"Imaš rak? Ustani i bori se!“

Član
Učlanjen(a)
16.05.2009
Poruka
669
„Imaš rak? Ustani i bori se!“

Saznajte kako je moguće živeti hrabro i sa osmehom na licu, čak i onda kada se čini da nema izlaza.

Piše: Ana Stojanović
Izvor: magazin "Cosmopolitan"

9356549004a45e5b43dede294784218_extreme.jpg
Jednog junskog kišnog popodneva trebalo je da se nađem sa sagovornicom kako bi mi ispričala svoju priču. Priču o njenoj borbi sa rakom dojke. Kiša je padala kao tokom jeseni i ona je predložila da svratim do nje. Bila je prijatna preko telefona i nisam puno razmišljala kako izgleda. Znala sam da je bolesna i, priznajem, mislila sam da će se to i videti. Ali prevarila sam se. Vrata mi je otvorila dvadesetdevetogodišnja lepa, široko nasmejana i mlada devojka. Ljiljana Cerovac. U naručju je držala prelepu malu devojčicu plave kose i krupnih plavih očiju. Ušla sam, a svaki deo njihovog udobnog doma odisao je pozitivnošću. Stan je bio topao i vedar, dečje igračke bile su na sve strane, svirala je lepa muzika, a malena devojčica mi je pokazivala svoje omiljene igračke. Pomislila sam na trenutak: u ovoj kući ne može biti patnje. Opet sam se prevarila.

Sele smo da popijemo kafu, koju je pošto-poto želela i malena Mila da proba. Rvući se sa detetom na najslađi mogući način, dušu mi je otvorila jedna od najhrabrijih žena koje sam imala prilike da upoznam.

Uvod u agoniju

„Ne znam odakle da počnem. Trebalo bi od trudnoće u 2006. godini“. Iako mi mala Mila nije izgledala kao trogodišnje dete, nisam još pitala za njene godine. Ubrzo sam shvatila da ne govorimo o tom detetu.

„Kratko posle svadbe, ostala sam u drugom stanju. Mogla sam zvezde tada da dotaknem. Trudnoća je bila u redu i jedva sam čekala dan kada ću roditi svoje dete. Bila je sreda veče kada sam u sedmom mesecu trudnoće shvatila da dva, tri dana nisam osetila da se beba u stomaku pomera. Kako sam imala zakazan redovan pregled za ponedeljak, pozvala sam svog doktora da me primi ranije. Znala sam da je sve u redu, ali sam htela da budem mirna. Otišla sam sa svojim suprugom kod lekara u subotu. Tog dana saznala sam da je moja beba sama pritisla pupčanu vrpcu i prekinula dotok kiseonika. Da nije živa. Otišla sam na porođaj koji je trajao od 12 časova popodne do 7 sati uveče. Prolazila sam kroz agoniju. Taj bol neću zaboraviti. Ne porođajne bolove, već činjenicu da sam znala da rađam bebu koja neće disati. Posle sedam sati, rodila sam dete, ali plača nije bilo. Ono u meni nije živelo već četiri dana. Boleo me je svaki deo tela. Ali znala sam da moram da budem jaka. Znala sam da moram dalje i znala sam da bih bila dobra majka. I da ću to jednog dana i biti. Verujem da sam zbog snage svoga uma i pozitivnosti koju sam u sebi nosila, uprkos sopstvenoj tragediji, u tome i uspela. Posle tri meseca, opet sam zatrudnela. Opet sam letela. 25. novembra 2007. godine rodila sam savršenu i zdravu devojčicu, Milu.“

Haos u nastavku

Gledala sam u tu devojčicu koju je Ljiljana hranila supom. Malenim prstićima razbacivala je rezanca svuda po stolu, a divan prizor njih dve, koji je za mene postajao nezaboravan, prekinut je još jednom istinito surovom pričom.

„Mila je napunila tri meseca, kada su grudi počele da me bole zbog mleka. Mislili smo da je mastitis. Četiri sata mi je patronažna sestra masirala grudi pokušavajući da razbije mleko. Bol je bio nepodnošljiv. Desnu dojku smo u potpunosti uspeli da saniramo, ali iz leve ni kap mleka nije potekla. Pošto je prva trudnoća bila poodmakla, a posle tri meseca sam opet zatrudnela, zaključili smo da je u pitanju zaostalo mleko iz prethodne trudnoće. Dobila sam injekcije za prekid mleka koje se nakon petnaest dana apsorbovalo, a grudi su smekšale. U levoj dojci, međutim, ostalo je nešto čvrsto. Gledala sam svoj odraz u ogledalu i videla da moja dojka izgleda čudno. Videla sam, ali nisam želela da vidim, sve dok se moj suprug nije uspaničio. Shvatili smo da ipak nešto nije u redu. Otišli smo u bolnicu. Posle urađenog ultrazvuka ustanovljen je maligni tumor u levoj dojci. Rekli su mi da dođem sutra na Institut za onkologiju i radiologiju Srbije. Neki doktor, ne sećam se kako se zove, ali se sećam da sam u tom momentu htela da ga izljubim, uzeo je moje snimke i rekao da je u pitanju mastitis. Olakšanje je bilo neopisivo. Potom je došla i doktorka Dinčić, dijagnostičar i radiolog, i podigla te iste snimke. Gledala sam u njeno lice i bilo mi je jasno. Ipak je maligni tumor. I ja ga imam. Moja cela leva dojka bila je zahvaćena rakom. U tom momentu bila sam luda. Nesvesna onoga što mi se događa. Posle sedam dana imala sam zakazan konzilijum. Otišla sam i sela ispred pet lekara među kojima je bila i moja doktorka, Snežana Šušnjar.“

Nisu joj ništa govorili. Samo je posmatrala kako se gledaju, dok je sudbina pokazivala svu svoju neizvesnost. „Odlučili su da idem na hemoterapiju, ali sudeći po stanju u kom sam se nalazila, rekli su mi da hemoterapija možda i ne uspe. Pre prve hemoterapije osećala sam užasan strah. Najveći moj strah bio je kada pogledam Milu. Mislila sam: „Bože, ako umrem, ona me se neće ni sećati.“ Noći su bile grozne. Jedva sam čekala da legnem i isplačem se. Nisam htela da plačem pred majkom, detetom i suprugom. Njima je bilo jednako teško. Najgora misao koju sam imala bila je neposredno posle sahrane jednog prijatelja na kojoj sam bila. Pomislila sam, samo da me ne sahrane u drvenom kovčegu.“

Razgovor je prekinuo Ljiljanin suprug Milan. Od momenta njegovog ulaska osetila se još jedna toplina u domu porodice Cerovac. To je bila toplina ljubavi. Sedela sam bez reči i slušala jednu hrabru mladu ženu, shvativši da je ovo što priča sada tako daleko iza nje.

„Posle takvih misli, rekla sam - sad je dosta. Dosta je bilo plakanja. Dosta je bilo tugovanja. Ti, Ljiljana, od ovoga nećeš umreti. Rak neće pobediti tebe. Ti ćeš pobediti njega. Od tog dana, pozitivnija nisam mogla da budem. Sa Milom sam provodila svaki trenutak. Igrale smo se, šetale, učile da hodamo i da jedemo. Bilo je momenata kada sam zaboravljala da sam uopšte bolesna. Primila sam šest najagresivnijih hemoterapija koje čovek može izdržati. Ali ni ona nije uspela. Stanje je bilo nepromenjeno. Dodali su mi još dve hemoterapije. Sa zračenjem sam počela 12. avgusta 2008. U naredna dva meseca, preživela sam 35 zračenja. Odlazila sam svakog dana, a zgrada koju sam prezirala postala je moj dom. Zgrada Instituta za onkologiju i radiologiju Srbije, koju nisam mogla ni da pogledam. I to ne zbog svoje bolesti. Sa devetnaest godina sahranila sam oca koji je bolovao takođe od raka. I on je svakodnevno odlazio u tu zgradu. I on je imao rak.

Šarene marame

Ali ja sam, znala da ću živeti. Pored sve dobre energije koju sam nosila tokom celog perioda, bilo je i teških momenata. Teško je bilo i posle samo dve godine braka pored muža leći... Ćelava. Ali nisam se dala. I moj suprug mi je pružao veliku podršku. Na Institutu su me svi prepoznavali jer sam nosila šarene, lude marame. Svi su me pitali kako ih to vezujem. Nosila sam nakit, velike alke na ušima i niko nije primećivao da sam bolesna. Ja sam sve izdržala na nogama. Sređena, doterana, vesela i raspoložena odlazila sam u bolnicu svakog dana. Doktori i sestre bili su divni. Nisam imala nikakvu vezu i nikome nisam ništa platila, a moje iskustvo sa njima je izuzetno.“

Prijatelji i porodica za nju su bili najbitnija podrška. Tako je i razmišljala i tako, nekako, „prestajala“ da bude bolesna.
„U mojoj glavi - ja sam već bila pobedila. Ne želim da prihvatim da se ljudi predaju. Takvi ljudi umiru. Ja nisam htela. Došlo je vreme da se zakaže i operacija. Rekli su mi da dođem u bolnicu, da me prime 26. novembra 2008. Milin prvi rođendan proslavila sam prethodnog dana. Priredila sam joj najlepši rođendan koji je mogla da ima. A ujutru, dok je kuća još bila pokrivena neotpakovanim poklonima, ja sam svoje stvari spakovala i otišla na operaciju. Doktor Đorđe Vukotić me je operisao 1. decembra. Odstranjena mi je leva dojka. Probudila sam se iz anestezije i znala da je gotovo. Mojoj bolesti je došao kraj. Verovala sam u to celom svojom dušom. Postoperativne analize su to i potvrdile. Znala sam od početka šta me čeka, ali sam i hemoterapije i zračenja i operaciju podnela više nego dobro. Znam da je to individualno, ali sam se ipak osećala odlično. Izlazila sam, ponašala se normalno, uživala u svom braku, svojoj ćerki i majci kojoj sam najzahvalnija. I koja je nezamenljiva. Sećam se trenutka kada sam joj saopštila da sam bolesna. Nije mogla da progovori. Rekla sam: ja ti u očima, mama, vidim da se bojiš da li ću živeti ili umreti. Ali, bez tebe neću moći.“

Posmatrala sam Ljiljanu kako priča kao da se, u najmanju ruku, radi o nekom drugom. Puna vedrine, kroz osmeh, veseleći se danima koji su pred njom. Jasno mi je bilo kako je pobedila. Svojom neiscrpnom energijom i pozitivnošću koja je u njoj. Gledala sam je kako kaže Mili: „Hajde, Mila, napravi facu.“ Devojčica se okrene i namršti. Potom i Ljiljana zajedno sa njom učini isto. Smejala sam se od srca. U toj kući atmosfera je jednostavno takva, o čemu god se govorilo.

„Sada je ostalo da narednih pet godina pijem lek nolvadeks, i da na svakih 28 dana primim injekciju u stomak, koja je potrebna da bi mi izazvala veštački klimaks. Tako, ponekad, kad se šalim sa mužem ja kažem: Nemoj da me nerviraš, ja sam žena u klimaksu“ Naravno, ponovo smo prasnule u smeh.

Ambulanta za bol

„To je standardna procedura i terapija koju moram da primim. Ali sada je sve to jednostavno iza mene. I dalje odlazim na Institut i uvek prvo odem u ,Ambulantu za bol’“, priča kroz osmeh. „Da, tako se zove. Odatle sve počinje, to je prvo mesto na koje dođeš kad počneš da se lečiš. I tamo su svi divni. Dve sestre kakve nisam u životu upoznala. Jednostavno divne žene. Bile su uvek pozitivne i ljubazne. Dolazila sam često u situacije da ja tešim ljude oko sebe. Brata koji je sve ovo teško podneo. I prijatelje i rodbinu. Ali čovek nije svestan šta je sve u stanju da podnese. Najbitnije u svemu je, ipak, tvoja glava. Želja za životom, stav i odluka. Ja sam odlučila da živim. I za to sam imala dva najjača razloga. Milu i dete koje znam da ću dobiti za jedno pet godina. To je moj cilj. Rekla sam sebi: Ljiljo, poživi ti još nekih četrdesetak godina, pa posle šta bude. I tako će i biti! O mojoj bolesti više i ne razgovaramo. To je iza nas. Gledamo samo napred. Moja operacija je uspela i od tumora više ništa nije ostalo. Ostala je samo jedna želja. Da kažem celom svetu da 15 minuta straha koje bi preživele pri potpuno bezbolnom pregledu život znače. Rak koji se otkrije na vreme izlečiv je. Molim sve majke, devojke i sve žene ovoga sveta da kad pročitaju ovaj članak, ustanu i odu na pregled. Svima koji možda boluju, želim da kažem isto što i sebi. Imaš rak i boriš se. Nemaš alternativu. Sve što možeš jeste da se boriš. I budeš pozitivan.“

Svake godine oko 4.000 žena u Srbiji oboli od raka dojke

Ako prilikom posmatranja dojki pred ogledalom žena primeti razliku u veličini dojki, koja ranije nije bila prisutna (svaka peta žena ima asimetrične dojke), crvenilo kože dojke, uvlačenje bradavice, krvavi iscedak iz bradavice ili napipa čvor u dojci, to je razlog da se odmah javi lekaru radi pregleda i upućivanja na dodatne dijagnostičke preglede. U odsustvu znakova koji ukazuju na prisustvo tumora u dojkama, mamografija nekada otkriva rak dojke u najranijem stadijumu, kada se tumor još ne može napipati. Važno je zapamtiti da ukoliko se rak dojke otkrije u ranijim stadijumima, utoliko su šanse za izlečenje veće.
 
Natrag
Top