Iz blata na Forbsovu listu

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
39.077
Iz blata na Forbsovu listu

24 sata 06.07.2010 06:38



Kineskinja Žang Ksin (45)najbolji je primer kako se trudom, marljivošću i upornošću od devojčice koja radi po fabrikama Hongkonga „dogura” do Forbsove liste najbogatijih žena na svetu koje su same stvorile svoje poslovno carstvo...

Iako je danas teška dve milijarde dolara, ne ostavlja ni približno utisak bogatašice - iz etičkih razloga nikada ne leti prvom klasom, ne nosi „Pradu” i ne zna marku automobila koji vozi.

Najviše se ponosi sinovima od 10 i 11 godina, zbog kojih nikada ne radi vikendom niti odlazi na poslovne večere. Roditelji su joj bili treća generacija kineskih emigranata u Burmi koji su se u domovinu vratili sredinom prošlog veka verujući u Maovu Kinu.
Ksin, rođena 1965, detinjstvo u Pekingu pamti po sivilu. Zato je kao tinejdžerka iskoristila šansu koja joj se pružila i sa 14 godina uputila se u Hongkong gde se narednih šest godina borila za egzistenciju. Zahvaljujuću ušteđevini, uspeva da kupi avionsku kartu za Englesku. U Saseksu dobija stipendiju i sa velikim uspehom diplomira ekonomiju, a potom magistrira na Kembridžu. Zahvaljujući ovakvom obrazovanju, stiže do Volstrita gde će se pokazati kao izvanredan investicioni bankar. I pored briljantne karijere na Volstritu Ksin ipak odlučuje da se vrati u rodni Peking i počne život iz početka.
Sa budućim mužem, poreklom iz male kineske provincije i još težim životom iza sebe, osniva kompaniju. Njihova firma SOHO, u samom centru „ružnog i neuglednog” Pekinga, počinje da zarađuje stotine miliona dolara na gradnji luksuznih i lepih, ali i praktičnih i pristupačnih stanova, poslovnih prostora i solitera. Tako je postala milijarderka, a ostala je skromna i principijelna. Sa jedva primetnom šminkom i dve diskretne zlatne narukvice, ova žena ni na jedan način ne odaje da je na listi 10 najbogatijih žena sveta.
Da nikada neće zaboraviti teško detinjstvo i mladost dokazala je kada je osnovala zadužbinu za borbu protiv siromaštva obrazovanjem.





 
Član
Učlanjen(a)
03.07.2010
Poruka
255
I mi imamo uspesne karijere!

Ne bih da u sve mešam politiku, ali evo naše verzije ovakve priče sa ministrom Božidarom Đelićem.

BEOGRAD 07. 11. 2008

PRESS

EKSKLUZIVNA ŽIVOTNA ISPOVEST... BOŽIDAR ĐELIĆ, OD ĐAKA ČISTAČA DO NAJBOGATIJEG MINISTRA

NISAM, BRE, IMAO 'LEBA DA JEDEM!

Pre podne sam išao u školu, a uveče sa majkom Oliverom prao hodnike, usisavao stanove, ribao prozore... Ipak, uvek sam znao da ću uspeti!

Moja deca su najbolja... Božidar Đelić sa ćerkama Milenom i Almom i bivšom suprugom Lor Mari u Srpskom kulturnom centru u Parizu
Potpredsedniku Vlade Srbije Božidaru Đeliću Francuska je druga otadžbina, a Pariz mesto gde je, kako kaže, postao čovek! Na povratku sa trodnevne posete Francuskoj Đelić je novinaru Pressa ispričao mnoge do sada nepoznate detalje iz svoje teške mladosti, koju je proveo u Parizu. Na 11.280 metara visine, u avionu Vlade Srbije, negde iznad Evrope, Đelić, danas najbogatiji ministar, priseća se kako je gladovao kao mladić, kako je čistio zgrade, prao školske prozore...
- Uvek kad odem u Francusku prisetim se teškog detinjstva... Vezan sam za Pariz, tamo sam odrastao, tamo je moja žena zatrudnela, vezan sam i za Beograd, u kome sam rođen. To je veza ova dva grada koja me prati ceo život. U Beogradu sam živeo do 10. godine, dok mi nisu umrli baka i deka koji su me vaspitavali. Onda sam se preselio kod roditelja u Pariz, gde je moja majka imala jednu uspešnu firmu... Sve dok je neki naši ljudi nisu prevarili. Uz propast njene firme, moji otac i majka su se razveli, ali su ostali u dobrim odnosima... - počinje Đelić svoju životnu ispovest.
Ponosna majka Olivera

Porodični album... Đelić sa majkom dok su živeli u Beogradu, i prvi dani u Parizu (dole)
Posle razvoda, Đelićeva majka upada u dugove i strašno siromaštvo, koji će trajati sve do njegove dvadesete godine:

- Sećam se tog strašnog vremena, od moje 15. do 18. godine... Tada sam već bio u gimnaziji.... Bili smo jako, jako siromašni. Sećam se, bilo je dana da nismo imali novca ni za hleb. Ponekad i danima! A majka Olivera, ponosna Crnogorka, nije htela od države da traži pomoć, iako smo bili najteži socijalni slučaj. Zbog nemaštine smo se iz jednog lepog stana preselili u sobicu od sedam kvadrata, u najsiromašnijoj pariskoj četvrti. Sobica, malo veća od tri sa dva! Tako smo majka, očuh i ja mogli naizmenično ili da spavamo, ili da se kupamo, ili da večeramo....
U kakvoj smo bedi živeli možda najbolje govori to da sam bio jedini u gimnaziji koji je dobio mesto u internatu, kako bih bar imao sobicu u kojoj bih mogao da učim. Jedini prihod bila je moja učenička stipendija... Preko dana bio sam učenik prestižne gimnazije „Luj Veliki", koju su završili jedan Šarl Bodler i Viktor Igo, a uveče sam radio kao najobičniji čistač! Sa majkom sam radio razne poslove da bismo zaradili koji franak, da bismo se prehranili...
Prao sam noću prozore na zgradama, usisavao sam tuđe stanove, čistio. Lepio sam i koverte, radio u biblioteci, u bakalnici sam prodavao voće i povrće... Nisam imao dobre patike kao moji školski drugovi, morao sam stalno da izmišljam različita opravdanja zašto ne mogu da izađem u grad ili da idem na letovanje. Sramota me je bilo da priznam da nemamo...
Prva i najveća ljubav Lor Mari
U Parizu sam sreo svoju prvu veliku ljubav Lor Mari, sa kojom sam bio od 1983. do 2001, kada sam se vratio u Srbiju i ušao u vladu Zorana Đinđića...
Više nismo zajedno, ali je ona majka moje dvoje dece, Milene i Alme... U dobrim smo odnosima. Svi su došli na izložbu „Primenjena nostalgija" koju sam otvorio u Srpskom kulturnom centru... Mari je doktorirala na Harvardu i doskora je bila dekan jedne prestižne škole koju sam pohađao.
A Milena i Alma... Ne zato što su moje, ali stvarno su divne. Najbolji su đaci u školi, čitaju više nego ja... Milena obožava Franca Kafku, svira klavir, a Alma ide na ples. Boli me što jako slabo govore srpski i zato želim da nekoliko godina provedu ovde, u Srbiji. Sve što sam imao u Francuskoj poklonio sam njima, dao sam im i stan kod Trijumfalne kapije...
Ali, uvek sam verovao da ću uspeti! I znao sam da zato moram da budem najbolji, da moram da učim... I bio sam najbolji u gimnaziji! Kao najbolji učenik, prošao sam na konkursu za visoku biznis školu, u koju se upisivala samo francuska elita. Ali, ni posle upisa nisam prestajao da radim svakojake poslove kako bi moja porodica preživela. Nikad neću zaboraviti izraze lica mojih drugara iz te prestižne škole kada su me videli u kecelji kako sa sve gumenim rukavicama i metlom čistim podove i stolove! Bilo me je sramota, osećao sam se poniženim! I sada mogu da osetim te njihove poglede...
Znao sam da ću uspeti
- Ali, to mi je bio još veći motiv da uspem u životu! Te slike me danas guraju da učinim sve kako bismo u Srbiji iskorenili siromaštvo. Beda je najgora stvar, verujte, to lično znam. Ali, zato i znam da ne treba nikog da pitamo kako se zove, ko su ti majka i otac, koliko imaš para, nego samo šta znaš, koliko možeš i da li si sposoban! I zbog takve filozofije u 20. godini postao sam asistent Alana Gomeza, direktora pete najveće firme u Francuskoj! On je od naše škole tražio nekog mladog talentovanog, ko bi mu bio asistent za sve i svašta. Profesori su u meni prepoznali marljivost i talenat, i dali mi šansu... Mene su predložili. I uspeo sam!
Ta firma me je posle poslala u Ameriku, gde sam završio Harvard, a posle toga sam dobijao dobre poslove i plate u velikim kompanijama. U „Mekinziju" sam mnogo zarađivao kao konsultant, a onda sam postao i partner. Radio sam i za poljsku vladu i još neke kompanije... I stekao sam dosta, i ne krijem. Ali, zbog životnog iskustva imam poseban odnos prema novcu. Nikad ga ne trošim previše! I neka kažu da sam štedljivi Piroćanac, ali nikad se ne zna šta nosi sutra...

DANIJELA ISAILOVIĆ
 
Natrag
Top