LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Hart Crane
Hart Crane
(1899-1931)
Hart Crane jedan je od prvih američkih pjesnika koji je pokušao izraziti duh dvadesetog stoljeća kroz svoje pjesništvo. Iako bismo mogli reći da je bio optimistički raspoložen prema svojoj domovini, Hart Crane je iskazao veliki stupanj zabrinutosti glede problema koje je sa sobom nosilo industrijsko društvo. Rodjen 1899. u Ohiu, Crane je stvorio u američkom pjesništvu svoj vlastiti stil dramatične retorike i kompleksnih slika. Svoje najpoznatije djelo Most objavio je 1930. godine. Kao motiv poslužio mu je Brooklinski most u New Yorku, a u stihove je inkorporirao povijesne, zemljopisne i dokumentarne elemente, tako da su mnogi kritičari Most proglasavali mitološkom slikom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Amerike. Iako je u njegovom radu zamjetan utjecaj T.S. Eliota, Crane je istovremeno odbacivao negativne poglede na modernu kulturu na kakve nailazimo, primjerice, u Eliotovoj Pustoj zemlji. U trideset drugoj godini života Hart Crane počinio je samoubojstvo skočivši s broda.
(1899-1931)
Hart Crane jedan je od prvih američkih pjesnika koji je pokušao izraziti duh dvadesetog stoljeća kroz svoje pjesništvo. Iako bismo mogli reći da je bio optimistički raspoložen prema svojoj domovini, Hart Crane je iskazao veliki stupanj zabrinutosti glede problema koje je sa sobom nosilo industrijsko društvo. Rodjen 1899. u Ohiu, Crane je stvorio u američkom pjesništvu svoj vlastiti stil dramatične retorike i kompleksnih slika. Svoje najpoznatije djelo Most objavio je 1930. godine. Kao motiv poslužio mu je Brooklinski most u New Yorku, a u stihove je inkorporirao povijesne, zemljopisne i dokumentarne elemente, tako da su mnogi kritičari Most proglasavali mitološkom slikom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Amerike. Iako je u njegovom radu zamjetan utjecaj T.S. Eliota, Crane je istovremeno odbacivao negativne poglede na modernu kulturu na kakve nailazimo, primjerice, u Eliotovoj Pustoj zemlji. U trideset drugoj godini života Hart Crane počinio je samoubojstvo skočivši s broda.
LJUBAVNA PISMA MOJE BAKE
Nema zvijezda večeras
Osim onih u sjećanju.
Ipak, koliko ima mjesta sjećanju
U ovješenom pojasu meke kiše.
Ima čak dovoljno mjesta
Za pisma majke moje majke
Elizabeth,
Koja su dugo bila utisnuta
U jedan ugao našeg krova
I koja su smeđa i mekana
I sklona topljenju poput snijega.
Kroz veličinu takvog prostora
Koraci moraju biti otmjeni.
Sve visi na nevidljivoj bijeloj kosi.
Trese se poput brezinih krošnji na zraku.
I upitah se:
"Jesu li tvoji prsti dovoljno dugi da sviraju
Na starim tipkama što ne odjekuju:
Je li tišina dovoljno snažna
Da vrati glazbu na njezin izvor
I natrag do tebe
Kao i opet do nje?"
Ipak vodio bih svoju baku za ruku,
Kroz veći dio onoga što ne bi razumjela;
I tako posrćem. A kiša i dalje pada po krovu
Zvučeći kao nježni sažalni osmjeh.
Nema zvijezda večeras
Osim onih u sjećanju.
Ipak, koliko ima mjesta sjećanju
U ovješenom pojasu meke kiše.
Ima čak dovoljno mjesta
Za pisma majke moje majke
Elizabeth,
Koja su dugo bila utisnuta
U jedan ugao našeg krova
I koja su smeđa i mekana
I sklona topljenju poput snijega.
Kroz veličinu takvog prostora
Koraci moraju biti otmjeni.
Sve visi na nevidljivoj bijeloj kosi.
Trese se poput brezinih krošnji na zraku.
I upitah se:
"Jesu li tvoji prsti dovoljno dugi da sviraju
Na starim tipkama što ne odjekuju:
Je li tišina dovoljno snažna
Da vrati glazbu na njezin izvor
I natrag do tebe
Kao i opet do nje?"
Ipak vodio bih svoju baku za ruku,
Kroz veći dio onoga što ne bi razumjela;
I tako posrćem. A kiša i dalje pada po krovu
Zvučeći kao nježni sažalni osmjeh.