Jadranka Stojaković

[crvendac_011]

Jadranka Stojaković​

​

Jadranka Stojaković (rođena 24. jula 1950. u Sarajevu) je karijeru započela u grupi Kombo 6 sa kojom je izvodila žanrovski raznovrstan materijal. Prvi put je samostalno nastupila 1968. godine na festivalu Mladi pjevaju proljeću. Svirala je akustičnu gitaru i usnu harmoniku izvodeći pesme bliske zabavnoj muzici. Posle nekoliko meseci je njen ujak, trombonista Vukašin Radulović, poveo sa svojom grupom na koncerte po Nemačkoj i Norveškoj. Svirajući materijal zasnovan na blues, jazz i country muzici u inostranstvu je ostala pune tri godine, najčešće nastupajući po klubovima. Po povratku u Sarajevo, započela je karijeru izvodeći pretežno svoje akustičarske kompozicije, ali joj je prvi snimak za TV emisiju "Na ti", bila obrada narodne "Čaj šukarije".​

Jadranka je učestvovala na jugoslovenskom izboru za Pesmu Evrovizije 1972. godine sa pesmom "Tik, tika, taka", a sledeće godine je na Šlageru sezone izvodila pesmu "Pajaco". Te 1973. godine na Omladinskom festivalu u Subotici osvaja prvu nagradu publike izvodeći pesmu Vlade Miloša "Ti ne znaš dom gdje živi on". Zatim odlazi na dvomesečnu turneju po SSSR-u, ponovo nastupa na domaćim festivalima, a 1974. godine na Omladini beleži još jedan uspeh sa pesmom "Muzika je svirala" Vlade Miloša. Ubrzo sa Bijelim dugmetom snima Bregovićevu pesmu "Čekala sam", ogledajući se prvi put u izvođenju jedne čisto rock kompozicije. U to vreme često je izvodila i Bregovićevu pesmu "Ima neka tajna veza" u akustičnoj verziji.​

Godine 1975. odlazi na četvoromesečnu turneju po SSSR-u sa grupom Saše Subote.​

U drugoj polovini sedamdesetih godina objavljuje čitavu seriju singlova koje često snima sa članovima sastava S vremena na vreme ili grupom 071. Paralelno se bavila slikarstvom, imala je nekoliko samostalnih izložbi, pretežno ulja i serigrafija. Na otvaranjima izložbi, često je držala koncerte pod nazivom Pjevam pjesnike, na kojima je izvodila kompozicije na tekstove Desanke Maksimović, Antuna Branka Šimića, Duška Trifunovića i drugih.​

Diplomirala je na Likovnoj akademiji u Sarajevu Za emisije TV Sarajevo komponovala je muziku za dečje serije "Kaži mi, kaži" i "Putovanja". U listu "Oslobođenje" pisala je o novim grupama u rubrici "Mladi koji dolaze".

Godine 1981. objavljuje LP "Svitanje" na kojoj je autor muzike urađene po tekstovima Desanke Maksimović, Duška Trifunovića, Marine Tucaković. Najveći uspeh postiže pesma "Što te nema", obrada stare bosanske sevdalinke, na tekst Alekse Šantića. Aranžmane za pesme je radio Rajko Dujmić iz Novih fosila. Sledeće godine izlazi joj LP "Da odmoriš malo dušu" na kome su radijski hitovi "Svijet se dijeli na dvoje" i "Sve smo mogli mi". Za Zimsku olimpijadu u Sarajevu koja je održana 1984. godine Jadranka je komponovala i izvela glavnu muzičku temu.​

Iste godine nastupa na tradicionalnom festivalu Šakahateš u Japanu. Naime, tokijski novinar Niši Gući koji je radio kao dopisnik u Beogradu, poneo je u Japan njene ploče i na osnovu tih snimaka je dobila poziv da učestvuje na petodnevnom festivalu Komunističke partije Japana koji se održava za prvomajske praznike. Ona je nastupala na napuštenom američkom aerodromu pred oko trista hiljada posetilaca izvodeći svoje, ali i jugoslovenske narodne i revolucionarne pesme koje je publika dobro prihvatila. Na istu manifestaciju odlazi i sledeće godine Krajem te godine objavljuje četvrti album "Sve te više volim" koji je snimila sa članovima jazz grupe Birdland. Godine 1987. ponovo nastupa u Japanu i tada izvodi na japanskom pesmu "Što te nema". Krajem iste godine u Tokiju, pod imenom Ranka San, snima prvu ploču za njihovo tržište. Na domaćoj ploči "Vjerujem" zabeležila je pesme "Što te nema" i "Tokyo" na japanskom jeziku. Ploču je uradila sa Rajkom Dujmićem (produkcija, aranžmani, klavijature) i Duškom Mandićem (gitara, bas, PPG programi).​

Od 1988. godine Jadranka živi u Japanu. Redovno nastupa i za firmu Toshiba snima svoje i kompozicije japanskih autora, ali i verzije pesama "Ðelem, đelem", "Kaleš bre, Anđo" i "Jovano, Jovanke" na japanskom. Novi CD "Baby Universe" snimila je u Nemačkoj pevajući na engleskom, japanskom i više nepostojećem srpskohrvatskom jeziku. Na ploči su korišćeni etno elementi i instrumenti violina, saz, šamizen. Jadranka često nastupa sa pratećom grupom muzičara koji sviraju gitaru, violinu, mandolinu i instrument biwa (japanska vrsta leuta, skraćenog vrata).​

Diskografija​

Singlovi​

"Putovanja"/"Postoji neko"/"Priča o nama"/"Ti ne znaš dom gdje živi on" (PGP RTB 1973.)
"Muzika je svirala"/"Na licu tvom" (PGP RTB 1974.)
"Čekala sam" / "Ko zna reći" (PGP RTB 1974.)
"Sve smo mogli mi" / "Život je jednosmjerna cesta" (PGP RTB 1974.)
"Nova nada" / "Sve smo mogli mi" (PGP RTB 1975.)
"Gledaš me tako čudno" / "Na buri" (PGP RTB 1976.)
"Ti si tu" / "Predosjećanje" (PGP RTB 1977.)
"Ne idi tamo" / "Tjesno doba" (PGP RTB 1977.)
"Tamo gdje sam ja" / "Ponedjeljak i ti" (PGP RTB 1978.)
"Ti i ja" / "U ime svega" (PGP RTB 1979.)​

"0 tom potom" / "Obična tema" (Diskoton 1981.)

Albumi​

"Putovanja" (PGP RTB 1976. kompilacija)
"Svitanje" (Diskoton 1981.)
"Da odmoriš malo dušu" (Diskoton 1982.)
"Sve te više volim" (1985.)
"Vjerujem" (PGP RTB 1987.)

Izvor: Džuboks​

​

 

[crvendac_011]

Preminula Jadranka Stojaković

Sarajevska kantautorka i slikarka Jadranka Stojaković preminula je sinoć u 66. godini u Banjaluci. Sumornu dijagnozu saznala pre sedam godina, ali se hrabro držala do kraja

ETO i mene, Kemice, sve zavisi od Božje volje.

Ovu rečenicu je polako, tiho i suznih očiju izgovorila legendarna jugoslovenska kantautorka Jadranka Stojaković kada smo joj 21. januara prošle godine saopštili da je preminuo njen veliki jaran i kolega Kemal Monteno.

Božjom voljom, Kemal je umro u 66. godini. Sa isto toliko godina je ovaj svet napustila i Jadranka. Umrla je sinoć u sobi 16b Doma za stara lica "Ivan Pavao" u Banjaluci, gde se poslednjih godina borila sa teškom bolešću - aminotrofičnom lateralnom sklerozom.

- Dijagnoza je skroz obeshrabrujuća. Sa ovakvom bolešću može se živeti još tri-četiri godine. Reč je o teškom oboljenju u kojem odumire mišićno tkivo, a potom i drugi vitalni organi - saopštio je sumornu prognozu reporteru "Novosti" jedan ugledni banjalučki specijalista pre ravno sedam godina.

Jadranka je, baš kao u pesmi "Sve smo mogli mi", poživela godinu-dve duže. Mada prikovana za krevet, prvo Zavoda za ortopediju "Dr Miroslav Zotović", a posle staračkog doma u banjalučkom naselju Petrićevac, uporno je radila, komponovala, svirala, otkrivala mlade talente kao muzička urednica RTRS, gde je bila zaposlena. Do prošle godine, kada je otišla u penziju.

Jaca je uvek bila "lafica u suknji", mada se, kako je otkrila našem novinaru s kojim je drugovala tri decenije, najugodnije osećala u farmerkama. Bile su omiljen deo njene, najčešće sportske, garderobe. Rođena je 24. jula 1950. u Sarajevu. U šeher gradu se školovala za likovnog umetnika, ali su u njenom umetničkom opusu prevagnuli gitara, usna harmonika i pesma.

- Neka sam rođena bar koji mesec u drugoj polovini prošlog stoleća, bolje zvuči nego da je u prvoj - u svom stilu prokomentarisala je pre tri godine svoj rođendan, koji smo skromno obeležili u sobi u kojoj je provela poslednji period svog ne tako dugog života.

A on je nije mazio. Razapeta zbog roditeljskih razmirica, u 19. godini Jadranka odlazi u beli svet. Na ujakov poziv seli se u Nemačku, gde svira u njegovom bendu. Putuje po svetu, svira i peva. Često na ispraćaju vojnika koji odlaze u Vijetnamski rat. O tom periodu govori Jadranka u koautorskoj knjizi "Boje zvuka", koju je napisala sa svojom sarajevskom "rajom" i koleginicom Milkom Čeremidžić. Knjiga je stvarana u periodu kada je Jadranka, zbog bolesti koja je, nažalost, sve više napredovala, svoju ispovest Milki diktirala u diktafon.

Iz opusa sjajnih i nezboravnih balada i pesama, prilikom poslednjeg intervjua za "Novosti", Jadranka je izdvojila njoj najdražu "Što te nema".

- Treba li da kažem da je vreme njenog nastajanja bilo i vreme neuzvraćene ljubavi - zagonetno kroz setni osmeh prošaputala je tada Jaca.

Poverila nam se. Imala je tri velike ljubavi, ali joj se udaja, zasnivanje porodice i rađanje dece - nisu posrećili. Ili, preciznije - nisu joj bili suđeni. Prekretnica je bila 1984, kada je Jadranka svojim pesmama pozdravljala publiku i takmičare na ceremoniji uručivanja medalja na Zimskoj olimpijadi u Sarajevu.

Tada su je zapazile japanske kolege, uticajni ljudi iz Zemlje izlazećeg sunca. Preporučili su je i Jadranka je dobila poziv iz Japana. Otputovala je sa pasošem SFRJ, da bi u Japanu dočekala raspad zemlje, pa onda i nesrećni rat u BiH, čiji pasoš nije imala. Ostala je 22 godine. Živela je od pesme i izložbi slika (kompjuterske grafike) - u čemu je podjednako bila uspešna. Svaka izložba bila je kulturni događaj za Tokio ili bilo koji drugi grad. Pre katastrofalnog zamljotresa, Jadranka je doživela zlu kob. Nastradala je na jednom koncertu. Ispričala nam je detalje:

- Bio je to gala koncert. Japanci, kao veliki perfekcionisti, precizirali su u minut početak i kraj koncerta. Publika je na završetku tražila bis, a svetla su već bila pogašena. Članovima orkestra sam rekla: "Idemo još jednu strofu". Potrčala sam na binu, što me koštalo povrede kičme. Zapela sam za kabl, pala koliko sam bila duga i osetila da je u kičmi nešto puklo. Verujem da je to povreda koja je uzrokovala moje sadašnje patnje.

I onda su nastupili crni dani i besane noći. Vratila se u Banjaluku, jer je u Sarajevu na bezočan način ostala bez stana. Nije bila sama. Dok je ležala bila je okružena dobrim ljudima. Skoro svakog dana posećivala ju je koleginica Maja Tatić - retko dobra i humana osoba. Donosila joj je hranu, brinula se o njoj, sa osobljem Doma.

Njena intuicija sa početka teksta je nije prevarila. Samo godinu i nekoliko meseci nakon odlaska njenog velikog druga Kemala Montena, i Jadranka je zauvek sklopila oči.

SANjALA NA JAPANSKOM
ŽIVOT i karijera legendarne Jadranke Stojaković pretočeni su u dokumentarni film "Jadranka", režisera Branka Lazića, čija je premijera 13. maja na devetom festivalu dokumentarnog filma "Beldoks" u Kulturnom centru Beograda. Dokumentarac je snimljen u staračkom domu u kome je kantautorka provela poslednje dane i predstavlja zbirku fragmenata iz njenog života, ispričanih u bolesničkoj postelji tokom minule tri godine borbe sa neizlečivom bolešću. Lazić je na putovanju kroz Jadrankinu zvezdanu prošlost beležio manje poznate i još neispričane detalje iz njenog života, priču o Jugoslaviji i muzičkoj sceni koje više nema. Publika će saznati da je Jadranka volela žestoku gitaru, eksperimentalnu i ambijentalnu muziku, Džeksona Poloka i da je sanjala na japanskom jeziku.

OBRAĐIVALA POEZIJU DESANKE I ALEKSE
JADRANKA je bila kantautorka zabavne muzike, šansona i šlagera. Kasnih sedamdesetih počela je da se bavi obradom sevdalinki, starih gradskih ljubavnih pesama, kao i obradom poezije Alekse Šantića i Desanke Maksimović ("Sve smo mogli mi", "Što te nema"). Radila je i muziku za televiziju, a autor je uvodne teme Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Od 1988. je živela u Japanu, odakle devedesetih nije mogla da se vrati jer se raspala država čiji je pasoš tada imala. Nastupala je na festivalima zabavne muzike u Sarajevu, Opatiji, Zagrebu i Beogradu, a pamtićemo je i po šansonama "Muzika je svirala", "Čarobnjaci", "Ima neka tajna veza", "Na drumovima Srema", "Nedovršeni valceri", "Tijesno doba"...

(Novosti)​