Hajdeger- razlika između poezije i pesništva

Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Hajdeger- razlika između poezije i pesništva






Izvorna istina bića karakteriše svaku veliku umetnost. U tom smislu svaka prava umetnost je pesništvo jer pesništvo prožima svaku umetnost koja proizvodi bivstvujuće iz skrivenosti u sjaj istine njegovog bića. Tako, kod Hajdegera pesništvo ima šire značenje od uobičajenog: obuhvata sve oblike poetičkog proizvođenja koje iz-vodi nešto skriveno u neskriveno.  dopušta da izvesna prisutnost izađe u otvorenost svog bića. Hajdeger pravi razliku između pesništva ( die Dichtung) kao pro-izvodećeg raskrivanja u širem smislu i poezije ( die Poiesie) kao umetnosti reči koja se ne nalazi u drugim vrstama umetnosti. U tom slučaju, poezija je samo jedan od načina otkrivanja istine i, prema tome, jedan vid pesništva u širem smislu, ali koja ipak ima privilegovan položaj u celoj umetnosti zato što se služi rečima.
Poetska reč ima veću snagu od obične reči jer se stalno otima monotoniji koja je odavno ovladala rečima običnog govora. Poezija je imenovanje bića rečima: ona je umetnost reči i njena suština proističe iz suštine jezika. Pesma ne oponaša ništa, već otkriva način bivstvovanja bivstvujućeg. U tom smislu Hajdeger priznaje poeziji veliku spoznajnu vrednost: on smatra da poezija zahvata biće u njegovim zemaljskim oblicima i da tako dovodi do reči njegovu otvorenost i njegovu istinu.
Između pevanja i mišljenja vlada skrivena srodnost jer oboje stoje u službi jezika, ali između njih postoji i velika provalija, jer u poređenju sa mišljenjem pesništvo stoji u službi jezika na jedan potpuno drugačiji način. ''Mislilac kazuje biće, pesnik imenuje sveto''. Sveto se pojavljuje kao ono što omogućuje da se misli i da se imenuje bog na jedan izvorniji i istinitiji način. Sveto je ono mesto na kome se objavljuje božanstvenost boga. Ali ovaj sveti svet nije odvojen od običnog čovekovog sveta već sačivanja sa njim takav prostor ljudskog postojanja u istini i slobodi, da smrtni čovek može u njemu priznavati božanstvenost boga, istovremeno dok se bog ili bogovi mogu pokazati ili ostati skriveni. U tom smislu treba shvatiti tvrdnju da ''pesnik imenuje sveto'' jer ono što ono on priziva nije ništa drugo nego svet u njegovoj izvornoj istini, svet zaboravljenog i izgubljenog izvora, sazdan konačno po ljudskoj meri. Hajdeger tako otkriva u pesništvu i ranom grčkom mišljenju (Parmenid) iskustvo boga koje omogućuje da se dalje razvije pitalje o biću (ali bez metafizičkog izokretanja filozofije i odvajanja jezika od ''stvari mišljenja''). Grci su znali da otrgnu biće od privida i da sve što bivstvuje dovedu do neskrivenosti: do bogova i do hramova, do države i do filozofije, do takmičenja i do tragedije. Poetska reč postaje snažno uporište za filozofsko mišljenje koje traga za nezatvorenom istinom bića. (Helderlin je pesnik svetog u našem vremenu zato što je iskusio oskudnu prazninu koja je nastala nakon bega bogova iz sveta. Mišljenje će zaboraviti svoj zaborav. Ali ova opasnost se ne može izbeći povlačenjem prema nekom uporištu. Spas može doći samo iz ponora same opasnosti. U biti opasnosti prebiva i obitava moguće preokretanje zaborava bića u bitnu istinu)

 
Poslednja izmena:
Natrag
Top