Huan Ramon Himenez

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Huan Ramon Himenez



150px-JRJimenez.JPG



Huan Ramon Himenez Mantekon (šp. Juan Ramón Jiménez Mantecón 24. decembar 1881 — 29. maj 1958) je bio španski pesnik. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1956.
Važan doprinos Himeneza modernoj poeziji bila je njegova promocija francuskog koncepta „čiste poezije“.
Bio je veoma plodan pesnik. Među njegova poznatija dela spadaju: „Spiritualni sineti 1914-1916“ (Sonetos espirituales 1914–1916), „Kamen i nebo“ (Piedra y cielo, 1919), „Poezija u stihu“ (Poesía, en verso, 1917–1923), „Poezija i proza u stihu“ (Poesía en prosa y verso, 1932), „Glasovi moje pesme“ (Voces de mi copla, 1945) i „Životinja na dnu“ (Animal de fondo, 1947).


( Vikipedija )




Ja nisam ja.
Ja sam taj
sto hoda pored mene, a ne vidim ga;
kojega, katkada vidim,
i kojega, katkada zaboravim.
Taj sto suti spokojan, kad govorim,
taj sto oprasta, blag, kada mrzim,
taj sto sece tamo gdje mene nema,
taj sto ce ostati uspravan kad ja umrem.


 
Član
Učlanjen(a)
10.05.2010
Poruka
2.064
Otici cu. A ptice ce ostati pjevajuci;
i ostat ce vrt moj sa svojim zelenim stablom,
i svojim bijelim zdencem.

Svake veceri nebo ce biti plavo i spokojno,
i zvonit ce, kao i veceras,
zvona sa zvonika.

Umrijet ce oni koji su me voljeli;
i svijet ce se obnavljati svake godine;
a u uglu mog vrta rascvala i okrecena,
lutat ce duh moj, nostalgican.

Otici cu; i bit cu sam, bez ognjista, bez stabla
zelenog, bez zdenca objeljenog,
bez neba plava i spokojna...
A ptice ce ostati pjevajuci.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Tuge - Juan Ramón Jiménez

Sivi spoj slepih časova
opkoljava nas i lovi,
kao talasi, kao oblaci,
grozomorni, teški,
kao tuge,
kojim nas daruju.

Gde smo?
Šta hoće ove tuge?
Zašto nam prilaze,
i kuda vode...
Uvek iste,
na isti način.

Nagota im tolika
da to više i nije.
Na nejav i na nenad
lice, i na stud,
koji ništa ne nudi,
i ništa ne čeka.

Niti ih ubijamo,
niti nas ubijaju!
Samo rastu, bez predaha,
u ne znam šta,
bez ičeg u šta bi zurile,
i slepe...
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Došla je prvo čista

Došla je prvo čista,
nevina i gola,
i voleh je kao dečko.
Potom se obukla,
u haljine razne,
u haljine lažne,
i mrzeh je, ne znajući.
I kraljica posta,
pretrpana zlatom...
Kakav izliv besa,
bez razloga.
Al` svlačiti se poče,
ganula me time.
U tunici osta
svoje stare nevinosti.
I ponovo verovah u nju...
Tunika je skliznula,
buknuše beline...
O strasti mog života,
gola, u zauvek moja,
Poezijo.
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Majka

Talasanje nepoznatog, sine,
nosi te i vraća, beskrajno more.
Gde će te na koncu ostaviti?

Zar te dozivaju tamo, druga moja dušo,
s tolikom žudnjom
kao ja ovdje, zar bi strepili tamo plačući,
kao ja, kad bi ti ostao ovdje
konačno i zauvijek?
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Da bih te voleo – Juan Ramón Jiménez

Da bih te voleo – Juan Ramón Jiménez



Da bih te voleo, sudbini
predao sam svoje srce.
Više se nećeš moći osloboditi
-više se neću moći osloboditi!-
od kobnosti te ljubavi!


Ne mislim na to, ne osjećaš to;
ja i ti smo već ti i ja,
kao more i kao nebo,
a nebo i more postoje
bez svoje volje.


 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
SAMOĆA

Svo si u sebi, more, pa ipak
kako si bez sebe, kako samo,
kako daleko, uvijek, od sebe samog!
Otvoreno u tisuću rana, svakog časa,
kao i moje čelo,
tvoji valovi odlaze, poput mojih misli,
i dolaze, odlaze i dolaze,
ljubeći se, rastajući se,
s vječnim upoznavanjem,
more, i nepoznavanjem.
Ti jesi a ne znaš,
srce ti udara, a ne osjećaš ...
Kakva potpunost samoće, more samo!
 
Natrag
Top