Gorica: Muškarca je moguće zavesti i sendvičem!

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRAD 15. 01. 2011
PRESS

INTERVJU,Gorica Nešović, voditeljka


Gorica: Muškarca je moguće zavesti i sendvičem!


Voditeljka Gorica Nešović otkriva tajne kulinarstva savremene srpske domaćice i nudi najjednostavniji recept za zavođenje koji bi svaka žena trebalo da zna

GORICA.jpg


Uz priču je sve lakše, pa i kuvanje. Ovo je parola voditeljke kultnih radio-emisija, autorke knjiga „Priči nikad kraja" i „Kuvarica" i kreatorke najduhovitije svakodnevice Beograđana, Gorice Nešović. Ovaj najpoznatiji ženski „radio budilnik", koja „ima sina tinejdžera, mačku sa pedigreom i kredit za stan na 20 godina", kako je jednom rekao njen kolega i jača polovina tandema iz emisije „Buđenje" Dragan Ilić, za Press govori o temama kojima „nikad nema kraja".

Šta je odlika tipične srpske domaćice?

- Mislim da ne postoji tipična srpska domaćica. Svaka generacija ima neke svoje karakteristike. Naše majke su kuvale sva ona jela za koja je bilo potrebno krčkanje od po nekoliko sati i kukale: „Ceo dan sam pored šporeta". Mislim da je to bilo žešće preterivanje, jer to je zapravo značilo da ne mogu nigde da idu jer moraju da „paze" na jelo koje se samo kuva. Moja generacija je zakačila nešto onog lagodnog života, ali se brzo prilagodila novom tempu života i ideji da je kuvanje zabava. Tvrdim da kuvanje ručka - supa plus glavno jelo - ne sme da traje duže od sat vremena. Onda neka neko drugi opere sudove i sve se stiže. Volela bih da tipična srpska domaćica zna da uživa, a ne da joj kuvanje bude robija.

Ima li za trpezom mesta priči?

- Ako ćutimo, to znači da nešto ne valja. Najviše volim kad se guramo oko stola, kad sto puta ustanem da donesem još nešto, kad me grde što sam toliko iznela na sto, kad traže „još malo"... Ljudi za stolom sede vrlo blizu jedni drugima, a ta bliskost proizvede i otkrivanje tajni, lagano tračarenje i druženje. Hrana je samo šlagvort za razne teme.

Ako vam se muškarac svidi i želite da ga impresionirate sa kutlačom u ruci, spremićete mu...

- Nikada mi nije padalo na pamet da nekoga mogu da impresioniram kuvanjem, jer sam kasno počela da kuvam, a u toj fazi je najbolji sendvič! Može da se napravi na hiljadu načina, ne otkriva mnogo, ali je inspirativan za onoga ko ga pravi, kao i za onog kome je namenjen. Igra je u bojama, obliku, tanjiru, salveti...

Koje jelo spremate toliko dobro da ste baš ponosni na svoje kulinarsko umeće?

- Pitu od jabuka.

Šta je najčudnije što ste ikada pojeli?

- Grčka musaka sa cimetom u mesu i bešamelom kao prelivom. Nisam pojela.

Vodič kroz kuhinju

Gde je danas moguće pojesti „doručak kod Tifanija"?

- U „Malom princu" u Palmotićevoj ulici, naročito kad je lepo vreme.

Na kojoj pijaci je zagarantovana dobra kupovina?

- Na Kaleniću! Tamo kupim i ono što mi ne treba. Uvek idem kolima, parkiram se u garaži i onda „u turama" unosim kese. Prvo idu povrće, voće i ono što je za frižider, onda se vratim da „zevam" po onom delu gde su razne drangulije za kuću, pa „sekend hend" garderoba i poslednje je cveće.

Kupujete li barske ili grčke mandarine?

- Grčke.

Posna ili mrsna jela?

- Uglavnom posna, sa malo piletine i ribe.

Srpske ili engleske porcije?

- Najbolje je puno na malom tanjiru i supa u velikoj šolji.


Koji domaći specijalitet je ponos srpske kuhinje?- Jao, ne znam. Mi i nemamo prave srpske specijalitete, nekako smo sve od drugih pouzimali, pa malo prepravili. Ali, kad mi dođu gosti iz inostranstva onda je gibanica obavezna. Naravno, uz to ide i ajvar, pa čik da vidim ko ne jede.

Šta je bolje - kuvati uz muziku ili degustirati hranu uz taktove odlične pesme?

- Ja kuvam uz muziku, i to glasnu. Ukapirala sam da sam preslušala silne albume dok sam nešto kuvala. Kad kuvam, onda je muzika brza i snažna, a kad degustiram, mora da bude mirnija i tiša.

Ostali ste upamćeni kao prvi ženski di-džej u Beogradu. Jeste li ponosni na tu titulu?

- Nego šta! Najbolji kompliment sam dobila svojevremeno kad je izvesni momak iz obezbeđenja jednog kluba, sa kojim sam se često svađala jer je mislio da „to nije posao za žensko", rešio da me tuži kod gazde. Argument je bio: „Gorica celo veče pušta tri pesme". Nije, siromah, znao kad počinje, a kad se završava pesma, odnosno da se ne čuje prelaz jer pesme treba da se dobro „lepe". Sad to zvuči smešno.

Šta je bilo dobro u beogradskom noćnom životu osamdesetih? Nailazite li danas na slične žurke?

- Bilo je dobro to što smo se mnogo družili, što se dešavalo da izađem samo da vidim šta se dešava, a obiđem dve-tri žurke. U to vreme, bez mobilnih telefona, mi smo se „tražili" po gradu, pričali i gledali se u oči, dodirivali, šutirali, glupirali... I ono najbolje, u četiri ujutro sam se vraćala kući bez bojazni da će nešto da mi se desi. Čik danas bez straha da prođem i centrom grada u to doba! Niko nije imao automobil, svi smo „trošili" gradski prevoz i nije bilo bitno koliko para imaš, nego kakvo je zezanje. A bilo je dobro.

U eri rijaliti-programa, ostaje li mesta za radio?

- Radio koji Dragan i ja pravimo je, u stvari, rijaliti.

D. Grubačić



 
Natrag
Top