LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
France Prešern
France Prešeren (rođen 3. decembra 1800., Vrba na Gorenjskom, Slovenija; umro 8. februara 1849., Kranj, Slovenija) je bio slovenski pjesnik i pravnik. Franc Prešern danas važi za najvećeg slovenskog pjesnika. Njegova pjesma Zdravljica, napisana 1844. godine, je današnja državna himna Republike Slovenije. Prešeren se rodio u kmetskoj obitelji. Po sticanju diplome na bečkom pravnom fakultetu vratio se u Ljubljanu, gdje je radio kao advokat. Tu je i nastala većina njegovih pjesama. Prešeren je tako postao prvi Slovenac, koji se kvalitetom svog pisanja mjerio sa svojim evropskim savremenjacima. Životni put pjesnika obilježen je nesretnom zaljubljenošću u bogatu Primićevu Juliju, kojoj je posvatio svoj Sonetni vijenac (1834.) i mnoge druge ljubavne pjesme. Posebno je važan jer je obogatio književnost tako što je unio razne motive (npr. položaj pjesnika u društvu). Potrebno je spomenuti da je stvorio pjesnički jezik, postavio temelje jezika slovenske književnosti i uključio slovensku književnost u europsku.
France Prešeren (rođen 3. decembra 1800., Vrba na Gorenjskom, Slovenija; umro 8. februara 1849., Kranj, Slovenija) je bio slovenski pjesnik i pravnik. Franc Prešern danas važi za najvećeg slovenskog pjesnika. Njegova pjesma Zdravljica, napisana 1844. godine, je današnja državna himna Republike Slovenije. Prešeren se rodio u kmetskoj obitelji. Po sticanju diplome na bečkom pravnom fakultetu vratio se u Ljubljanu, gdje je radio kao advokat. Tu je i nastala većina njegovih pjesama. Prešeren je tako postao prvi Slovenac, koji se kvalitetom svog pisanja mjerio sa svojim evropskim savremenjacima. Životni put pjesnika obilježen je nesretnom zaljubljenošću u bogatu Primićevu Juliju, kojoj je posvatio svoj Sonetni vijenac (1834.) i mnoge druge ljubavne pjesme. Posebno je važan jer je obogatio književnost tako što je unio razne motive (npr. položaj pjesnika u društvu). Potrebno je spomenuti da je stvorio pjesnički jezik, postavio temelje jezika slovenske književnosti i uključio slovensku književnost u europsku.
Kud
Kada bez mira divljam svud,
pitaju prijatelji: kud?
Pitajte radije oblak vi,
pitajte radije val što vri,
kad ih gospodar, vjetar jak,
ovamo, tamo gna kroz zrak.
Ni val, ni oblak ne zna kud,
ni ja, kud jad me nosi hud.
Samo to znam, to moram znat,
da ne smijem pred lik njen stat,
da nema kraj na zemlji toj,
gdje jad zaboravit ću svoj.
Pesniku
Ko zna
kako da sa duše noć se skine zla?
Ko znade
odagnat kopca – danonoćne jade -
što naše srce kida u komade?
Ko zbori
od uspomena da zaborav stvori,
da očajanje od budućih skloni,
i da izbegne još što sad ga mori?
I kako
da budem pesnik kad je teško tako
u srcu nosit il’ raj ili pako?
Pozivu
predaj se svome, muči muku živu!
Snaga uspomene
Drugi u pomno postavljene mreže
nestalno srce ulovi ti, zla;
za mene ipak još te nesto veže,
što – to se jedva među nama zna.
Između drugih kad me vidiš ljudi,
u govoru se često spleteš ti,
mnogo me puta tvoje srce žudi,
tražis me okom u kom strah se skri
Često dok sjediš umorna ko sada
od buke, sama, zamišljena sva,
na um ti padne pjesnik tvoj bez nada,
skoro bi da se vrati prošlost ta.
Često kad tvoj ti ljubljeni zapoje,
i ljubavnom se srećom hvasta mlad,
u srcu bodu pjesmice te moje,
što nesretan ih zbog nje pjevah tad.
Sama si strogo sudila mi prije,
sama me oštro sudiš i sad još;
kažu da drugi ipak plaćen nije
dobro, kad tebi kaže da sam loš.
Među nama se diže tvrda stijena,
iz bezdana strmog pod nebeski tron;
al skritih želja plamen neće njena
visina spriječit, preko da ne sukne on.
Da pamtiš ih, to drugi su te bili
molili, ne mog gordog srca glas;
ne misliš na njih, al mene po sili
pamtit ćeš sve do u svoj zadnji čas.
Kada bez mira divljam svud,
pitaju prijatelji: kud?
Pitajte radije oblak vi,
pitajte radije val što vri,
kad ih gospodar, vjetar jak,
ovamo, tamo gna kroz zrak.
Ni val, ni oblak ne zna kud,
ni ja, kud jad me nosi hud.
Samo to znam, to moram znat,
da ne smijem pred lik njen stat,
da nema kraj na zemlji toj,
gdje jad zaboravit ću svoj.
Pesniku
Ko zna
kako da sa duše noć se skine zla?
Ko znade
odagnat kopca – danonoćne jade -
što naše srce kida u komade?
Ko zbori
od uspomena da zaborav stvori,
da očajanje od budućih skloni,
i da izbegne još što sad ga mori?
I kako
da budem pesnik kad je teško tako
u srcu nosit il’ raj ili pako?
Pozivu
predaj se svome, muči muku živu!
Snaga uspomene
Drugi u pomno postavljene mreže
nestalno srce ulovi ti, zla;
za mene ipak još te nesto veže,
što – to se jedva među nama zna.
Između drugih kad me vidiš ljudi,
u govoru se često spleteš ti,
mnogo me puta tvoje srce žudi,
tražis me okom u kom strah se skri
Često dok sjediš umorna ko sada
od buke, sama, zamišljena sva,
na um ti padne pjesnik tvoj bez nada,
skoro bi da se vrati prošlost ta.
Često kad tvoj ti ljubljeni zapoje,
i ljubavnom se srećom hvasta mlad,
u srcu bodu pjesmice te moje,
što nesretan ih zbog nje pjevah tad.
Sama si strogo sudila mi prije,
sama me oštro sudiš i sad još;
kažu da drugi ipak plaćen nije
dobro, kad tebi kaže da sam loš.
Među nama se diže tvrda stijena,
iz bezdana strmog pod nebeski tron;
al skritih želja plamen neće njena
visina spriječit, preko da ne sukne on.
Da pamtiš ih, to drugi su te bili
molili, ne mog gordog srca glas;
ne misliš na njih, al mene po sili
pamtit ćeš sve do u svoj zadnji čas.