Član
- Učlanjen(a)
- 25.12.2012
- Poruka
- 1.901
poštovanje i pozdrav
novi dan, nova tema koja govori o Spasitelju i masoneriji
vrlo poučno štivo, korisno za proučavanje
ISUS I SLOBODNI ZIDARI
Došavši na naš pali svijet, Isus je točno znao gdje i u čije carstvo je došao. Njegovo Božansko oko gledalo je vjekove i tisućljeća koja su prohujala. Vidio je kako se čovjek svakim naraštajem sve više unižavao i degenerirao. Vidio je Sin Jehovin duboku, strašnu, bezdanu provaliju prijestupa, koja je odvojila čovjeka od čovjekova jedinog i pravog Oca - Jehove.
Grijeh (prekršaj Jehovina Zakona) odvojio je cijelo čovječanstvo od nježne i istinske Božje ljubavi. Vidio je Isus kako su se zli ljudi grupirali kroz vjekove i tisućljeća, ujedinjujući se u savez zla za rat protiv pravde i istine. S tim zlim ljudima i njihovim duhovnim savjetnicima - demonima, imao se i Isus boriti. Ali iznad svega toga imao se boriti s vrhovnim duhom zla i laži, s poglavicom svih zlih ljudi i zlih duhova - luciferom, "Starom zmijom" koja se zove đavao i sotona i koji je Zavoditelj cijeloga svijeta..." (Otk. 12:9) Isus je vidio kako se zli ljudi ujedinjuju i zbijaju redove u odlučnoj namjeri da Isusa unište, Jehovinu odluku spasenja čovječanstva osujete i zadrže okrutnu Zmijinsku vlast nad umovima ljudi. Isus se imao boriti s nabujalom, mutnom, podivljalom rijekom pobune Kainova potomstva. Od ishoda te sudbonosne bitke ovisit će i sudbina spasenja koja je ponuđena čovjeku. Isus je znao da će se upustiti u otvorenu bitku sa zlim, oholim "slobodnim zidarima" koji zidaju svoj duhovni grad (svijet) na temeljima laži i zidovima obmane i privida. To su bili pripadnici tajnih društava koja su vladala Izraelskim narodom i nipošto nisu namjeravali tu vlast nad dušama gojima prepustiti nikome drugom.
Vođe tih tajnih organizacija bili su Židovi, to jest u prvom redu Saduceji, ali ne samo oni, nego i farizeji, odnosno glavne vođe farizejskih frakcija. Oni su i svoj vlastiti židovski narod smatrali "gojimima", to jest životinjama. Svoj vlastiti narod, kojemu su glumili da mu služe, smatrali su "svjetinom" to jest gojim*ima. Kao što vidimo, kad su raspravljali s ljudima koje su poslali da uhite Isusa, a ovi im ga ipak nisu doveli, fascinirani Isusovim rijećima: "Kad se stražari vratiše glavarima svećenićkim, ovi ih upitaše: "Zašto ga niste doveli? Stražari odgovoriše: "Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek!" "Zar ste i vi zavedeni? - odvratiše im farizeji. Ima li tko od članova Velikog vijeća ili od farizeja da je vjerovao u njega?" (Ivan 7:45-48.) Po tom čitamo što su kazali o svome vlastitom narodu: "A ova svjetina koja ne pozna Zakona, ona je prokleta." (Ivan 7: 49.)
Saduceji su uglavnom bili kao nekakva politička elita židovskog naroda, u vrijeme kad je Isus došao kao čovjek na zemlju. Saduceji su se družili s Rimljanima i smatrali su sve druge frakcije u svome narodu za relativno primitivne i zaostale. Saduceji nisu vjerovali u postojanje Duha Božjega, niti u njegovu djelotvornu moć, također, nisu vjerovali ni u postojanje anđela, kao Jehovinih vojnika i službenika, nisu vjerovali niti u uskrsnuće tijela, to jest čovjeka. A konačni Sud su smatrali nekakvom maglovitom i dalekom religijskom pričicom, na granici bajke. Saduceji su bili glavna skupina masonskog utjecaja u Izabranom narodu, i više su držali do lažne mudrosti egipatske, i vračanja babilonskog, negoli do Istine Živoga Boga - Jehove, i Njegovih propisa, to jest Tore. Saduceji su sebe smatrali vrhom piramide mudrosti i zato su surađivali s Rimljanima, smatrajući da će u suradnji s njima lakše zavladati svijetom. Odnosno da će lakše izgraditi svoj novi poredak. Čak su i farizeje smatrali zaostalim sektašima i vjerskim fanaticima upitnog morala i licemjernog držanja. Saduceji su nastali u vrijeme židovskog sedamdesetogodišnjeg ropstva u Babilonu, a osobito poslije toga ropstva; ponajviše kad su se već vračali iz Babilona u svoju staru domovinu. Saduceji su sa sobom donijeli i takozvane "babilonske misterije", razne tajne kultove, babilonsku magiju, praznovjerje, i iznad svega, babilonske masonske spoznaje, koje su potjecale još od graditelja Babilonske kule - sve tamo preko obzorja staroga svijeta do Kaina prokletoga. Pa su tu onda bili farizeji, izvanjski pobožni, a iznutra grozni licemjeri, pokvarenjaci, bludnici, perverznjaci i zmije. Tu su također bili i Zeloti (revnitelji). Međutim, Saduceji su vodili glavnu rijeć i bili glavni masoni i zidari njihovog samoproklamiranog "novog poretka". Saduceji su sebe držali višom i kastom i rasom od svih ostalih naroda na zemlji, pa i od svog židovskog naroda. Smatrali su da oni imaju elitno, drevno znanje, još od vremena cara Salomona. I naravno, još dalje preko graditelja Kule babilonske, sve do početaka svijeta, do Kaina - bratoubojice, prvog zemaljskog masona. Prvog graditelja svijeta po svojoj volji, odbacujući Stvoritelja i sve Njegove zakone. Farizeji pak bijahu upućeni u mnoge tajne svojih drevnih knjiga, napose Kabale. Ali također i mnogih tajnih znanja sačuvanih još od Salomona. Farizeji su Saduceje smatrali za nevjernike i bezbožnike, štoviše smatrali su ih nacionalnim neprijateljima i izdajicama jer su surađivali sa mrskim Rimljanima. Farizeji su vrlo dobro poznavali Toru, i cjelokupni Stari zavjet, to jest ondašnje Sveto pismo. Ali to znanje nisu koristili za prosvjetljenje naroda, nego da bi sebe uzdigli iznad naroda a narod gurnuli još dublje u tamu. Zeloti bijahu današnjim jezikom rečeno, revolucionari. Oni su bili organizirani u manje skupine, napadali su Rimljane, vršili sabotaže i diverzije. Divljačkom, smrtonosnom mržnjom su mrzili i rimsku vlast i rimske vojnike. Često puta su iz zasjede napadali manje rimske ophodnje i ubijali ih, na što su Rimljani uzvračali okrutnim pokoljima civila i spaljivanjem sela. Tako se ritam i krug zla povečavao, a mržnja i ogorčenost bivala sve dublja. U takav jedan svijet netolerancije, mržnje i krivog razumijevanja Božje rijeći, došao je Sin Svevišnjega Boga, Stvoritelja i neba i zemlje. Tu je On trebao biti novi početak za cijelo čovječanstvo, nova nada za svakog čovjeka, i svjetlo cijeloga svijeta. U židovskom narodu bila je još jedna grupa ljudi, ali vrlo različita od ove prijašnje tri grupe. Bili su to Eseni. Oni su se uglavnom sklanjali iz buke i borbe svakodnevnog života u udaljenija mjesta gdje su mogli mirno živjeti i proučavati Božju rijeć. Uglavnom su živjeli uz obale Mrtvog mora, i po svom načinu života bili su veoma slični ranim kršćanima. Donekle su bili prauzor ili praslika ranoga kršćanstva.
Židovski narod bio je u dubokoj tami. Na čelu naroda nalazili su se zli ljudi a preko njih sam sotona! Zato je Isus rekao da vidi Izrael "razasut po svim gorama, kao ovce bez pastira..." i što je još tragičnije, te ovce su vodili vukovi u ovčijim kožama i žderali, uništavali i rasipali stado kako im se prohtjelo. A narod je gledao u te vukove kao u pobožne i plemenite ljude i poglavare. Prijevara je bila kompletna! Isus je vidio na kakav ogorčen otpor, smrtonosnu mržnju i ubojički gnjev će naići Njegova misija mira i otriježnjivanja naroda. Vođe naroda su, ustvari, lažnom naukom opsjednule Izraelski narod i držali ga u okrutnom ropstvu. Isus je razumjevao kakva borba dolazi, - na život i smrt! Vidio je Isus obrise divovske oluje bijesa i gnjeva, koja dolazi. Jer će zli ljudi biti razotkriveni u svoj svojoj nakaznosti i rugobi grijeha i neposluha. A kroz zle ljude bit će razotkriveni njihovi duhovni, nevidljivi, "oćevi", njihovi sufleri - pali anđeli đavolovog carstva.
Gledajuči sve to, Isus je vidio još nešto: veliku, posljednju borbu na zemlji, između djece pravde i djece nepravde. Vidio je Isus posljednju, največu oluju od postanka svijeta, od čijeg če se bijesa, agonije i silne mržnje, tresti temelji planete Zemlje. Vidio je Isus i posljedice - cijeli svijet uništen uništenjem strašnijim od potopa. Gledao je zemlju pretvorenu u mračni bezdan, posutu nebrojenim leševima svojih nevjernih stanovnika, zemlju okovanu smrtonosim ledom, zemlju koja je ostala bez stanovnika svojih. Zemlju nad kojom se spustila dugačka, mračna tisućugodišnja noć. To će biti posljedica pobune i posljednjeg pokušaja zlih ljudi i zlih anđela da unište pravednike i zatru Istinu.
Isus je rekao: "Nebo i zemlja će proći (uminuti) ali rijeći moje neće proći..." (Matej 24:35.) I doista, vjekovi i tisućljeća što će tek doći potvrdit će ove svete Gospodnje rijeći. Moćna carstva će dolaziti i prolaziti, imperije se uzdizati i rušiti, vremena protjecati, ali... rijeć Sina Božjega, će se ispuniti kako je izrečena. "Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni, da bi dala sjeme sijacu i kruha za jelo, tako se rijeć koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego ćini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah." (Izaija 55:10.) Od pada svijeta u grijeh, svijet se stalno unižavao i degenerirao, a Sotona se pripravljao za odlučnu bitku protiv Sina Božjeg kad dode na svijet kao čovjek "rođen od žene, podložen (podvrgnut) zakonu..." kao što kaže apostol Pavao. Kad je Isus otpočeo svoju javnu misiju on je znao da otpočinje veliku bitku koja će se voditi ne samo za Njegova života kao čovjeka na zemlji, nego i do kraja povijesti ovoga svijeta. Kad čitamo Evanđelja možemo jasno vidjeti i konstatirati: protiv Isusa se cijelim putem Njegova zemaljskog života vodila bezpoštedna, ogorčena, smrtonosna bitka od strane zlih ljudi nadahnutih duhom prvog pobunjenika i otpadnika, sotone. Nema dana u Isusovom životu za vrijeme Njegove troipolgodišnje javne misije a da ga nisu napadali, kušali i postavljali zamke Saduceji i Farizeji. Oni su ga u isto vri*jeme, ogorčeno optuživali pred rimskim vlastima kao pobunjenika, prevaranta, onoga koji podiže narod protiv rimske okupatorske vlasti; pokušavali su Isusa prikazati kao kriminalca, u najmanju ruku zločinca, ili današnjim rječnikom rečeno, kao strašnog beskrupuloznog teroristu. Saduceji i farizeji i njihovi žbiri, sluge i sateliti, njihovi robovi i njihovo zavedeno vjerništvo ćinili su to iz silne zavisti, mržnje i bolesnog straha da će izgubiti vlast nad dušama svoga obespravljenog i uniženog gojimskog stada. Oni su mrzili boljega od sebe istom onakvom paklenskom mržnjom, kakvom je sotona mrzio Krista još u Nebeskim dvorovima slave, prije nego je kao pali anđeo iz njih istjeran. Židovske vođe - masoni, doduše nisu mogli Isusu osporiti mudrost i znanje koje je nadilazilo njihovu mudrost i njihovo znanje: "I divili su se Židovi govoreći: 'Kako ovaj poznaje knjige (pisma) a nije ih učio?'" (Ivan 7:15.) Ali bez obzira na to sve nisu Ga htjeli vjerovati.
"Iako je tako velika čudesa pred njima činio, nisu mu vjerovali, da bi se ispunila rijeć koju kaza prorok Izaija: 'Gospodine, tko je vjerovao našem propovijedanju? Komu li bijaše objavljena snaga Gospodnja?' Zašto nisu mogli vjerovati, jer Izaija također reče: 'Oslijepi im oći i srce im učini tvrdim, da oćima ne vide, a srcem ne razumiju, da se ne obrate i da ih ne ozdravim.' To reće Izaija kad je vidio njegovu slavu i o njemu govorio.
Ipak su mnogi i od članova Velikog vijeća vjerovali i njega. Ali zbog farizeja nisu to javno priznavali, da ne budu izopčeni iz sinagoge. Jer više im bijaše na srcu slava ljudska nego slava Božja." (Ivan 12:37-43.)
Narod je i onda kao i sada bio zaveden svojim vjerskim liderima, svojim vođama, svojim idolima koji mu se smiješe s naslovnih stranica novina i koji mu prosipaju svoju "mudrost" sa TV-ekrana. Međutim, Isus jasno iznosi največu istinu da sva ljudska mudrost bez Boga ne može pomoći čovjeku niti ga voditi u život: "Isus im ponovo progovori: 'Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život." (Ivan 8:12.)
Na oći ljudi izgledalo je da Isus ne postiže pobjede u borbi protiv sila mraka koje su bile personificirane farizejima, saducejima i političkim liderima ondašnjeg izraelskog naroda. Izgledalo je da je Isus sam i da Njegova misija nema uspjeha. Međutim, prava istina mogla se vidjeti samo gledajuči Jehovinim oćima. Isus je odnosio pobjedu za pobjedom, korak po korak u teškoj bitci, svemirskoj drami, što će tek spašeni sinovi i kćeri Adamove moći ispravno procijeniti u vječnosti. Ali i mi sada vidimo i razumijemo da je Isus odnosio pobjedu za pobjedom, jer je osigurao spasenje i ispunio misiju radi koje je došao. Isusove rijeći su farizejima i saduceijima zvučale tako čudno, strano, kao s druge planete. Oni su navikli govoriti po čovjeku, a Isus je govorio po Duhu. To su bili različiti, ne, svijetovi, nego - svemiri! Židovski poglavari, svećenici i vođe a poglavito farizeji u svojim su javnim i oholim raspravama na ulicama i trgovima voljeli citirati ljude, a ne Božju rijeć - Sveto pismo. Voljeli su pred narodom pokazivati svoju učenost i "slavu" svoju. Da bi im se narod divio i obožavao ih. Zato je Isus rekao da im je to sva plaća koju će primiti, jer od Boga nikakvu slavu ni pohvalu neće dobiti. Farizeji i saduceji, poglavari i uglednici su živjeli samo za ovaj svijet, a licemjerno su glumili vjeru i obmanjivali narod, to jest javnost. Međutim, Isus nikad nije citirao ljude, u smislu židovskih glasovitih rabina, nego i jedino Jehovine proroke iz Svetoga pisma. Isusove rijeći tako su odudarale od rijeći i prakse farizeja i saduceja. Isusove svete rijeći bile su melem i lijek ranjenim i povrijeđenim dušama. Upravo onim dušama koje su tako okrutno povrijedili svećenici glumeći svetu službu a gazeći ljubav i milost. A za farizeje i saduceje Isusove rijeći su bile kao čudo. Potpuno suprotno svim njihovim omiljenim vjerskim, lažnim teorijama. Njihovom citiranju ljudi, to jest đavola - njihovog duhovnog oca, s čijih su kaljavih izvora pili sami i mutnim vodama lažne nauke opijali narod: '"Moja nauka nije od mene - odgovori im Isus - nego od onoga koji me je poslao. Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga ili ja govorim sam od sebe. Tko govori sam od sebe, taj traži svoju vlastitu slavu. A tko traži slavu onoga koji ga je poslao, taj je istinit; u njemu nema nepravednosti. Nije li vam Mojsije dao Zakon? I nitko od vas ne vrši toga Zakona. Zašto hoćete da me ubijete?' 'Zli duh opsjeo te - odgovori mu narod. - Tko hoće da te ubije?" (Ivan 7:16-20.)
Isus je vidio silnu ubojičku mržnju u svećenicima i znao je što spremaju. Ali Isus je bio pravi Dobri Pastir i zato je došao da zaštiti i spasi malene, a osudi jake: '"Zaista, zaista, kažem vam: tko u ovčinjak ne ulazi na vrata, već se uspinje na drugome mjestu, on je lopov i razbojnik. Tko ulazi na vrata, on je pastir ovaca. Njemu vratar otvara, a ovce slušaju glas njegov. On ovce svoje zove imenom te ih izvodi van. Kad god izvede sve ovce, krene pred njima, i ovce idu za njim, jer poznaju njegov glas. Za tuđinom sigurno neće ići, već bježe od njega, jer ne poznaju tuđega glasa'. Isus im reće tu usporedbu, ali oni nisu shvatili što znaći ono što im kazuje. Zato im Isus ponovo progovori: 'Zaista, zaista, kažem vam, ja sam vrata ovcama. Svi oni koji su došli prije mene lopovi su i razbojnici; ali ih ovce nisu slušale. - Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se; on će ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti. - Lopov ne dolazi, osim da ukrade, zakolje i uništi. - Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju. - Ja sam pastir dobri. Pastir dobri daje život svoj za ovce. Najamnik, koji nije pastir i komu ne pripadaju ovce, kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, te ih vuk grabi i razgoni. To je zato što je najamnik i što mu nije stalo do ovaca. Ja sam pastir dobri, poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene, kao što Otac poznaje mene i kao što ja poznajem Oca. I ja dajem život svoj za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka; i njih mi treba dovesti; one će čuti glas moj, te će biti jedno stado i jedan pastir. Zato me ljubi Otac što ja dajem život svoj, da ga opet uzmem. - Nitko mi ga ne može oduzeti, nego ga ja sam od sebe dajem. Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti; takva je zapovijed koju sam primio od Oca svoga.'
Zbog tih rijeći opet nastade podijeljenost medu Židovima. Mnogi su od njih govorili: 'Opsjednut je zlim duhom! Luduje! Zašto ga slušate?' 'Ove rijeći nisu rijeći opsjednutoga - govorili su drugi. - Zar može zli duh slijepcima otvarati oći?' Tada se u Jeruzalemu slavila svetkovina Posvećenja hrama. Bila je zima. Isus je hodao u hramu po Salomonovu trijemu. Tada ga opkoliše Židovi te mu rekoše: 'Dokle češ nas držati u neizvjesnosti? Ako si zbilja ti Mesija, reci nam otvoreno!'
Isus im odgovori: 'Rekoh vam, a ipak vi ne vjerujete. Djela koja ja činim u ime Oca svog svjedoče za me, ali vi ne vjerujete, jer niste od mojih ovaca. Moje ovce slušaju glas moj. Ja ih poznajem, i one idu za mnom. Ja im dajem vječni život. One sigurno neće nigda propasti i nitko ih neće oteti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih, i nitko ih ne može oteti iz ruke Oca moga. Ja i Otac jedno smo.' Ponovo Židovi uzeše kamenje da ga kamenuju." (Ivan 10:1-31.)
Kroz ove detalje, odnosno fragmente vidimo kakvu je Isus borbu vodio sa zlim "zidarima" nepravde.
Saduceje je posebno razbjesnilo i razžestilo najveće Isusovo čudo - uskrsnuće Lazara. Jer je Isus tim znakom s Neba, srušio sve mile saducejske nevjerničke, masonske teorije. "Kad vidješe što Isus ućini, mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji povjerovaše u njega. A neki od njih odoše k farizejima te im ispripovjediše što Isus ućini. Nato glavari svećenićki i farizeji skupe veliko vijeće: 'Što radimo - govorahu. - Ovaj čovjek ćini mnoga čudesa. Ako ga pustimo da tako nastavi, svi će vjerovati u nj, pa će doći Rimljani te nam uništiti hram i narod!' Jedan od njih, Kaifa, koji te godine bijaše veliki svećenik, reće im: 'Vi ništa ne znate! Vi ne mislite da je za vas bolje da jedan čovjek umre mjesto naroda nego da sav narod propadne.' To ipak nije rekao sam od sebe, već je prorekao, jer bijaše veliki svećenik te godine, da Isus ima umrijeti mjesto naroda, i ne samo mjesto naroda nego da i razasutu djecu Božju skupi u jedinstvu. Toga istoga dana odlučili su da ga ubiju." (Ivan 11:45-53.)
I nije im bilo dosta to bezakonje što su planirali ubiti Sina Božjeg, nego u demonskoj zavisti i bijesu što su razotkriveni i što su oborene njima drage nevjerničke laži - da nema uskrsnuća - odlučili su činiti zlo i dalje, upuštajući se sve dublje u rat protiv Jehove, Svemogućega. Masoni koji su ratovali protiv Sina Božjeg potpuno su se predali demonima, jer čitamo: "Mnogi Židovi doznadoše da je Isus ondje te dođoše ne samo radi Isusa već da vide i Lazara koga uskrisi od mrtvih. Tada glavari svećenićki odlućiše ubiti i Lazara, jer su ih mnogi Židovi zbog njega ostavljali i vjerovali u Isusa." (Ivan 12:9-11.) Ali istina uvijek uskrsne, na veliku žalost, bol i očaj zlih: "Upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi." (Ivan 8:32.)
Saduceji i farizeji su svakodnevno slali svoje uhode da slušaju što Isus govori, ne bi li ga uhvatili u rijeći, da bi ga mogli optužiti pred rimskim vlastima te ga osuditi i ubiti: "Počeše tada na nj paziti i poslaše mu uhode. Ovi se pravili iskrenima, da ga uhvate u rijeći pa da ga mogu predati vlasti i oblasti upravitelja." (Luka 20:20.)
Ali Isus ih je božanskom mudrošću svaki put razotkrio i razbio u njihovoj lukavštini. Tako su posramljeni odlazili s bojista, a maleni, to jest iskreni ljudi su se radovali porazu saduceja i farizeja, tih licemjera i neprijatelja svake pravde.
APOSTOLI I SLOBODNI ZIDARI
Poslije Kristova odlaska, to jest povratka na Nebo, Njegovi izabrani i od Njega ovlašteni učenici -apostoli - nastavili su Isusovo djelo na zemlji. I oni su se imali boriti sa zlim ljudima i s "duhovima zla..."
"Ubuduće budite jaki u Gospodinu i njegovoj silnoj moći! Obucite se u bojnu opremu Božju da se mognete suprotstaviti đavolskim napadima! Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima. Zato uzmite i na se stavite bojnu opremu Božju da se mognete oduprijeti u zli dan i, kad sve nadvladate, održati se! Dakle, stojte čvrsto! 'Opašite svoje bokove istinom', 'obucite oklop -pravednost', obujte noge 'spremnošću za Radosnu vijest - mir!' U svemu uzmite veliki štit - vjeru; njime ćete moći ugasiti sve goruće strijele Zloga! Prihvatite kacigu - ono ćim se spasava - i mač Duha, to jest rijeć Božju, sa svakovrsnom prošnjom i molitvom. Molite u jedinstvu s Duhom u svakoj prigodi, i k tome bdijte sa svom ustrajnošću i svakovrsnom molitvom za sve svete." (Efežanima 6:10-19.)
Apostoli su vjerno radili povjereni im zadatak. Borba je bila sve žešća i okrutnija. Sotona se žestio kad je vidio kako se Isusovo carstvo Istine i Pravde širi. U toj velikoj bitci apostoli su jedan po jedan polagali svoje živote ugrađujući ih u vječni hram Božji, kojeg vjerni Stvoritelj pripravlja onima koji su ga ljubili. "Prema tome, odbacite od sebe svaku vrstu zloće i svaku vrstu lukavštine, licemjerja, zavisti i svaku vrstu klevetanja. Budući da ste tek rođena djećica, čeznite za onim čistim duhovnim mlijekom, da po njemu uzrastete za spasenje, ako 'ste zbilja iskusili da je dobar Gospodin'. Pristupite k njemu, živome kamenu koji su, istina, ljudi odbacili, ali koji je u oćima Božjim izabran, dragocjen, te dopustite da se od vas samih kao živog kamenja sagradi duhovna kuća, sveto svećeništvo, da prinosi duhovne i Bogu ugodne žrtve po Isusu Kristu! Jer stoji na jednom mjestu Pisma: 'Evo na Sionu postavljam ugaoni kamen, izabran, dragocjen; tko vjeruje u nj, sigurno neće biti postiđen.' Prema tome, 'kamen koji su odbacili graditelji - upravo taj - postao je ugaonim kamenom', za vas koji vjerujete dragocjen, a za one koji ne vjeruju 'kamen spoticanja, stijena sablazni'. O nj se 'spotiću' jer ne vjeruju Rijeći: to je njihova sudbina. Vi ste, naprotiv, 'izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela' onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo. (1. Petrova 2:1-9.) Jednu od najtežih, najvećih i najčasnijih bitaka, vodili su Petar, Pavao i Ivan. Ali Pavao je, zasigurno vodio najvecu i najljuću bitku sa silama tame. Židovi u prvom redu vođe i poglavari, su ga mrzili neizrecivom mržnjom. Jer je Pavao nekoć bio jedan od njih, farizej i poglavar. Ali Pavao je dobro razumio tragičnu situaciju svoga naroda. Pavao je volio svoj Židovski narod i srce mu je krvarilo zbog njihova neposluha. "Istinu govorim u Kristu - ne lažem - zato mi svjedoći moja savjest zajedno s Duhom svetim da u svom srcu nosim duboku i trajnu bol. Želio bih da ja osobno budem određen za uništenje, odijeljen od Krista, za svoju braću, za svoju rodbinu po tijelu. Oni su Izraelci; njima pripada: posinjenje i Slava, Savezi i zakonodavstvo, bogoštovlje i obećanja; njihovi su patrijarsi, i od njih potjeće Krist po tijelu koji je iznad svega, Bog slavljen zauvijek. Amen. Ali to ne znaći da je propalo Božje obećanje. Jer nisu svi Izraelci pravi Izraelci niti su svi prava Abrahamova djeca zato što su njegovo potomstvo." (Rimljanima 9:1-7.) "Braćo, želja moga srca i moja molitva Bogu za njih jest da se spase. Uistinu, svjedoćim za njih da revnuju za Boga, ali ne s ispravnim razumijevanjem. Ne poznajući Božje pravednosti i nastojeći ustanoviti svoju vlastitu, nisu se podvrgli Božjoj pravednosti." (Rimljanima 10:1-3.) Pavao je razumio da narodom upravljaju okultna, tajna društva. Shvaćao je da to Izraelsku naciju vodi u mržnju prema svim narodima, samoizolaciju i propast. "Jer vi ste, braćo, postali nasljedovatelji Božjih kršćanskih crkava u Judeji, budući da ste i vi pretrpjeli od svojih suplemenika ono isto što su i oni od Židova, od onih koji su ubili čak i Gospodina Isusa i proroke, a nas žestoko progonili; koji se ne nastoje svidjeti Bogu, a neprijatelji su svim ljudima; koji nam brane propovijedati poganima da se spase - da 'mjeru svojih grijeha' zauvijek 'ispune'. Ali je već srdžba Božja na njih došla do vrha!" (1. Solunjanima 2:14-16.)
Židovi u vrijeme Isusa, pa poslije i apostola su željeli Mesiju koji će ih osloboditi od Rimljana - političkog mesiju - a Isus ih je došao osloboditi od najstrašnijeg okupatora - grijeha - koji je uzrok svake patnje i zla. Takvog Mesiju (a samo takav Mesija je i najavljen u svetim, drevnim proročanstvima) oni nisu željeli. Zato Pavao piše svome mladom suradniku, Timoteju, opominjući ga i poučavajući ga. "Zaklinjem te - pred Bogom i Kristom Isusom koji će suditi žive i mrtve - i njegovim dolaskom i njegovim kraljevstvom: propovijedaj rijeć - pristupi (k vjernicima) - bilo da im je zgodno, bilo nezgodno - kori, prijeti, opominji u svoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrave nauke, nego će prema svojim strastima sebi, nagomilati ućitelje da im skaklju uši, te će odvratiti uši od istine, a okrenut će se bajkama. A ti budi trijezan u svemu, podnesi patnje, vrši djelo propovjednika Radosne vijesti, ispuni svoju dužnost do kraja!" (2. Timoteju 4:1-5.) Takvo vrijeme je i danas. Ljudi više vole nepravdu nego Istinu.
izvorni autor, ivan lukić
novi dan, nova tema koja govori o Spasitelju i masoneriji
vrlo poučno štivo, korisno za proučavanje
ISUS I SLOBODNI ZIDARI
Došavši na naš pali svijet, Isus je točno znao gdje i u čije carstvo je došao. Njegovo Božansko oko gledalo je vjekove i tisućljeća koja su prohujala. Vidio je kako se čovjek svakim naraštajem sve više unižavao i degenerirao. Vidio je Sin Jehovin duboku, strašnu, bezdanu provaliju prijestupa, koja je odvojila čovjeka od čovjekova jedinog i pravog Oca - Jehove.
Grijeh (prekršaj Jehovina Zakona) odvojio je cijelo čovječanstvo od nježne i istinske Božje ljubavi. Vidio je Isus kako su se zli ljudi grupirali kroz vjekove i tisućljeća, ujedinjujući se u savez zla za rat protiv pravde i istine. S tim zlim ljudima i njihovim duhovnim savjetnicima - demonima, imao se i Isus boriti. Ali iznad svega toga imao se boriti s vrhovnim duhom zla i laži, s poglavicom svih zlih ljudi i zlih duhova - luciferom, "Starom zmijom" koja se zove đavao i sotona i koji je Zavoditelj cijeloga svijeta..." (Otk. 12:9) Isus je vidio kako se zli ljudi ujedinjuju i zbijaju redove u odlučnoj namjeri da Isusa unište, Jehovinu odluku spasenja čovječanstva osujete i zadrže okrutnu Zmijinsku vlast nad umovima ljudi. Isus se imao boriti s nabujalom, mutnom, podivljalom rijekom pobune Kainova potomstva. Od ishoda te sudbonosne bitke ovisit će i sudbina spasenja koja je ponuđena čovjeku. Isus je znao da će se upustiti u otvorenu bitku sa zlim, oholim "slobodnim zidarima" koji zidaju svoj duhovni grad (svijet) na temeljima laži i zidovima obmane i privida. To su bili pripadnici tajnih društava koja su vladala Izraelskim narodom i nipošto nisu namjeravali tu vlast nad dušama gojima prepustiti nikome drugom.
Vođe tih tajnih organizacija bili su Židovi, to jest u prvom redu Saduceji, ali ne samo oni, nego i farizeji, odnosno glavne vođe farizejskih frakcija. Oni su i svoj vlastiti židovski narod smatrali "gojimima", to jest životinjama. Svoj vlastiti narod, kojemu su glumili da mu služe, smatrali su "svjetinom" to jest gojim*ima. Kao što vidimo, kad su raspravljali s ljudima koje su poslali da uhite Isusa, a ovi im ga ipak nisu doveli, fascinirani Isusovim rijećima: "Kad se stražari vratiše glavarima svećenićkim, ovi ih upitaše: "Zašto ga niste doveli? Stražari odgovoriše: "Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek!" "Zar ste i vi zavedeni? - odvratiše im farizeji. Ima li tko od članova Velikog vijeća ili od farizeja da je vjerovao u njega?" (Ivan 7:45-48.) Po tom čitamo što su kazali o svome vlastitom narodu: "A ova svjetina koja ne pozna Zakona, ona je prokleta." (Ivan 7: 49.)
Saduceji su uglavnom bili kao nekakva politička elita židovskog naroda, u vrijeme kad je Isus došao kao čovjek na zemlju. Saduceji su se družili s Rimljanima i smatrali su sve druge frakcije u svome narodu za relativno primitivne i zaostale. Saduceji nisu vjerovali u postojanje Duha Božjega, niti u njegovu djelotvornu moć, također, nisu vjerovali ni u postojanje anđela, kao Jehovinih vojnika i službenika, nisu vjerovali niti u uskrsnuće tijela, to jest čovjeka. A konačni Sud su smatrali nekakvom maglovitom i dalekom religijskom pričicom, na granici bajke. Saduceji su bili glavna skupina masonskog utjecaja u Izabranom narodu, i više su držali do lažne mudrosti egipatske, i vračanja babilonskog, negoli do Istine Živoga Boga - Jehove, i Njegovih propisa, to jest Tore. Saduceji su sebe smatrali vrhom piramide mudrosti i zato su surađivali s Rimljanima, smatrajući da će u suradnji s njima lakše zavladati svijetom. Odnosno da će lakše izgraditi svoj novi poredak. Čak su i farizeje smatrali zaostalim sektašima i vjerskim fanaticima upitnog morala i licemjernog držanja. Saduceji su nastali u vrijeme židovskog sedamdesetogodišnjeg ropstva u Babilonu, a osobito poslije toga ropstva; ponajviše kad su se već vračali iz Babilona u svoju staru domovinu. Saduceji su sa sobom donijeli i takozvane "babilonske misterije", razne tajne kultove, babilonsku magiju, praznovjerje, i iznad svega, babilonske masonske spoznaje, koje su potjecale još od graditelja Babilonske kule - sve tamo preko obzorja staroga svijeta do Kaina prokletoga. Pa su tu onda bili farizeji, izvanjski pobožni, a iznutra grozni licemjeri, pokvarenjaci, bludnici, perverznjaci i zmije. Tu su također bili i Zeloti (revnitelji). Međutim, Saduceji su vodili glavnu rijeć i bili glavni masoni i zidari njihovog samoproklamiranog "novog poretka". Saduceji su sebe držali višom i kastom i rasom od svih ostalih naroda na zemlji, pa i od svog židovskog naroda. Smatrali su da oni imaju elitno, drevno znanje, još od vremena cara Salomona. I naravno, još dalje preko graditelja Kule babilonske, sve do početaka svijeta, do Kaina - bratoubojice, prvog zemaljskog masona. Prvog graditelja svijeta po svojoj volji, odbacujući Stvoritelja i sve Njegove zakone. Farizeji pak bijahu upućeni u mnoge tajne svojih drevnih knjiga, napose Kabale. Ali također i mnogih tajnih znanja sačuvanih još od Salomona. Farizeji su Saduceje smatrali za nevjernike i bezbožnike, štoviše smatrali su ih nacionalnim neprijateljima i izdajicama jer su surađivali sa mrskim Rimljanima. Farizeji su vrlo dobro poznavali Toru, i cjelokupni Stari zavjet, to jest ondašnje Sveto pismo. Ali to znanje nisu koristili za prosvjetljenje naroda, nego da bi sebe uzdigli iznad naroda a narod gurnuli još dublje u tamu. Zeloti bijahu današnjim jezikom rečeno, revolucionari. Oni su bili organizirani u manje skupine, napadali su Rimljane, vršili sabotaže i diverzije. Divljačkom, smrtonosnom mržnjom su mrzili i rimsku vlast i rimske vojnike. Često puta su iz zasjede napadali manje rimske ophodnje i ubijali ih, na što su Rimljani uzvračali okrutnim pokoljima civila i spaljivanjem sela. Tako se ritam i krug zla povečavao, a mržnja i ogorčenost bivala sve dublja. U takav jedan svijet netolerancije, mržnje i krivog razumijevanja Božje rijeći, došao je Sin Svevišnjega Boga, Stvoritelja i neba i zemlje. Tu je On trebao biti novi početak za cijelo čovječanstvo, nova nada za svakog čovjeka, i svjetlo cijeloga svijeta. U židovskom narodu bila je još jedna grupa ljudi, ali vrlo različita od ove prijašnje tri grupe. Bili su to Eseni. Oni su se uglavnom sklanjali iz buke i borbe svakodnevnog života u udaljenija mjesta gdje su mogli mirno živjeti i proučavati Božju rijeć. Uglavnom su živjeli uz obale Mrtvog mora, i po svom načinu života bili su veoma slični ranim kršćanima. Donekle su bili prauzor ili praslika ranoga kršćanstva.
Židovski narod bio je u dubokoj tami. Na čelu naroda nalazili su se zli ljudi a preko njih sam sotona! Zato je Isus rekao da vidi Izrael "razasut po svim gorama, kao ovce bez pastira..." i što je još tragičnije, te ovce su vodili vukovi u ovčijim kožama i žderali, uništavali i rasipali stado kako im se prohtjelo. A narod je gledao u te vukove kao u pobožne i plemenite ljude i poglavare. Prijevara je bila kompletna! Isus je vidio na kakav ogorčen otpor, smrtonosnu mržnju i ubojički gnjev će naići Njegova misija mira i otriježnjivanja naroda. Vođe naroda su, ustvari, lažnom naukom opsjednule Izraelski narod i držali ga u okrutnom ropstvu. Isus je razumjevao kakva borba dolazi, - na život i smrt! Vidio je Isus obrise divovske oluje bijesa i gnjeva, koja dolazi. Jer će zli ljudi biti razotkriveni u svoj svojoj nakaznosti i rugobi grijeha i neposluha. A kroz zle ljude bit će razotkriveni njihovi duhovni, nevidljivi, "oćevi", njihovi sufleri - pali anđeli đavolovog carstva.
Gledajuči sve to, Isus je vidio još nešto: veliku, posljednju borbu na zemlji, između djece pravde i djece nepravde. Vidio je Isus posljednju, največu oluju od postanka svijeta, od čijeg če se bijesa, agonije i silne mržnje, tresti temelji planete Zemlje. Vidio je Isus i posljedice - cijeli svijet uništen uništenjem strašnijim od potopa. Gledao je zemlju pretvorenu u mračni bezdan, posutu nebrojenim leševima svojih nevjernih stanovnika, zemlju okovanu smrtonosim ledom, zemlju koja je ostala bez stanovnika svojih. Zemlju nad kojom se spustila dugačka, mračna tisućugodišnja noć. To će biti posljedica pobune i posljednjeg pokušaja zlih ljudi i zlih anđela da unište pravednike i zatru Istinu.
Isus je rekao: "Nebo i zemlja će proći (uminuti) ali rijeći moje neće proći..." (Matej 24:35.) I doista, vjekovi i tisućljeća što će tek doći potvrdit će ove svete Gospodnje rijeći. Moćna carstva će dolaziti i prolaziti, imperije se uzdizati i rušiti, vremena protjecati, ali... rijeć Sina Božjega, će se ispuniti kako je izrečena. "Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni, da bi dala sjeme sijacu i kruha za jelo, tako se rijeć koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego ćini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah." (Izaija 55:10.) Od pada svijeta u grijeh, svijet se stalno unižavao i degenerirao, a Sotona se pripravljao za odlučnu bitku protiv Sina Božjeg kad dode na svijet kao čovjek "rođen od žene, podložen (podvrgnut) zakonu..." kao što kaže apostol Pavao. Kad je Isus otpočeo svoju javnu misiju on je znao da otpočinje veliku bitku koja će se voditi ne samo za Njegova života kao čovjeka na zemlji, nego i do kraja povijesti ovoga svijeta. Kad čitamo Evanđelja možemo jasno vidjeti i konstatirati: protiv Isusa se cijelim putem Njegova zemaljskog života vodila bezpoštedna, ogorčena, smrtonosna bitka od strane zlih ljudi nadahnutih duhom prvog pobunjenika i otpadnika, sotone. Nema dana u Isusovom životu za vrijeme Njegove troipolgodišnje javne misije a da ga nisu napadali, kušali i postavljali zamke Saduceji i Farizeji. Oni su ga u isto vri*jeme, ogorčeno optuživali pred rimskim vlastima kao pobunjenika, prevaranta, onoga koji podiže narod protiv rimske okupatorske vlasti; pokušavali su Isusa prikazati kao kriminalca, u najmanju ruku zločinca, ili današnjim rječnikom rečeno, kao strašnog beskrupuloznog teroristu. Saduceji i farizeji i njihovi žbiri, sluge i sateliti, njihovi robovi i njihovo zavedeno vjerništvo ćinili su to iz silne zavisti, mržnje i bolesnog straha da će izgubiti vlast nad dušama svoga obespravljenog i uniženog gojimskog stada. Oni su mrzili boljega od sebe istom onakvom paklenskom mržnjom, kakvom je sotona mrzio Krista još u Nebeskim dvorovima slave, prije nego je kao pali anđeo iz njih istjeran. Židovske vođe - masoni, doduše nisu mogli Isusu osporiti mudrost i znanje koje je nadilazilo njihovu mudrost i njihovo znanje: "I divili su se Židovi govoreći: 'Kako ovaj poznaje knjige (pisma) a nije ih učio?'" (Ivan 7:15.) Ali bez obzira na to sve nisu Ga htjeli vjerovati.
"Iako je tako velika čudesa pred njima činio, nisu mu vjerovali, da bi se ispunila rijeć koju kaza prorok Izaija: 'Gospodine, tko je vjerovao našem propovijedanju? Komu li bijaše objavljena snaga Gospodnja?' Zašto nisu mogli vjerovati, jer Izaija također reče: 'Oslijepi im oći i srce im učini tvrdim, da oćima ne vide, a srcem ne razumiju, da se ne obrate i da ih ne ozdravim.' To reće Izaija kad je vidio njegovu slavu i o njemu govorio.
Ipak su mnogi i od članova Velikog vijeća vjerovali i njega. Ali zbog farizeja nisu to javno priznavali, da ne budu izopčeni iz sinagoge. Jer više im bijaše na srcu slava ljudska nego slava Božja." (Ivan 12:37-43.)
Narod je i onda kao i sada bio zaveden svojim vjerskim liderima, svojim vođama, svojim idolima koji mu se smiješe s naslovnih stranica novina i koji mu prosipaju svoju "mudrost" sa TV-ekrana. Međutim, Isus jasno iznosi največu istinu da sva ljudska mudrost bez Boga ne može pomoći čovjeku niti ga voditi u život: "Isus im ponovo progovori: 'Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život." (Ivan 8:12.)
Na oći ljudi izgledalo je da Isus ne postiže pobjede u borbi protiv sila mraka koje su bile personificirane farizejima, saducejima i političkim liderima ondašnjeg izraelskog naroda. Izgledalo je da je Isus sam i da Njegova misija nema uspjeha. Međutim, prava istina mogla se vidjeti samo gledajuči Jehovinim oćima. Isus je odnosio pobjedu za pobjedom, korak po korak u teškoj bitci, svemirskoj drami, što će tek spašeni sinovi i kćeri Adamove moći ispravno procijeniti u vječnosti. Ali i mi sada vidimo i razumijemo da je Isus odnosio pobjedu za pobjedom, jer je osigurao spasenje i ispunio misiju radi koje je došao. Isusove rijeći su farizejima i saduceijima zvučale tako čudno, strano, kao s druge planete. Oni su navikli govoriti po čovjeku, a Isus je govorio po Duhu. To su bili različiti, ne, svijetovi, nego - svemiri! Židovski poglavari, svećenici i vođe a poglavito farizeji u svojim su javnim i oholim raspravama na ulicama i trgovima voljeli citirati ljude, a ne Božju rijeć - Sveto pismo. Voljeli su pred narodom pokazivati svoju učenost i "slavu" svoju. Da bi im se narod divio i obožavao ih. Zato je Isus rekao da im je to sva plaća koju će primiti, jer od Boga nikakvu slavu ni pohvalu neće dobiti. Farizeji i saduceji, poglavari i uglednici su živjeli samo za ovaj svijet, a licemjerno su glumili vjeru i obmanjivali narod, to jest javnost. Međutim, Isus nikad nije citirao ljude, u smislu židovskih glasovitih rabina, nego i jedino Jehovine proroke iz Svetoga pisma. Isusove rijeći tako su odudarale od rijeći i prakse farizeja i saduceja. Isusove svete rijeći bile su melem i lijek ranjenim i povrijeđenim dušama. Upravo onim dušama koje su tako okrutno povrijedili svećenici glumeći svetu službu a gazeći ljubav i milost. A za farizeje i saduceje Isusove rijeći su bile kao čudo. Potpuno suprotno svim njihovim omiljenim vjerskim, lažnim teorijama. Njihovom citiranju ljudi, to jest đavola - njihovog duhovnog oca, s čijih su kaljavih izvora pili sami i mutnim vodama lažne nauke opijali narod: '"Moja nauka nije od mene - odgovori im Isus - nego od onoga koji me je poslao. Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga ili ja govorim sam od sebe. Tko govori sam od sebe, taj traži svoju vlastitu slavu. A tko traži slavu onoga koji ga je poslao, taj je istinit; u njemu nema nepravednosti. Nije li vam Mojsije dao Zakon? I nitko od vas ne vrši toga Zakona. Zašto hoćete da me ubijete?' 'Zli duh opsjeo te - odgovori mu narod. - Tko hoće da te ubije?" (Ivan 7:16-20.)
Isus je vidio silnu ubojičku mržnju u svećenicima i znao je što spremaju. Ali Isus je bio pravi Dobri Pastir i zato je došao da zaštiti i spasi malene, a osudi jake: '"Zaista, zaista, kažem vam: tko u ovčinjak ne ulazi na vrata, već se uspinje na drugome mjestu, on je lopov i razbojnik. Tko ulazi na vrata, on je pastir ovaca. Njemu vratar otvara, a ovce slušaju glas njegov. On ovce svoje zove imenom te ih izvodi van. Kad god izvede sve ovce, krene pred njima, i ovce idu za njim, jer poznaju njegov glas. Za tuđinom sigurno neće ići, već bježe od njega, jer ne poznaju tuđega glasa'. Isus im reće tu usporedbu, ali oni nisu shvatili što znaći ono što im kazuje. Zato im Isus ponovo progovori: 'Zaista, zaista, kažem vam, ja sam vrata ovcama. Svi oni koji su došli prije mene lopovi su i razbojnici; ali ih ovce nisu slušale. - Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se; on će ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti. - Lopov ne dolazi, osim da ukrade, zakolje i uništi. - Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju. - Ja sam pastir dobri. Pastir dobri daje život svoj za ovce. Najamnik, koji nije pastir i komu ne pripadaju ovce, kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, te ih vuk grabi i razgoni. To je zato što je najamnik i što mu nije stalo do ovaca. Ja sam pastir dobri, poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene, kao što Otac poznaje mene i kao što ja poznajem Oca. I ja dajem život svoj za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka; i njih mi treba dovesti; one će čuti glas moj, te će biti jedno stado i jedan pastir. Zato me ljubi Otac što ja dajem život svoj, da ga opet uzmem. - Nitko mi ga ne može oduzeti, nego ga ja sam od sebe dajem. Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti; takva je zapovijed koju sam primio od Oca svoga.'
Zbog tih rijeći opet nastade podijeljenost medu Židovima. Mnogi su od njih govorili: 'Opsjednut je zlim duhom! Luduje! Zašto ga slušate?' 'Ove rijeći nisu rijeći opsjednutoga - govorili su drugi. - Zar može zli duh slijepcima otvarati oći?' Tada se u Jeruzalemu slavila svetkovina Posvećenja hrama. Bila je zima. Isus je hodao u hramu po Salomonovu trijemu. Tada ga opkoliše Židovi te mu rekoše: 'Dokle češ nas držati u neizvjesnosti? Ako si zbilja ti Mesija, reci nam otvoreno!'
Isus im odgovori: 'Rekoh vam, a ipak vi ne vjerujete. Djela koja ja činim u ime Oca svog svjedoče za me, ali vi ne vjerujete, jer niste od mojih ovaca. Moje ovce slušaju glas moj. Ja ih poznajem, i one idu za mnom. Ja im dajem vječni život. One sigurno neće nigda propasti i nitko ih neće oteti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih, i nitko ih ne može oteti iz ruke Oca moga. Ja i Otac jedno smo.' Ponovo Židovi uzeše kamenje da ga kamenuju." (Ivan 10:1-31.)
Kroz ove detalje, odnosno fragmente vidimo kakvu je Isus borbu vodio sa zlim "zidarima" nepravde.
Saduceje je posebno razbjesnilo i razžestilo najveće Isusovo čudo - uskrsnuće Lazara. Jer je Isus tim znakom s Neba, srušio sve mile saducejske nevjerničke, masonske teorije. "Kad vidješe što Isus ućini, mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji povjerovaše u njega. A neki od njih odoše k farizejima te im ispripovjediše što Isus ućini. Nato glavari svećenićki i farizeji skupe veliko vijeće: 'Što radimo - govorahu. - Ovaj čovjek ćini mnoga čudesa. Ako ga pustimo da tako nastavi, svi će vjerovati u nj, pa će doći Rimljani te nam uništiti hram i narod!' Jedan od njih, Kaifa, koji te godine bijaše veliki svećenik, reće im: 'Vi ništa ne znate! Vi ne mislite da je za vas bolje da jedan čovjek umre mjesto naroda nego da sav narod propadne.' To ipak nije rekao sam od sebe, već je prorekao, jer bijaše veliki svećenik te godine, da Isus ima umrijeti mjesto naroda, i ne samo mjesto naroda nego da i razasutu djecu Božju skupi u jedinstvu. Toga istoga dana odlučili su da ga ubiju." (Ivan 11:45-53.)
I nije im bilo dosta to bezakonje što su planirali ubiti Sina Božjeg, nego u demonskoj zavisti i bijesu što su razotkriveni i što su oborene njima drage nevjerničke laži - da nema uskrsnuća - odlučili su činiti zlo i dalje, upuštajući se sve dublje u rat protiv Jehove, Svemogućega. Masoni koji su ratovali protiv Sina Božjeg potpuno su se predali demonima, jer čitamo: "Mnogi Židovi doznadoše da je Isus ondje te dođoše ne samo radi Isusa već da vide i Lazara koga uskrisi od mrtvih. Tada glavari svećenićki odlućiše ubiti i Lazara, jer su ih mnogi Židovi zbog njega ostavljali i vjerovali u Isusa." (Ivan 12:9-11.) Ali istina uvijek uskrsne, na veliku žalost, bol i očaj zlih: "Upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi." (Ivan 8:32.)
Saduceji i farizeji su svakodnevno slali svoje uhode da slušaju što Isus govori, ne bi li ga uhvatili u rijeći, da bi ga mogli optužiti pred rimskim vlastima te ga osuditi i ubiti: "Počeše tada na nj paziti i poslaše mu uhode. Ovi se pravili iskrenima, da ga uhvate u rijeći pa da ga mogu predati vlasti i oblasti upravitelja." (Luka 20:20.)
Ali Isus ih je božanskom mudrošću svaki put razotkrio i razbio u njihovoj lukavštini. Tako su posramljeni odlazili s bojista, a maleni, to jest iskreni ljudi su se radovali porazu saduceja i farizeja, tih licemjera i neprijatelja svake pravde.
APOSTOLI I SLOBODNI ZIDARI
Poslije Kristova odlaska, to jest povratka na Nebo, Njegovi izabrani i od Njega ovlašteni učenici -apostoli - nastavili su Isusovo djelo na zemlji. I oni su se imali boriti sa zlim ljudima i s "duhovima zla..."
"Ubuduće budite jaki u Gospodinu i njegovoj silnoj moći! Obucite se u bojnu opremu Božju da se mognete suprotstaviti đavolskim napadima! Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima. Zato uzmite i na se stavite bojnu opremu Božju da se mognete oduprijeti u zli dan i, kad sve nadvladate, održati se! Dakle, stojte čvrsto! 'Opašite svoje bokove istinom', 'obucite oklop -pravednost', obujte noge 'spremnošću za Radosnu vijest - mir!' U svemu uzmite veliki štit - vjeru; njime ćete moći ugasiti sve goruće strijele Zloga! Prihvatite kacigu - ono ćim se spasava - i mač Duha, to jest rijeć Božju, sa svakovrsnom prošnjom i molitvom. Molite u jedinstvu s Duhom u svakoj prigodi, i k tome bdijte sa svom ustrajnošću i svakovrsnom molitvom za sve svete." (Efežanima 6:10-19.)
Apostoli su vjerno radili povjereni im zadatak. Borba je bila sve žešća i okrutnija. Sotona se žestio kad je vidio kako se Isusovo carstvo Istine i Pravde širi. U toj velikoj bitci apostoli su jedan po jedan polagali svoje živote ugrađujući ih u vječni hram Božji, kojeg vjerni Stvoritelj pripravlja onima koji su ga ljubili. "Prema tome, odbacite od sebe svaku vrstu zloće i svaku vrstu lukavštine, licemjerja, zavisti i svaku vrstu klevetanja. Budući da ste tek rođena djećica, čeznite za onim čistim duhovnim mlijekom, da po njemu uzrastete za spasenje, ako 'ste zbilja iskusili da je dobar Gospodin'. Pristupite k njemu, živome kamenu koji su, istina, ljudi odbacili, ali koji je u oćima Božjim izabran, dragocjen, te dopustite da se od vas samih kao živog kamenja sagradi duhovna kuća, sveto svećeništvo, da prinosi duhovne i Bogu ugodne žrtve po Isusu Kristu! Jer stoji na jednom mjestu Pisma: 'Evo na Sionu postavljam ugaoni kamen, izabran, dragocjen; tko vjeruje u nj, sigurno neće biti postiđen.' Prema tome, 'kamen koji su odbacili graditelji - upravo taj - postao je ugaonim kamenom', za vas koji vjerujete dragocjen, a za one koji ne vjeruju 'kamen spoticanja, stijena sablazni'. O nj se 'spotiću' jer ne vjeruju Rijeći: to je njihova sudbina. Vi ste, naprotiv, 'izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela' onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo. (1. Petrova 2:1-9.) Jednu od najtežih, najvećih i najčasnijih bitaka, vodili su Petar, Pavao i Ivan. Ali Pavao je, zasigurno vodio najvecu i najljuću bitku sa silama tame. Židovi u prvom redu vođe i poglavari, su ga mrzili neizrecivom mržnjom. Jer je Pavao nekoć bio jedan od njih, farizej i poglavar. Ali Pavao je dobro razumio tragičnu situaciju svoga naroda. Pavao je volio svoj Židovski narod i srce mu je krvarilo zbog njihova neposluha. "Istinu govorim u Kristu - ne lažem - zato mi svjedoći moja savjest zajedno s Duhom svetim da u svom srcu nosim duboku i trajnu bol. Želio bih da ja osobno budem određen za uništenje, odijeljen od Krista, za svoju braću, za svoju rodbinu po tijelu. Oni su Izraelci; njima pripada: posinjenje i Slava, Savezi i zakonodavstvo, bogoštovlje i obećanja; njihovi su patrijarsi, i od njih potjeće Krist po tijelu koji je iznad svega, Bog slavljen zauvijek. Amen. Ali to ne znaći da je propalo Božje obećanje. Jer nisu svi Izraelci pravi Izraelci niti su svi prava Abrahamova djeca zato što su njegovo potomstvo." (Rimljanima 9:1-7.) "Braćo, želja moga srca i moja molitva Bogu za njih jest da se spase. Uistinu, svjedoćim za njih da revnuju za Boga, ali ne s ispravnim razumijevanjem. Ne poznajući Božje pravednosti i nastojeći ustanoviti svoju vlastitu, nisu se podvrgli Božjoj pravednosti." (Rimljanima 10:1-3.) Pavao je razumio da narodom upravljaju okultna, tajna društva. Shvaćao je da to Izraelsku naciju vodi u mržnju prema svim narodima, samoizolaciju i propast. "Jer vi ste, braćo, postali nasljedovatelji Božjih kršćanskih crkava u Judeji, budući da ste i vi pretrpjeli od svojih suplemenika ono isto što su i oni od Židova, od onih koji su ubili čak i Gospodina Isusa i proroke, a nas žestoko progonili; koji se ne nastoje svidjeti Bogu, a neprijatelji su svim ljudima; koji nam brane propovijedati poganima da se spase - da 'mjeru svojih grijeha' zauvijek 'ispune'. Ali je već srdžba Božja na njih došla do vrha!" (1. Solunjanima 2:14-16.)
Židovi u vrijeme Isusa, pa poslije i apostola su željeli Mesiju koji će ih osloboditi od Rimljana - političkog mesiju - a Isus ih je došao osloboditi od najstrašnijeg okupatora - grijeha - koji je uzrok svake patnje i zla. Takvog Mesiju (a samo takav Mesija je i najavljen u svetim, drevnim proročanstvima) oni nisu željeli. Zato Pavao piše svome mladom suradniku, Timoteju, opominjući ga i poučavajući ga. "Zaklinjem te - pred Bogom i Kristom Isusom koji će suditi žive i mrtve - i njegovim dolaskom i njegovim kraljevstvom: propovijedaj rijeć - pristupi (k vjernicima) - bilo da im je zgodno, bilo nezgodno - kori, prijeti, opominji u svoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrave nauke, nego će prema svojim strastima sebi, nagomilati ućitelje da im skaklju uši, te će odvratiti uši od istine, a okrenut će se bajkama. A ti budi trijezan u svemu, podnesi patnje, vrši djelo propovjednika Radosne vijesti, ispuni svoju dužnost do kraja!" (2. Timoteju 4:1-5.) Takvo vrijeme je i danas. Ljudi više vole nepravdu nego Istinu.
izvorni autor, ivan lukić
