Istina o Sultanu Sulejmanu

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Sin Selima Groznog

Novosti


Deseti osmanski sultan vladao državom čak 46 godina. Sklon poeziji i filozofiji, govorio i srpski jezik

feljton-sulejman2.jpg

Sultan Sulejman Veličanstveni

KADA je 1520. godine, posle smrti sultana Selima I, na presto stupio njegov sin Sulejman, jedan savremenik je rekao "Lav umre, dođe nam jagnje". Naredne decenije pokazaće koliko je pogrešio.

Sulejman, sin Selima i Hafse, rođen je 1494. godine u Trapezuntu, gde je njegov otac u to vreme bio namesnik. Sa sedam godina započinje školovanje u palati Top kapi u Istanbulu, gde uči jezike (smatra se da je pored osmanskog turskog, govorio arapski, persijski, čagatajski i srpski), filozofiju, matematiku, osnove vojne strategije, ali stiče i borbene veštine (mačevanje i slično).

Prema nekim svedočanstvima, oduševljavao se delom Aleksandra Makedonskog, nadahnjujući se idejom da i on postane car "Istoka i Zapada". U ovom periodu se verovatno upoznaje i sa Ibrahimom, Grkom iz Parge, koji je dankom u krvi doveden u carsku palatu, gde je započeo proces njegovog obrazovanja kao paža i "sultanovog roba". Ovo prijateljstvo će obeležiti prve decenije Sulejmanove vladavine.

O poreklu Sulejmanove majke postoje izvesne nedoumice. U istoriografiji preovladava mišljenje da je bila Tatarka sa Krima, kćerka hana Mengeli Giraja, mada se to u novije vreme osporava. Postoje čak i mišljenja da je bila srpskog porekla, ali to nije naučno dokazano.

Sulejman je jedini osmanski vladar u periodu od Murata I (1362) do Ahmeda I (1603), koji je na presto stupio mirnim nasleđivanjem, bez sukoba sa braćom. U trenutku smrti, Selim je, čini se, imao samo jednog sina. Ne zna se šta se dogodilo sa njegovim drugim muškim potomcima, ali se pretpostavlja da je odlučni i okrutni Selim to pitanje rešio još za života, ostavljajući olakšan put odabranom nasledniku. Sulejman je imao sestre Hatidžu i Bejhan, udatu za Ferhad-pašu, jednog od visokih dostojanstvenika Porte.

Kao mladić od 15 ili 16 godina, još za života svoga dede Bajazita II, Sulejman je najpre dobio na upravu sandžak Bolu, ali je njegov stric Ahmed smatrao da je time učinjen ustupak Sulejmanovom ocu, a Ahmedovom bratu Selimu, tj. da su otac i sin preblizu, te da to Selimu daje prednost u borbi za presto u odnosu na njegovu braću. Ahmed je uspeo da izdejstvuju da mladi Sulejman bude iz Bolua poslat u Kafu, na Krim. Ipak, to nije zaustavilo Selima da se odlučno razračuna s braćom, a na kraju i ocem, te da iz borbi oko prestola izađe kao pobednik.

Selim stupa na osmanski presto 1512. godine, a mladi Sulejman, kao prestolonaslednik, odlazi kao namesnik u Manisu, što je u to vreme bila uobičajena praksa kod Osmanlija.

Vest o smrti svoga oca Sulejman prima kao namesnik u Manisi. Kao što je to bio običaj, vest o smrti sultana Selima, koji je umro na putu između Istanbula i Jedrena, držana je u tajnosti dok prestolonaslednik stigne do prestonice i preuzme vlast. Preuzimajući kormilo, novi sultan pokazao se promišljeno izdašnim u darivanju janičara (tzv. poklon za stupanje na presto). Takođe, bio je dovoljno mudar da kao velikog vezira zadrži starog Piri Mehmed-pašu, Selimovog poverenika od 1518. godine, koji je bio odlično upućen u sve državne poslove i na koga se novi vladar mogao apsolutno osloniti.

Sulejman dolazi na čelo osmanske države 1520. godine, kao deseti osmanski sultan, čija je vladavina od 46 godina najduža u šestovekovnoj istoriji Osmanskog carstva. Osmanska tradicija ga uvažava ne samo kao ratnika, koji je proširio granice Carstva od Atlantskog do Indijskog okeana, već i kao vladara rešenog da izvrši kodifikaciju osmanskih svetovnih zakona (kanuna). Otuda i njegov turski nadimak Kanni - Zakonodavac.

Nadimak Veličanstveni (Magnifiljue) stekao je, u prvom redu, zaslugom francuskih putopisaca, koji su bili oduševljeni savršenom disciplinom u osmanskoj vojsci, u čijim logorima, kako su tvrdili, nije bilo opijanja, kockanja, svađa i tuča, kao što je to bio slučaj u onovremenim vojnim logorima na Zapadu. Ne sme se izgubiti iz vida ni činjenica da upravo za vreme vladavine Sulejmana Zakonodavca Francuzi i Turci postaju čvrsti saveznici u borbi protiv cara Svetog Rimskog carstva, Karla V, a to će savezništvo opstati i u potonjim vekovima.

Mladi Sulejman je ispravno procenio da svoj autoritet mora potvrditi na bojnom polju, te tako uveriti vojsku, vezire i narod da je dostojan osmanskog prestola. Odrastao je u senci oca Selima, kome je turska tradicija dodelila nadimak Grozni (Yavuz), čoveka koji je u jarosti svojeručno davio nepoćudne vezire i osvajača koji je pokorio istočnu Anadoliju i stavio tačku na postojanje Mamelučkog sultanata u Egiptu. Time je postao i zaštitnik muslimanskih svetih mesta Meke i Medine, kao i baštinik titule halife.

Sulejman, prema svedočenjima savremenika, nije bio ratničke prirode. Sklon filozofiji i poeziji (ostao je poznat pod pesničkim pseudonimom Muhibi), stupivši na presto znao je da mora potisnuti taj deo svoje ličnosti, te iskazati odlučnost i hrabrost ratnika. Mletački izaslanik na Porti, Danijele Ludovizi, opisao je sultana Sulejmana sledećim rečima: "On je visok stasom, mršav, orlovskog nosa, zemljane boje kože, zdrav, prgav, potišten, više sklon dokolici nego poslu, pravoveran kao musliman i u svojim navikama nepokvaren. Njegov duh nema živosti, razboritosti, kreposti, koje bi odgovarale onolikom carstvu". I on je pogrešio.

PLAMEN IZ SABLJE
U uvodu svojih zvaničnih akata Sulejman je pisao: "Ja, sultan i padišah Sredozemlja, Crnog mora, Rumelije i Anadolije, zemlje Ruma i Karamana, zemalja Zulkadra, Dijarbekira, Kurdistana i Azerbejdžana, Persije, Damaska i Alepa, Egipta, svetog Jerusalima, slavne Meke i svetle Medine, svih arapskih zemalja, Jemena i Džede, tatarske teritorije, kao i brojnih drugih zemalja osvojenih nesavladivom silom mojih svetlih predaka i mojih velikih prethodnika, kao i velikog broja zemalja koje je osvojila moja sablja iz koje izbija plamen".

 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Silom na ugarsku kapiju

Silom na ugarsku kapiju

Novosti


Samo nekolicina najodanijih sultanovih saradnika znala je za konačni cilj pohoda - osvajanje Beograda, "kapije Ugarske"

feljton.jpg

Umetničko viđenje opsade Beograda

SVESTAN teškoća koje nosi pohod na Istok, usled teškog terena s jedne, i naročitih problema koje je sa sobom nosilo ratovanje protiv muslimana šiita, a ne sunita što su bili Osmanlije, Sulejman se, pri odabiru cilja za svoj prvi ratnički pohod, okreće onima koje su muslimanski vladari smatrali "prirodnim" neprijateljima - hrišćanima u Evropi.

Moćna ordija napustila je prestonicu i zaputila se ka evropskim provincijama Carstva sredinom maja 1521. godine. Samo nekolicina najodanijih sultanovih saradnika znala je za konačni cilj pohoda - osvajanje Beograda, "kapije Ugarske".

HroniČari su zabeležili da se Sulejman, još kao mladić koji stiče znanja iz istorije sveta, zarekao da će povesti svoju vojsku na "Beograd, Rodos, Maltu i Jajce", što su mu njegovi preci ostavili u amanet. Prva osmanska opsada Beograda odvijala se 1440. godine, nakon prvog pada Despotovine Srbije (1439), dok je drugi put pod zidinama Beograda poklekla vojska moćnog vladara Mehmeda II Osvajača (1456). Sulejman je bio na putu da ostvari cilj nedostižan njegovim prethodnicima.

Nije poznat tačan broj vojnika u osmanskoj vojsci koja se otisnula put Beograda. Neki izvori pominju 200.000, ali je taj broj svakako preteran. Čini se da su procene iz mletačkih izveštaja, koje govore o 30.000 vojnika i još 70.000 neregularnih jedinica (zaduženih za pljačku, razaranja, pustošenja, ali i poslove poput teglenja i održavanja topova, čišćenje puteva i izgradnje mostova, potkopavanje bedema, brige oko provijanta, itd.), najpribližniji stvarnom stanju. Ostalo je zabeleženo i da je epidemija koja je zavladala u osmanskom logoru uzela svoj danak, te da je broj na kraju bio i nešto manji. Kopnenu vojsku, regrutovanu iz svih provincija Carstva, pratilo je i 40 brodova koji su preko Bosfora i Crnog Mora uplovili u Dunav.

SvedoČanstva savremenika govore da se činilo kako se sultanu nikud ne žuri. Jahao je polako, sa čestim prekidima radi odmora i lova, kao da je u mislima bio negde daleko. Verovatno je u tim trenucima još smišljao odgovarajući plan napada. Brižljivo je vođen i dnevnik, kao da sultan Sulejman nije želeo da prepusti zaboravu ni najsitniji detalj svog prvog pohoda. Pomenuti dnevnik je odoleo vekovima i danas predstavlja dragoceno svedočanstvo o padu Beograda.

Bilo je potrebno gotovo mesec dana da moćna osmanska vojska stigne do Sofijskog polja. Tu su se već mogli nazreti prvi obrisi taktike kojoj je Sulejman rešio da pribegne radi ostvarenja svog glavnog cilja. Još ranije je upućena prethodnica od dva odreda akindžija, čiji je zadatak bio da svojim brzim upadima pripreme teren za osvajanje. Jedan odred je krenuo put Vlaške, odakle su upadali na teritoriju Erdelja, dok je drugi imao zadatak da pustoši po Sremu.

UnutraŠnja situacija u Ugarskoj bila je tada veoma teška. Usled nesloge velikaša, gde je najžešću opoziciju mladom kralju Lajošu II predstavljao erdeljski vojvoda Jovan Zapolja, kao i nedostatka finansijskih sredstava, odbrana južnih granica bila je potpuno zapostavljena. Ni pomoći nije bilo niotkuda: car Svetog rimskog carstva Karlo V bio je zaokupljen protestantskim pokretom u Nemačkoj i ratom protiv Francuza u Italiji. Austrijski nadvojvoda Ferdinand bio je suviše slab da odbrani i sopstvenu zemlju, a papa Lav Dž zaokupljen kako potresima u Crkvi, tako i Italijanskim ratovima. Mlečani nisu bili voljni da se upuste u skup i neizvestan rat sa Osmanlijama. Jedino je bilo realno očekivati da poljski kralj Žigmund, stric Lajoša II, priskoči u pomoć Ugarskoj. Da bi tu nameru osujetio, Sulejman šalje protiv njega snažan odred Tatara.

Napredujući od Sofije prema Nišu, sultan je naredio rumelijskom beglerbegu Ahmed-paši da prvi krene sa svojom vojskom. Njegov cilj bio je grad Šabac (Zaslon), koji su Osmanlije osvojile u pohodu 1459, da bi ga ugarski kralj Matija Korvin preoteo 1476. godine. Ubrzo zatim, hiljadu janjičara, na čelu sa smederevskim begom Husrevom poslato je da zauzmu Zemun, radi lakšeg pristupa Beogradu.

Još pet dana se nije znalo kuda će krenuti sam sultan s glavninom vojske. Početkom juna, u selu Ramaći, u Gruži, naredio je velikom veziru Piri Mehmed-paši da sa 20.000 konjanika i 50 topova pođe u opsadu Beograda, dok se on sam, s ostatkom trupa, uputio ka Šapcu. Nije putovao ni četiri dana, kad mu je 7. jula stigla vest: "Grad Bujirdelen (turski naziv za Šabac) je pao".

"Po zauzeću grada", čitamo u dnevniku Sulejmanovog pohoda, "sto nevernika na broju bili su hrana sjajnom maču". Kako navode ugarske hronike, više branilaca nije ni bilo. Ostala su sačuvana svedočanstva o njihovoj rešenosti da se ne predaju do poslednjeg čoveka, te su pre sopstvene pogibije ubili sedam stotina osmanskih vojnika. Sultan je u šabačku tvrđavu uveden kroz špalir glava poginulih branilaca, pobodenih na koplje.

Prvi cilj je tako ostvaren. Došao je red i na Beograd.

POKLON DESPOTU STEFANU
PRIHVATIVŠI vazalne obaveze prema kralju Žigmundu, despot Stefan Lazarević početkom 1404. od Ugara dobija na upravu Beograd. Posle smrti despota Stefana 1427, njegov naslednik, despot Đurađ Branković, morao je da, prema prethodnom dogovoru, vrati Beograd ugarskom kralju. Despot Đurađ posle toga započinje gradnju svoje nove prestonice, Smedereva.

KARAVAN OD 3.000 KAMILA

FERHAD-PAŠA, jedan od vezira kupole i carski zet, uspešno ugušivši pobunu u Siriji, došao je na evropsko ratište vodeći karavan od 3.000 kamila. Na beogradsko ratište bio je doveden i najmanje jedan slon. Hroničar Sulejmanovog pohoda zabeležio je da su pod noge ovog slona bacani zarobljenici, da ih izgazi.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Pred zidinama Beograda

Pred zidinama Beograda

Novosti


Pomoć iz Ugarske nije stizala, a padom Zemuna branioci bez izlaza. Lukavstvo gospođe Jelene, gospodarice zemlje Srema

feljton-sultan.jpg

Sultan Sulejman sa pratnjom

SULEJMAN se pod Šapcem zadržao narednih deset dana. Odmah posle osvajanja tvrđave, naredio je da se započne izgradnja mosta preko Save. Hroničar pohoda je zabeležio kako je sultan od jutra do večeri sedeo u čardaku nad vodom i posmatrao radove. Na drugu obalu reke prebacili su se rumelijski beglerbeg Ahmed-paša sa spahijskom konjicom i hiljadu janičara, da obezbede gradnju mosta. Husrev-beg, koji će posle osvajanja Beograda biti poslat na dužnost bosanskog sandžak-bega, dobio je naređenje da zauzme Zemun.

U dnevniku pohoda dalje piše da su 10. jula pred sultana stigli izaslanici gospođe Jelene, „gospodarice Srema“. Oni su mu preneli njenu poruku: „Srem zemlju, nad kojom gospodarim, sa svim njenim gradovima predajem sultanu. I moj sin neka dođe da pred njegovim nogama padne licem u prašinu. I ja da dođem da ga licem dotaknem. Gde god da mi odredi mesto, tamo da sedim. Zemlja je careva, a narod je njegovo roblje. Samo da se zemlja ne pustoši...“

Na ove reči, koje su ga morale obradovati, sultan uputi u Jelenin dvor u Kupiniku tumača sa fermanom, kojim joj obećava zaštitu. Ali nedugo potom primi vest: Kupinik je prazan, a gospodarica Jelena je pobegla sa pratnjom i dragocenostima. Protumačivši njen postupak kao lukavstvo da dobije na vremenu, kako bi se sklonila dublje u unutrašnjost Ugarske, sultan naredi svojim najljućim krajišnicima da odmah počnu pustošenje i pljačkanje. Gradovi su paljeni, a narod odvođen u roblje.

Jedan srpski letopisac je te događaje opisao sledećim rečima: „Turci prelažahu reku Savu kao po suhu, to jest po mostu na onu polu Srema, a i drugi lađama preplivaše, tako da nije bilo moguće ni tim silnim rekama zadržati Izmailćane... I opkoliše odasvud slavni Beograd i druge susedne gradove i letijahu kao krilate zmije paleći sela i gradove.“

Vest o padu Zemuna u ruke Husrev-bega stigla je već 12. jula. Utvrđeni Zemun se, posle očajničke i hrabre borbe, predao moćnijem neprijatelju. Branioci su pobijeni, a stanovništvo doživljava istu tragičnu sudbinu kao i u drugim gradovima u Sremu. Beograd je opkoljen sa svih strana.

Sultan Sulejman, koji stiže pod Beograd sa zemunske strane poslednjeg dana jula, naređuje da napad počne jurišom na Donji grad, najslabije utvrđen deo nekada moćne beogradske tvrđave. Broj branilaca Beograda procenjuje se na svega nekoliko stotina (zajedno sa pomoćnim trupama). Nijedan od dva beogradska bana (Franjo Hedervari i Valentin Terek) nije bio tu da brani grad, pomoć iz Ugarske nije stigla, a šajkaši Petra Ovčarevića više od dve godine nisu primili platu. Posle prekida snabdevanja sa sremske strane, situacija za branioce postala je bezizlazna.

Odlučujući napad na Donji grad, u kome su uglavnom bili Srbi, izvršen je 8. avgusta. Šajkaši su od prvog dana avgusta izloženi artiljerijskoj paljbi sa 11 topovskih mesta. Sa savske strane osmanskom vojskom je komandovao stari veliki vezir Piri Mehmed-paša. Desna ruka sultanova, Husrev-beg, koji će upravo pod Beogradom steći svoj nadimak gazi (osvajač za veru Alahovu), prema vestima osmanskog hroničara Ibrahima Pečevije, čije delo nastaje sredinom 17. veka, zapovedao je vojskom od „deset hiljada odabranih anadolskih azapa, smederevskih vojnika, martolosa i hiljadu janičara“. S dunavske strane napadao je vezir Mustafa-paša sa svojim odredima carigradskih janičara. Ahmed-beg se, po sultanovom izričitom naređenju, prebacio na Veliko ratno ostrvo, držeći Donji grad pod pritiskom topova dovučenih iz Smedereva.

Uprkos tolikoj sili, branioci su se herojski držali. U Sulejmanovom dnevniku je ostao zapis o tome kako se drugog dana bitke „gradski šanac napunio leševima“, a „od pet do šest stotina ljudi mučenički je izginulo za veru“. Četvrtog dana bitke počeo je ramazan, što je učinilo da turska vojska napada sa još većim žarom i revnošću. Poslednjeg, osmog dana bitke za Donji grad, bespoštedna borba trajala je čitav dan.

Sultanov hroničar zabeležio je: „...Nekoliko odreda janičara stiglo je najzad u svom naletu do gradskih zidina i stalo prodirati kroz velike breše što su ih bili napravili topovi, bez straha izlažući svoje grudi čitavim oblacima metaka i strela... I tako je ovde oborena zastava krive vere. Janičari neumorno zabadahu britke sablje u grudi nevernih, te u dugoj borbi otpraviše u pakao mnoge junake ovih protivnika prave vere. Oni, pak, koji preživeše, videvši da se neće moći održati i da će najzad i sami poginuti od mača ratnika za pravu veru, umakoše u tvrđavu... čija visina para oblake.“

Šajkaši, suočeni s opštom izgibijom, zapalili su svoj deo grada i sklonili se u teže osvojivi Gornji grad. Iako je napadačka vojska bila mnogostruko brojnija i snažnija, bitka za Beograd potrajaće još pune tri nedelje.

SKRIVANJE NA FRUŠKOJ GORI
POSLE pada Srpske despotovine pod osmansku vlast 20. juna 1459. godine, preživeli potomci despota Đurđa Brankovića, kao i veliki broj krupnije srpske vlastele, prelaze na teritoriju južne Ugarske, gde su se stvarali novi centri srpskog političkog života, kao i duhovnosti. Oni naseljavaju prostore između Zemuna, Kupinika, Mitrovice, Iriga, Kamenice i Slankamena. Skriveni među fruškogorskim brežuljcima, nastaju novi manastiri, koji čuvaju kulturu i tradiciju prvih Nemanjića. Najistaknutije mesto među njima pripadalo je manastiru Krušedolu, zadužbini despota Đorđa Brankovića, u monaštvu nazvanog Maksim i njegove majke, despotice Angeline, izgrađenom u periodu 1509-1512. godine.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Milost umesto mača!

Milost umesto mača!

Novosti



Stanovnici pokorenog Beograda i Srema pod stražom proterani u Carigrad. Izdaja "imućnog nevernika" ubrzala pad Beograda

feljton.jpg

Osmanska vojna muzika

MLADI kralj Lajoš se sredinom jula uputio ka Beogradu, sa pratnjom od svega 200 ljudi. Ni posle mesec dana nije uspeo da okupi značajniju vojsku. Jovan Zapolja, kao najmoćniji ugarski feudalac u tom trenutku, nije poslao nijednog svog čoveka, dok je pomoć Austrije i Češke bila nedovoljna da bi se značajnije oduprlo Osmanlijama. Jedna ugarska lađa, sa posadom preobučenom u tursku odeću, pokušala je da se probije Dunavom do Beograda, ali je otkrivena i posečena. Beograd je bio prepušten sam sebi.

Osvojivši Donji grad, osvajači su približili svoje topove tvrđavi u Gornjem gradu. Bacane su zapaljive naprave od smole i sumpora, a lagumdžije su neprestano kopale podzemne kanale kako bi minirale bedeme. Jedna po jedna kula se rušila. Zamak Celjskog u Gornjem gradu obrušio se pre vremena, pa su stradali i vojnici koji su bili u njemu, a i oni koji su ga minirali.

Trupe Ahmed-paše 16. avgusta pokušavaju direktan proboj. Vodile su se žestoke borbe prsa u prsa. Branioci, među kojima se naročito istakao zapovednik jedne od kula na severoistočnoj strani, Jakov Utješinović, žestoko su odgovarali, želeći da veruju da će pomoć stići ako uspeju da odole još neko vreme. Posebnu pažnju privlači podatak da je Ahmed-paša motivisao svoje ratnike govoreći im da je tog dana Vidovdan. To navodi na zaključak da su Ahmed-paša, kao i ostali osmanski zapovednici, za glavne neprijatelje u tvrđavi smatrali Srbe.

Narednog dana je završen most preko Save, koji je olakšao turskim trupama prelazak na drugu stranu. U taboru branilaca počinje da se razmišlja o predaji. Nije prošlo ni nedelju dana, a prvi prebezi napuštaju opsednuti grad. Dok jedna grupa branilaca zagovara trenutnu predaju, još ima onih koji to odbijaju, radije prihvatajući mučeničku smrt. Grad potresaju eksplozije, požari su na sve strane, nema više hrane... Tih poslednjih dana avgusta 1521. godine već je svim braniocima jasno da pomoć neće stići.

Razgovori o predaji počinju 24. avgusta. Branioci traže rok od nekoliko dana za predaju, što Osmanlije smatraju neprihvatljivim. Borbe se nastavljaju 25. avgusta, te narednog dana kreće sveopšti turski napad. Ključni događaj predstavlja bekstvo iz grada u noći 28. avgusta jednog "imućnog nevernika", koji donosi u osmanski logor vesti o očajnom stanju branilaca.

U tim uslovima, jedan od zapovednika odbrane Beograda, mađarski podban Mihail More je, 29. avgusta 1521. godine, poslao poslanstvo sa ponudom da grad preda sultanu, uz samo jedan uslov: da se posada slobodno povuče. Sultanovim pristankom započinju vekovi istorije Beograda kao značajnog turskog uporišta za prodore u srednju Evropu.

Uz zvuke zurli i veselje, janičari su prvi ušli u Beogradsku tvrđavu. Sultan Sulejman ušao je u Beograd 30. avgusta 1521. godine, deleći borcima dukate kao nagradu. Beograd biva proglašen prestonicom Smederevskog sandžaka (ali mu se ne menja ime), a Crkva Uspenja Bogorodice biva pretvorena u džamiju.

Posle zauzimanja Beograda, u skladu sa zaključenim sporazumom, ugarska posada je napustila tvrđavu u roku od jednog dana, a Srbi su ostali u Donjoj tvrđavi. Osim toga, omogućen je odlazak ugarskom stanovništvu Beograda koje je želelo da se vrati u svoju zemlju. Oni koji su svojevoljno ostali i prihvatili plaćanje harača, kao izraza svoje pokornosti, nisu uznemiravani.

Sasvim drugačije su, međutim, Osmanlije postupile sa zatečenim srpskim stanovištvom. Sultan je 9. septembra 1521. godine naredio da se "ratnici iz Beograda proteraju u Carigrad pod stražom". Beograd su tada napuštale čitave porodice. Tom prilikom, osim izgnanika iz beogradske tvrđave, prognano je i pokoreno stanovništvo iz tvrđava u Sremu: Kupinika, Bareša, Zemuna i Slankamena. Prilikom njihovog raseljavanja vođeno je računa o ranijem statusu i zanimanjima prognanika, pa je gradsko stanovništvo naseljeno u samom Istanbulu. Seljaci-zemljoradnici naseljeni su u Beogradsko Selo (tur. Belgrad ky), dok je stanovništvo Srema naseljeno u unutrašnjosti, nedaleko od Istanbula.

Čak i pred strahotama progonstva, srpski narod nije zaboravio svoju veru i svoje svetinje. Tako su prognanici, noseći sa sobom ono što se moglo poneti, poneli i svoje svetinje, tj. mošti Svete Petke, mošti carice Teofane i ikonu Bogorodice. Sultan svoju "milost" iskazuje dozvolom da stanovništvo iz naselja duž puta sme da izađe na drum i celiva ikone, ali pod uslovom da za to plati. Ove svetinje su i u Carigradu svečano dočekane, uz veliko poštovanje.

Koliko je centralna vlast u vreme Sulejmana Zakonodavca vodila računa o pravnoj utemeljenosti i izvesnoj vrsti legalizacije mera koje je sprovodila, govori i podatak da se nastojalo da se pronađe i šerijatsko tumačenje i utemeljenje ovog progona. Tako se u beogradskoj fethnami iz septembra 1521. godine, upućenoj svim kadijama u Osmanskom carstvu, iznosi stav da "svaka loša osoba može postati dobra". Naime, "iako su zaslužili mač", ukazuje im se milost, jer "istaknuti pravnici" ne odobravaju ubijanje onih koji traže milost. Oni se stoga proteruju u "islamsku sredinu".


KRALj OKRIVIO BANOVE

UGARSKI izvori iz 16. veka predaju Beograda uvek dovode u vezu sa Srbima, ističući njihovu brojnu premoć u gradu. Po njima su Srbi izdali hrišćansku stvar, dok su Ugri predstavljeni kao neustrašivi borci opsednutog grada. Međutim, istina je sasvim drugačija, što dokazuje i sudbina srpskog stanovništva Beograda. I sam ugarski kralj je za pad Beograda okrivio beogradske banove, koji nisu ni bili u gradu tokom opsade. On je naročito zamerio Franji Hedervariju što je za svog zamenika postavio Mihaila Moru. Pretpostavlja se da je "imućni nevernik" koji je došao u osmanski logor u noći 28. avgusta bio sam Mihail More, podban Beograda.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Robinja postala carica

Robinja postala carica

Novosti



Protinu kći oteli Tatari i prodali je na pijaci robova u Istanbulu. Rodila petoricu sinova i stekla silan uticaj na sultana


Aleksandra Lisovska, nazvana Hurem sultanija

ISTORIJA vladavine sultana Sulejmana Zakonodavca ne može se u potpunosti sagledati bez priče o njegovoj robinji i životnoj saputnici, koja će mu, van ustaljenih osmanskih dinastičkih običaja, postati i zakonita supruga, Rusinki Aleksandri (ili Anastasiji po nekim izvorima). Ova žena koju će Istok nazvati Hurem sultanijom (od persijske reči hurram, što znači vedra, vesela), a zapad Rokselanom, ostala je zapamćena kao jedna od moćnijih žena 16. veka, te kao jedna od onih koje su svojim postupcima značajno uticale na tok istorijskih zbivanja.

Aleksandra Lisovska, kći pravoslavnog sveštenika, rođena je na samom početku 16. veka, u zapadnoj Ukrajini, koja je tada bila deo Poljske. U prepadu Tatara na njen rodni kraj, petnaestogodišnja Aleksandra je odvedena najpre u Kafu, na Krim, a odatle u Istanbul, na pijacu robova, gde je kupljena za carski harem. Može se samo naslućivati kakvu je unutrašnju dramu morala da preživi devojka, dovedena u jedan potpuno strani svet, gde ne poznaje veru, jezik, ljude, običaje...

Kada stupa na osmanski presto, Sulejman sa svojom konkubinom Mahidevran (poznatom pod nadimkom Gulbahar, Prolećna ruža) ima tri sina i kćer. Kao pravi izdanak svoje loze, gde je višeženstvo prvenstveno bilo u funkciji obezbeđivanja potomstva i opstanka dinastije, a ne emotivnog ili seksualnog uživanja, i on se prepuštao čarima najlepših devojaka u njegovom haremu. Ipak, činjenica da je sa Mahidevran (koja je bila čerkeskog porekla) imao više sinova, suprotno pravilu "jedna konkubina-jedan sin", koje je od vladavine Mehmeda II Osvajača (1451-1481) vladalo u dinastiji Osmanlija, svedoči da je još u ranoj mladosti rešio da sledi sopstveni put.

Iako malobrojni, izvori svedoče da je Sulejman bio veoma odan majci svoje dece. Voleo je da vreme provodi u krugu porodice, okružen nežnošću, ljubavlju i pažnjom. Međutim, upravo kad se pobedonosno vraćao sa beogradskog ratišta, stizale su mu jedna po jedna vest da je epidemija u prestonici odnela živote njegovo troje dece u svega mesec dana. Preživeo je samo jedan sin, Mustafa, u to vreme šestogodišnji dečak.

Vrativši se u Istanbul, obuzet nesrećom koja se obrušila na njegovu porodicu, Sulejman zatiče Mahidevran slomljenu i neutešnu. I negde baš u tom trenutku, kako to samo život može da izrežira, zapaža robinju sitne građe, jarko crvene kose, čiji je osmeh, čim bi se pojavila, obasjavao sve prisutne. Savremenici svedoče da Aleksandra nije bila lepa, ali je sultanu u tim teškim trenucima prijala njena vedrina, njen zvonki glas i nežne reči koje mu je šaputala. Mahidevran je pala u zaborav, a nova miljenica dobija ime Hurem.

Sa Hurem će započeti nova epoha osmanske istorije, koju će potonji istraživači nazvati "sultanatom žena". Malo po malo, reč po reč, korak po korak, Hurem je gradila svoj položaj i svoj uticaj, brižljivo i ženski vešto.

U narednih deset godina, Hurem će Sulejmanu roditi petoricu sinova: Mehmeda (1522), Selima (1524), Abdulaha (1525), Bajazita (1526), i Džihangira (1531), kao i kćer Mihrimah (1523). Pošto 1533. godine, sultanija Mahidevran odlazi u Manisu, kao pratnja svom sinu prestolonasledniku Mustafi, koji tamo postaje namesnik, Hurem uspeva da carski harem prebaci iz Stare palate, u kojoj se do tada nalazio, u Top Kapi Saraj, tj. Novu palatu.

PoŠto je zauzeo Carigrad 1453. godine, sultan Mehmed Osvajač gradi palatu na mestu današnjeg Istanbulskog univerziteta (na trgu Bajazit), da bi se 1467. godine preselio u Novu palatu, izgrađenu na obali Zlatnog roga, nazvanu Top Kapi saraj. Tom prilikom ženski harem ostaje u Staroj palati, dok su u novu palatu dovođene samo odabrane miljenice. I u Sulejmanovo vreme, harem na čijem je čelu bila njegova majka Hafsa (koja prva nosi titulu valide sultanije, što bi u zapadnoj terminologiji odgovaralo tituli kraljice majke), ostaje u prvo vreme u Staroj palati. Verovatno je, u skladu sa ondašnjim običajima, u Staroj palati boravila i sultanija Mahidevran sa sinom Mustafom.

Hurem uspeva da izbori svoje stalno mesto u palati Top Kapi, čime je svakako porastao i njen uticaj na sultana. Pošto 1534. godine umire sultanija Hafsa, Hurem postiže još jedan uspeh, te postaje zvanična Sulejmanova supruga. Brak je sklopljen po svim šerijatskim propisima, uz veliko slavlje u prestonici.

Savremenici su zabeležili da je Hurem bila omražena, kako u haremu i u carskoj palati, tako i među stanovništvom prestonice. Zamerali su joj prevelik uticaj na sultana, te tvrdili da ga je omađijala seksualnim činima i ljubavnim napicima i da mu podriva autoritet. Nema pouzdanih podataka o odnosu između nje i valide sultanije, ali se na osnovu nekih posrednih vesti naslućuje da joj Hafsa nije bila sklona, ali isto tako ni dovoljno moćna da je ukloni iz života svoga sina. Kada je Hafsa umrla, Hurem je imala potpuno otvoren put da postigne svoj cilj: apsolutnu dominaciju nad sultanom i Carstvom.

MAJKE U PRATNjI PRINČEVA
ČIM bi rodila sina, konkubina bi sticala poseban položaj, ali više nije odlazila u sultanovu ložnicu. Ovo pravilo je uvedeno da bi se sprečilo da se oko prestola bori više sinova iste majke. Svaka majka princa bila je zadužena za podizanje i vaspitavanje svog sina. Kad bi stekli punoletstvo (što se po odredbama šerijatskog prava poklapa sa sticanjem polne zrelosti), mladi prinčevi bi dobijali na upravu sandžak u anadolskom delu Carstva, gde su se učili veštini vladanja. U pratnji prinčeva koji su odlazili u te provincijske dvorove, obavezno su se nalazile i njihove majke.

MURAT I PRINCEZA MARA

PRVI osmanski sultani sklapali su dinastičke brakove sa hrišćanskim i muslimanskim princezama iz država u njihovom okruženju. Poslednji takav brak sklopljen je 1435. godine između osmanskog sultana Murata II (1421-1451) i srpske princeze Mare, ćerke despota Đurđa Brankovića. Murat tada kao miraz uz Maru dobija oblasti Toplice i Dubočice.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Carica prvi savetnik

Carica prvi savetnik

Novosti


Hurem nije pratila sinove u provinciju već je ostala pored muža. Moj Stambole, moj Karamane, moja zemljo rimskih careva


Sultan Sulejman s ružom

HAREM osmanskog vladara, koji je imao strogu hijerarhiju i predstavljao vrstu škole za devojke koje su tamo dovedene, predviđao je stroga pravila ponašanja, koja su sve konkubine, do Rokselaninog vremena, poštovale.

Međutim, crvenokosa Hurem odlučila je da mnoga pravila izmeni. Ona je prva majka jednog princa koja ne odlazi sa svojim sinom kada on biva postavljen za namesnika u provinciji. Princ Mehmed je 1542. postavljen na službu u Manisi, ali Hurem, za razliku od njenih prethodnica, a verovatno pod izgovorm da je njenom najmlađem sinu, princu Džihangiru potrebna stalna lekarska nega, jer je rođen grbav, ostaje u prestonici, pored Sulejmana.

Ni kada su narednih godina u svoja mesta službovanja poslati Selim i Bajazit, njihova majka ne odlazi sa svojim sinovima. Hurem je, međutim, često posećivala sinove u gradovima gde su bili na službi. Tako je 1543. bila u poseti kod Mehmeda u Manisi, kao i kod Selima u Konji. Godinu dana kasnije, zajedno sa kćerkom Mihrimah i zetom Rustem-pašom odlazi u Bursu, gde je Selim pozvan na porodično okupljanje koje je trajalo četrdeset dana. U martu 1547. Hurem i Džihangir provode mesec dana u Manisi, kod Selima, koji je tamo premešten na službu posle smrti svoga brata. Verovatno je odlazila i u posetu kod Bajazita, u mesta njegovog službovanja, Kutahju i Amasju.

Činjenica da je ostala u prestonici, omogućila je Hurem da svom suprugu bude ne samo oslonac i izvor ljubavi i nežnosti, već i njegov glavni savetodavac, kao i osoba od poverenja koja ga je izveštavala o svim značajnim događajima za vreme njegove odsutnosti sa dvora. Verovatno je prvobitno ulogu pouzdanog informatora imala sultanova majka, sultanija Hafsa, a Hurem je preuzima posle njene smrti (1534).

Protoku vekova odolela su pisma koja su Sulejman i Hurem razmenjivali kada bi on odsustvovao iz prestonice. Prva Huremina pisma, iz treće decenije 16. veka, pisana su učenim, kićenim stilom, koji nije mogao odgovarati njenom znanju osmanskog turskog jezika u tom periodu. Izvesno je da ih je, po njenom nalogu, a svakako poštujući njene želje i pretvarajući njene misli u zvučne rečenice, pisala učena osoba, verovatno jedna od viših haremskih službenica, koja je bila u sultanijinoj ličnoj službi.

Kako je vreme odmicalo, pisma postaju ličnija, te je očigledno da je sama Hurem u dovoljnoj meri savladala kako jezik, tako i arapski alfabet, kojim se osmanski jezik pisao.

Prva sačuvana Huremina pisma potiču iz 1526. godine, iz perioda kada je Sulejman boravio na ugarskom ratištu, pre i posle Mohačke bitke. "Dušo moje duše, moj gospodaru", pisala je sultanija, "pozdravi onome koji daje slast usnama zaljubljenih; hvala njemu koji ispunjava žarom glas voljenih; želje onome koji pali kao reči žudnje; beskrajna vernost onome čija je prilika kao anđeoski uvojci; ... slava onome koji pred vojskom drži barjak pobede; onome čiji je poklič: 'Alah, Alah' prihvaćen na nebu; njegovom veličanstvu mome padišahu kome Bog pomaže"...

U drugom pismu iz istog perioda, takođe se iskazuje njena ogromna ljubav i čežnja prema sultanu, ali se iz poslednje rečenice pisma naslućuje da je ono pored ljubavnog, imalo i još poneki cilj. "Moje Jusufovo lice, moj šećerni govoru, milosrdni, osećajni sultanu, Ti koji znaš kako je to biti daleko od svoje ljubavi, treba da pročitaš suru o Jusufu (biblijskom Josifu). Kada je Tvoje časno pismo bilo pročitano, tvoji robovi Mir Mehmed, Tvoj sin i Mihrimah, Tvoja kći, počeli su da plaču. Njihove suze su me obuzele, kao da ima razloga za žalost u porodici. Tvoj sin Mir Mehmed, Tvoja kći Mihrimah, Selim Han i Abdulah šalju Ti svoje pozdrave i ljube prašinu po kojoj hodaš. Ti me pitaš zašto sam ljuta na Ibrahim-pašu. Čućeš sve o tome kada nam dobri Bog omogući susret. Zasada isporuči paši naše pozdrave. Nadamo se da će ih prihvatiti".

U jednom drugom pismu, napisala je: "Volela bih kad ne bi sledio ničije savete i kad ne bi zaboravio svoje odane sluge." U pojedinim pismima, Hurem bi dozvolila sebi i izlive strasnih emocija. "Kunem se Bogom", pisala je, "da dan i noć izgaram u vatri za Tobom".

Gotovo svi Sulejmanovi biografi se slažu da je najbolji dokaz njegove ogromne ljubavi prema Hurem sadržan u njegovoj poeziji, koju piše pod nadimkom Muhibi.

"Moja intimna družbenice, moje sve na svetu, moja ljubavi, moj sjajni mesecu,

Moja bliska, prisna prijateljice, moje sve na svetu, kraljice lepotica, moja gospodarice,

Gospodarice mog Egipta, moj Josife, moje sve na svetu, kraljice moga srca

Moj Stambole, moj Karamane (vilajet u Anadoliji), moja zemljo rimskih careva,

Ako umrem, Ti si moj ubica, o bezdušna, neverna ženo...", pevao je Sulejman svojoj dragoj.

OBNOVA ZEMALjA VERE
U JEDNOM od svojih pisama upućenih Sultani, sestri safaviskog vladara, Hurem naglašava da raniji pohodi na safavidsku teritoriju nisu vođeni da bi se "razorile zemlje islama", već da bi se "obnovile zemlje Vere, i da bi se okitila kuća Božjeg zakona", što se odnosi na Sulejmanovo osvajanje Bagdada (1534), koji je bio prestonica sunitskog Abasidskog halifata, kao i na to da je on naredio da se izvrši restauracija groba Abu Hanife, osnivača jedne od četiri kanonske versko-pravne škole u islamu, i to one koju je sledila dinastija Osmanlija.

ZABAVA DO MILE VOLjE

JEDAN dobro obavešteni zapadni savremenik opisao je Sulejmanov harem sledećim rečima: "Tu on drži veliki broj mladih robinja, hrišćanki koje su prevedene u islam ili su ostale u svojoj veri. One su neprekidno zatvorene, a nadgledaju ih naročite čuvarke od kojih se svaka brine za po deset devojaka. Sultan uzima onu koja mu se dopadne i dva meseca je drži odvojenu, pa se s njome do mile volje zabavlja. Ako neka od njih ostane trudna, uzme je za ženu, a onu kojoj se to ne desi uda za nekog od svojih ljudi na položaju i obdari je bogatom odećom. Robinje, pak, koje mu se ne svide car razuda ne obeščastivši ih. Gotovo svi prethodni sultani držali su se ovog običaja. Sadašnji sultan, međutim, sve svoje robinje odreda udaje kao device da bi ostao veran svojoj ženi".
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Džamija mudroj Hurem

Džamija mudroj Hurem

Novosti


Sultan svojoj supruzi podigao zadužbinu na Ženskom trgu. Za mir sa Poljskom zaslužna i sultanija


Hurem i Sulejman

SULEJMAN je svoju ljubav prema Rokselani, osim ljubavnim stihovima, iskazao i kroz iznos apanaže koja joj je bila odobrena. Sve žene u haremu od valide sultanije do najniže džarije (robinje) primale su dnevne novčane iznose (mevadžib), namenjene za njihove lične potrebe.

Sultanija Hafsa je tokom Sulejmanovog boravka kao namesnika u Manisi primala iznos od 200 akči dnevno. Taj iznos je, izvesno, povećan kada je Sulejman zauzeo osmanski tron, ali tačan iznos nije zabeležen. Pedesetih godina 16. veka, Sulejman je svojoj voljenoj ženi odobrio iznos apanaže od 2.000 akči, što je do tada nezapamćena suma (sultani su primali iznos od 1.001 akče dnevno, a uobičajeni iznos koji su primale konkubine koje su rodile prinčeve bio je 30 do 40 akči). Ovaj visoki iznos je u narednom periodu, posle Sulejmanove smrti, bio rezervisan samo za pojedine valide sultanije, dok su supruge i konkubine potonjih sultana uglavnom primale iznos od 1.000 akči dnevno. To je samo još jedna u nizu potvrda Sulejmanovog posebnog odnosa prema Hurem i njegove želje da joj na sve načine udovolji.

Pored ličnog uticaja na sultana, Hurem je imala udela i u delu državnih poslova, i to u domenu diplomatije. Iako lično nije bila ni u jednoj diplomatskoj misiji, ona je vodila diplomatsku prepisku u sultanovo ime. Često je razmenjivala pisma sa poljskim kraljem Žigmundom I, kao i sa njegovim sinom i naslednikom Žigmundom II. Smatra se da je mir koji je vladao između Osmanskog carstva i Poljske u Sulejmanovo vreme najvećim delom rezultat njenih diplomatskih napora, te da je sultan pregovore o miru, i to ne samo sa Poljacima, vodio uglavnom preko svoje supruge (i u ranijim periodima određene uticajne žene su sudelovale u mirovnim pregovorima).

Hurem sultanija je vodila prepisku i sa sultanom, sestrom safavidskog vladara šaha Tahmaspa. Ta prepiska je naročito intenzivirana nakon sklapanja mira u Amasiji (1555. godine), koji su, kako se može zaključiti na osnovu pisama koje ove dve žene razmenjuju, obe strane želele da održe.

Hurem je igrala značajnu ulogu i u darivanju safavidskog princa, Elkas Mirze, brata šaha Tahmaspa, koji je 1547. godine potražio utočište na osmanskom dvoru. Deo poklona je bio izrađen sultanijinom rukom, čime se iskazivala naročita počast i velikodušnost Osmanlija prema "gostu". Elkas Mirza je Osmanlijama, koji su se u to vreme spremali u novi pohod protiv Safavida, bio veoma značajan, i kao izvor obaveštajnih podataka i kao potencijalna pretnja vlasti šaha Tahmaspa.

Hurem sultanija je trag u istoriji Osmanskog carstva ostavila i svojim zadužbinama. Ona je prva žena u čije ime je izgrađena jedna džamija u prestonici (džamija Haseki Sultan u Istanbulu), a za čiju je izgradnju bio zadužen slavni osmanski arhitekta Sinan. Džamija Haseki Sultan je prvo delo neimara Sinana posle njegovog postavljenja na položaj glavnog carskog arhitekte 1538. godine.

Pored džamije, kompleks izgrađen u ime sultanije Hurem (završen 1551) obuhvata i mekteb, medresu, imaret, bolnicu i fontanu. Ovo je u svoje vreme bio najveći zadužbinski kompleks u Istanbulu, posle zadužbina Mehmeda II Osvajača i Sulejmanovog kompleksa (džamija Sulejmanija sa pripadajućim objektima).

Zanimljivo je da kompleks nije izgrađen u centru prestonice, već u kraju koji se naziva "Ženskim trgom" (verovatno je prva namena džamije bila da u nju odlaze žene iz tog dela grada), gde u blizini nije bilo nijedne carske džamije. Smatra se da je ova lokacija pažljivo odabrana radi kreiranja njenog "imidža" u javnosti, kao i slike koju je čitava dinastija želela da stvori o sebi. Ako se u prvim decenijama Sulejmanove vladavine mnogo polagalo na javne ceremonije i raskošan život na dvoru, drugi deo njegove vladavine obeležen je nastojanjima da se bogatstvo i moć dinastije iskažu kroz bogougodna dela, kao što je izgradnja zadužbina.

U prestonici je, u sultanijino ime, izgrađen i hamam, koji se za razliku od džamije nalazi u neposrednoj blizini Hipodroma, na liniji Carska palata, džamija Aja Sofija (kao prva carska džamije u Istanbulu) i Hipodrom (At Mejdani), gde su se, u Sulejmanovo vreme, odvijale sve značajnije ceremonije i proslave u prestonici. I ova građevina imala je cilj da pokaže koliko je sultanija bila odana veri, s jedne strane, i koliko su ona sama, kao i drugi članovi carske porodice, vodili računa o svojim podanicima. Sultanijina posebna briga za podanice sultana iskazana je strukturom samog kupatila, koje se sastoji iz dva dela: ženskog i muškog.

Pored zadužbina u prestonici, Sulejman je u Huremino ime izgradio i zadužbine u Meki i Medini, dok je ona sama naložila gradnju velikog zadužbinskog kompleksa u Jerusalimu.

SULTANIJE U DIPLOMATIJI

HUREM nije jedina žena iz dinastije Osmanovića koja se istakla u diplomatskim poslovima. Mara Branković je po nalogu svog posinka, sultana Mehmeda II Osvajača pregovarala o miru sa Mlečanima nakon osmanskog zauzimanja Skadra 1479. godine. Nurbanu sultanija, supruga Sulejmanovog i Hureminog sina i naslednika prestola Selima II, inače Venecijanka poreklom, bila je u diplomatskoj prepisci sa Katarinom Mediči, dok je sultanija Safija (pretpostavlja se arbanaškog porekla), majka Mehmeda III bila u prepisci sa engleskom kraljicom Elizabetom I, sa kojom je razmenjivala i poklone. Ostalo je zabeleženo da je Elizabeta Safiji poslala svoju sliku optočenu dijamantima, dok je Safija uzvratila sa dve raskošne, svilene haljine. Osmanske sultanije su bile i u kontaktu sa stranim izaslanicima na Porti, preko svojih službenica, koje su vršile posredničku službu. Te službenice su uglavnom bile jevrejskog porekla.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Ibrahim rob i gospodar

Ibrahim rob i gospodar

Novosti


Sin ribara sa grčkog ostrva Parge postao veliki vezir. Ženidba sa Hatidžom ojačala uticaj na Porti


Deca sakupljena dankom u krvi u dvorištu carske palate

DVE ličnosti, ili dvoje miljenika, kako Sulejmanovi biografi vole da ih nazivaju, obeležili su prve decenije vladavine sultana Zakonodavca. Pored njegove žene Hurem, čiji će se uticaj osećati i u potonjim decenijama, značajna ličnost u sultanovom životu, kao i u državi i na dvoru, bio je Ibrahim-paša, sin siromašnog ribara iz grčkog mesta Parga, na Jonskom moru, koji je postao carski zet, a dostigao i najviše položaje u osmanskoj državi.

Osmanski hroničari su zabeležili da je Ibrahim imao drugačiji razvojni put od većine dečaka dovedenih u osmansku državu dankom u krvi. Iako je iz rodnog mesta odveden na isti način kao i mladići koji će se kasnije obrazovati na sultanovom dvoru, dvorovima provincijskih namesnika ili, oni najmanje srećni ili sposobni, na seoskim imanjima u Anadoliji, Ibrahima, izloženog na tržnici robova u Manisi, odmah je zapazila i kupila neka bogata udovica. Pružila mu je dom i najbolje obrazovanje.

Ibrahim se upoznao sa delima grčkih filozofa, arapskih astronoma, lekara i matematičara, naučio je strane jezike (govorio je persijski, grčki, italijanski i srpski jezik). Bio je izuzetno nadaren muzičar, koji je svojom violinom mamio oduševljenje, osmehe i uzdahe.

Legenda dalje navodi da je mladi Sulejman, pošto je došao na mesto namesnika u Manisi, jednom prilikom šetao gradom i ugledao mladića svojih godina, kako božanstveno svira violinu. Princ je nadarenog muzičara odmah uzeo u službu, i tako započinje prijateljstvo koje će potrajati naredne dve i po decenije.

Sulejman svom novom štićeniku i prijatelju poverava službu glavnog sokolara na dvoru u Manisi, a posle Sulejmanovog stupanja na presto Ibrahim postaje nadzornik Sulejmanove lične odaje (has oda baša), osoba od najvećeg poverenja i najbliža sultanu. Istakao se prilikom zauzimanja Beograda i Rodosa, te se kasnije sultan za gotovo sve važne državne poslove prvo konsultovao sa Ibrahimom.

Kada je posle povratka sa pobedonosnog, ali krvavog pohoda na Rodos u zimu 1522/23, Sulejman odlučio da je vreme da se, u zasluženu penziju, povuče stari Piri Mehmed-paša, dotadašnji veliki vezir, Ahmed-paša, drugi vezir Porte i najglasniji među članovima Divana, smatrao je da po svim pravilima i zaslugama to mesto pripada njemu.

Međutim, sultan se rešio na neočekivani potez: mesto velikog vezira dodeljuje svom prijatelju, čoveku sa kojim je proveo mladalačke dane, u koga je imao puno poverenje i koga je nazivao svojim bratom: Pargaliji Ibrahim-paši.

Svoje čvrsto uverenje da je Ibrahim najpouzdaniji od svih ljudi kojima je bio okružen Sulejman iskazuje time što, pored titule velikog vezira, svom miljeniku dodeljuje i zvanje beglerbega Rumelije, koje je imalo poseban ne samo vojni, već i simbolički značaj. Titula gazije, islamskog borca za veru mogla se steći samo na evropskim ratištima protiv hrišćana, a u kojima je jedan od glavnih aktera bio upravo rumelijski beglerbeg.

Svoje veze sa carskom porodicom Ibrahim će učvrstiti venčanjem sa Sulejmanovom sestrom, sultanijom Hatidžom 1523. godine. Iako ima istoričara koji smatraju da identitet njegove supruge nije poznat, kao i onih koji navode da je u trenutku dobijanja položaja velikog vezira, već bio oženjen i to kćerkom baš defterdara (ministra finansija) Skender-čelebije, većina istraživača smatra mletačke izveštaje o venčanju Ibrahima i Hatidže apsolutno verodostojnim.

Sultanova sestra je bila poznata po svojoj lepoti, obrazovanju, duhovitosti... Sem što je dobio za suprugu izuzetnu ženu, Ibrahim-paša je ovim brakom dobio još uticajniju poziciju na Porti, a što je možda probudilo u njemu neke nedosanjane ambicije. Posebno blizak odnos imao je sa Sulejmanovim najstarijim sinom, princom Mustafom, koji će se uz Ibrahima učiti i ratničkim veštinama i državničkim poslovima. Iako obojica izuzetne ličnosti, splet istorijskih okolnosti, ali verovatno i njihovi postupci, dovešće do toga da obojica tragično završe, po naređenju čoveka koji je bio gospodar njihovih života i smrti.

Ibrahim-paša je bio poznat po svojim dobrim vezama i bliskim odnosima sa evropskim izaslanicima na Porti. Mletački poslanici nazivali su ga „Ibrahim Veličanstveni“. Istorija beleži njegovo prisno prijateljstvo sa bogatim trgovcem Alvizom Gritijem, najuticajnijim članom mletačke zajednice u osmanskoj prestonici, vanbračnim sinom mletačkog dužda Andrea Gritija. Alvizo, kome je majka bila Turkinja, u vreme velikog vezira Ibrahim-paše postaće jedan od najuticajnijih ljudi na Porti.

Alvizo Griti će krajem treće i početkom četvrte decenije 16. veka biti jedan od najistaknutijih osmanskih diplomata, da bi čak bio postavljen i za sultanovog namesnika u Ugarskoj. Njegovo ubistvo u močvarama Erdelja 1534. godine označiće i početak kraja „Ibrahimove ere“.

SAFAVIDI TRN U OKU
SAFAVIDI su dinastija turskog porekla koja je početkom 16. veka zavladala prostorima današnjeg Irana i Azerbejdžana. Ideološka osnova države Safavida bio je šiitski islam (za razliku od sunitske osmanske države). Dve države su u periodu 16-18. veka bile u gotovo neprestanim ratnim sukobima, promenljivog ishoda.

SVADBA DEVET DANA

PREMA opisima Mlečana koji su u to vreme boravili u Istanbulu, svečanost kojom se proslavljala svadba Ibrahima i Hatidže trajala je punih devet dana. To je bila prilika ne samo za veselje, koje je odisalo raskošom, pa čak i rasipnošću, već i da se pokaže snaga i moć osmanske dinastije. Veselju je prisustvovalo i 8.000 janičara, koji su svi dobili novčane darove. Sulejman je naredio da mu se na Hipodromu podigne drveni čardak pokriven olovom kako bi mogao neprimećen da posmatra svadbeno veselje.

 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Svilen gajtan veziru

Svilen gajtan veziru

Novosti



Sultan postao svestan velike ambicije svog štićenika i naredio ubistvo. Ibrahim-paša sahranjen u dvorištu tekije bez obeležja


Sultan Sulejman i podanici

IBRAHIM će u prvoj deceniji svog vezirovanja ugušiti pobunu u Egiptu, a zatim će pratiti sultana na Mohaču (1526), prilikom neuspele opsade Beča (1529), kao i u pohodu na „južnu Nemačku“ (1532), okončanom neslavnom opsadom Kisega. Kada su, posle osmanskog pljačkanja i pustošenja po Austriji, izaslanci Karla V i Ferdinanda I Habzburškog došli na Portu da pregovaraju o miru, Ibrahim-paša ih je primio u punom sjaju, ističući svoj značaj u vođenju državnih poslova, kao i svoj lični uticaj na sultana.

Pišući o ulozi Ibrahim--paše u ovim pregovorima, akademik Radovan Samardžić prenosi, na osnovu sačuvanih mletačkih izvora, sledeće pašine reči: „Šta ja učinim, dobro je učinjeno. Običnog konjušara mogu postaviti za pašu. Mogu po miloj volji deliti zemlje i kraljevstva, a da se moj gospodar ne usprotivi. Ako on nešto zapovedi, a ja se s tim ne saglasim, to se neće ni ispuniti; ako, pak, ja nešto zapovedim, a on drugačije odredi, izvršiće se po mojoj, a ne njegovoj volji. Mir i rat su u mojoj ruci“.

Nije moguće precizno utvrditi u kojoj je meri Hurem-sultanija imala udela u smaknuću Ibrahim-paše. Izvesno je da je njihov odnos od početka bio obeležen netrpeljivošću i rivalitetom. Oboje su se borili za padišahovu naklonost, oboje su želeli da njihova reč bude poslednja, da njihov savet bude poslušan, da njihovi ljudi budu postavljeni na visoke položaje. Hurem je, kao voljena sultanova žena, svakako bila u boljem položaju. Mnogo toga se moglo rešiti „šaputanjem na jastuku“.

Ibrahim-paša je sve do zlehudog pohoda na istok (1533) čvrsto držao svoju poziciju. Ipak, savremenici beleže da se i pre toga nešto promenilo u odnosima vladara i njegovog štićenika, da više nije bilo one topline i prisnosti koje su krasile njihovo višedecenijsko prijateljstvo.

Na pohod protiv iranskih Safavida, prvi pohod na istok od Sulejmanovog stupanja na presto, Ibrahim-paša kreće u proleće 1533. godine. Sultan ga je naimenovao seraskerom, naloživši vojsci da Ibrahimova naređenja izvršavaju kao da su njegova lično. Da li je to bilo preveliko iskušenje za velikog vezira, te je pomislio da je od roba postao gospodar? Čule su se i neke vesti da je spremao zaveru protiv sultana.

Sultan mu se na pohodu pridružio u proleće 1534. godine. Teški uslovi ratovanja, kao i neprijateljstvo defterdara Skender-čelebije, sa kojim je Ibrahim-paša bio u stalnom sukobu, uzeli su svoj danak. Iako je taj pohod doneo osvajanje Bagdada, najveći uspeh Sulejmanove vladavine nakon osvajanja Beograda, sudbina miljenika bila je zapečaćena. Ibrahimovom rukom je napisano pismo u kom se on potpisuje kao „serasker (vrhovni vojni zapovednik) - sultan“...

Sulejman, postavši svestan štićenikovih prevelikih ambicija, na Huremim nagovor, ili bez njega, nije imao mnogo izbora. Naredio je, sigurno teška srca, Ibrahim-pašino ubistvo, obezbedivši prethodno fetvu kojom se za to delo iskupljuje podizanjem džamije u Carigradu. Fetva mu je bila potrebna da bi osigurao svoj unutrašnji mir: u jednoj ranijoj prilici, bio je, naime, obećao svom „bratu“, prijatelju i robu Ibrahimu da nikada neće stradati od njegove ruke.

Sulejmanovi biografi navode da je nekoliko večeri pre ubistva provodio sa svojim nekadašnjim štićenikom, ostavljajući mu mogućnost da pobegne ili da čak prvi digne ruku na sultana. Iako Ibrahimova pisma svedoče da je bio potpuno svestan sudbine koja ga čeka, nije ni pokušao da izbegne neminovno. Ubijen je jedne večeri, sredinom marta 1536. godine, kada je po običaju došao u saraj da večera sa sultanom i da prespava sa njim u istoj sobi. Ujutru su ga našli zadavljenog.

Ibrahim je sahranjen u dvorištu jedne tekije u Galati, bez ikakvog obeležja.

Makbul (miljenik) postao je maktul (pogubljenik).

MUZEJ U PALATI
Palata Ibrahim-paše na Hipodromu (At mejdani), koja je jedan od najlepših primera osmanske civilne arhitekture 16. veka, jedina je palata nekog visokog dostojanstvenika carstva koja je bila u rangu carskih rezidencija. Posle ubistva Ibrahim-paše služila je najpre kao škola za janičare, a zatim i kao rezidencija drugih visokih službenika Porte. Danas je u njoj smešten Muzej turske i islamske umetnosti.

PAŠINO BOGATSTVO
KADA su poreznici plenili Ibrahim-pašino imanje u korist države, popisano je: „815 seoskih dobara i kuća; 476 vodenica; 2.000 dukata; 32 velika dijamanta; 5.000 bogato vezenih kabanica; 8.000 turbana; 1.100 kapa vezenih čistim zlatom; 2.000 pancir-košulja; 2.000 oklopa; 1.100 konjskih sedala optočenih zlatom i draguljima; 2.000 šlemova; 130 pari mamuza; 760 sabalja; 1.000 kopalja; 800 zlatom okovanih i draguljima ukrašenih Kurana; 1.700 robova i robinja; 2.000 konja i 1.100 kamila“. Ostavio je i brojne zadužbine širom carstva.

 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Konjušaru careva kći

Konjušaru careva kći

Novosti


Sulejman je imao petoricu sinova koji su preživeli rano detinjstvo Jednog sa Čerkeskinjom Mahidevran i četvoricu koje je rodila Hurem


Osmanlije opsedaju Rodos

SULEJMAN je imao petoricu sinova koji su preživeli rano detinjstvo: najstarijeg Mustafu, rođenog u Manisi, iz veze sa Čerkeskinjom Mahidevran, dok je sultan Zakonodavac tamo boravio kao namesnik, kao i četvoricu koje je rodila Hurem-sultanija - Mehmeda, Selima, Bajazita i Džihangira. Peti Huremin sin, princ Abdulah umro je kao dečak.

Princ Mustafa je po uhodanom dinastičkom običaju, čim je stekao godine za to, poslat kao namesnik u Manisu. Manisa je u osmanskoj tradiciji bila RELImesto koje su na upravu dobijali potencijalni prestolonaslednici, jer je bila najbliža prestonici. Princ Mustafa je bio obrazovan, inteligentan, vešt ratnik, omiljen među janičarima. Činilo se da je novi vladar Osmanlija izabran.

Ne može se pouzdano utvrditi kakvi su zaista bili Sulejmanovi planovi za budućnost njegovih sinova. Pojedini savremenici smatraju da je sultan bio naklonjeniji Mehmedu nego Mustafi, dok su drugi mišljenja da je Mustafa bio njegov miljenik.

Izvesno je da je Hurem-sultaniji bilo od prvorazrednog značaja da njen sin bude naslednik prestola. Njena netrpeljivost prema Ibrahim-paši najčešće se objašnjava podrškom koju je ovaj uvek pružao princu Mustafi.

Od Ibrahim-pašinog dolaska na mesto velikog vezira (1523), car je pored njega držao još dvojicu vezira. U jesen 1539. na Porti se ponovo pojavio četvrti vezir. Bio je to Rustem-paša Opuković koji je po narodnosti bio Srbin iz sela Butmira kraj Sarajeva. Najpre je bio carski konjušar, a zatim je zadobio naklonost dvorskih krugova. Jedno vreme je bio namesnik u Dijarbekiru, da bi se u prestonicu vratio kao četvrti vezir. Istovremeno kad i vezir, paša je postao i carski zet, jer mu je sultan dao za ženu svoju jedinu ćerku, mezimicu Mihrimah (Sunčani mesec). Venčanje je objavljeno za vreme velike svetkovine koja je priređena u Carigradu povodom sunećenja prinčeva Bajazita i Džihangira. Rustem je poznat i po tome što je bio omrznut i kao čovek i kao državnik.

Kada je za službu u provinciji stasao i prestolonaslednik Mehmed, on dobija na upravu Manisu, dok Mustafa biva poslat u Amasiju, što se smatralo sigurnim znakom da je Mehmed predodređen za prestolonaslednika. Međutim, Mehmed ubrzo umire (1543), čime se zaoštrava, u početku tiha i zakulisna, borba za presto.

Od te turobne jeseni Sulejman se sve više povlačio i dugo samovao, a kad bi se pojavio među vezirima najčešće je ćutao. Na ratišta nije izlazio pet godina, mirovne pregovore je pratio preko volje, kako ne bi nastala kakva veća šteta. Hurem-sultanija se prva pribrala, jer je imala još tri sina (Selima, Bajazita i Džihangira), a njena najveća nada postao je Rustem-paša, pogrdno nazvan Damad (zet). I pored svih ružnih stvari koje su o njemu izrečene i s kojima je dočekan, paša je ipak pokazivao izvesne državničke sposobnosti, ali sve što je znao i umeo on je stavljao u službu sultanije Rokselane i njenih intriga.

Za Rustem-pašino vreme se obično vezivalo bujanje korupcije i rast uticaja haremskih žena na javne poslove u osmanskoj državi. Rustem-paša postaje veliki vezir carstva u martu 1544. godine.

Rokselana je počela da smišlja plan. Navela je Sulejmana da 1547. godine ponovo zarati sa Safavidima, kako bi njen zet Rustem pokazao svoje vojničke sposobnosti, a najstariji sin Selim vladarska svojstva dok bude zamenjivao oca u Carigradu. Car je dve godine uspešno ratovao, osvojivši trideset i jedan grad, razorio trinaest naseobina i sagradio dvadeset i osam tvrđava. Kada se decembra 1548. vratio, Rokselana se našla pred novom nevoljom, jer mu se nije mogla čuvstveno približiti, kao što je to ranije činila. Preostalo joj je jedino da pokrene vrtlog događaja i pokuša da predodredi njihov ishod. Da bi uništila princa Mustafu i oslobodila mesto sultana jednom od svojih sinova, sultanija je pripremala i čekala zgodnu priliku.

Od svog stupanja na presto 1521, pa do 1548. godine, Sulejman je jedanaest puta vodio ratne pohode, ali je sada sve češće popuštao pred sultanijinim molbama da ostane kod kuće i vođenje vojnih i državnih poslova prepusti zetu Rustemu.


PISMA HUREM SULTANIJE
DOK je Sulejman 1547-1548 godine boravio na istočnom ratištu, Hurem-sultanija mu stalno šalje pisma, u kojima se brine za njegovo zdravlje i moli ga da se što pre vrati u prestonicu. Na poleđini jednog od pisama, napisala je: "A posle, moja srećo, kojoj sam žrtvovala oba oka moja, vaš rob Rustem-paša je vaš rob, ne odbacujte ga od svog časnog pogleda. Moja srećo, ne radite ni po čijim rečima radi one vaše robinje Mihrimah, moja srećo, moj padišahu, radi vaše svete glave, za hatar meni, Tvojoj robinji, moj srećni padišahu".

GRAMZIVI PAŠA
Rustem-paŠa Opuković ostao je zapamćen kao omražen i gramziv čovek. Nakon njegove smrti, u zaostavištini je bilo: 1.700 robova, 2.900 konja, 1.106 kamila, 700.000 zlatnika, 5.000 kaftana, kao i bezbroj predmeta od zlata i srebra, kao i drago kamenje.

DžAMIJE ZA POKOJ DUŠE
Pored kompleksa džamije Sulejmanije, Sulejman Zakonodavac je gradio džamije za dušu svojih voljenih pokojnika, oca Selima, sinova Mehmeda i Džihanigira, ali i, još za njihova života, za ženu Hurem i kćerku Mihrimah. Njegov dvorski arhitekta, mimar Sinan, tvorac najreprezentativnijih građevina iz ovog perioda, sahranjen je u neposrednoj blizini svog dela, Sulejmanije.
 
Natrag
Top