Goran Jevtić je gospođa ministarka: Živka je kao Đilas, Vučić, Dači

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Goran Jevtić je gospođa ministarka: Živka je kao Đilas, Vučić, Dačić...

Smejući se Nušiću, smejemo se sebi, kaže Goran Jevtić, koji igra naslovnu ulogu u predstavi “Gospođa ministarka”, čija je premijera u režiji Tanje Mandić Rigonat 8. oktobra na večernjoj sceni pozorišta “Boško Buha”.

1.jpg
Uz Gorana Jevtića u naslovnoj roli u predstavi “Gospođa ministarka” uloge tumače Mihajlo todorović, Miloš Vlalukin, Uroš jovičić, Nemanja Oliverić i drugi a kao jedina glumica i to u ulozi Rake nastupiće Katarina Marković

“Kad smo krenuli u avanturu rada na ovoj predstavi, ispostavilo se da se zapravo samo pozorišnim jezikom bavimo onim što se u stvarnosti uveliko zbiva”, kaže Goran Jevtić na početku razgovora i dodaje: ”Gde god se oko sebe okrenete, travestije po raznim osnovama koliko hoćete. Nušić je napisao da veliki brodovi imaju plemenitu ideju prevozeći ljude i robu, povezujući kontinente, ali iza njih idu ajkule koje, iako prate te velike brodove, nemaju nikakvu plemenitu ideju. E, naši likovi ulaze u svet velikih ideja kojima nisu dorasli. Dovedu sebe do izopačenja a kadgod i do travestije.”

I šta je to što vidimo u stvarnost?
- Da su ljudi koji hoće u vlast spremni da se premazuju kakvim hoćeš bojama, menjaju i širinu i visinu, organe ako treba, o kostimu da i ne govorimo. Imaju jednu frizuru dok su u opoziciji i skreću punu pažnju visprenim angažmanom, a kad uđu u vlast, to biva znatno umirenije, umerenije. Fascinantne su te transformacije. A najznačajnije je to što mi vrlo brzo prestajemo da se sećamo. Ljudi doživljavaju kolektivnu amneziju u odnosu na pređašnje iskustvo i počinju da veruju da su oni stari sada neki novi. Vreme radnje u predstavi smo ostavili u tridesetim godinama XX veka da bismo ukazali na kontinuitet tih mentalnih zauma. Kad se smejete Nušićevim likovima, zapravo se smejete sebi, mogućnosti koju ste sami, da li da budete zavedeni i samim tim saučesnici. Tu se užasno opasne stvari kriju, da ne otvaramo priču o tome da su se i Hitleru u početku smejali.

Težište predstave?
- Između ostalog, jedna crta u karakteru našeg naroda. Vlast je u principu težak i odgovoran posao koji od čoveka traži da uradi najbolje što može za svoj narod i koji zahteva racionalan pristup. Kod nas je uvek u prvom, a često i jedinom planu lični pristup. Korist za sebe, svoju familiju, svoje poznanike i poslušnike, ukratko “za naše”, pa ma ko i ma kakvi da su. Nušić u ovom tekstu napisanom pre 85 godina doslovce kaže da pare treba uzeti od lutrije i novca za privredne ciljeve, jer se ti novci nit koriste za to za šta treba nit se vraćaju. Poslednjih 15-20 godina nema nijedne vlasti koja nije radila upravo to isto. Čak se ni firma nije promenila. Od svih ljudi koje bi mogla da odabere za savetnika, Živka bira pijanog ujka Vasu, koji je bio policijski žbir za koga je prethodno govorila da je ovakav i onakav. Pitam se kako da se u pozorištu bavimo prekoloritnim delom i žanrom kad nam je stvarnost još luđa, grotesknija.


Na primer?
- Nismo se bavili banalnošću. Ali u trenutku kad mi radimo scene s ujka Vasom, u Srbiju za savetnika stiže Stros-Kan, čovek koji bi bez obzira na to koliki je stručnjak, trebalo da se povuče iz javnog života jer je prokazan, diskreditovan. Lik Pere Kalenića je od onih koji naprasno postaju rođaci ili obožavaoci onih koji su se dohvatili vlasti. Anka služavka, koja se uz Živku ponaša ovako kad nije ministarka i onako kad jeste, zadatke izvršava priježno i za to dobija bisere, kad zabrlja, zglajzne, al‘ vrlo brzo nađe način da se vrati na drugi ulaz, a Živka je pusti... Pa zar to nije, na primer, Dinkić? Nismo se bavili eksplicitno ni sa kim, ali Nušić je napisao to što je napisao, a u stvarnosti imamo to što imamo. Živka je osvetoljubiva kao Vučić, prevrtljiva kao Dačić, nepatvorena kao Nikolić, u vizuelnim transformacijama kao Jorgovanka Tabaković, kao Đilas u odnosu prema umetnosti i kulturi...


Otvorili ste pitanje odgovornosti medija?
- Imam poverenja u Tasovca a mislim da je njegov prmaran zadatak da se pozabavi načinom i kvalitetom rada medija sa jedne i karovskim rešenjima u ustanovama kulture s druge strane. Mediji su od političara stvoruili zvezde a od crnih hronika top teme bez presedana. Ustanove kulture, pogotovo republičke, postale su mesto za zbrinjavanje viška zaslužnih kao što su mediji od Miloševića do danas mesto za upošljavanje poslušnih. Znamo li uopšte šta znači biti novinar; koliko treba obrazovanja, hrabrosti, integriteta , poznavanja psihologije, odgovornosti... veliki važan posao. Jer, ono što mediji promovišu (sadržajem a još više načinom izražavanja) postaje standard koji se poštuje.
Mediji su ti koji travestiraju zabavu u kulturu, što je projektil u mali mozak.A malo je pojedinaca koji će voditi računa šta i kako pišu i promovišu bez obzira na uredničke i ne znam koje sve zahteve. Podsetiću vas na predstavu “Kiseonik” gde junak kaže da je najvažnija stvar na svetu savest. “Savest je bog u meni”, glasi replika. Savest je ta koja dovodi stvari u red i u čoveku i oko njega.


Drugačiji kraj

Kraj u predstavi u izvesnoj meri je različit u odnosu na ono što je poznato?
- Kraj nećemo otkrivati. Kod Nušića Živkin muž daje ostavku kao čin časti. To je danas nezamislivo.

Izvor: Blic Online

 
Član
Učlanjen(a)
29.03.2011
Poruka
26
А зашто позориште не би било само позориште него мора да се претвори у циркус? Нушић треба да остане то што јесте, његове поруке су, нажалост, и данас актуелне али не морају баш и ликови да се конкретизују да бисмо схватили шта је хтео да каже.
 
Natrag
Top