Gana

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Gana - Nepoznati raj

Gana - Nepoznati raj

13. 01. 2010.

Iako je nema na turističkim mapama, Gana je zemlja blagoslovena geografskim položajem, kolonijalnom zaostavštinim i lepotama

1.jpg


Kada se kaže Gana, zaljubljenici u fudbal verovatno pomisle na Majkla Esijena, igrača Čelzija. Osim činjenice da se ova zemlja nalazi u zapadnoj Africi, sve drugo o njoj je uglavnom nepoznato i gotovo da je i nema na turističkim mapama. Ipak, ko god da se našao tamo bio je potpuno fasciniran zemljom i njenim ljudima. „Akwaaba!" (Dobro došli) ono je što ćete čuti na svakom koraku, čim se stupi u primorski grad Kejp Koust. Istoimena tvrđava, sa zidovima belim poput krede, blista na suncu kao potpuni kontrast mračnoj istoriji ove zemlje. Kejp Koust bio je najznačajniji centar za trgovinu robovima u nekadašnjoj britanskoj koloniji Zlatna obala, koju je činila cela teritorija današnje Gane i britanski deo Toga.

3.jpg


Na hiljade ljudi dovođeno je tu i držano u zatvoru pre nego što bi ih trgovci robljem odvodili na zapadnu hemisferu. Na zidovima mračne tamnice, u kojoj je u nemogućim uslovima bivalo zatočeno i do 800 žena i dece, i danas su vidljivi zeleni tragovi od okova. Robovi su tu ostajali i po nekoliko nedelja u potpunom mraku. Na gornjim nivoima tvrđave potpuni kontrast - pruža se božanstven pogled na Atlantski okean. U blizini je i tvrđava Elmina, koju su izgradili Portugalci 1482. godine, i to je bila prva evropska pošta južno od Sahare. Portugalci su prvi počeli da razmenjuju dobra za zlato s narodom Ašanti, koji je živeo u unutrašnjosti. Posle je došlo i robovlasništvo.
Gana je verovatno jedina afrička zemlja u kojoj su evropske kolonijalne sile ostavile svoj trag u vidu tvrđava - ovde ih je čak 33, a već spominjane Kejp Koust i Elmina su pod zaštitom Uneska. Takođe, Obala robova, kako nazivaju Kejp Koust, najveća je turistička atrakcija i danas.

4.jpg


Ali, za razvoj turizma ima još mnogo prostora u bogatoj i neistraženoj Gani, koja svoju ekonomiju zasniva na izvozu zlata, kakaoa i drveta.
Na oko 20 kilometara od Kejp Kousta nalazi se nacionalni park Kakum, sav u tropskoj kišnoj šumi, ostrvo okruženo farmama i plantažama kakaoa. U parku postoje izuzetne biljne i životinjske vrste, a najpoznatiji je po mostu od užeta. Most je dug 350 metara, na visini je od 40 metara iznad krošnji i potpuno je jedinstven u celoj Africi. Posetioci ljuljajući se prelaze s jedne platforme na drugu, a „bistrooki" mogu da vide crno-bele majmune i raznobojne ptice u gustim krošnjama.

Press

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
11. avgust 2009.

Zlatne obale Gane


Do sredine pedesetih godina prošloga veka Gana je bila poznatija pod nazivom Zlatna obala. Portugalci su još u petnaestom veku na zlatnim obalama Gane izgradili utvrđenje Elmina i započeli sa trgovinom zlatom, slonovačom i robovima. Tako da je Gana u ono vreme bila samo jedna u nizu karika na zapadnoafričkoj obali koja je učestvovala u takozvanoj "trougaonoj trgovini".

Autorka: Jefimija Vučinić

Izvor: B92

11861769894a806a813fec4473052180_extreme.jpg

Photo: Jefimija Vučinić


"Triangular trade"

Tačka iz koje je kretala ova trougaona razmena dobara bio je stari kontinet gde se već uveliko proizvodilo oružije, tkao tekstil i gde su se uzgajali konji. Po utovaru robe, brod je kretao na dugo putovanje do zlatnih obala Afrike odakle je odnošeno zlato, ljudi i druge potrepštine koje su bile neophodne Evropi kako bi izgradila svoje kolonije na američkom tlu. Jednom ukrcani na prekookeanske brodove, ljudi su postajali samo oruđe i to vrlo izdržljivo, naviknuto na visoke temperature i tropske bolesti, koje je istovarano u novom svetu. Evropa je za uzvrat iz novog sveta dobijala pamuk, rum, duvan, šećer i sve ono za čim je čeznula ova starica od kontinenta. Brazil, najveći uvoznik robova, je vrlo brzo uspeo da proizvede svu robu koja je uvožena iz Evrope i trgovao direktno sa afričkom obalom, izostavljajući stari kontinent u ovoj robno-novčanoj razmeni.

Sećam se nekih davnih udžbenika iz istorije i sebe gde zamišljam stanovništvo Afrike koje nemoćno pred najezdom konkvistadora biva pretvarano u robove i odvođeno na neke daleke plantaže novog kontinenta. Neosporno je da se i ovako nešto dešavalo, da su postojali lovci na robove, ali ne treba zaboraviti da su mnogi od ovih ljudi zapravo bili samo roba u rukama svojih lokalnih poglavara koju su oni razmenjivali za dobra sa evropskog kontinenta. Neverovatno je kako dete, a kasnije i čovek može u potpunosti da prihvati samo jednu stranu priče i to naravno onu etički podobniju.


10514258824a806a81696e0168959154_extreme.jpg

Photo: Jefimija Vučinić


Elmina

Krajem petanestog veka Portugalci su izgradili tvrđavu Elmina sa idejom da trguju zlatom i ljudima. Ovaj naziv vodi poreklo od portugalske reči za rudnik "Al Mina" , što će reći da je u ono vreme Afrika bila jednako rudnik zlata koliko i ljudi. Kasnije su im se pridružili Holanđani, da bi ubrzo posle njih stigli Englezi, Danci i Šveđani.


1053389824a806a81930dc306979980_extreme.jpg

Photo: Jefimija Vučinić


Španci su u kratkom periodu, dok su bili ujedinjeni sa Portugalom direkno trgovali robovima, a kasnije su imali svoje "brokere" sa prostora Portugala, Francuske i Holandije koji su odrađivali ovaj deo posla za njih. Evropljani su se plašili bolesti, tako da nisu zalazili u dublje srce Afrike, а robovi uhvaćeni u nekom plemenskom sukobu su dovođeni na obalu i odatle prodavani. Tako, da osim sa obala zapadne Afrike mnogi robovi vode poreklo iz unutrašnjosti Konga i dugogodišnje portugalske kolonije Mozambika.

Cape Coast Castle
U jednom trenutku u Afriku su iz zapećka Evrope pristigli i Šveđani i podigli tvrdjavu na ovom mestu. Samo desetak godina po njenoj izgradnji tvrđavu osvajaju Britanci i poslednji ostaju na teritorijama Gane, stavljajući je pod svoju krunu 1874 godine.

Baš sam razmišljala dok smo prolazili kroz tamnice ove tvrđave da su kojim slučajem moji preci tu bili zatočeni, preživeli sve to, a zatim preživeli i transport do američkog kontinenta, da bih ja sasvim sigurno bila ponosna na njih, jer je trebalo biti jedan solidan primerak ljudske vrste i preživeti ovu (ne)prirodnu selekciju.


18164797494a806a81b9534583388984_extreme.jpg

Photo: Jefimija Vučinić


Ne sećam se tačno kojih dimenzija je bila tamnica, znam da je delovala skučeno u odnosu na broj ljudi koji je bio smešten u nju i da je odavala utisak klaustrofobičnosti. Osim zagušenosti ljudskim telima, u ono vreme atmosferu je upotpunjavao i smrad koji je dopirao iz plitkih kanala za odvod fekalija u more. Tako su budući robovi na istom mestu spavali, urinirali, strahovali i njihovo celokupno bivstvovanje je bilo sažeto na jednom prostoru. Naravno, vrlo često sadržaj kanala se izlivao unutar same prostorije, tako da su mogućnosti za zarazu bile izvanredne i pravo je čudo kako se neko uopšte i izvukao živ odatle. Interesanto je da se iznad prostorija tamnice u Elmini kao i u Cape Coast Castle -u nalazila crkva…Portugalci su podigli katoličku, Britanci anglikansku, tako da im je odatle put u raj bio zagarantovan. Po svemu sudeći religija konkvistadora je bila utemeljena na nevernim dušama koje su ležale dole u tamnici.

"Door of No Return"
Žene su možda pomalo bile i privilegovane u jednom ovakvom nakaradnom sistemu vrednosti. Dok su se za jednog zdravog muškarca dobijale tri puške, za ženu se dobijala samo jedna, samim tim podreba za ženama kao robinjama je bila utoliko i manja. I kao zatočenice, one su i dalje imale šansu da budu oslobođene, za muškarce, na žalost, takva mogućnost apsolutno nije postojala. Mnoge od ovih žena su bile silovane, poneke su bile i zvanične ljubavnice belih vojnika i ukoliko bi na svoju sreću zatrudnele bile bi i pošteđene prelaska okeana i odlaska u novi svet. One bi ostajale na teritoriji Gane radeći u tvrđavi u kojoj su bile zatočene, a njihova deca mešanih rasa bili su prvi Ganijci koji su dobijali obrazovanje.

19220988394a806a81e182f093501797_extreme.jpg


Neko je dodao jedan zao komentar da to znači da su samo one najružnije bile odvodjene kao robinje…Čak i da je bilo homoseksualizma među britanskom i portugalskom vojskom, zarobljeni Ganijci nisu mogli da računaju na simpatije svojih belih ljubavnika i da živi ostanu na teritoriji svoje zemlje. Muške i ženske tamnice su bile potpuno odvojene. Dva pola bi se ponovo susrela tek po prolasku kroz "Door of No Return" i ukrcavanju na čamce koji su ih odvodili do ukotvljenih brodova spremnih za put ka američkom kontinentu. Nedavno su sa Jamajke doneti kosturi dva roba koja vode poreklo sa prostora zapadne Afrike i oni praćeni povorkom svojih potomaka su vrlo simbolično ponovo prošli kroz vrata bez povratka, ali ovoga puta u suprotom pravcu, onom koji sa mora ponovo vodi u Ganu.

Danas…
Danas se pored Elmina tvrđave nalazi jedna ogromna pijaca na kojoj se ne trguje ljudima, vec robom, afričke žene nose na glavama sve i svašta, počevsi od voća pa do svezanih jaja, brodovi su i dalje tu, ali ne oni koji su prevozili robove, vec jedni mnogo manji, ribarski.

Ganijci su vrlo prijatni prema turistima sve dok ovi ne pokušavaju da se prave pametni i da tretiraju lokalce kao naivne. Ne opraštaju gaženje svog ponosa i jedini izlaz vam je u slučaju da ste žensko da koristite suze kao poslednju opciju. Ovde ne važi princip "you can go a long way with a smile" , sa ženskom suzom ćete ipak stići korak, dva dalje. Čini mi se da bi vam ovde jedini pravi neprijatelji bili komarci koji potencijalno nose virus malarije i njih se vredi čuvati.

Karneval u Riju
I zamislite sada, da svega ovoga nije bilo, scenu karnevala u Riju! Maskirana i obnažena gomila na sceni se njiše u ritmu tuuužnog portugalskog fada, a glavna akterka kida glasne žice dok izvodi numeru Meu Fado , posetioci koji su specijalano za ovaj karneval pristigli iz svih krajeva sveta ne znaju šta ih je snašlo, liju suze nad portugalskim snovima o naufragu, žal za prošlim vremenima im cepa dušu i odlaze svojim kućama depresivniji nego ikada. Tako da Brazil danas može da zahvali ritmovima sa zlatnih obala Arike za svoj karneval u Riju, a turisti konkvistadorima na čudesnoj mešavini rasa koja je nastala na ovom podneblju.
 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Gana, visok afrički standard

9. april 2010.

Gana, visok afrički standard


Ekonomski posmatrano, Gana je jedna od najuspešnijih zemalja u zapadnoj Africi. Pored toga, ona ima puno da ponudi turistima na malom prostoru. S obzirom da po afričkim standardima ima dobar transport, odlazak u Ganu može da bude uživanje.

10486065994bbec55090047614210093_extreme.jpg


Photo: James Cridland / Flickr


Prvi kontakt sa Ganom ćete najverovatnije imati u glavnom gradu Akri. To je veliki grad sa dva miliona stanovnika, nekoliko dobrih muzeja i mnoštvom živopisnih pijaca. Akra je idealno mesto za početak obilaska s obzirom da distance nisu velike, a Akra je glavno saobraćajno čvorište Gane.

Obalski gradovi Gane igrali su važnu ulogu u danima trgovine robljem, a mnogobrojne tvrđave na moru služe kao dobar podsetnik. Tvrđave i plaže su ključna atrakcija ovog dela zemlje, a najpopularnija mesta na obali su Elmina, Cape coast Shama i Dixcove, gde možete spavati u tvrđavi ili na samoj plaži.

Glavno mesto u centralnom delu zemlje je Kumasi, sa ogromnom tržnicom i neverovatnom ponudom umetnina i rukotvorina. Iako je grad u suštini divan, pomalo je haotičan i relativno lako se gubi orijentacija. Osim toga, sunce je najčešće žestoko, a gužve velike. Okolina grada je idealna za jednodnevne izlete.

Kumasi je mesto gde se najbolje upoznaje afrički urbani duh. Nasuprot Akri, koja pokušava da što više liči na zapad, Kumasi je pravi afrički grad.

Najpoznatija turistička atrakcija na severu zemlje je Nacionalni park Mole, gde su glavna atrakcija slonovi (kad nije kišna sezona). Do nacionalnog parka se može doći javnim prevozom iz mesta Tamale – autobus vozi jednom dnevno, polazi oko 2 popodne iz Tamalea, a povratak je oko 4 ujutro. Imajte u vidu da su gužve u autobusu često nesnosne.

Izvor: World 66

 
Član
Učlanjen(a)
07.12.2009
Poruka
1.053
Kako sam dotakao vječnost

Na licu mjesta: Bolagatanga, Gana

izvor: e-novine , Piše: Darius Fran

thumbnail.php

Centar sveta: Glavna ulica Bolgatange

Zaustavio sam se na jednom uzvišenju, Bolgatanga mi je ostala iza leđa. Ispred mene je ležala savana, dan se bližio kraju, a sunce je na zemlju spuštalo najljepše svjetlo - zalazeće. Svaka vlat, svaki list, svaki grm i svaka nijansa zelene boje treperili su na toplom i suhom zraku. Sve je tiho ljeskalo. Iz jedva ustalasane trave izranjali su kvrgavi baobabi, svjedoci eona, crna braća neba i zemlje. Ne sjećam se nikakvog zvuka, ne sjećam se nikakvog pokreta - životinje, ptice, čovjeka. Ničega. Samo mir. Tišina. Tišina koja omamljuje i smiruje kao neko daleko, iskonsko njihanje...

files.php


Bolgatanga je gradić u savani, na samom sjeveru Gane, blizu granice s nekadašnjom Gornjom Voltom, sadašnjom Burkina Fasom. U Bolgatani sam bio dva puta. Prvi put, za vrijeme sušne sezone, kada putovanje cestom ne donosi nikakvu radost, jer se od uskovitlane prašine malo sto može vidjeti, a i ono sto se vidi ne zove dubinu oka. Gradić mi se, po dolasku, učinio isti kao i okoliš - sav u lateritnim tonovima, skvrčen, smežuran i vapijući. Tada sam samo prošao kroz Bolgatangu.

Drugi put sam u Bolgatangu došao nakon nekoliko mjeseci, po prestanku kišne sezone. Zvaničnog završetka kišne sezone nema, kao što nema ni zvaničnog početka. Sezona prestane kad se autom može putovati po savani, a da se ne mora zastajkivati svakih dvadesetak kilometara i čupati ga iz blata.

Gradiću smo prišli po noći, po neprozirnoj i nepomičnoj tmini (nevjerojatan je doživljaj u potpunom mraku putovati napuštenom cestom, osvijetljenom jedino farovima našeg bijelog pežoa, dok u kabini svjetlucaju jedino naše oči i dok slušamo muziku). Bolgatanga je bljesnula ispred nas, čak i sa ono malo svjetla, kao iznenadno upaljena sijalica u mračnoj dvorani. Smjestili smo se u nahereni (i jedini) hotel, večerali obaveznu rižu s nečim preko, oprali se i snom utonuli u savansku noć, zaštićeni jedino hotelskim zidovima s kojih se ljuštila boja.

Ujutru nas je probudilo sunce. Već jako tople zrake prošle su kroz tamnozelene zavjese na kojima su, činilo se, još uvijek bili otisci nečijih mančesterskih prstiju i miris duhana iz neke davne lule, donesene mozda iz Edinbourgha. Gradić ispod nas već je davno bio ustao; sav je vrio. Bio je pijačni dan i ljudi iz okolnih sela slili su se u Bolgatangu - centar centra, pupak svijeta, da trguju, razgovaraju, zabavljaju se, piju pivo na sklepanim drvenim klupama ispred nakrivljenih, limom pokrivenih birtija.

Tesko je opisati boje Afrike. Ne postoji rječnik za takav spektar, ali sve boje što postoje ili su bilo kad postojale ispreplele su se tog jutra u Bolgatangi, zaogrnutoj nepreglednim i nestvarnim zelenim velom. Hodao sam po gradu, po glavnoj ulici, po sporednim sokacima, sjedio na trgiću ispred crkve. Prašina bolgatanskih ulica slobodno mi je doticala stopala, sipila između prstiju i zadržavala se između kaiša sandala i moje kože, grijala i milovala - meko, kao da me baršun dotiče.

files.php

Baršunasta prašina: Bolgatanga, nebeski pejsaž

Tesko je opisati zvukove Afrike, majke prvog zvuka, osnovnog i najstarijeg ritma; zvukove najdublje, najtamnije, a opet tako zvonke i svježe, kao da se prvi put javljaju. Mosi, Fro-Fro, Kokomba, Narumba, Hausa narječja, svađe, dječiji plač, grleni smijeh djevojčica, nadvikivanje trgovaca stokom i mjenjača novca miješali su se s glasovima Bob Marleya i Stevie Wondera ('Master-blaster, Master-blaster…From the park I hear rhythm…It's hotter than july…Emancipate yourself from mental slavery…No woman, No cry…I shot the sheriff, but I swear it was in self-defense). Kroz gužvu su se probijali automobili, kamioneti natovareni vrećama, rasklimani autobusi koji su na krovovima nosili tovar veći i teži od njih samih, činilo se.

Afrička lica, s urezanim brazdama, iskaznicama plemenske pripadnosti, susretala su se s mojim licem, potamnjelim od sunca i prašine dotadašnjih putovanja. Bila su lijepa ta izbrazdana, ukrašena lica. Vec sam dugo bio u Africi i bio sam naučio cijeniti ljepotu i značaj facijalnih brazdi raznih naroda, brazdi koje su mnogima izgledale apsurdne, ružne ili zastrašujuće. Shvatio sam relativnost svakog pogleda i svakog lica i doznao da je za sve potrebno vrijeme. Znao sam vidjeti ljepotu u širokom nosu i pospanim očima.

Moja prijateljica Sandra imala je po dvije male kose brazde na svakom obrazu, odmah ispod uha - znak njenog naroda. Naroda obale, naroda ribara i trgovaca, naroda muzike. Bio je čudan način na koji je Sandra nosila svoje brazde, način na koji ih je pokazivala i skrivala. Taj način nije bio ni u kakvoj vezi s njenim elegantnim znanjem, šarolikim društvom u kojem se kretala i mjestima u kojima je do tada bila. Uvijek mi se činilo i uvijek mi je to bilo čudno, da je osjećala blagu nelagodu kad bi o ožiljcima pričala sa ženama, Afrikankama, osobito starijim. Ovlaš bi prstima doticala te male usjeke kao da ih nečim hoće popuniti ili sakriti. Nikad mi nije rekla o čemu je razgovarala, a ja nisam znao jezik njenog naroda. Drugom prilikom, kada bi netko od stranaca ili poznanika oprezno upitao, Sandra je spremno i detaljno objašnjavala značaj ukrašavanja lica u Africi i u njenom narodu. Dugim prstima bi doticala i pokazivala ožiljke, kao da o znamenju govori. Gledajući Sandrine brazdice shvatio sam da pravila nema, da je sve tren, da nevjerojatna gordost kojom je nosila svoje lijepo, vedro lice u času moze preći u nesiguran, brz osmijeh i spušten srneći pogled. Volio sam da dotičem Sandrine ožiljke, u mraku, kada je tonula u san. Bili su tek malo udubljeni - meki, njezni i osjetljivi, kao resica njenog uha.

files.php

Prizori iz savane: Gana, radni dan

Tog dana sam u Bolgatangi kupio slamnati šešir koji sam nosio skoro do samog kraja mog tadašnjeg putovanja Sahelom i obalom Gvinejskog zaljeva. Sjećam se da sam ga zaboravio u nekom prenoćistu na obali, u Senegalu.

Kasnije tog popodneva, posudio sam od vlasnika hotela teški crni bicikl i odvezao se izvan grada. Savana počinje odmah iza zadnjih kuća i slična je moru. Vozio sam još malo, uskim putem, s čijih se krajeva krunio asfalt i miješao s crvenkastom zemljom. Zaustavio sam se na jednom uzvišenju, Bolgatanga mi je ostala iza leđa. Ispred mene je ležala savana, dan se bližio kraju, a sunce je na zemlju spuštalo najljepše svjetlo - zalazeće. Svaka vlat, svaki list, svaki grm i svaka nijansa zelene boje treperili su na toplom i suhom zraku. Sve je tiho ljeskalo. Iz jedva ustalasane trave izranjali su kvrgavi baobabi, svjedoci eona, crna braća neba i zemlje. Ne sjećam se nikakvog zvuka, ne sjećam se nikakvog pokreta - životinje, ptice, čovjeka. Ničega. Samo mir. Tišina. Tišina koja omamljuje i smiruje kao neko daleko, iskonsko njihanje. I nebo je bilo mirno, veliko i zaštitničko, s krunom sunca koja se lagano rasipala po nebu, po drveću, po travi, po meni. Put se gubio u savani i iza jedne točke, krajnje točke pogleda, potpuno nestajao u zelenom moru. Mislio sam na Sandru. Nedostajao mi je njen pogled, njen dodir. Mislio sam o svemu. A onda ništa. Samo sam disao. Mislim da sam samo disao.

U jednom trenutku osjetio sam da se iza mene lagano pale svjetla i ulične vatre Bolgatange. Tada sam primijetio da sam skinuo sandale, da su mi dlanovi vlažni i da bicikl leži na zemlji, oslonjen na pedalu.

Tog kasnog popodneva učinilo mi se da sam za tren, da sam na tren dotakao vječnost. Tog kasnog popodneva prvi put sam pomislio da će jedan dio mene možda negdje otići, jednom kad me više ne bude. Tog kasnog popodneva prvi put sam pomislio da možda i nije tako strašno umrijeti.
 
Natrag
Top