Grigor Vitez

[Andjela 7]

​

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije​

Grigor Vitez (Kosovac kraj Nove Gradiške 15. februar 1911.- Zagreb, 23. novembar 1966.) hrvatski pesnik, dečji pisac i prevodilac.
Pre Drugog svetskog rata bio je učitelj, a posle rata je radio u Ministarstvu prosvete i kao urednik u zagrebačkoj izdavačkoj kući Mladost. Pisao je poeziju za decu i odrasle („Sto vukova“, „Kad bi drveće hodalo“, „Gdje priče rastu“), a prevodio je s ruskog, francuskog i slovenačkog jezika. Njegovom poezijom dominiraju jednostavne i neposredne lirske slike u tradiciji poetskog izraza Dobriše Cesarića. Skladnih i melodični stihova u pesmama duhovitih poanti osvojio je široki krug čitatelja. Objavio je nekoliko poetskih zbirki među kojima se ističu: „Pjesme“, „Naoružane ruže“, „Povjerenje života“ i „Kao lišće i trava“.

KAKO RASTU DJECA

Kako rastu djeca?
Kao vrbe iz vode, kao u livadi trava
djeca rastu iz nogavica i rukava.

Kako trče djeca?
Kao kozlići, kao leptiri, kao brza voda,
dijete radije trči nego hoda.

Kako žagore djeca?
Kao čavke, kao pokvareni motori, kao pčele,
bilo da se ljute, bilo da se vesele.

Kao se igraju djeca?
Kao djeca. Djeca se igraju toliko igara
da ne bi stalo ni u pet ambara.

Kako spavaju djeca?
Kao mačići u košari, kao sjenice mlade
i slatko, slatko, slađe od čokolade.
​

 

[zjovan29]

GRIGOR VITEZ
(Kosovac, 15.02.1911 — Zagreb, 23.11.1966)


Grigor Vitez, srpski pesnik, dečiji pisac i prevodilac rođen je 15 februara 1911. godine u Kosovcu, kraj Okučana, u Slavoniji. Pet razreda osnovne škole završio je u Okučanima kao prosečan đak a potom upisao gimnaziju u Novoj Gradiškoj. Nakon četvrtog razreda, prešao je u učiteljsku školu u Pakrac. Pre II svetskog rata bio je učitelj, a kasnije je radio u Ministarstvu prosvete i bio je urednik u izdavačkoj kući "Mladost".

Prve stihove napisao je u četvrtom razredu gimnazije a u trećem razredu učiteljske štampana mu je prva pesma "Vedar dan" u beogradskom časopisu "Život i rad", 1930. godine. Neke od pesama Grigora Viteza prevedene su i objavljene na više stranih jezika.

Grigor Vitez objavio je zbirke pesama za decu i odrasle: "San boraca u zoru", 1948, "Pjesme" 1950, "Naoružane ruže" 1955, "Povjerenje životu" 1958. i izbor iz poezije "Kao lišće i trava" 1960. Za decu je objavio zbirke pesama: "Vesele zamke" 1955, "Prepelica" 1956, "Sto vukova" 1957, "Kad bi drveće hodalo" 1959, "Hvatajte lopova" 1964, "Gdje priče rastu" 1965, "Igra se nastavlja" 1967 (posmrtno), i slikovnice: "Medvjed kao pudar", "Dva pijetla", "Tko će s nama u šumicu", "Životinje spavaju", "Maksimir", "Doživljaj svjetskog putnika" i Čudna škola".

Na rumunskom jeziku izašla je 1958. godine zbirka "Prepelice", a na slovenskom "Vesele zamke", "Prepelice" i "Maksimir". Pojedine pesme Grigora Viteza prevedene su i objavljivane na više od deset jezika.

Objavljena su i ova izdanja njegovih izabranih pesama za decu: Jednog jutra u gaju (u Beogradu), Izbor pjesma (u Sarajevu), Iza brda plava (u Zagrebu), Beli lev (u Ljubljani), i Pesna na čučuligata (Ševina pjesma, u Skopju).

Osim pesama Grigor Vitez je objavljivao za novine i časopise niz priča, crtica i članaka. Bavio se i prevodilačkim radom. Sam je govorio francuski, ruski i slovenski. S francuskog, ruskog i slovenskog prevodio je najviše poeziju i objavio je nekoliko zbirki prepeva a za decu decu preveo je Korneja Čukovskog Doktor Jojboli, Bajke, Krokodil; Mihaila Zoščenka Priče za djecu; Lava Tolstoja Male priče; Alekseja N. Tolstoja Žar-ptica; S. Maršaka Bajka o glupom mišiću; T. Pavčeka Jure-Mure u Africi itd.

U Antologiji srpske poezije za decu Miomira Milinkovića, doktora književnih nauka i redovnog profesora Učiteljskog fakulteta u Užicu nalazi se 77 pesnika. Sa najvećim brojem pesama zastupljeni su pesnici:
Dušan Radović — 6 pesama; Jovan Jovanović Zmaj, Dragan Lukić i Ljubivoje Ršumović sa po 5 pesama; Desanka Maksimović, Gvido Tartalja, Grigor Vitez, Momčilo Tešić, Branko Ćopić, Miroslav Antić i Milovan Danojlić sa po četiri pesme."

Grigor Vitez umro je u Zagrebu, 23. novembra 1966. godine a sahranjen je u svom rodnom selu.


izvor:riznicasrpska

GRIGOR VITEZ O SEBI...


Selo u kome sam se 15. februara 1911. rodio i proveo dane djetinjstva zove se Kosovac. To ime podsjeća na kosove i mlade kosoviće, čija sam gnijezda znao naći u Čungaru, mladoj kosovačkoj šumi, koja se prostire iznad sela i u kojoj sam proveo mnoge dječačke dane. Kosovac je malo selo, sa nekih pedesetak kuća, ali sa mnogo nacionalnosti. Danas je taj nacionalni sastav donekle izmijenjen, a u dane moga djetinjstva u Kosovcu je bilo, osim Srba i nešto Hrvata, još dosta Čeha, a zatim Slovaka, Poljaka, Galicijana, i pokoja kuća Mađara, Nijemaca, Talijana i drugih. Ta je mješavina nastala u vrijeme kad je u Slavoniji stvorena tzv. Vojna krajina (Granica), prije dvjesta i više godina. Prije uređenja Vojne krajine kuće moga sela nisu bile gdje su danas, nego nešto sjevernije od glavne ceste. Krajiška komanda naredila je da se sve kuće imaju graditi uz glavnu cestu, a kuće koje su bile izvan ceste da se presele uz cestu. Mjesto gdje su nekad bile kuće moga sela zove se danas Kućišta. To su sad njive, i prilikom oranja još se nailazi na ostatke porculana i posuđa, crijepa i drozge s nekadašnjih ognjišta. Naredba krajiške komande morala se bezuvjetno izvršiti, tako da su danas kuće nanizane s obje strane ceste poput đerdana u dva struka. Od Novske pa sve do Nove Gradiške to izgleda kao da je sve jedno dugačko selo. Samo putokazi i table označuju gdje završava jedno, a gdje počinje drugo selo.

Možda bi trebalo nešto reći i o nastanku prezimena moje porodice. Moji preci s majčine strane, Milosavljevići, došli su u Slavoniju, kako se pretpostavlja, najvjerovatnije negdje iz Bosne, iako nije isključeno ni to da su doselili za velike seobe pod Arsenijem Čarnojevićem. Preci s očeve strane došli su negdje iz sjeverne Dalmacije, iz Ravnih Kotara ili Bukovice, i imali su prezime Alavanja. I danas još imamo rođake s tim prezimenom u okolici Daruvara, i oni su zajedno doselili iz Dalmacije. Jedan od Alavanja, koji je došao u Okučane, dakle u graničarski kraj, imao je počasni naslov vitez, i to je kasnije uzeto kao prezime.

U moje najranije djetinjstvo upleo se prvi svjetski rat. Imao sam tada tri godine. Sjećam se kao kroza san kad je općinski pandur jednog jutra na ćupriji pred našom kućom stao bubnjati. Žene su imale uplašena lica i svi su govorili "rat, rat", a ja ništa nisam razumijevao od te strašne riječi, koju sam prvi put čuo i koja je među odrasle unosila toliko brige i straha. Kasnije su otjerali našega slugana Stevu zajedno s kolima i kobilom Ružom "u rat". Kobila Ruža se nije nikad vratila iz rata, a Stevo je kasnije došao kao teški invalid. Kad su otjerali Stevu i kobilu Ružu, ostala je u staji samo kobila Mica, a na oranje je mogao ići samo najstariji brat Joco, koji je imao petnaest godina i bio najstarija muška glava u kući. Nas tri ostala brata nismo dolazili u obzir za neki posao, jer smo bili mala djeca. Najmlađi, Pero, imao je godinu dana, ja sam imao tri, a brat Savo šest godina. Otac je umro pred sam rat iste godine. Ja ga se sjećam samo kako je ležao u krevetu bolestan. Pamtim samo jedan doživljaj u vezi s ocem. U šljiviku su berači brali šljive i pakovali u posebne košare što su odvožene odmah na stanicu. Ja sam u neku malu dječju košaricu nakupio šljiva i odnio ih u sobu ocu. Ne sjećam se da li mi je otac štogod rekao, samo znam da mi je dao jednu limenu kutijicu kojoj je dno bilo obloženo staniolom, što se meni jako dopalo. Kutija je bila za mene od pravoga zlata.

Sjećam se još toga kako je jedna knjiga, čim je rat počeo, bila sakrivena na sjeniku u staji. Meni su rekli da se ta knjiga ne smije imati, pa se mora dobro sakriti. Kasnije, kad sam već znao čitati i kad je rat bio gotov i austro-ugarska carevina propala, ja sam vidio da je to bila knjiga pjesama Jovana Jovanovića Zmaja, štampana ćirilicom. Osjećao sam veliko poštovanje prema toj knjizi, koja je bila sakrivena i koja se mogla slobodno imati i čitati tek kad je jedne carevine sasvim nestalo.

Kad sam pošao u školu, rat je već bio na završetku. U školu sam išao u Okučane, kao i sva druga kosovačka djeca. Osim naših igara za vrijeme odmora, ništa mi se naročito nije usjeklo u sjećanje. Bio sam prosječan đak, i od svega najviše sam volio crtati. U Okučanima sam završio pet razreda osnovne škole i sad je trebalo nekud krenuti dalje: ili na zanat ili gdje bilo, jer svi nismo mogli ostati kod kuće. Ja sam prvi koji je trebalo da ode. I jednoga dana mati i najstariji brat odluče da idem u gimnaziju u Novu Gradišku. Ne bi to, rekli su, bio velik trošak, jer bih svaki dai išao vlakom do Nove Gradiške i natrag. Ići će i susjedov sin. To je bilo prvi put da iz mog sela netko ide dalje u škole. U meni se nešto opiralo protiv toga. To je značilo odvojiti se od svih svojih drugova s kojima sam se igrao, s kojima sam čuvao zajedno goveda u Čungaru, i postati nešto drugo. Znao sam da će me drugačije gledati, da više neću spadati u njihovo društvo, jer, eto, hoću da postanem "gospodin". Najprije sam kolima s mamom i bratom otišao u Novu Gradišku da se upišem. Obukao sam najsvečanije što sam imao: nova košulja, nove "šlingane" gaće, prsluk, šeširić i oko pasa vezan pojas. Bio je još poneki kandidat sa sela tako obučen, ali smo ispali bijele vrane. Sva ostala djeca bila su obučena građanski. Osjećao sam se nelagodno, jer su nas ostali gledali s prezirom. To su osjetili i moji i više nisam nikad dolazio tako obučen. Kupili su mi građansko odjelce, i tako sam postao gimnazijalac. Ali nikakvo odijelo nije moglo izbrisati jaz koji je postojao između prave gradske djece i nas sa sela, a pogotovo nas "vlakaša", koji smo svaki dan putovali vlakom. Morali smo rano ustajati, a naročito u jesensko i zimsko doba, gaziti dosta blata do stanice, te bismo dolazili blatnih cipela i hlača. A u razredu smo mogli čuti od ponekog profesora: "Ti i nisi za gimnaziju. Bolje da si ostao kod kuće, na zemlji, da čuvaš marvu. Samo oduzimate kruh našoj djeci." A mi smo učili po čekaonicama i u vagonu, jer često kod kuće nismo stizali svršiti sve zadaće, a sigurno su i drugi kao i ja morali pomagati kod kuće napojiti stoku, nastrijeti, pripremiti drva i uraditi još mnoge druge poslove, a onda tek se prihvatiti učenja. Učiti je i inače bilo nezgodno u kući gdje je više druge čeljadi i djece, koji ne shvaćaju da je za učenje potreban mir. Za me je najljepša bila nedjelja. Mama se zauzimala za me: "Pustite ga na miru barem nedjeljom." A ja sam nedjelju podijelio na dva dijela. Prije podne sam radio ono što sam najviše volio: crtao sam. A poslije podne sam učio ono što sam morao da bih zadovoljio u školi. Crtanje me veoma privlačilo. Uživao sam u njemu. Svake nedjelje nastala bi po jedna slika. A ostalih šest dana sam "oštrio zube" na to kako ću u nedjelju slikati. Kad sam god kuda prolazio, promatrao sam kako bi se to dalo naslikati, kako bih slagao i miješao boje. Iz vagona, putem u Novu Gradišku ili natrag, ja sam polja, livade, šumarke i njihove boje gledao samo tako kako bih ih mogao slikati. Zato je za me bio izvanredan doživljaj kad je na gimnaziju došao kao profesor crtanja slikar Vladislav Kralj Međimurec. On je priredio i svoju izložbu u zgradi gimnazije. Nisam se mogao nadiviti kako je vješto radio uljanim bojama, što je za me bilo nedostiživo, samo san. Prvi put sam tada vidio živog slikara i njegove slike. A mi smo u školi crtali gipsane figure ili kakve druge mrtve predmete. Pitao sam se: zašto ne bismo slikali nešto življe, s mnogo boja, kao što slika sam naš profesor? Kad bi postavio preda me kakvu figuru, i ja je odmah nacrtao, on je znao reći:

— Ja, pa ne znam šta da pred vas postavim više! Vi sve odmah nacrtate.

Jednom sam, dvadeset i pet godina kasnije, bio na književnoj večeri u Čakovcu i tamo našao svog nekadašnjeg profesora, slikara Kralja. Kad sam mu spomenuo da sam ja onaj kome je on morao uvijek pronalaziti šta će mu dati da crta, on se jedva sjećao.

Pa ja sam tada bio mali gimnazijalčić, jedan među stotinama drugih, pa kako bi me se mogao sjetiti!

Slikarstvo me je i kasnije zaokupljalo. U učiteljskoj školi, kao maturant, priredio sam sa još dvojicom drugova izložbu. Bavio sam se mišlju da idem negdje u slikarsku akademiju. Kad sam položio učiteljski diplomski ispit, trebalo je da najprije idem u vojsku. Polazeđi u vojsku, poklonio sam svoje uljane boje i kistove svom drugu s kojim sam često zajedno radio. I kao da sam time ostavio i svoje želje da više slikam. Bavio sam se još samo ponekad malo slikanjem i skulpturom, ali nikad više onako zaneseno kao prije. Odvukla me književnost, za koju sam se čitavo vrijeme isto tako zanimao. To se interesovanje probudilo u trećem i četvrtom razredu gimnazije. Imali smo jednog profesora koji je stanovao u Novskoj i s nama vlakašima svaki dan putovao u gimnaziju i natrag. Zvao se Vjekoslav Radmilović. Nikad ga neđu zaboraviti. Nosio je debelo vuneno odijelo, kožne gamaše i bakandže. Na leđima je imao, kao i mi đaci, uprtnjaču, a preko svega crnosivu pelerinu. Poštapao se drvenim izrezbarenim nadžakom, koji je na dnu imao gvozdeni šiljak. Mi smo ga zavoljeli već i zato što je s nama zajedno bio vlakaš. Ali bilo je nešto posebno u njemu. On je bio knjižničar gimnazijske knjižnice. On nam je izdavao knjige za čitanje. On nas je, tako reći, uvodio u svijet knjiga. Ja sam tek tada počeo čitati knjige. Moje najveće otkriće tada bio je Žil Vern. Pročitao sam sve što je bilo u knjižnici od njega. Tad sam tek pročitao i "Priče iz davnine" Ivane Brlić-Mažuranić i "Robinsona". Sjećam se još i "U pustinji i prašumi" Henrika Sjenkjeviča, ali i takvih knjiga kao što su pripovijetke Petra Kočića, ili "Hajduk Stanko" Janka Veselinovića. Od pjesama sam volio Zmaja i narodne junačke pjesme. Jednom nam je profesor Radmilović pričao o Petru Kočiću. On ga je znao kao maturanta, jer je tada još bio mlad i bio je profesor mladom Kočiću. Kočić je, kaže, bio visok da bi mogao "glavom doseći žarulju na stropu". Sve je to za me bilo zanimljivo da bih profesora Radmilovića mogao uvijek slušati. Mislim da sam tada počeo na knjige gledati drugim očima, a pogotovo su me zanimali oni koji knjige pišu. Profesor Radmilović je znao reći:

— Treba mnogo vremena i truda da se jedna knjiga napiše. To je težak posao.

Znao nam je tako približiti Vuka Karadžića i značaj njegova rada da sam ja nakon toga počeo zapisivati narodne pjesme iz moga sela i okolice koje nigdje nisu bile zapisane ni objavljene. Bile su to većinom lirske pjesme, ili epsko-lirske, koje obično pjevaju u kolu. Velik broj pjesama zapisao sam po kazivanju svoje majke. Bila ih je čitava jedna zbirka. Rukopis je, na žalost, izgubljen. Još sam jedanput zapisivao narodne pjesme. Bilo je to na Papuku, za vrijeme narodnooslobodilačke borbe. Pjesme koje sam zapisao i, otkucane na pisaćoj mašini, našao sam iza oslobođenja među nekim spisima u tadašnjem Ministarstvu prosvjete. Ipak, one su poslužile kao materijal sastavljačima prve partizanske zbirke "Druže Tito, ljubičice bijela."

U četvrtom razredu gimnazije pokušao sam pisati stihove. Napisao sam dvije pjesme. Jedna je bila o proljeću, a druga patriotska, o Crnogorcima. Čitao sam o njihovim junaštvima i nepokornosti pa me to oduševilo da napišem pjesmu. U cijeloj gimnaziji nije se čulo da bi itko još pokušao pisati bilo što drugo osim onoga što je bilo za školu. O kakvom đačkom listu u školi nije bilo tada još ni spomena. A mene je bilo sram da itko sazna da pišem pjesme. Ipak sam morao nekome otkriti tajnu. Povjerio sam to jedino svom najboljem drugu u razredu s kojim sam zajedno sjedio u klupi. On se jako začudio i jedva mi je povjerovao da sam pjesme ja napisao. A kad sam ih napisao, i sam sam se začudio kako mi je pravljenje stihova dosta lako polazilo za rukom. Bilo je to za mene kao neko otkriće.



nastavak


Kad sam, nakon četvrtog razreda, prešao u učiteljsku školu u Pakrac, tamo je već bilo drukčije. Tamo se našlo drugova koji su uspjeli da objave stihove u sasvim ozbiljnim književnim časopisima. Milivoj Bosanac je objavio svoju prvu pjesmu u časopisu "Misao", a zatim se pojavio i u "Vijencu". On je bio stariji za dva razreda od mene i mog druga Stevana Carevića, koji je također pisao pjesme i išao sa mnom u isti razred. Kad smo Carević i ja bili u trećem razredu, onda se u prvom razredu pojavio Grgur Karlovčan, koji je isto počeo pisati pjesme. Milivoj Bosanac je, kasnije, u Zagrebu objavio zbirku pjesama "Lirika", a onda prestao da se javlja s književnim radovima. Stevan Carević je kao pakrački čak objavio pjesme u "Vencu", "Mladosti", "Vijencu" i u "Literaturi", koju je urećivao Stevan Galogaža. Kasnije, kao učitelj u Makedoniji i u Srbiji, Carević se više bavio pedagoškim i novinarskim radom i sudjelovao je u narodnom revolucionarnom pokretu. Za vrijeme okupacije Nijemci su ga uspjeli uhvatiti i strijeljali su ga u Jajincima kod Beograda 1942. g. Grgur Karlovčan, kao što je poznato, nastavio je književni i revolucionarni rad sve do svoje tragične smrti u ustaškom logoru U Staroj Gradiški. U učiteljskoj školi u Pakracu, osim školske knjižnice, postojala je i knjižnica đačke literarne družine "Karadžić", koja je imala oko šest hiljada knjiga i časopisa. Nije bilo značajnijega književnog časopisa koji družina "Karadžić" nije primala. A knjižnica je svake godine obnavljana novim djelima. Ušlo je u običaj da svi čitaju. Malo je bilo onih koji su se knjige klonili. Imali smo sva značajnija nova djela naših pisaca, pa čak i nadrealistička izdanja, koja u ono vrijeme općenito nisu smatrana ozbiljnom književnošću, već samo modernističkim iživljavanjem. A đački omladinski časopisi, kao što su bili "Mladost" i "Venac" i još neki, raspačavani su na škole u pedesetak primjeraka svakog broja, a svih đaka nije bilo više od dvije stotine.

Literarna družina je održavala svoje redovite skupove, na kojima su se čitali referati i originalni beletristički đački radovi. Moje otkriće u to vrijeme bio je Maksim Gorki. Pročitao sam sve što sam uspio pronaći od njega. Sjećam se dobro romana "Mati", kojemu su nedostajale zadnje stranice, te je netko samo na kraju dopisao tintanom olovkom: "Žandari su ubili majku". Na skupu sam čitao svoj referat o Gorkome, pa su me počeli zvati "Gorki". U toj školi nije bilo sramota ako se pročuje da netko piše pjesme ili što drugo. Ali ja ipak nikad nisam čitao svoje stihove javno, na skupu. Čitao sam samo referate, kao onaj o Gorkom, o Barbisu i drugo. Nije ni Carević nikad čitao javno svoje stihove, ali je zato Karlovčan hrabro čitao javno i stihove i priče koje je pisao.

U trećem razredu štampana mi je prva pjesma. Pjesmu sam bio poslao časopisu "Život i rad" u Beogradu, a oni su je objavili u svom godišnjaku, kalendaru "Budućnost" za 1930. godinu. Pjesma se zvala "Vedar dan".

Još je jednu veliku prednost imalo moje školovanje u Pakracu u odnosu na ono u Novoj Gradiški. Stanovao sam i hranio se u internatu. Sve moje slobodno vrijeme pripadalo je meni. Mogao sam ga rasporediti kako sam htio. Samo za ljetnih školskih praznika pretvarao sam se u pastira, orača, kopača, kosca. Nije bilo seljačkoga posla koji nisam radio. Nikad nisam imao slobodnih školskih praznika. Kako sam zavidio onima koji su to imali! Zato je za mene bio praznik od polovice augusta, otprilike, pa sve do početka škole. Polovicom avgusta vinograd bi već počinjao da rudi, i moja je dužnost bila da budem pudar. Ponio bih sa sobom knjige i po cio dan provodio bih u vinogradu. Vinograd je bio na brijegu, na čistini, i u njemu mala koliba. Uz vinograd je bila poneka njiva, a svud unaokolo mlada šuma, Čungar, neiscrpno vrelo mojih istraživanja i lutanja. Ja sam i inače volio prirodu i sve živo u njoj. Od svih knjiga koje sam dobio kad sam pošao u gimnaziju najviše me privlačio prirodopis. U njemu je bilo slika i u bojama. Čak ni profesorica prirodopisa, koja je bila dosta zagrižljiva i sitničava, nije uspjela da mi tu knjigu, i zanimanje za prirodu, omrzne. A Čungar je bio živa knjiga čije sam zelene stranice s uživanjem listao i razgledao. Iz vinograda, a naročito s krova kolibe, volio sam razgledati okolicu. Na sjeveru se iza mora šume dizao plavi Psunj, a na jugu, preko Save, vidjela se isto tako plava, ali mnogo svjetlija silueta Kozare. Kad je vrijeme bilo čisto, mogao se tu i tamo vidjeti blistav trak Save. Te slike šuma, njiva, livada i sela zauvijek su zauzele mjesto u mom sjećanju i nikakve kasnije slike nisu ih istisnule.

U to vrijeme, a naročito u trećem razredu, pa dalje u četvrtom i petom, počinje se u nas polako izgrađivati pogled na svijet. Već sama sklonost prema takvim piscima kao što su Maksim Gorki, Henri Barbise, Romen Rolan, Džek London, a od naših naročito Miroslav Krleža, značila je da se opredjeljujemo za revolucionarno. U tome se naročito isticao Stevan Carević. On je štampao pjesme u Galogažinoj "Literaturi", časopisu koji se smatrao izrazito komunističkim. Nije nam tada još bila pristupačna teoretska marksistička literatura. Na nas su više djelovala beletristička djela, kao što je Barbisov "Oganj", Gorkoga "Mati", Sinklerov "Car ugalj" i Krležina djela.

Nastojali smo da u literarnoj družini zauzmemo glavne pozicije. Tako sam već u trećem razredu izabran za predsjednika, dok je Carević bio član uprave i čitaoničar. Član uprave je bio i Slobodan Trifunović. Upravu smo vodili i sljedeće godine, kad sam opet bio predsjednik, a Carević opet član uprave i čitaoničar. Tako su ključevi od društvene prostorije bili u našim rukama. Tada se desilo da smo počeli sudjelovati u ilegalnom radu. Za literarnu družinu smo nabavili i šapirograf pod izlikom da treba umnožavati note za muzičku sekciju, pa smo krišom, jer smo samo Carević i ja imali ključeve, umnožavali letke i neke upute za konspirativni rad, što smo dobivali u zadatak od drugova iz Pakraca. Bili su to Savo Malešević i Milivoj Magdić (Magdić se ubrzo pokazao kao izdajnik). Trifunović, Carević i ja bili smo omladinska trojka. Veza je bio Trifunović. Morali smo raditi oprezno. Nakon rada na šapirografu prali smo Carević i ja prste i dlanove sapunom i trljali pijeskom da se ne bi vidjeli tragovi kemijske tinte. Ali sve je to bilo uzalud. Trifunović i Carević su preko ferija uhapšeni i odvedeni na policiju u Zagreb. U sobi šefa policije Bedekovića sjedio je Maglić, a pred njim sav onaj materijal koji smo mi onako samoprijegorno umnožavali. Bilo je očito da je Maglić bio špijun. On je imao zadatak da nas razočara u samom početku. Šef policije je pustio Carevića i Trifunovića kući i napisao pismo upravi škole da su bili zavedeni i da ih treba primiti natrag u školu. I oni su se pojavili u školi dogola ošišani.

Ipak su u školi počeli sve jače da pušu "crveni vjetrovi". Direktor škole nastojao je da to spriječi, ali nije imao naročita uspjeha. Uspio je da iz škole istjera Grgura Karlovčana, a povod je bio jedan njegov ispad u školskoj zadaći. Pozivao je pojedine drugove sebi u kancelariju, savjetovao, prijetio, ali je uspio samo toliko da drugovi budu oprezniji. Kad se u školi čulo da smo Carević i ja, nekoliko mjeseci poslije diplomskog ispita, dospjeli u zatvor, on je putem oglasne knjige upozorio đake po svim razredima da smo ja i Carević osramotili školu i da se ne treba u nas ugledati.

Odmah nekako poslije objavljivanja prve pjesme pokušao sam pisati i prozu. Išlo je dosta teško. Sve su to bile stvari male, kratkoga daha i lirski obojene. Nikako da pogodim pravi pripovjedački ton. Ljeti 1933. poslao sam u Zagreb jednu takvu novelu za almanah mladih naprednih pisaca "Prodor". U njemu je trebalo da se pojave, između ostalih i Stevan Carević, Grgur Karlovčan, Ivan Kovačić (kasnije Goran) i Slobodan Trifunović. Ali almanah nije izašao. Već je bio složen u štampariji, ali je policija došla i rasturila slog. Tako moja prva prozna tvorevina nije ugledala svjetlo dana. Ne znam danas ni kako se zvala, jer prepisa nisam imao, samo znam da je tema bila proturatna. Zanosio sam se mišlju da napišem roman o selu. Imao sam nabačeno nekoliko poglavlja. Naslov je bio "Zemlja i ljudi". Ali ga nisam nikad dovršio. A stihove sam pisao samo izuzetno. Mogao bih takve slučajeve na prste izbrojati. Jedan takav slučaj već sam spomenuo u predgovoru jednoj svojoj knjizi. To je onaj slučaj kad mi je miš odnio pjesmu napisanu na komadiću papira. Bilo je to u zatvoru, u Trebinju. Ali prije nego što ju je miš odnio, ja sam je dan-dva prije držao u rukama i razgledao ležeći na svojoj slamarici. Najednom su se počela otvarati vrata i u moju ćeliju uđe general. Pitao me je tko sam i zašto sam u zatvoru, a onda je zatražio da mu dam ceduljicu koju sam malo prije imao u rukama. General je to primijetio, jer na vratima svake ćelije ima rupa (buša) kroz koju se mogu posmatrati zatvorenici. Pokazao sam generalu. On je čitao, čitao, a onda pogledao u mene:

— Ovamo nekakav komunista, a piše tu takve mekoćutne stihove! — I vrati mi pjesmu, očito razočaran, poput onog sreskog načelnika u Nušićevu "Sumnjivom licu". No, iako mi je general vratio pjesmu, ona je ipak bila osuđena na propast. Kako sam rekao, miš ju je odvukao u svoju rupu. Ja sam to shvatio kao kritiku, pa sam miša nacrtao na zidu ćelije i ispod njega napisao "moj najstroži kritičar". To je bilo negdje početkom 1933. godine, i ja nisam više napisao ni jedne pjesme sve do 1936. godine. Tada sam, sjećam se, poslao, uz ostale prozne priloge, i jednu pjesmu uredniku časopisa "Savremeni pogledi" Josipu Berkoviću, koji je nije objavio jer ju je izgubio. Pitao me, kad smo se sreli, imam li prepis, jer je svakako htio da je objavi. Prepisa nisam imao, i tad sam pričao Berkoviću kakva, eto, sudbina prati moje pjesme. Pišem ih dosta rijetko, a onda i to što napišem odnese miš ili izgubi urednik. I rekao sam Berkoviću da ja samo ponekad pišem pjesme, a da ih odsad više neću pisati. Ali nisam održao riječ. Godine 1939, kad je rat bio već pred vratima, bilo je proljeće, sve je cvalo, trebalo bi da bude lijepo, ali sve potamnjuje strašna sjena rata. To me je ponukalo da napišem pjesmu "Proljeće 1939", i ona je izišla istoga proljeća u sarajevskom "Pregledu".

Još jednom se sudbina okomila na moje stihove. Bilo je to u jeseni 1944. godine, kad je trebalo da s jednom grupom partizana pređem iz Slavonije na Baniju, u Topusko. Kiše su padale i mi smo s velikim teškoćama prešli poplavljeno Lonjsko polje, Savu, neke kanale i poplavljene šume. I kad smo se već nalazili gotovo pred ciljem, pred nas se ispriječila mala rijeka Sunja. Trebalo je još samo nju preći i bili bismo na slobodnom teritoriju. Most preko Sunje bio je spaljen, srušen. Samo smo u mraku nazirali pokoji stup kako strši iz vode na mjestu gdje je bio most. Kiše su lijevale i rijeka je bila nabujala. U blizini je bila željeznička pruga i Nijemci su svaki čas slali rafale svijetlećih metaka niz prugu. Odlučili smo da pregazimo rijeku. Najprije je to u blizini nekadašnjeg mosta pokušao Jakov Blažević. Skinuo je odijelo, samo je ostao u gaćicama i cipelama. Odijelo i ostale stvari zamotao je u vuneii pokrivač, stavio zavežljaj na glavu i zagazio. Bio je mrak, oko jedan sat po ponoći, i mi smo ga mogli pogledom pratiti samo do polovice vode. A onda je nestao i javio se s druge obale da je morao nekoliko metara plivati, jer je voda duboka. Znači, treba plivati, a neki među nama nisu znali, a i bili su toliko umorni od hodanja i nespavanja da nisu više bili sposobni ni za kakve podvige. Potražili smo mjesto gde ljeti, kad je voda mala, prelaze kola. Pokušao sam ja. Skinuo sam sve do cipela i gaćica, stavio zavežljaj na glavu i zagazio. Negdje oko polovice rijeke više nije bilo pijeska pod nogama, već je voda jurila velikom snagom i zanosila. Da se odrvem, mahnuo sam rukama, a zavržljaj mi je spao s glave i razvezao se. Uspio sam zadržati u rukama naprtnjaču i vuneni pokrivač, a odijelo je odnijela Sunja. Morao sam se vratiti. U odijelu koje je odnijela Sunja imao sam blok, povezan u kožu, i u njemu su bili moji zapisi i stihovi. Otišli su Sunjom. Bilo je u bloku nekoliko pjesama koje sam napisao na Papuku.

Već sam, nekom drugom zgodom objašnjavao kako sam se odlučio da pišem pjesme za djecu. Da bi stvar bila jasnija, treba da se zna da sam nekoliko godina prije rata radio u razredu s djecom kao učitelj. Zatim sam prije rata napisao nekoliko priča za djecu i objavio ih u tadašnjim dječjim časopisima, "Smilju", "Jugoslovenčetu" i "Dobrom detetu". Zanimljivo je da tada na stihove za djecu nisam ni pomišljao. Negdje pred kraj rata, u rano proljeće 1945, u Šibeniku, gdje su tada bile naše partizanske ustanove, napisao sam pjesmu o monteru s namjerom da to bude jedna popularna pjesma o izgradnji, koja nas je čekala čim se rat svrši. Poslije oslobođenja, u Zagrebu, dao sam tu pjesmu Viktoru Cvitanu, s kojim sam radio u Ministarstvu prosvjete, a on ju je uvrstio u školsku čitanku. To su učinili još neki sastavljači čitanki u drugim republikama, pa čak i van naše zemlje, i tako je ta pjesma postala "dječja" bez neke moje posebne namjere. Nekoliko godina kasnije, kao urednik dječjeg časopisa "Pionir", napisao sam nekoliko pjesama, ali više po dužnosti nego iz unutrašnje potrebe. Tek kad je počeo da izlazi dječji časopis "Radost", onda sam, na stalno nukanje urednika Viktora Cvitana, postao gotovo stalni saradnik toga časopisa, a onda i drugih časopisa i listova. Tako su, polako, jedna za drugom nastajale i moje zbirke stihova za djecu "Vesele zamke", "Prepelica", "Sto vukova", "Kad bi drveće hodalo" i druge.

Najveći utjecaj na moje pisanje stihova za djecu ima, u prvom redu, moje djetinjstvo, priroda i doživljene slike mog zavičaja, a onda moj rad s djecom u razredu, moja kćerkica Olgica, narodne priče, pjesme i zagonetke te putovi i uspjesi značajnijih pjesnika koji su pisali za djecu. Ja tačno znam iznad kojih njiva moja ševa vije svoju jutarnju pjesmu, u kojoj je livadi šumio moj "hrast", gdje je stajala "jabuka kraj puta", koje više nema, koju su livadu kosili kosci kad je izletjela prepelica koja se našla i u naslovu jedne moje zbirke.

U mojim pjesmama za djecu ima mnogo slika prirode i životinja i mnogo dječjih nestašluka. A svaka zamisao i slika započinjala je uvijek negdje u Čungaru, ili na livadama, ili u voćnjacima i vinogradima moga kraja.

Iz školske lektire, 1966.

izvor:riznicasrpska


Poezija za decu Grigor Vitez

GDJE PRIČE RASTU


GARO

GARO U PARADI

— Otkud ideš, Garo?
— Iz velikog grada
— Što je tamo bilo?
— Velika parada.
— A šta si sve vidio?
— Kraj kuće uz mali most
Vidio sam jednu kost.


GARO I ŽUTI MAČAK

— Što te, Garo, ljuti?
— Onaj mačak žuti!
Ja mu lijepo kažem: Av!
Av-av-av, jesi l' zdrav?
A on, kad se nakostruši,
Pa naćuli uši
I uzvije rep i leđa
Pa kad poče da me vrijeđa,
Pa kad poče da me psuje,
Puše, frkće, uspuhuje! ...
Nisam čuo takvih riječi,
Takvih psovki i strahota
Svih sto dana svog života!


* * *

PORUČILA ŠEVA SJENICI

PORUČILA ŠEVA SJENICI DA ZAMOLI ZEBU DA UPITA ŽUNU DA LI JE ISTINA DA JE KOS REKAO SLAVUJU KAD JE RAZGOVARAO SA
ČVORKOM DA ĆE NA PROLJEĆE OPET GLOG CVIJETATI BIJELIM CVIETOVIMA KAKO ŠTO JUČER ČEŠLJUGARU PRIČALA ŽUTOVOLJKA.

GDJE ĆEMO SMIJEH SIJATI

Gdje ćemo smijeh sijati?

Po dvorištu,
Igralištu,
Šumom, ispod granja —
Gdje god je igranja.

A gdje će smijeh klijati?

U mom srcu,
U tvom srcu,
U srcima sviju
Klice smijeha kliju.

A gdje će smijeh cvjetati?

Na mom licu,
Na tvom licu,
Na licima sviju
Što se s nama smiju.


DOZNALO SE

Radmila u gaju bila,
Sa svrakom se posvadila,
Posvadila baš!

— A otkud znaš?
— Rekla mi je vjeverica.
— Otkud znade vjeverica?
— Rekla joj je ševa ptica.
— Otkud znade ševa ptica?
— Rekaojoj siv oblak.
— Otkud znade siv oblak?
— Rekao mu vjetar lak?
— Otkud znade vjetar lak?
— Kako ne bi znao vjetar,
Korak mu je kilometar,
A široka krila laka
Od oblaka do oblaka.


DOHVATI MI TATA MJESEC

Dohvati mi, tata, mjesec,
Da kraj mene malo sja!
Dohvati mi, tata, mjesec,
Da ga rukom taknem ja!

— Mjesec mora gore sjati,
Ne smije se on skidati.
On mora kod zvijezda biti,
Put zvijezdama svijetliti,
Da zvijezdice kući znaju,
Kad se nebom naigraju.
I na zemlju mora sjati,
Da zec vidi večerati,
Da jež vidi putovati,
Da miš vidi trčkarati,
Da bi ptice mogle spati,
I da tebi, moje dijete,
Mjesec lagan san isplete
Od srebrnih niti
Pa da snivaš i ti.


KAKO ŽIVI ANTUNTUN

U desetom selu
Živi Antuntun.
U njega je malko
Neobičan um.

On posao svaki
Na svoj način radi:
Jaja za leženje
On u vrtu sadi.

Kad se jako smrači,
On mrak grabi loncem.
Razlupano jaje
On zašiva koncem.

Da l' je jelo slano,
On to uhom sluša.
A ribu da pjeva
Naučiti kuša.

Na livadu tjera
Bicikl da pase.
Da mu miše lovi,
On zatvori prase.

Guske sijenom hrani,
Snijegom soli ovce.
A nasadi kvočku
Da mu leže novce.

Kad kroz žito ide
On sjeda u čun.
Sasvim na svoj način
Živi Antutun.


TKO ĆE S NAMA U ŠUMICU

Tko će s nama u šumicu,
U šumicu
Po bukvicu?
Tko se boji,
Tog ne broji,
Jer već ide ljuti lav,
Ljuti lav
Bundoglav,
A za lavom silni medvjed,
Silni medvjed
Medojed,
Za medvjedom mrki vuk,
Mrki vuk
Ko hajduk,
A za vukom žuta lija,
Žuta lija
Pustahija.
A za lijom sivi zeko,
Sivi zeko
Skočiprijeko,
A za zekom crni tvor,
Crni tvor
Ko zlotvor,
A za tvorom mali miš,
Mali miš
Trčimiš,
A za mišem strašni jež,
Strašni jež
Svi sad — bjež!


JEDNOG JUTRA U GAJU

Jed nog jutra u gaju
Ptice digle graju.
Je li slavlje?
Je li buna?
Ne, danas je sat računa.
Tek se počo javljat dan,
U gaj stiže gavran vran.
Uranio, umio se
I popio čašu rose.
Obukao crni frak,
Sve pozdravlja mirno: Kvak!
Digne kljun
Znanja pun
I zapita: Dva i dva?

Sad se stiša graja sva,
Zamisli se ptičji svijet.
Tek će svraka: Pet, pet, pet!
Za njom druge brže-bolje
Osmjele se, zažvrgolje.
Kreštalica kriješti: Šest!
Žuna kljuca: Četrrrnaest!
Djetlić klikće: Bit će, bit će!
Lasta leti iznad njih,
Dovikuje: Tri, tri, tri!
Pridruži se ovoj vici
Mali palčić u živici.
Druge ptice misle: Zna li
Štogod ovaj palčić mali?
Četr! Četr! Cvrknu mališ.
Ptice vele: Ti se šališ!
Gavran na to greknu: Zna!
Ptičurlija zaćurlija:
Otkud palčić
Cvrkutančić
Da pogodi: dva i dva?

Tad zavika vrabac siv:
Živio palčić! Živ, živ, živ!


STO VUKOVA

U šumi je bio Jova.
Tamo gazao,
Šalabazao,
A kad se vratio,
Svima je kazao:
— Vidjeh, ljudi, sto vukova!
Zubi strašni,
Oči sjaju,
Pa urlaju,
Zavijaju...

— Sto vukova? Oho-ho!
Nije valjda ravno sto?

— Ne baš ravno — reče Jova —
Al šezdeset
Il pedeset
Bilo je vukova...
Zubi strašni,
Oči sjaju,
Pa urlaju,
Zavijaju...
— Nemoguće... jer pedeset
Druže moj,
Pedeset je velik broj.

— Možda nije baš pedeset,
Al dvadeset,
Možda deset...
Prebrojat ih nisam mogo —
Bilo ih je mnogo, mnogo,
Zubi strašni,
Oči sjaju,
Pa urlaju,
Zavijaju...

— Ma ni deset nije bilo!
To se tebi pričinilo.

— Baš kroz šumu, lišće, granje
Promagliše —
Da li manje
Ili više —
Tko da zna?
Al jasno vidjeh dva.
Zubi strašni,
Oči sjaju,
Pa urlaju,
Zavijaju...

— Ma ni dva ih nije bilo!
To se tebi samo snilo.

— Al ja sam im štropot čuo!
Nešto tamno projurilo,
Vučjega je roda bilo...

— Sigurno je bio miš,
Crni miš, Ili-niš'!...

— Vidio sam:
Nešto šušnu,
Nešto šmugnu,
Šuma gusta, ne vidiš —
Može biti
Šušnu
Šmugnu
Poveliki miš...



KAKVE JE BOJE POTOK

Potoku koji šumom teče
Oprezno priđe jedan jelen
I napivši se vode reče:
— Potok je kao šuma zelen.

Kraj stijena potok dalje teče
O kamena se lomeć rebra,
Skakutajući zeko reče:
— Potok je ovaj sav od srebra.

Kroz polje potok dalje teče
Pod vedro nebo izašav,
A lastavica ozgo reče:
— Potok je kao nebo plav.

I napivši se vode reče:
Nad njim oblaci bijeli stoje,
Lebdeći bijeli leptir reče:
— Potok je ovaj bijele boje.

S mnoštvom zvijezda dođe veče,
Ugasi svoje boje dan,
Plašljiva srna tiho reče:
— Gle, sav je potok ozvjezdan.


TIHA TIHA PESMA

Tiho kos u grmu spava,
A još tiše raste trava.
Tiho tamni bor šumori,
A još tiše trešnja zori.
Tih je zeko ispod granja,
A još tiše bilje sanja.
Raznobojne snove sniva
Cvijeće šuma, polja, njiva.
Svud su snovi razasuti:
Jaglac sanja san svoj žuti,
Modro sanja šumarica,
Ljubičasto — ljubičica,
Nebo plavo — potočnica,
Bijelu iskru — tratinčica,
A duboko sanja noć,
Ti još dublje... Laku noć!


SEDAM CVJETOVA — SEDAM RAZGOVORA

ZVONČIĆ

— Ljubičasti zvončiću
Na zelenom končiću,
Kome tvoje zvonce zvoni,
Čuju li te oni?

— O čuje me svaki put
Leptir žut.

Čuje me bilje
Na tri milje.
Čuje me pčela
Iz trećeg sela.

MASLAČAK

— Hej, maslačku uz poljski put,
a gdje ti je dukat žut?

— Pravio sam trampu:
dao ga za lampu.
— A kome ćeš sjati,
može li se znati?

— Djeci, kad ne pušu,
obasjat ću dušu.



ŠVELJA

U ponedjeljak je šiti htjela,
U utorak — za švelo sjela,
U srijedu — u iglu uvela,
U četvrtak — malo šila,
A u petak — pokvarila,
U subotu — oparala,
U nedjelju se odmarala.


ŠEVINA JUTARNJA PJESMA

Uvis!
Uvis ću se dići!
Do sunca ću
Da ga budim
Ići
Ići
Ići...

Ponijet ću
Tamburicu
Tamburicu
Tamburicu
Sipat ću zvonca dolje
Zelenim
Žutim
I modrim
Beskrajnim poljem

Gdje mi je gnijezdo?
Gdje su mi ptići?

Morat ću
Sići
Sići
Sići
Ptiće obići...

Onda ću opet
Do sunca
Ići
Ići
Ići...


REPATA PRIČA

Rep imade crni mačak,
Rep je njegov crn, dugačak.
Rep imade još i patak,
Ali rep je njegov kratak.
Rep imade još i svinja,
Rep od mesa i čekinja.
Rep ima i vjeveriea,
Lagan kao pahuljica.

Ima zvijezda repatica
Rep od vatre i krijesnica.
Rep imade čak i vlak —
Od sivoga dima trak.
Rep ima i mali bata
Onog trena
Kad ostanu za njim vrata
Otvorena.


NEMA ZA MAČKE ŠKOLE

— Kamo ćeš s torbom? —
Upita Miru mačka,

— U školu! Đak sam!
Ovo je torba đ a č k a!

— I ja bih s tobom! —
Mačkine oči mole.

Ne možeš, draga,
Nema za mačke škole.
Mački je dosta,
da zna presti,
Da zna loviti,
Da zna jesti,
Da se zna verati
I da mijauče,
A to sve mačke
Kod kuće nauče.

USPAVANKA, NE OBIČNA VEĆ ZEČIJA

Lezi zeko, kraj repuha,
Pokrij glavu s oba uha,
Za spavanje ti još treba
Zvjezdani pokrivač neba,
A otvori oba oka,
Jer, tako ti zečjeg skoka,
Ako kakva sjena šušne,
Ti nadigni usne školjke,
Nek ti tanan bude san
Da živ svaneš sutradan.


BIJELI LAV

Jeste li vidjeli bijelog lava?
Sve bijelo ima:
Bijele mu noge, bijelo tijelo, bijela glava
I bijela lula u zubima...
Prošao je jutros lijevom stranom
Pod otvorenim kišobranom.
Nešto gleda u prozore naše
I sve pita i sve glavom maše:
Zar vaš braco tako dugo spava?
Zar se tako dugo izležava?
Jeste li vidjeli bijelog lava
Kojemu lula tako dobro prija?

Niste ga vidjeli?
Nisam ni ja!


DIVNO ČUDO

Imam jedno meče, meče.
Svu mi zimu kesten peče.
Pravo čudo, divno čudo
kako meče kesten peče!
Imam jedno mače, mače
što mi krpi stare hlače.
Pravo čudo, divno čudo
kako mače krpi hlače,
kako meče kesten peče!
Imam jedno prase, prase.
Crvene ga čizme krase.
Pravo čudo, divno čudo
kako prase čizme krase,
kako mače krpi hlače,
kako meče kesten peče!
Imam jedno pašče Dženi.
Čim prst dignem ono šeni.
Pravo čudo, divno čudo
kako šeni pašče Dženi,
kako prase čizme krase,
kako mače krpi hlače,
kako meče kesten peče!
Imam jedno luče, luče.
Za kosu me stalno vuče.
Pravo čudo, divno čudo
kako luče kosu vuče,
kako šeni pašče Dženi,
kako prase čizme krase,
kako mače krpi hlače,
kako meče kesten peče!
Pravo, divno čudo!


"U Vitezovom djelu sjajno je interpretirana igra kao stvaralački postupak kojim se u pjesmi ostvaruje i nemoguće. Pošto je pjesnički jezik to moćno sredstvo kojim se stvara opoetizovani svijet, bilo je logično da se odlomcima iz pojedinih Vitezovih pjesama pokaze kako su, zahvaljujući magijskoj moći jezika, progovorili i propjevali i brda i doline, i potoci i rijeke i biljke i životinje."


PJESMA DANGUBE

Pitate me šta sam radio?
Šumske jagode u grlo sadio,
Ispravljao drveću krive sjene
I tražio dane izgubljene.
Usput sam namotao klupko sunčanih zraka
I nakupio pet kreketa od svraka.
A onda sam mjerio, koliko treba trave,
Kad se izvalim od pete do glave.


NEPOSLUŠNE STVARI

"Uh, ma što je smojim čarapama?
Jesi li ih gdje vidjela, mama?"

"Da, vidjela sam jednu bijelu vranu,
Gdje ih nazuva jutros na tavanu!"

"Olovčica mi je sinoć ovdje bila,
A sad je nema. Gdje se samo skrila?"

"Ah, da sjećam se:
Mačak je svom pokojnom djedu
Pisao pismo.
A gdje ju je metnuo
to vidjeli nismo!"

"Šal sam ovdje negdje ostavio,
Reci, mama, gdje bi on sad bio?

"Jutros prodoše dva šarena zeca
Kažu, treba im za put do Mjeseca!"


MI DJECA

Mi djeca sagradićemo grad
Sa mnogo zelenih krošanja.

Mi djeca sagradićemo grad
Sa mnogo plavog neba.

Mi djeca sagradićemo grad
Sa najvećom ulicom radosti.

Mi djeca sagradićemo grad
Koji neprijatelj nikada neće osvojiti.

Mi djeca sagradićemo grad
U našim srcima.



VRAPČIJA PRIČA

Ovu priču sam čuo kako je vrapci čavrljaju na krovu, pa sam je preveo sa vrapčijeg jezika.

U duplji velike stare kruške izlegao se vrapčić koji je odmah na sebe svratio posebnu pažnju. Izvalio se iz jajeta prvi od sve svoje braće i sestara i tek što je progledao, već je zapjevao neobično glasno: Čirik!

— Kakav glas! — rekla je vrabica svom mužu. — Takav glas se još nije čuo u djece njegove dobi.

— Je li to vaš sin tako grlat? — upitala je susjeda s druge grane. — To će biti pjevač i po!

— Bilo bi dobro — priključiše se i drugi vrapci iz susjedstva, — da mu već odmalena školujete glas. Šteta bi bila da propadne takav glas u ovom našem zaostalom kraju. Trebalo bi ga dati na školovanje slavuju. Kod njega bi imao najviše mogućnosti da se razvije. Slavuj uživa ugled najboljeg pjevača, a i u inostranstvu daje koncerte.

— Valjda ne mislite da će od vrapca postati slavuj! — pokuša da primjeti jedan stari vrabac koji je na pokrajnjoj grani pratio sve što se zbiva. — Bolje bi bilo da ga učite da bude što bolji vrabac, a slavuj od njega nikad neće biti.

— To je najobičnija zavist! — govorili su ostali susjedi, ne obraćajući mnogo pažnje na to što stari vrabac govori. Pogotovo to nisu htjeli da čuju vrapčićevi roditelji. Oni su odmah okružili posebnom pažnjom svog sinčića i čim su mu se krila razvila za prvi let, odveli ga slavuju.

Slavuj se isprva malo nećkao da ga primi i pokušavao da ih uvjerava da to što njihov sin ima nešto jači glas od ostalih vrabaca još nije siguran znak da će biti i izuzetan pjevač, jer grlati se doduše uvijek najjače čuju, ali umješnost pjevanja ne dolazi od toga što je neko grlat. Na koncu, slavuj je ipak pristao i vrapčić je ostao na njegovom drvetu.

— Večeras ćeš samo slušati — reče mu slavuj — a sutra uveče ćemo pokušati da vidimo šta se da napraviti od tvoga glasa.

Vrapčić nije čekao veče, nego je čitavo vrijeme ponavljao oduševljeno što je jače mogao — Čirik! Čirik!

Slavuj je slijegao ramenima slušajući ga i čekao da se spusti veče.

Čim je zašlo, vrapčić je još nekoliko puta začirikao, a onda sasvim umukao zaklopivši oči.

Slavuj se izvio na najvišu granu i započeo pjesmu.

Vrapčić ga nije čuo. Čvrsto je spavao dolje na grani.

Kad je slavuj završio prvi dio svog pjevanja, sleteo je do vrapčića i kad je vidio kako čvrsto spava, nije ga budio, nego se vratio i nastavio s pjevanjem.

Ujutru kad se pojavilo, vrapčić se probudio i stao čirikati.

— Jesi li slušao pjesmu noćas? — upita ga slavuj.

— Noćas? Mora da sam spavao. Oprosti mi na nepažnji. Od sada ću biti pažljiviji.

— U redu. Za prvi put se može i oprostiti. Onda, do viđenja večeras! — reče slavuj i ode na doručak.


Vrabac je opet čitav dan čirikao, tražio zrnje i pokušavao da hvata mušice.

Uveče, dok se slavuj spremao za svoju večernju pjesmu, vrabac je već duboko spavao.

Tako je bilo i treće večeri.

— Ništa od njega neće biti — rekao je slavuj roditeljima kada su došli da vide kako učenik napreduje. — Po čitav dan čirika i traži zrnje, a uveče kad treba da se pjeva, on spava.

Roditeljima nije preostalo ništa drugo, nego da ga povedu kući. Učinilo im se veoma nezgodnim da kažu kako im sin ništa nije naučio, jer su bili razglasili po susjedstvu da odlično napreduje i da su mu već sad počeli stizati pozivi za koncerte. Jedan je, rekli su, stigao čak iz inostranstva, ali ga je morao odbiti dok posve ne usavrši glas i ne postigne pravo majstorstvo u pjevanju. Idući kući, roditelji su zaključili da će za prvo vrijeme biti najpametnije da razglase kako im je sin bolestan, jako je prehladio grlo, a kasnije će se već sjetiti kako dalje da postupe.

Umotali su vrapčiću grlo i svu glavu vunenim šalom, sklonili ga u dnu duplje i strogo mu naredili da se ne pojavljuje i da ne daje nikakva glasa od sebe.

Naravno, to se nije moglo dugo tako skrivati. Susjedi, znatiželjni, svaki dan su dolazili da čuju kako je sa zdravljem mladog umetnika, a roditelji su bili na sto muka kako da stvar što duže zataškavaju. U međuvremenu su roditelji zaključili da i nije sve tako crno kako im se u prvo vrijeme činilo, jer su opazili da njihov sin ipak pokazuje izvjestan napredak. Kad je polazio u školu, znao je samo dvaput da zapjeva: Čirik! Čirik! A sada je osim toga još mogao da pjeva i: Ziv-živ!

Tako su rekli i susjedima.

Susjedi su prsnuli u smijeh.

— Pa to zna i svaki drugi vrabac! Za to ga nije trebalo slati slavuju na školovanje!

— Jesi li čuo šta sad govore, a sami su nam savjetovali da ga damo na školovanje slavuju! — rekla je vrabica svom mužu.

— Vidi se koliko su bili iskreni! — složi se vrabac.

— Više neću ni časka da živim među takvim neiskrenim susjedima! Odselimo se odmah u drugi kraj. Ne zaslužuju da pošten vrabac među njima živi! — razljutila se vrabica.

I oni još istog dana spakuju stvari i presele se u dosta pristojan stan pod strehom jedne staje u susjednom selu. Mislili su: tamo ih nitko ne zna, pa će biti mirni.

Ali priča o tome događaju bila je mnogo brža. Ne samo da su je ta krilata stvorenja prenosila brzo s krošnje na krošnju, s krova na krov, te već stigla i tamo, nego su je prepričavali po svome, dometali po volji kako im se činilo ljepše i zgodnije. Negdje su dodali još kako su vrapčiću naljepljivali slavujevo perje, a negdje, opet, kako su sirotog vrapčića mučili glađu, samo da bi postao vitkiji i sličniji slavuju. I sve tako.

A, stvarno, ništa od svega toga nije bilo. Istina je jedino to da je taj nesretni vrapčić, kad se izlegao, zakričao možda nešto glasnije: Čirik! Ili se to samo roditeljima i susedima tako pričinilo.

Grigor VITEZ


"Pisac nas uvodi u jedan mali svet, tako sličan našem, velikom svetu. U tom 'malom svetu' ima velikih ambicija i težnji, ima nadanja i razočaranja, nesporazuma, slušanja i neslušanja saveta, slaganja i neslaganja, zavistl i podsmeha, i prikrivanja istine, bežanja od nje."


izvor:riznicasrpska




VRATIO ŽIVOT POEZIJI ZA DJECU


Jedan od najznačajnijih, a možda i najveći i najbolji srpski pjesnik za djecu, Grigor Vitez, rođen je 15. februara 1911. u selu Kosovac kod Nove Gradiške, tamo gdje je do rata 1991—1995. živio značajan procenat Srba. Umro je rano, u 56. godini, u Zagrebu, 23. novembra 1966, a sahranjen je u rodnom selu. Pisao je poeziju za djecu i odrasle, priče i prozu za djecu, slikovnice, igrokaze, ali sve njegovo stvaralaštvo ostalo je nedovoljno poznato i valorizirano, palo je u sjenu sjajnih pjesama za djecu koje očaravaju male i odrasle čitaoce, kritičare i teoretičare književnosti. Pored ostalih, objavio je knjige pjesama za djecu "Prepelica", 1956, "Sto vukova", 1957, "Kad bi drveće hodalo", 1959, "Jednog jutra u gaju", izbor, 1961, "Iza brda plava", izbor, 1961, "Hvatajte lopova", 1964, "Gdje priče rastu", 1965, i "Igra se nastavlja", posmrtno, 1967.

Prevodio je poeziju za djecu sa stranih jezika i priredio izbor iz strane poezije za djecu "Četiri vjetra", 1968.

Djetinjstvo je proživio u rodnom selu, ispod planine Psunj, i odatle ponio sve tajne koje je moguće usisati iz bogate prirode, sve zvukove, onomatopeje, glasanje ptica, životinja, trave, drveća, potoka i vjetrova, mirise, spektar boja i dječačkih doživljaja. Kao učitelj proniknuo je u psihologiju djece, zavolio njihove nestašluke, maštovite igre, dosjetljivost i shvatio da je jedini pravi pedagoški metod učenja — učenje kroz igru, kroz zabavu. Unio je svježinu u poeziju za djecu srpsko-hrvatskog govornog područja, potpuno je obnovio, probudio iz letargičnog sna.


Antologijska vrijednost pjesama

Kod drugih pjesnika treba tražiti antologijske pjesme, kod Grigora Viteza je teško pronaći pjesmu koja nema antologijsku vrijednost! U svakoj od njih iznenađuje s nečim novim. Njegov tematski krug dodiruje sve sfere života djeteta, biljnog i životinjskog svijeta, selo i grad, ruralne i urbane. Tu je preplitanje s bajkom i pričom, maštovitost, zaigranost, svježina, raznolikost, gipkost, razbarušenost, jezično bogatstvo, neočekivane rime i forme, grafičke novotarije, lepršavost, šarm i duhovitost, pokupljeno je bogatstvo onomatopeja, glasova, šumova, čini se sve što je bilo moguće pronaći i otkriti ugradio je u svoje pjesme, a što nije mogao pronaći izmislio je, iznjedrili su njegova neobuzdana mašta i izvanredna stvaralačka snaga kakva se rijetko susreće.

"...Teško je u bilo kojeg našeg pjesnika naći neko ostvarenje koje nije imalo svoj praoblik u Vitezovom pjesničkom korpusu...", kaže dr. Ivo Zalar. Pravo bogatstvo raznolikosti moguće je naći u samo nekoliko njegovih pjesama: "Vrste luka", "Kako živi Antuntun", "Kvočka vodi svoje piliće u šetnju", "Kad bi drveće hodalo", "Riba za večeru", "Ptičja pjevanka". O Grigorovoj poeziji za djecu veoma lijepe riječi napisali su brojni ugledni kritičari i pisci: Gustav Krklec, Joža Skok, Milovan Danojlić, Ahmet Hromadžić, Vladimir Milarić, Nada Bendelja, Muris Idrizović, Stjepko Težak, Husein Tahmiščić, Ivan Šop, Branko Miljković, Milan Crnković, Dušan Radović i drugi. Ostaje potpuno zagonetno zašto ga Dušan Radović nije uvrstio u svoju "Antologiju srpske poezije za djecu".

Grigor Vitez je vratio život našoj poeziji za djecu. Hvala mu!


Tri pjesme Grigora Viteza;


RIBA ZA VEČERU

Veliku ribu upecao Vanja.
Bila je velika kao dlan, možda nešto manja.

"Zar ne, mama, kad se ispeče,
Svima će za večeru da doteče?"

"E, kad je tako, što bih i ja štedjela,
Napravit ću, sine, i malo predjela.
Dodat ću ribi, kao glavnom jelu,
Salate koju zdjelu,
Šunke koji režnjić,
Rotkvica koji svežnjić,
Salame koji kolutić
I jedan teleći butić.
A to će, mislim, biti sasvim dosta,
Možemo na ribu pozvati i gosta."


KAD BI DRVEĆE HODALO

Kad bi drveće hodalo,
Šume bi se razilazile na sve strane.
Drveće bi hodalo,
A mahale njihove grane.

Kad bi drveće hodalo,
I parkovi bi šetali nedjeljom sa šetačima,
A možda bi i zaigrali malo s igračima.

Kad bi drveće hodalo,
Među pticama bi došlo do velike pometnje,
Jer bi i gnijezda krenula u šetnje.

Kad bi drveće hodalo,
Ja bih pisao naranči sa juga,
Nek dođe kod mog bolesnog druga.


PTIČJA PJEVANKA

Jutros pala knjiga s krova,
Prosula se iz nje slova,
Došle ptice velike i male
I slova se nazobale.

I sad sriču svakog dana
Razna slova progutana.
Naglas viču, te ćurliču
I cvrkuću i ćuviču
I žvrgolje i živkaju
I ćućere i civkaju,
Pište, žvrlje i ciliču,
Kriješte, cvrče i ćivriču.

Kriče, grču i grliču
I pijuču i cijuču,
Žuborkaju, ćućorkaju,
Pirikaju, cirikaju,
Piskutaju, cvijukaju,
Cvrljugaju, švrljugaju,
Ćirlikaju, grljukaju,
Fićukaju i biglišu
I pjevaju i uzdišu...

Svaki dan ih pita,
Iz knjige im zlatne čita,
Te od zore uče, sriču
Dva-tri slova da ćurliču.

Tekst i izbor pesama: Đuro Maričić |

izvor:riznicasrpska


Spomen na Grigora Viteza pjesnika za djecu


Gornji Bogićevci : Spomen na Grigora Viteza pjesnika za djecuGrigor Vitez rođen je u Kosovcu kod Gornjih Bogićevaca

GORNJI BOGIĆEVCI - Nizom prigodnih manifestacija ove godine u Kosovcu, Gornjim Bogićevcima i Okučanima obilježiti će se stota godišnjica rođenja pjesnika Grigora Viteza.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo kulture, Općina Gornji Bogićevci i Narodna knjižnica i čitaonica „Grigor Vitez" organiziraju pod pokroviteljstvom Vlade RH danas (15.veljače) u Kosovcu i Gornjim Bogićevcima proslavu 100-te godišnjice rođenja Grigora Viteza. Na mjesnom groblju u Kosovcu položiti će se vijenac i zapaliti svijeće na pjesnikovom grobu, a svečani program održat će se u hrvatskom seljačkom domu u Gornjim Bogićevcima. Uvodno će biti riječi o pjesniku i njegovom djelu a potom će biti predstavljena Nagrada „Grigor Vitez", naša najstarija nagrada književnicima i likovnim umjetnicima za njihova autorska dostignuća u knjigama za djecu objavljenim u jednoj izdavačkoj godini. Ovogodišnji dobitnici nagrada su književnik Tito Bilopavlović i ilustrator Svjetlan Junaković. Prigodan program izvesti će učenici OŠ Okučani i područnih škola iz Gornjih Bogićevaca i Smrtića, te djeca iz Centra za predškolski odgoj „Grigor Vitez" Nova Gradiška.

Obilježavanje obljetnice omiljenog dječjeg pjesnika Grigora Viteza nastavit će se u svibnju Vitezijadom u OŠ Okučani susretom učenika osnovnih škola iz hrvatske koje nose pjesnikovo ime. Spomen ploča na pjesnikovoj rodnoj kući u Kosovcu biti će postavljena 16. rujna. Završna manifestacija proslave 100-ta godišnjice rođenja pjesnika i znanstveni okrugli stol održati će se u Gornjim Bogićevcima 23. studenog.

izvor:sbplus.hr

 

[sendi]

Zaboravljeni Grigor Vitez

INTERVJU: NIKOLA VUJČIĆ, književnik


Zaboravljeni Grigor Vitez



U hrvatskoj književnosti je opstao, preživeo je čak i čistku u nastavnim planovima i bibliotekama

Nikola Vujčić

Povodom stogodišnjice rođenja Grigora Viteza (1911–1966), Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta” iz Zagreba objavilo je izabrana dela ovog velikog hrvatskog i srpskog pisca, u dva toma, na gotovo osam stotina strana. U prvom tomu „Povjerenje životu”, nalaze se pesme za odrasle i decu i proza za decu, a u drugom „Oči traže svjetlost” su književnost za odrasle, poetički tekstovi, prevodi s ruskog i pisma. Knjigu je priredio Nikola Vujčić.

Grigor Vitez, bio je pesnik našeg detinjstva, nije bilo čitanke bez njegovih pesama. Da li vam se čini da je danas malo zaboravljen?

Nažalost, književni rad Grigora Viteza kod nas je zaboravljen, on se sveo na poneku pesmu u čitankama. Pesnik, koga su generacije đaka napamet učile i tako osvajale prostore književnosti, ovde je potisnut u korist nekih drugih autora, a u Hrvatskoj je, u čitankama od prvog do četvrtog razreda, sveden na samo tri pesme. Stogodišnjica Vitezovog rođenja bila je prilika da se njegovo stvaralaštvo, bar na trenutak, nađe u fokusu kulturne javnosti, da se potvrdi visoko mesto koje ovaj klasik poezije za decu zauzima. Kod nas, sem skupa na Učiteljskom fakultetu u Beogradu, o njegovom stvaralaštvu za decu nije bilo nigde ni slova. U Hrvatskoj, pored sličnog simpozijuma i nekoliko prigodnih manifestacija, godišnjicu je obeležilo i Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta” štampanjem Vitezovih izabranih dela.

Iako je pisao pesme i prozu za odrasle, ostao je upamćen po stvaralaštvu za decu. Kakvo mesto on zauzima danas u hrvatskoj i srpskoj književnosti?

Vitez se prevashodno ostvario u stvaralaštvu za decu. Pisao je i priče za decu, ali sve je ostalo u senci zaista jedinstvenog poetskog sveta. On je, uz Duška Radovića, začetnik naše moderne pesme namenjene deci i svakako najuticajniji pesnik za decu. Već knjigom pesama „Prepelica”, koju je 1956. godine objavio SKD „Prosvjeta” iz Zagreba, Vitez je uveo novi izraz i teme. U kasnijim knjigama taj svoj osobeni pesnički izraz je usavršio, izgradivši novu poetiku pesme u čijem centru je svet deteta i igra jezika, koje svoje ishodište ima u narodnoj poeziji. U hrvatskoj književnosti je opstao, preživeo je čak i čistku u nastavnim planovima i bibliotekama, u kojoj su devedesetih godina svi srpski pisci i njihove knjige postali nepoželjni. Opstala je i nagrada koja nosi njegovo ime, a koja se od 1967. godine dodeljuje za najbolju knjigu za decu. I kod nas se Vitezu nedovoljno poklanja pažnja. Mislim da nam nedostaje izbor koji bi mladim, tek stasalim čitaocima predstavio jedno od najživopisnijih i najlirskijih svetova koje poezija za decu na našem jeziku ima.

Po čemu se njegovo stvaralaštvo razlikuje od stvaralaštva za decu pisaca njegove generacije i današnjih pesnika?

Već prvim knjigama Vitez se izdvojio iz preovlađujuće poezije svojih prethodnika i savremenika prepune banalnosti i didaktičke dosade. Njegova pesma nastaje iz dubine radoznalog malog bića koje tek spoznaje svet, u igri jezika i mašte, čuđenju i radovanju. Vitez je taj čarobni svet detinjstva uhvatio u najlepšim trenucima trajanja, u neponovljivosti njegovih slika i doživljaja. Poput Duška Radovića čija je sintagma „poštovana deco” odredila put modernoj pesmi za decu, Vitezove pesme u kojima jezik šumi, grgolji i guguće – predstavljaju jedinstvenu poetsku imaginaciju.

Na njegovo stvaralaštvo značajno je uticala naša narodna književnost. To se, naročito, oseća u pesmama za decu?

Uticaj narodne književnosti na njegovu poeziju je najznačajniji mada je sam pesnik navodio da su mu podsticajni bili i sopstveno detinjstvo, priroda i doživljene slike iz zavičaja kao i rad sa decom u školi. Njegov pesnički svet je rezultat različitih uticaja, a interakcija sa narodnom poezijom pokazala se najplodotvornijom. Vitez iz narodne poezije preuzima gotove forme – zagonetke, brzalice, razbrajalice, pitalice, rugalice. Na njihovoj podlozi on rekreira svet onako kako ga dete shvata i doživljava.

Manje je poznato da je bio i odličan prevodilac s ruskog?

U izbor sam uvrstio i prevode sa ruskog, jer je prevođenje bilo značajan deo Vitezovog književnog delovanja. Objavljivao je i prevode sa drugih jezika, ali je to bilo prevođenje uz pomoć drugih, dok je sa ruskog preveo niz značajnih i za prevođenje zahtevnih pesnika – Bagrickog, Ljermontova, Bloka, Majakovskog, Jesenjina, Pasternaka. Po nekim jezičkim rešenjima njegovi prepevi deluju zaista impresivno.

S Pasternakom se čak i dopisivao?

Objavljeno je pet Pasternakovih pisama iz 1956. i 1959. godine koja su sačuvana. Nažalost nisu sačuvana Vitezova pisma Pasternaku što bi zaokružilo ovu zanimljivu prepisku. Pasternakova pisma su topla, odnose se na Vitezove prevode njegovih pesama, a u jednom ga moli da mu pošalje neko kratko, sažeto delo o „Srbiji i susednim regijama (Crna Gora, Bosna)” koje bi mu pomoglo u radu na jednoj poemi.

----------------------------------------------

Promena prezimena

I po ocu, i po majci – bio je Srbin. Rođen je u Kosovcu, kod Okučana (Hrvatska). Nekada su se prezivali Alavanja. Kako je došlo do promene prezimena?

Grigor (Grigorije) Vitez je rođen u Kosovcu koje je, kako je sam zapisao, tada bilo malo selo sa pedesetak kuća, ali sa mnogo nacionalnosti. Osim Srba, u njemu su živeli Hrvati, Česi, Slovaci, Poljaci… Ta je mešavina nastala kad je u Slavoniji stvorena Vojna krajina. O svom poreklu i prezimenu detaljno je pisao u knjizi Ahmeta Hromadžića „Dječji pisci o sebi” (1969). Evo šta kaže o nastanku svog prezimena: „Moji preci s majčine strane, Milosavljevići, došli su u Slavoniju, kako se pretpostavlja, najverovatnije negde iz Bosne, iako nije isključeno ni to da su se doselili za velike seobe pod Arsenijem Čarnojevićem. Preci sa očeve strane došli su negde iz severne Dalmacije, iz Ravnih Kotara ili Bukovice i imali su prezime Alavanja. I danas još imamo rođake s tim prezimenom u okolini Daruvara. Jedan od Alavanja, koji je došao u Okučane, dakle u graničarski kraj, imao je počasni naslov vitez, i to je kasnije uzeto kao prezime”.

Politika

 

[seljober]

Bilo je i vrijeme da se neko sjeti posvetiti i Vitezu malo prostora na ovom forumu! Svaka cast na zamisli!