kazali Nemci, ali to ne daje razlog da ne napustimo Kamakuru i počnemo da se divimo novom „objektu“ razgledanja, Nikou. Doduše, to nije klasičan grad, nego veliki prekrasni nacionalni park i omiljena atrakcija za turiste, ali i odmorište za domaći živalj. Nastao na 150 kilometara severno od Tokoja, ima vrlo poznatu železnicu, „najbržu na svetu“, kako tvrdi jedan u plavu uniformu odeven stanični službenik, zanemarujući to što su stranci dosta slušali o japanskim vozovima, uopšte, koji „jure“ većom brzinom nego bilo koji drugi bilo gde na Planeti. Ali manje-više za saobraćaj, pošto je mnogo važnije spomenuti hram Tošo s početka 17. veka, koji u svojoj gradnji sadrži sve specifičnosti celokupne japanske umetnosti. A iznad njega nalazi se vodopad Kegan, visok 100 a širok osam metara, čija je neobičnost u tome što se ceo zamrzava u toku zime i nema otoka vode!

A Kobe? Značaj ovog grada je sasvim drukčiji i leži u tome što je jedan od velikih centara međunarodne trgovine. Ali nije zato zanimljiv za prikazivnje stranim gostima, nego zbog jednog retkog podatka: njegovih nešto više od 36.000 građana poreklom je iz 53 razne države! I svi, vele, ovde gaje međusobnu prisnost i prijateljstvo.

Ipak, i pored skučenog novinskog prostora, ne smemo da završimo priču o Japanu bez osvrtanja na nezaobilaznu Hirošimu, žrtvu prve atomske bombe avgusta 1945. godine. U samom epicentru atomske eksplozije izgrađen je, za večito podsećanje, Atomsko-bombaški memorijal. To je jedina stara građevina brižljivo očuvana u svom originalu u temeljno obnovljenom Japanu! I objekt koji se ni u savremenom turizmu namenjenom koliko novim saznanjima, toliko i razonodi, ne zaobilazi, bez obzira na tugu koju dugo ostavlja u posetiocima.



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
14. mart 2010.

Ružičasto proleće u Japanu


Koje je najbolje vreme da se poseti Japan? Proleće! Eksplozija boja i opojni miris behara markiraju svaki mart.

Izvor: B92


5864731324b9ccc96882ee960376878_extreme.jpg

Photo: cktse / Flickr


Naravno, nema ništa loše u tome da se u Japan ode u januaru i uživa u snegu i ledenim skulpturama Hokaida, kao što ni nikome ne smeta nešto toplije vreme u Okinavi.

Ali jedan od najvažnijih godišnjih događaja koji nijedan turista koji krene put Japana ne sme nikako da propusti, odigrava se upravo sada, u martu: beharanje trešanja.

Sada je pravi momenat, od polovine pa sve do kraja marta. Nežno roze ćube cvetova ublažavaju stroge linije kuća koje se satima uporno ređaju.

I pri dolasku u grad, sledi besciljna šetnja kroz ulice, uklještene kuće, parkove, pored škola i duž reka i drvorede trešanja koje se tek pripremaju ili su već u punom cvatu.

Japanci sebe vide kao velike ljubitelje prirode. I onda se zapitate kako to kada najveći procenat populacije živi u metropolama među gomilom ljudi i kad je svako parčence naseljene zemlje koja nije iskorišćena za polja pirinča (zaostavština agrarne prošlosti) ili za golf terene, preplavljeno stambenim objektima.

Ako se odlučite za proleće u Japanu, mogu vam biti od koristi sledeće dve reči: sakura (na japanskom trešnja) i hanami (hana-cvet, mi-gledati). I upravo to razgledanje izbeharalog drveća je događaj za sebe.


16200228624b9ccc98b433c524523283_extreme.jpg

Photo: kanjiroushi / Flickr


Na pojedinim edukativnim sajtovima o Japanu daje si odgovor na pitanje kako se to radi? Odgovor je vrlo jednostavan: stanite ispod drveta i posmatrajte rascvetale ćube ili se malo udaljite i posmatrajte drvo u celini.

Vrlo jednostavno. Ali oni okoreli zaljubljenici u proleće svakog vikenda se pobrinu da u parkovima ili duž reka pronađu dobro mesto ispod rascvetalih krošnji tu se stacioniraju sa porodicom ili prijateljima gde uživaju u pikniku i probuđenoj prirodi.

Nažalost, užitak kratko traje: period od kako drveće raširi svoje cvetove do trenutka kada ti isti cvetovi otpadnu sa grana sveden je na jednu do dve nedelje.

Ne dugo nakon toga u mnogim delovima Japana nastupa toplo, sparno i vlažno vreme koje ljude navodi na iščekivanje nove zime i novog proleća.

Ali prirodni fenomeni su u godinama koje su protutnjale odigrali značajnu ulogu u kulturi ovog naroda.


1029101714b9ccc999d0e7243391038_extreme.jpg

Photo: TushyD / Flickr


Kako je sve počelo?


Prvi hanami održan je u 7. veku. Tada još kao verski obred održavan određenog dana u godini i žetva koja je sledila prognozirana je cvetanjem trešanja.

Puni bogati cvetovi simbolično su ukazivali na bogatu i obilnu žetvu pirinča, koju su imućniji slojevi proslavljali gozbama ispod rascvetalih krošnji.

Odražavane su zabave na kojim su žene nosile kimona jarkih boja. I krajem 17. veka hanami postaje popularan i među radnom klasom. Danas su iste te zabave preuzele formu piknika.

Hanami
je danas preuzeo veliki komercijalnu ulogu. Sredinom marta sve je u znaku hanamija: čokolade, limenke piva, odeća - sve postaje pink boje. I teško je naleteti na prodavnicu koja ne propagira roze boju.

I mediji su potklekli pred ovom prolećnom manijom. Poznate su sakura vremenske prognoze - sa roze tačkama kojima su markirane mape Japana i koje se mogu videti i na televiziji i u novinama.

Na taj način su obeležena mesta u kojima je zimi došao kraj i gde je beharanje u toku. I na osnovu ovih izveštaja planiraju se hanami zabave. Sakura groznica pogađa celu naciju.

Beharanje trešanja ili sakura strašno se ugnezdila u živote Japanaca i često se javlja u svakodnevnom životu. Naziv sakura javlja se u imenu banke, i često kada treba novorođenom detetu dati ime, uvek se gleda da u imenu ima primesa reči sakura.

Pojedine devojčice se zovu baš tako: Sakura. Motiv izbeharale trešnje nalazi se na naličju kovanice od 100 jena, a prva pesmica koju deca nauče nosi naziv: Sakura, saura.


Beharanje trešanja prvi je znak da je zima na izmaku i da je proleće bliže nego ikada. I upravo iz tog razloga ovom prirodnom događaju se poklanja dosta pažnje i svi ga nestrpljivo iščekuju.

To možda ne važi za jug zemlje gde se dešava da behar zamiriše još u januaru. Ali kako se front beharanja pomeri na sever, cela nacija postaje pomamljena mirisom behara.

U najvećem jeku beharanja, u mnogim gradovima se tradicionalno održava festival beharanja trešanja.

Parada dece koja muziciraju i odraslih obučenih kao samuraji, svake godine privuče gomilu posmatrača. I svi koji ne učestvuju u paradi, moraju da zastanu i bace pogled na ove vesele ljude. I svima blista osmeh na licu i sve se dobro zabavljaju.

Parada se završava kod lokalnog dvorca gde su za publiku već pripremljene tezge sa hranom. Najčešće se jede sakura mochi - zakuska koju čine roze mochi (kolač od pirinča) i slatka smesa od crvenog pasulja, umotana u list trešnje.

Samuraji na konjima galopom prilaze okupljenoj masi, a grupe plesača i igrača zabavljaju publiku i sve je učinjeno da se svako vrati kući sa osmehom na licu.

Ovaj festival nije jedini način da se zabavite. Postoji sijaset mogućnosti da izađete na ulicu i da vam bude dobro. I sve u duhu tradicije.

Ali upoznati Japan u jeku beharanja trešanja - idealnija opcija gotovo da ne postoji.

 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
JAPAN U SLICI



Minato Mirai, Osanbashi Pier, Yokohama, Honshu, Japan


Tokyo At Night


Eitai Bridge, Tokyo


Himeji Castle, Himeji, Japan


Toji Temple, Kyoto, Japan


Shibuya, Tokyo


Matsumoto Castle, Japan


Kinkakuji Temple Kyoto Japan


Matsumoto Castle, Japan


Evening View Of Rainbow Bridge And Houseboats, Tokyo


Heian Shrine, Kyoto, Japan


Kibune Shrine Kyoto Japan



Himeji Castle, Himeji, Japan


Himeji Castle, Himeji, Japan


Tokyo At Night Japan


Dusk Tokyo Japan


Seiryuen Garden, Nijo Castle, Japan


Cherry Blossoms And Mount Fuji Japan


Tokyo



Odawara Castle, Japan


Kitano Odori Kamishichigen Kaburenjo Hall Kyoto Japan
izvor:wallpaper/known_places
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849

Nagoya Castle

Kumamoto Castle, Japan

Grand Gate Itsukushima Shrine Miyajima Japan

Imperial Palace Tokyo Japan

Ginkaku-ji Temple Kyoto Japan

Tochigi Prefecture Nikko Japan

Time Around The World, Sapporo Clock Tower, Sapporo, Japan

Cherry Blossoms Ninna Ji Temple Grounds Kyoto Japan

Odawara Castle, Japan
izvor:wallpaper/known_places
 
Natrag
Top