Glava šećera, šećer od fudbala

UREDNIK
Učlanjen(a)
27.06.2011
Poruka
10.549
Glava šećera, šećer od fudbala


Ekskluzivno za RTS, sa Mundijala piše Vladimir Stanković.

Kiša je, na sreću, stala tako da sam mogao da nastavim svakodnevne aktivnosti. Pođoh ka čuvenoj „Glavi šećera" i to pored plaža Leblon, Ipanema i Kopakabana, pa onda iz Botafoga malo udesno ka kraju koji se zove Urka.

1.jpg

Očekivao sam gužvu, ali ona koju sam zatekao prevazišla je sva očekivanja. Red je počinjao na jednoj strani ulice, nastavljao se na drugoj, zatim je duga kolona polako ulazila u zgradu a iz nje ka ogromnim gondolama koje vode do jedne od najvećih atrakcija Rija. Čekati ili ne čekati? Bio sam, ali s obzirom da u Rio dolazim „u proseku svakih 25 godina", reših da čekam.

Posle dva sata u redu stigoh do zgrade, taman da vidim vodeći gol Kostarike protiv Italije. Najava još jednog iznenađenja i još jednog uspeha „amerikanaca" o kojima sam juče pisao. Posle još nekih pola sata najzad se ukrcah u kabinu koja za nekoliko minuta preveze 75 putnika do prve stene.

2.jpg

Slikanje" sa Figom

Tamo, uz suvenirnicu i, pre svega, divan pogled, zatekoh klupu koju je instalirala Fifa. Na njoj „sedi" Luis Figo od kartona, „spreman" za slikanje sa znatiželjnim turistima. Sedam pored njega i sa nostalgijom se sećam vremena od pre 15-tak godina kada su fudbaleri Barselone, među kojima jer tada bio i Figo, bili mnogo pristupačniji, moglo se sa njima razgovarati posle treninga ili dogovoriti intervju bez nadzora šefa presa kluba.

Setih se intervjua koji sam svojevremeno radio sa Figom ispod tribina „Nou kampa" a na molbu foto-reportera izašli smo, zbog svetla, ispred stadiona. Dok je Figo pozirao a moj prijatelj Rodolfo Molina, fotoreporter, „škljocao" video sam jednog čuvara Barsine prodavnice suvenira koji je okačene o kaiš imao - lisice. Pade mi na pamet ideja da on stavi te lisice na ruke Figu a da ja u potpisu kažem kako se Portugalac „samo ovako može zaustaviti". Pitao sam prvo čuvara, odmah je pristao, ali pobojao sam da neće hteti Figo. Prevario sam se, shvatio je ideju i odmah rekao „može". Tako sam nekada „hapsio" Figa, a juče sam se na „Glavi šećera" slikao pored njegove kartonske figure. Današnje asove, ne samo Barsine, svi viđamo isključivo na zvaničnim konferencijama za štampu ili u miks-zoni na velikim takmičenjima, do susreta „jedan na jedan" sa bilo kojom zvezdom jako je teško doći. Stop, promašiću temu...

7.jpg

Posle kraćeg zadržavanja i „bacanja pogleda" na predivne zalive Rija sledi ulazak u drugu gondolu koja vozi do „Glave šećera". Odande je pogled još lepši. Rio ne pleni svojom arhitekturom, nego naturom. Mestom na kome je sagrađen, zalivima, plažama, utiskom da na koju god stranu krenete pre ili kasnije završavate na nekoj plaži. O čudesnoj steni visine 396 metara koja kao da je direktno iz mora zaparala nebo neću mnogo, na svakom pretraživaču na internetu lako ćete naći da je izgradnja počela 1910, da je prva linija otvorena 1912. a ova moderna je iz 1972. Tvorac je brazilski inženjer Kriostovao Leite de Kastro čija je gvozdena bista na prvoj steni.

3.jpg

Žičara na sat preveze 1.360 osoba. Godišnje na vrh stigne oko milion ljudi, ove 2014. biće ih mnogo više zbog brojnih turista koji su stigli zbog Mundijala. Juče se portugalski jezik gotovo nije čuo. Bilo je navijača iz mnogih zemalja, lako ih je bilo prepoznati po dresovima ili nošnjama, a pažnju su posebno privlačila dvojica Meksikanaca sa ogromnim šeširima. Rekoše mi da su iz Vera Kruza i da će, naravno, u ponedeljak za Recife gde Meskiko igra sa Hrvatskom. Ljubazno mi pozajmljuju jedan šešir za slikanje sa njima.

6.jpg

"Allez les Bleus"

Još na vrhu stene čuo sam da je Kostarika sačuvala prednost. Dakle, još jedno stradanje jednog svetskog prvaka ali za Italijane ima nade, dosta im je i remi sa Urugvajem. Zato se pakuju Englezi. Do sada su ispala dva bivša svetska prvaka, Španija i Engleska, a ispašće najmanje još jedan, Urugvaj ili Italija jer igraju međusobno. Pošto drugi krug još nije završen, možda se još neki bivši šampiona uvali u nevolje.

Planirao sam da utakmicu Francuska - Švajcarska gledam u „Kući Francuske", u divnoj zgradi „Džokej kluba" u „mom kraju" Gavea. Zgradu je iznajmila Francuska fudbalska federacija. Svratim tu gotovo svakog dana po kopiju „Lekipa". Tako to rade ozbiljine (i moćne) fudbalske federacije.

5.jpg

Zbog dužeg zadržavanja na „Glavi šećera" ne stižem na početak, kada sam ušao u divno zdanje na hipodromu već je bilo 3-0 za Francuze. Gledao sam drugo poluvreme, uz dosta muka, jer je sam imao utisak da su svi Francuzi iz Rija došli da ovde prate meč. Gužva je bila nevidjena, atmosfera kao na stadionu. U publici zastave, perike u bojama trikolora i nadasve dresovi sa imenima francuskih igrača. „Igra" čak i Zidan. Četvrti gol pozdravljen je ovacijama a zatim se odjenom začula Marseljeza, francuska himna. Kod 5-0 već je vladala euforija. Svaka zamena pozdravljana je ovacijama i onome ko ulazi i onome ko je izašao. Dva gola Švajcaraca ne menjaju raspoloženje, slavlje Francuza bilo je ogromno. Bio je to šećer od fudbala.

Uvek je lepo videti ljude koji imaju zbog nečega da se raduju. Pa makar to bio i fudbal.

A mogu da zamislim kako je juče bilo u Kostariki koja sa dve pobede ode u osminu finala ili u Ekvadoru koji je pobedom protiv Hondurasa sebi produžio nadu. I ne mogu da se ne setim da su ove dve zemlje nekada vodili naši stručnjaci. Bora Milutinović, prisutan ovde, odveo je Kostariku 1990. u Italiji u drugi krug a Dušan Drašković je godinama sa uspehom radio u Ekvadoru i bio selektor ove zemlje između 1988. i 1993, osvojvši na „Kopa Amerika" , južnoameričkom prvenstvu, 1993. četvrto mesto što je bio do tada najveći uspeh ove zemlje.
 
Natrag
Top