LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Gustav Krklec
Gustav Krklec (Udbinja kraj Karlovca, 23. lipnja 1899. – Zagreb 30. listopada 1977.), hrvatski književnik , prevoditelj s ruskog, češkog i njemačkog. Djetinjstvo je proveo u Maruševcu, u Hrvatskom zagorju, što je ostavilo trajan trag u njegovu poetskom opusu. Gimnaziju je polazio u Varaždinu, Zagrebu i na Sušaku, a u Zagrebu je studirao filozofiju. Najvažniji dio Krklecova književnoga djela čine stihovi. Njegovo antologijsko pjesništvo konciznog, neposrednog i jasnog izraza očituje vedrinu i životnu radost, ali i metafizičku tjeskobu. Pisao je i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga, njemačkog, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika. Krklec se bavio i takozvanom dnevnom kritikom. Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja.
Bezimenoj
Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene već se rdjom žute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotničke pute.
Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
Tako je teško, kada stvari šute
i kad se mijenja proslost, san i java.
Pa gasim staru lampu, sklapam oči.
Nitko mi neće u posjete doći,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.
Naslonim glavu na krilo samoći
i slušam zvižduk vlakova u noći.
- O gdje si sada, gdje si, Bezimena?
Crna ruža
Razbih sjetne snove strastima i strahom
na vratima šutnje! Kako tiho cvjeta ruža
mračnog srca, opijena dahom
neviđenog jutra s onog svijeta.
Tu sam! Ali nisam ni dušom ni tijelom
već nemirom koji primih tajnim tokom.
Tko mi prekri oči neprozirnim velom
pred tom zagonetkom ponorno dubokom?
Zašto tako bije uzbuđeno bilo?
Tko će, kad zakucam, da otključa vrata?
Oh, mnogo se, mnogo, sanjalo i snilo
sini sada, zoro od srebra i zlata !
Samo jedan pogled u nebesa plava
u bistrinu rijeka što teku bez daha
šume zavičajne u kojima spava
zaljubljeni tetrijeb i košuta plaha.
Samo jedan stisak ruke zavodnice
sa rukom što skrivi krik krvave strave.
Miris njene kose! Oj, vi drage ptice
u letu!… O polja mirisna, i trave.
Samo jedna čežnja djeteta u podne,
da uhvati rukom raskošnog leptira
kor sunčanih harfa iznad zemlje rodne-
cijeli svijet i svemir u fruli pastira.
Sve to preliveno kapljom bestjelesnom,
toplijom od suze, sjajnijom od zvuka.
Pa zakucaj! Stupaj kao u snu svjesnom
u vječnost kroz vihor crnih slavoluka
Pepeo strasti
Kao bludni otrov u mene i u te
prodrla je žudnja jednoga za drugim;
naše strasti rastu u mrtve kolute
- mi gorimo nijemo u dnevima dugim.
Noći su nam bez sna, pune patnje, krika,
tražimo se svakim pokretom i kretnjom.
ječnih ljubavnika
koja prijeti suhom i samrtnom prijetnjom.
Izvore nemira vrlo vječnih snaga,
crna česmo mojih čestih nadahnuća
- prije no što stignem do tvojega praga
nestat’ će mi daha, izdat’ će me pluća!
Svaki dan je brazda u mom čelu vrelom,
svaka noć je krvav pečat na dnu duše;
svako jutro zate jedan kobni prelom,
i svakog te mraka crnje sumnje guše.
Kidamo se. Srca praskaju i gasnu.
Izgaraju tijela. Tražimo se. Sve smo
izgubili svijesno. U sumraku kasnu
krvlju cvatu usta. Budimo se. Gdje smo?!
Gdje smo? Usred mora, u zanosu sjajnom,
u svijetu bez svijetla, usred beztjelesne
strepnje. U samoći, u snu, u beskrajnom
prostoru dvije munje, pobunjene, bijesne…
Gustav Krklec (Udbinja kraj Karlovca, 23. lipnja 1899. – Zagreb 30. listopada 1977.), hrvatski književnik , prevoditelj s ruskog, češkog i njemačkog. Djetinjstvo je proveo u Maruševcu, u Hrvatskom zagorju, što je ostavilo trajan trag u njegovu poetskom opusu. Gimnaziju je polazio u Varaždinu, Zagrebu i na Sušaku, a u Zagrebu je studirao filozofiju. Najvažniji dio Krklecova književnoga djela čine stihovi. Njegovo antologijsko pjesništvo konciznog, neposrednog i jasnog izraza očituje vedrinu i životnu radost, ali i metafizičku tjeskobu. Pisao je i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga, njemačkog, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika. Krklec se bavio i takozvanom dnevnom kritikom. Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja.
Bezimenoj
Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene već se rdjom žute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotničke pute.
Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
Tako je teško, kada stvari šute
i kad se mijenja proslost, san i java.
Pa gasim staru lampu, sklapam oči.
Nitko mi neće u posjete doći,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.
Naslonim glavu na krilo samoći
i slušam zvižduk vlakova u noći.
- O gdje si sada, gdje si, Bezimena?
Crna ruža
Razbih sjetne snove strastima i strahom
na vratima šutnje! Kako tiho cvjeta ruža
mračnog srca, opijena dahom
neviđenog jutra s onog svijeta.
Tu sam! Ali nisam ni dušom ni tijelom
već nemirom koji primih tajnim tokom.
Tko mi prekri oči neprozirnim velom
pred tom zagonetkom ponorno dubokom?
Zašto tako bije uzbuđeno bilo?
Tko će, kad zakucam, da otključa vrata?
Oh, mnogo se, mnogo, sanjalo i snilo
sini sada, zoro od srebra i zlata !
Samo jedan pogled u nebesa plava
u bistrinu rijeka što teku bez daha
šume zavičajne u kojima spava
zaljubljeni tetrijeb i košuta plaha.
Samo jedan stisak ruke zavodnice
sa rukom što skrivi krik krvave strave.
Miris njene kose! Oj, vi drage ptice
u letu!… O polja mirisna, i trave.
Samo jedna čežnja djeteta u podne,
da uhvati rukom raskošnog leptira
kor sunčanih harfa iznad zemlje rodne-
cijeli svijet i svemir u fruli pastira.
Sve to preliveno kapljom bestjelesnom,
toplijom od suze, sjajnijom od zvuka.
Pa zakucaj! Stupaj kao u snu svjesnom
u vječnost kroz vihor crnih slavoluka
Pepeo strasti
Kao bludni otrov u mene i u te
prodrla je žudnja jednoga za drugim;
naše strasti rastu u mrtve kolute
- mi gorimo nijemo u dnevima dugim.
Noći su nam bez sna, pune patnje, krika,
tražimo se svakim pokretom i kretnjom.
ječnih ljubavnika
koja prijeti suhom i samrtnom prijetnjom.
Izvore nemira vrlo vječnih snaga,
crna česmo mojih čestih nadahnuća
- prije no što stignem do tvojega praga
nestat’ će mi daha, izdat’ će me pluća!
Svaki dan je brazda u mom čelu vrelom,
svaka noć je krvav pečat na dnu duše;
svako jutro zate jedan kobni prelom,
i svakog te mraka crnje sumnje guše.
Kidamo se. Srca praskaju i gasnu.
Izgaraju tijela. Tražimo se. Sve smo
izgubili svijesno. U sumraku kasnu
krvlju cvatu usta. Budimo se. Gdje smo?!
Gdje smo? Usred mora, u zanosu sjajnom,
u svijetu bez svijetla, usred beztjelesne
strepnje. U samoći, u snu, u beskrajnom
prostoru dvije munje, pobunjene, bijesne…
