Član
Učlanjen(a)
02.09.2009
Poruka
51
Pre dve godine sam kao završni rad iz jednog predmeta na Akademiji umetnosti imao zadatak da analiziram jedan pravac u umetnosti i da uradim analizu reprezentativnog dela. Odlučio sam da to bude fovizam. U pitanju je jedan veoma lep pravac u umetnosti i možda će se svideti i nekom od vas. Sam rad je bio za ispit iz metodike, tako da sam celu priču prilagodio radu sa učenicima četvrte godine gimnazije. Evo kako sam pokušao da im predstavim fovizam.

Svaka sredina u kojoj čovek živi, svaka njegova bliža i dalja okolina imaju svoj kolorit. On se postepeno prenosi i u neke oblasti rada, naročito u slikarstvo. Često se može prepoznati i u poeziji, literaturi, raznim zapisima, mitu, legendi... Pa ipak, boje u umetnosti nisu puka kopija umetnikovog zavičaja, već ono što se može istaći i odrediti kao najvažnije u koloritu jednog podneblja. Slika određenog prostora u prirodi je isečak iz ostatka prostora. Oblici i slike prostora dimenzionalno sažeti u poređenju sa onima iz prirode, slikani po uzoru na boje iz prirode, uvek su na slici izrazitiji, jer su zbijeni u mali prostor i kao celina stoje neposredno pred nama, i to još u zatvorenom prostoru, kao što su galerije i sobe. Tako se praktično stvara slika novog gledanja onoga što je u prirodi dato na otvorenom prostoru.
Slika bojom može biti verna kopiji onoga što umetnik gleda i prenosi, ali je ona i određeno htenje, ono što slikar želi da vidi u prirodi. Zato boja u umetnosti, i u životu ljudi uopšte, nije samo ono što priroda daje kao svojstvo obojenosti nekog oblika, već i vid komunikacije višeg reda među ljudima. Ako boju posmatramo u najširoj primeni, ona nije samo sredstvo predstavljanja, već i sredstvo izražavanja. Ova svojstva, kao i svojstva do kojih su došli načnici iz oblasti optike krajem XIX veka, primeniće mnogi umetnici prve decenije XX veka, ali će najupečatljivije kod fovista boja postati najvažnija reč slikarskog jezika.


[FONT=&quot]Istorijski pregled[/FONT]


Period od dve godine, od 1870-1871, ključan je i presudan za Francusku republiku. Napoleon III je od Prusa kod Sedana doživeo težak poraz i poniženje. Nastaje Treća republika, koja mora da snosi teret mirovnog ugovora. Narod u Parizu se diže i osniva Komunu, koju je u krvi ugušio Adolf Tjer, što zaoštrava trvenje između desnice, koja sanja jaku autoritarnu vlast i odmazdu Francuske, i levice republikanskog bloka spremne da brani prava radnika. To su decenije obeležene pokušajima obnove monarhije i bonapartizma, atentatima anarhista, skandalima korumpiranih političara i finansijera, trvenjima između katolika i antiklerika, sve do „Drajfusove afere“, koja označava pobedu civilne nad vojnom vlašću.
Ovo je, takođe, i vreme tehnološkog napretka, o čemu svedoči velika Svetska izložba u Parizu 1889, za koju je podignuta Ajfelova kula (visoka 300 m i 8.000 t teška). Taj napredak je učrvstio neograničenu veru u nauku. To je doba pozitivizma o čemu teoretiše Ogist Kont, na koji se nadovezuje evolucionizam Čarlsa Darvina i Herberta Spensera, kao i istorijski materijalizam Karla Marksa i Fridriha Engelsa.
Novi vek donosi nalet optimizma i vere u budućnost. Kolonijalna osvajanja i nova industrijska revolucija donose ogromne zarade. Na međunarodnom političkom planu Teodor Ruzvelt uvodi „politiku otvorenih vrata“ i završava Panamski kanal, Japan odnosi pobedu u ratu sa Rusijom 1904-1905, u Rusiji propada pokušaj prve boljševičke revolucije, a svet se polarizuje 1907. nastankom Antante. Apoliner, Prust i Maksim Gorki tih godina pišu svoja najznačajnija dela. Fizičari su već ranije otkrili spektar boja u beloj svetlosti, a tih prvih godina XX veka nova otkrića iz oblasti fizike potpuno su promenila dotadašnje čovekovo poimanje sveta – Ajnštajnova teorija relativiteta 1905. i Plankova kvantna teorija 1900. godine. U Beču Frojd piše radove na temu tumačenja snova i udara temelje psihoanalitičke teorije, koja će obeležiti ceo vek. Henri Ford u proizvodnju prvi put uvodi pokretnu traku 1909, a čovek je najzad poleteo 1903. godine – braća Rajt.
Pariz u tri decenije pre prvog svetskog rata postaje kulturno žarište neverovatne kulturne moći, od arhitekture do dekorativne umetnosti, od pozorišta do muzike. To je Pariz Renoara i Boldinija, Malarmea i Marsela Prusta, Tuluz-Lotreka, Pučinija i Morisa Ravela koji paralelno sa likovnim umetnicima u muzici pravi prve avangardne eksperimente. Opera, pozorište Vodvilj, Grand-kafe, kafe-restoran Ameriken, kazino d’Pari, Mulen Ruž, visoko društvo, komformizam, sve ovo je neodoljivo podsećalo na sliku Titanika, bezbrižno društvo koje plovi na talasima optimizma, ne sluteći skori krah i potonuće u blato i krv Some, Ipra, Pašendejla, Verduna, Marne i ostalih ledenih bregova zapadnog fronta.
Ne treba zaboraviti ni nerešene socijalne probleme, borbe radnika, političke skandale i nikad stišane revanšističke strasti, koji su uzdrmali te godine i našli oduška u prvom svetskom ratu.
U očima mladih, kultura i buržoazija je bila isto, mada je kultura bila mnogo starija i obuhvatnija od buržoazije, koja ju je nasledila i utisnula svoj intelektualni pečat. Želeći da je se oslobode, umetnici su zamrzeli buržoasku misao, a uz nju i najtrajnije i najosveštanije tradicije zapadne civilizacije. Mladi umetnici i književnici su tako sa uživanjem počeli da ruše ono što su po prirodi trebali da štite i bogate. Nova generacija se hvalisala snažnom, sistematskom željom da bude antikulturna. Evropsko slikarstvo, od renesanse do Sezana, je bilo proizvod građanskog društva i buržoaske kulture, i posle 1850. je počelo da ispoljava ozbiljne znake dekadencije. Primitivna umetnost je u ispošćenu evropsku umetnost unela svežu krv. Uticaj egzotične primitivne umetnosti, kao inspiracija, bio je još snažniji nego uticaj japanske umetnosti na impresioniste par decenija ranije. Na mlade generacije slikara, crnačke maske i crnački fetiši izvršili su veliki uticaj. Imali su skoro istu vrednost kao antički spomenici i rukopisi u ranoj renesansi. U osnovi ovoga se nalazi ideja o povratku korenima, ponovnom pronalasku instinkta. Često kod značajnih pojava u umetnosti, koje obaraju kalupe i ruše ustaljenje šeme, pre možemo proniknuti u duboke razloge tih pojava, nego označiti sferu tih uticaja. Afrika je donela rešenja koja su neki slikari već predosetili i nosili duboko u duši. Matis i Deren su bili kolekcionari crnačke folklorne umetnosti, a Vlamenk je skupljao primitivne sličice za bojenje uskršnjih jaja.
Ali, posle značajne pojave crnačke umetnosti prvih godina prošloga veka i posle sistematskog istraživanja etnologa, koji nisu odmah otkrili estetske vrednosti koje su se u njoj krile, napravljena je široka panorama različitih stilova ove umetnosti, koju takođe možemo nazvati ekspresionističkom, apstraktnom, dajući tim izrazima približno i proizvoljno značenje, jer se crnačka umetnost ne može deliti na grupe, pravce ili škole, u smislu kako ih shvata zapad.

afrikaskulptura3.jpg



Uporedo sa primitivnom umetnošću, došli su i podsticaji drugih, vanevropskih ili neklasičnih kultura: neolitske, paleolitske, sumersko-vavilonske, egipatske, meksičke... Tako je evropska umetnost, prihvatajući poruke drugih svetova, počela da napušta svoj. Na taj način su fovisti sa generacijom pre njih i narednom generacijom počeli da ruše principe klasičnog slikarstva, tj. građanske estetike, čije su karakteristike poštovanje anatomije i perspektive – jednom rečju, realistička vizija sveta. Ako se sa stanovišta novih duhovnih strujanja osvrnemo na umetničke prilike u Parizu, videćemo da se tamo kao prvi avangardni pokret javlja fovizam.
1905. na pariskom Jesenjem salonu fovisti su prvi put izložili svoje slike. Taj prvi nastup je toliko zgrozio kritičare, da im je Luj Voksel, kritičar umetnosti u časopisu „Gil Blas“, dao naziv Fauves – divlji. Videvši Markeovu skulpturu u stilu firentinskog kvatročenta, uzviknuo je: „Donatello parmi les fauves!“ – „Donatelo među divljim zverima!“. List o umetnosti – „Ilustracije“ reprodukovao je nekoliko njihovih slika samo da bi ih izvrgao ruglu. „Čanak boje bačen na gledaoca!“, bio je komentar Kamija Moklera u „Velikoj reviji“. Fovisti su sa ponosom prihvatili naziv koji im je nadenuo Voksel, jer su i verovali da u njihovom slikarstvu postoji nešto divlje, neukroćeno navikama i konvencijama. Ceo pokret je započeo revoltom, bučno i radikalno. Trebalo je obnoviti divljinu da bi se stvorila jednostavnija sredstva koja ne guše duh. Pokretači su anarhičnog ponašanja, toliko karakterističnog za buduće moderne pokrete. Ni sledeća izložba 1906. godine nije donela značajnije promene u odnosu publike i kritike prema slikarima ovog novog pravca. Fovisti su delili sudbinu impresionista i ranije generacije Kurbea i Manea.
Fovisti su se pred publikom pojavljivali i ranije, ali pojedinačno: 1901. godine Marke, Matis i Pij; 1902. pridružio im se Mangen; 1903. Kamoen, Difi i Friez; 1904. Kis Van Dongen; 1905. Deren, Flandren, Ruo i Vlamenk; a 1906. Brak. Može se reći da je fovizam oko 1903. imao već formiranu fizionomiju.
Fovizam nije bio pokret sa određenim uskim teorijskim programom, već spontani pokret ljudi koji su u isto vreme imali isto viđenje problema trenutnog slikarstva. Samim tim, među njima su postojale i razlike, ponekad i drastične, ali su u tih par godina imali isti cilj. Po izlasku iz fovizma, svako je nastavio svojim putem. Postojale su tri grupe fovista. Iz ateljea Gistava Moroa su potekli Matis, Marke, Kamoan, Mangen i Ruo. Iz Šatua, predgrađa Pariza na Seni, su došli Vlamenk i Deren, a iz Avra Friez, Difi i Brak.
Sezan je prvi prekinuo sa impresionizmom, prvi je razmatrao novu funkciju umetnosti – umetnik ne imitira postojeću stvarnost, već stvara novu. Gogen i Van Gog oličavaju romantični mit o genijalnom, ali neshvaćenom umetniku - pobunjeniku. Od Van Goga su fovisti otkrili unutrašnju ekspresiju slike, od Gogena su preuzeli praoblike koji se još uvek mogu naći kod primitivne umetnosti. Van Gogova izjava da se čistom bojom može izraziti ljudska drama i da se pomoću crvene i zelene boje mogu iskazati najstrašnije ljudske strasti, bila je osnov na kom su gradili svoje slikarstvo. Gogen je za njih bio prorok nove umetnosti koji je uspostavio novo viđenje tradicionalnih elemenata. Po njemu boja više nije sredstvo za opis i identifikaciju predmeta, već može da dosegne unutrašnju snagu prirode.
Fovisti su samo kratko, u jednom momentu, bili homogena grupa. Njihova istraživanja, usmerena na izražajnu snagu boje i upotrebe pune svetlosti, bez senke, ubrzo ih dovode do suočavanja sa drugim problemima strukture i organizacije slike, što će svaki od njih rešavati nezavisno i samostalno

Principi komponovanja

Mada je reč o slikarima formiranim u različitim sredinama, za sve foviste, bar u jednom trenutku njihove egzistencije, boja je bila dominantan problem. U oblasti kolorita, fovizam je došao do izvesnih novih saznanja i otkrio nove principe kolorisanja, shvatanja crteža i slikarske forme. Do tada, tonovi na jednoj slici bili su uvek potčinjeni dominantnoj harmoniji – svaki veliki slikar i slika po tome ostaju u našem sećanju. Principu harmonije fovisti su suprotstavili princip simfonije. Svaki ton je bio podignut do svog najvećeg intenziteta i čistoće. Zadatak slikara stoga jeste da ostvari ravnotežu, pre nego povezanost između tih nezavisnih delova.
Prva posledica ovakvog umetničkog postupka bila je da je slika izgubila perspektivnu jasnoću. Ranije je svaki slikar stavljao koloristički akcenat na neki deo slike i tako naglašavao šta je bitno, a šta sporedno. Raspoređujući boju ravnomerno po celoj slici, kao na orijentalnom ćilimu, fovisti su posle dužih traženja došli do likovnih koncepcija koje su najbliže dečijem crtežu. Nisu tražili jedinstvo slike uspostavljajući kontinuitet između različitih partija, već su ih uravnotežavali da bi dopustili svakom tonu maksimalnu nezavisnost, tj. intenzitet. Ovo čini svojevrsnu konstrukciju, jer crvena, na primer, ne sme da uguši plavu, već da je intenzivira i usmeri. Zbog toga su izgradili čitav repertoar novih likovnih sredstava – konturu, neutralni ton i koloristički znak.
Pošto je površinski čistu boju nemoguće modelovati, treba je ograditi
crtežom – konturom. Ona definiše i deformiše formu, naglašava ritam i sugeriše prostor, iako on praktično i ne postoji.


konturaconverted1.jpg



Neutralni ton takođe usklađuje elemente. U njemu se nalaze sve okolne boje, on nema sopstvenu kolorističku vrednost, već pozitivno utiče na kolorističku vrednost dominantnih boja.


neutralnitonconverted1.jpg



Koloristički znaci su tačke ili potezi, crni, beli ili boje na kojoj se nalaze. Oživljavaju boju, ali je mogu i prigušiti. Kreću se slobodno, nezavisno od forme i tako naglašavaju ekspresiju slike.



koloristikiznaciconvert.jpg



Čisti tonovi se šire po površini i ne odgovaraju realističnim formama, ni anatomiji. Nova posledica je zapostavljanje perspektive, deformacija oblika i zanemarivanje crteža. Kritičari su zamerali Matisu na zapostavljanjeu treće dimenzije. Po Lionelu Venturi je ovo jako pogrešno. „Treća dimenzija je izvor umetnosti, ali je to i površina. Kad bi Matis naglašavao treću dimenziju, bila bi umanjena njegova doslednost, a njegova umetnost se ne bi izrazila na pravi način. Samo ako akceptiramo svet njegovih očaravajućih boja i arabeski, moći ćemo shvatiti savršenstvo koje je svojstveno Matisu.“ Citirajući ovu Venturinu rečenicu, želim da ukažem na to da od umetnika ne treba tražiti ono što nije želeo reći, bila to likovna, muzička, filmska ili neka druga umetnost.
Fovisti su stvorili nove hromatske harmonije i uveli gledaoce u jedan, do tada nepoznat, svet zasenjujućeg sjaja, ukusa, izvanredne ravnoteže i smisla za meru. Boja je postala i sadžaj i forma. Najbrutalniji među njima, Vlamenk, je verovao da boje nastaju u patronama dinamita. Sanjao je da diže u vazduh školu lepih umetnosti pomoću kobalta i cinobera. Eksplozijom boja trebalo je srušiti mitove malograđanske kulture i građanske estetike, stare institucije i predrasude. Trebalo je vratiti pokidane veze između čoveka i prirode, kako bi obnovom čistog slikarskog doživljaja obnovili vitalnu snagu slikarstva. Želeli su vedro slikarstvo u kojem će boja od sredstva postati osnovni cilj. Ekspresija se po njima nalazi u čitavom rasporedu slike, sve ima svoju ulogu – i objekti i praznine između njih. Nema razlike između osećanja i načina na koji se ona izražavaju. Za njih je priroda podsticaj i oni je nikako ne prenose
bukvalno – tačnost nije istina.
Matis: „Sanjam o jednoj umetnosti ravnoteže, mira, bez sadržaja koji uznemirava i zadaje brigu, o umetnosti koja će biti za svakog umnog radnika, za poslovnog čoveka isto kao i, na primer, za čoveka od pera, nešto što olakšava, kao umno umirujuće sredstvo, nešto analogno dobroj naslonjači koja ga odmara od fizičkog napora.“
Lionel Venturi: „Da li je preterano svoditi umetnost na to da služi kao naslonjača?“
Ovaj citat se ne može u istoj meri primeniti na sve slikare – foviste. Još manje na sve etape njihovog rada. Matis je posle raspada grupe najduže ostao privržen idealima mladosti. Zato njegove reči otkrivaju punu suštinu i karakter pokreta: ideal lepote kojoj je fovizam težio, ali i granice njegovih izražajnih mogućnosti.


Glavni predstavnici pravca

Anri Matis
Rođen je 31.12.1869. u Kato-Kambreziju. 1887. godine odlazi u Pariz, gde stiče niže obrazovanje pravnika. Radio je u jednoj advokatskoj kancelariji, ali je bio nezadovoljan i ubrzo je napušta. Kako je kasnije govorio, ponekad je čitave stranice presuda ispunjavao Lafontenovim basnama, a da to nikad niko nije primetio, pa mu je stoga taj posao bio potpuno besmislen. U to vreme pohađa i školu crtanja. Skoro cele 1890. boluje od neke stomačne bolesti i po ozdravljenju dobija na poklon kutiju sa bojama. Tada i odlučuje da napusti pravničku karijeru. 1891. se upisuje na akademiju Žilijan u Parizu. Ubrzo je napušta i upisuje se na večernji kurs škole za dekorativne umetnosti. 1892. radi u ateljeu Gistava Moroa. U to vreme na njega utiču Moro, Vilijam Terner i Pol Sezan, čijih nekoliko slika i kupuje. Tih godina je salon Luvra bio najveće svetsko tržište savremene umetnosti i za svakog mladog umetnika je uvrštavanje njegovih dela u salon Luvra predstavljalo najveći uspeh dotadašnje karijere. Pomenuti salon je bio bastion klasičnog slikarstva i građanske estetike, sa čim se nisu mirile mlade generacije slikara. Zbog toga je Kurbe osnovao Paviljon realista, impresionisti su otvorili Salon odbijenih, a Sera i Sinjak Salon nezavisnih.
Galama oko jesenjeg salona 1905. može da se poredi samo sa skandalom koji je izazvala „Olimpija“ od Manea i Moneova slika „Zadimljene stanice“. Većina onih koji su iskomadali platna čistim bojama, vrlo brzo se odvojila od fovizma, kao što se čovek uozbilji od mladalačkog ludovanja. Matis je istrajao na svom revolucionarnom putu. Zver jeste puštena, ali je ona već neko vreme režala iza rešetaka u krilu pariske škole. Tu je odrasla, sada je samo umakla. Rađala se na toplom pesku Delakroaa, jačala na suncu i vazduhu impresionista, dobila kandže od Gogena i Van Goga. Presečen je Gordijev čvor perspektive, boja je oslobođena lokalnog tona, a svetlost je izražena skladom intenzivno kolorisanih površina.
Polazna tačka za Matisa su bili Šarden, Filip d’Šampenj, David d’Hajm, čija je dela kopirao u Luvru. Od njih je ostao smisao za čvrstu kompoziciju i solidno postavljene mase. Njegova gama, u početku tamna, se polako rasvetljavala. Na tom putu je pravio i svetle mrlje u duhu impresionizma i vesele konfete u duhu poentilizma Seraa, Sinjaka i prijatelja Krosa. 1904. godine slika u stilu poentilizma. On se zasniva na proučavanju optike i stvorio je osnovne pretpostavke za nastanak fovizma i uticao je na kubiste, ekspresioniste, nadrealiste, kao i na predstavnike američkog pop-arta.
Karakteristike Matisa foviste
Dve osnovne karakteristike su deformacija crteža i čista boja – deformacija boje. I jedno i drugo služe istom cilju = predmet se uzima, ne da bi bio prikazan, već da bi bio preobražen. Drugim rečima, slika više ne treba da podseća na neku ličnost ili događaj, nego da ih prikaže kao da su prisutni. Umetnik se više ne trudi da nađe neku prošlost – njega pronalazi sadašnji momenat. Njegova ruka, hipersenzibilni vetrokaz, odgovara i na najmanji nagoveštaj svetla i prostora, što mu za uzvrat dozvoljava da on do najveće mere senzibilira platno ili list hartije. Tako treba i posmatrati deformaciju i crteža i boje: „Ako je list hartije pravougan, a ličnost prikazana u vertikalnom položaju, ta će vertikala dati sasvim drugi utisak ako držimo list horizontalno. U ta dva slučaja treba izvršiti rekonstrukciju. Može se žrtvovati čitav postupak i zadržati samo jedna linija, ona će omogućiti da se prikaže predmet.“ To znači da nijedan element iz našeg života, ni iz našeg dela, ne postoji izvan uticaja svih ostalih elemenata, neprozirnih ili fluidnih, koji ga okružuju.
Matis potvrđuje da umetnikova ruka mora da reaguje na te uticaje. Jedino ako postupa tako, slikar može da spreči da prava priroda prikazane stvari ne bude malo zamagljena. Kontinuitet neke stvari ne proističe iz činjenice što ona ostaje nepromenljiva. Ona taj kontinuitet duguje svojoj sposobnosti stalnog prilagođavanja promeni. Postupak slikanja nam omogućava da od samog početka posmatramo oblike u njihovoj celini, a ne u njihovim pojedinačnim delovima i njihovim konturama zaustavljenim, kao izdvojenim od ostalog sveta – deformacija crteža je ono što upravo vraća figuru njenoj pravoj prirodi. Bitna je i deformacija boje. Ona je primarna, važnija i od čistoće boje. Boja nam se čini čista upravo zato što je deformisana. Kod Matisa nema apsolutno crvene, zelene ili plave. Kad se jarko crvena i jarko plava nađu jedna pored druge, obe gube na intenzitetu. Taj intenzitet je vraćao tako što je menjao izgled prvobitnog prizora, od njega je pravio jednu narandžastu i jednu zelenu. Jednom rečju, dovršena slika više neće imati izgled prvobitnog prizora, ali će, pošto je pristala da se od njega udalji, opet steći njegovu rezonanciju i svežinu. Matis je znao da se povinuje posmatranju celokupne vizije. Posle dugog posmatranja i prodiranja u predmet koji trebe da predstavi, on ulazi u igru kompenzovanja koja mu omogućava da ponovo nađe tu prvobitnu viziju u svom njenom zelenilu i istini. Tako on svoje portrete vezuje za jednu nepoznatu tradiciju, tj. za tradiciju koju su prezirali klasici. Tražio je opšti karakter bića, karakter nacrtanog lica koji ne zavisi od raznih proporcija, nego od jedne unutrašnje svetlosti. Njegova dela su bila jednostavne forme, lepršava, ali nikada frivolna. Njihova lirska tenzija daje im supstancu, njihova materijalnost nije u uobičajenoj plastičnosti prikazanog, već potiče od energije slikara.
Matisova najznačajnija dela
Izobilje, slast i milina“ – 1904. Ulje na platnu
Naziv je dobila po Bodlerovom distihu „Sve je tamo red i tišina, izobilje, slast i milina“, iz pesme „L’Invitation Au Voyage“, ali se motiv odnosi i na Andrea Gidea u svom pozivu da se život živi intenzivno u skladu sa nagonom, ali predvođen intelektom.. Rađena je u poentilističkom stilu. Slika je uspešno predstavljena na Salonu nezavisnih, u proleće 1905. godine, i odmah se dopala Sinjaku, koji je smatra odličnim primerom za svoje teorije.
Prozor u Kolijuru“ - 1905. Ulje na platnu
Slike prizora iz Kolijura spadaju u njegove prve fovističke slike. Tada je radio svetlim koloritom, sa snažnim kontrastima tonova, dok su senke i crteži skoro zanemareni. Na ovoj slici je upotrebljen motiv koji će mu tokom celog života predstavljati jednu od omiljenih tema – stapanje enterijera i eksterijera (pogled kroz prozor). Boje razmazuje laganim potezima tipičnim za akvareliste, nanoseći ih na belu pozadinu. Tako poništava dubinu i postiže utisak ljuljuškanja.
Izobilje“ – 1907. Ulje na platnu
Matis je naslikao dve verzije ove slike, jednu sa vidljivim potezima, bojama slabijeg intenziteta i crtežom sa manje izraženim konturama i drugu, sa čvršćim crtežom, čistim bojama i celinama naslikanim u ravnomerno bojenim površinama.

[FONT=&quot]„Radost življenja“– 1906. – 1906. Ulje na platnu, 1.74 x 2.38 m.[/FONT]

matisse27tr.jpg



U to vreme je u Italiji proučavao dela Pjera Dela Frančeska i Duča. Uporedo sa fovizmom se u Nemačkoj razvija i ekspresionizam. Između ova dva pravca postoje mnoge sličnosti, ali i razlike – Francuzi više pažnje posvećuju formi i dekorativnim aspektima, Nemce više zanima simbolika i osećanja. Prvi traže sklad i vedrinu, drugi žele da začude i uznemire žestokim bojama.
Matis rado radi i portrete: „Zelena crta“, „Gospođa Matis sa šeširom“, „Ciganka“...



matissezelenalinijaconv.jpg
[FONT=&quot]
[/FONT]
[FONT=&quot]„Zelena crta“ – 1905. Ulje na platnu[/FONT]


7lagitanayp3.jpg

[FONT=&quot]„Ciganka“ – 1906. Ulje na platnu[/FONT]


1907. se sreće sa Pikasom i uči ga da koristi izrazite boje, predstavlja ga kolekcionarima, naročito Šukinu, koji od 1906. redovno kupuje Matisove slike. 1908. otvara akademiju.
Harmonija u crvenom“ – 1907. Ulje na platnu, 1.81 x 2.46 m.
Ovo je verovatno jedna od najlepših i najprepoznatljivijih Matisovih, i uopšte fovističkih, dela. Matis je veliko platno najpre naslikao u zelenoj boji i nazvao ga „Harmonija u zelenom“, zatim ga je obojio u plavo i, kao takvo, prodao Šukinu. Izložio ga je kao „Harmonija u plavom“. Međutim, pre nego što ga je isporučio Šukinu, ponovo se predomislio i platno premazao živom i žarkom crvenom bojom. To je jedna od prvih slika na kojima se, uz naglašeni hromatizam, u prvom planu pojavljuju dekorativni elementi, što će postati glavno obeležje narednih slika.



98934274iw5.jpg



[FONT=&quot]„Ples“ – 1909. Ulje na platnu[/FONT]




matissedancehermitagece9.jpg



[FONT=&quot]Ideja za ovu sliku su plesačica iz „Radosti življenja“. Jedna figura je izbačena, kompozicija je prilagođena pravougaonom obliku slike, boje su jake i izražajne. Slika ispoljava zanos i tenziju tela u pokretu, koja zrače neverovatnom životnom energijom. Veliki uticaj na njegovo slikarstvo su izvršili vizantijsko slikarstvo i ruske ikone. One obogaćuju njegovu paletu novim bojama i pružaju mu mnoge sugestije i utiske, koje će preneti na svoje platno.[/FONT]
[FONT=&quot] „Crvene ribice“ – 1911. Ulje na platnu[/FONT]


crveneribicematisseconv.jpg



Motiv staklene posude sa crvenim ribicama, gotovo uvek u prvom planu, nalazi se i na mnogim drugim Matisovim slikama. Ovde su odsjaji riba u vodi okruženi i istaknuti živim bojama cvetova i lišća u vrtu. Čitava se kompozicija zasniva na eliptičnim i kružnim pokretima, koji su još više istaknuti ovalnim stočićem.



[FONT=&quot]„Razgovor“ – 1912. Ulje na platnu[/FONT]


matisserazgovor.jpg



Uobičajeno poigravanje prostorom enterijera i eksterijera pomoću prozora otvorenog prema vrtu karakteriše i ovu sliku. Atmosfera mirne ravnoteže postignuta jakom plavom bojom pozadine i dostojanstveno držanje likova podsećaju na vizantijsku umetnost. Inspiraciju za ovu kompoziciju takođe treba tražiti i u asirskoj umetnosti. Boravak u Maroku potpuno obnavlja i čini toplijom njegovu paletu. Naročito povećava dekorativnost i još više smanjuje dubinu, tako da se približava skoro potpunoj dvodimenzionalnosti.


Rifan koji sedi“ - 1912. Ulje na platnu
Slikajući marokanske meštane, u mislima su mu uvek slike svetaca sa ruskih ikona, tako da ih ne portretiše onakvima kakvi jesu, već ih menja i daje im svečano i bezvremeno držanje koje naglašava čistim i žarkim bojama.
U jednom periodu, za vreme prvog svetskog rata, radi u stilu bliskom kubizmu, čak se i naziv kubizam njemu pripisuje, jer je videvši jednu sliku Žorža Braka rekao: „Sve sami kubovi.“ Slike iz tog perioda su mnogo više geometrizovane, sa strožijim crtežom, a u par navrata dolazi i do zagonetnih granica minimalizma. To je doba uznemiretnosti zbog rata, pa počinje da radi u zagasitijim tonovima, sivim, od zelenog i tamnosmeđeg do crnog.


[FONT=&quot]„Prozor[/FONT][FONT=&quot]“ - 1916. Ulje na platnu[/FONT]


prozor.jpg



Enterijer je gotovo sasvim lišen dubine i određen crnim konturama i belom svetlošću, koja obasjava sobu.
Nisu beznačajni ni njegovi vajarski radovi u kojima primenjuje ista pravila u deformaciji figure kao i na slikama. Veliki uticaj na njegove skulpture je izvršila afrička umetnost.
[FONT=&quot]„ La Serpentine“ – 1909. Bronza, visina 57 cm.[/FONT]




laserpentine.jpg



Značajne su i njegove grafike, kao i radovi – ilustracije Malarmeovih pesama za izdavača Skiru. Radio je ilustracije za časopis „Minotaur“ koji je izdavao Skira, a koji je bio glasilo modernih umetnika, naročito nadrealista.
Izbija novi rat, „Minotaur“ prestaje da izlazi. Matis je bio gotovo prežaljen u januaru 1941. kad mu je odstranje tumor, ali se oporavio i nastavio da stvara. Po završetku rata dobija razna visoka priznanja za doprinos kulturnoj baštini Francuske, kao što su orden Legije časti i orden Viteza časti. Posvećuju mu se i brojne retrospektivne izložbe.
’40-ih se najviše bavi ilustracijom za knjige pesama i proze – Pasifaju od Monterlana, Lica od Reverdija, Cveće zla od Bodlera i Džez. Ilustruje i Ronsarove Ljubavi, poeme Šarla d’Orleana, a za Znak života od Tristan Caraa isporučuje crteže i drvoreze. U tom periodu radi kolaže zbog manjeg fizičkog napora koji se ulaže u tu tehniku, jer je tada imao već više od 70 godina. Ti kolaži predstavljaju bitan momenat u njegovom stvaralaštvu, što će najbolje pokazati naslovne strane za časopise „Minotaur“, „Verve“, „Roman“ i druge.
[FONT=&quot] „Ikarov pad“ – 1943. Gvaš, kolaž.[/FONT]
„Ikarov pad“ je jedan od prvih izrezanih gvaševa koji nije korišćen kao studija za druga dela, nego ima svoju samostalnu vrednost. Kolaž su prvi upotrebili kubisti, ali su oni koristili gotove proizvode od papira, dok je Matis temperom oslikavao papire, koje je potom rezao i lepio na platno.

Akt na stolici“ – 1931. Ulje na platnu


aktnastolici.jpg



Aktovi bez lica su još jedna bitna karakteristika Matisove umetnosti. Izostavivši crte lica, umetnik ističe čisti ritam oblika, slično ritmu cveća u pozadini.
Pred kraj života stižu mnoga priznanja iz zemlje i inostranstva, kao i mnoge izložbe. Bio je najveći živi francuski slikar. Potpuno se posvetio gvaševima.
Od 1948-1951. je dekorisao kapelu u Vensu i to se smatra njegovom duhovnom ostavštinom. Umire 3.11.1954. u Nici, u svojoj 85. godini.
Danas, 50. godina posle njegove smrti, njegove su pouke življe i aktuelnije nego ikada. Jedan je od apsolutnih protagonista prošlog veka i njegova su dela trajno ušla u kolektivnu svest. Među najpoznatijim aspektima njegovog dela je korišćenje boja i crteža kao dekorativnog elementa, a to su prihvatili i prisvojili umetnici pop-arta i grafitisti, s namerom da izazovu pažnju i da u komunikaciju unesu neposrednost i fantaziju. Drugi su se nadahnjivali njegovim oživljavanjem primitivne umetnosti, njegovim kreacijama, direktno ili posredno nadahnuti orijentalnom estetikom, senzualnim nabojem odaliski ili ljupkošću njegovih mrtvih priroda, solidno sazdanim skulpturama ili živahnošću gvaševa. On je poslednji veliki umetnik sposoban za proučavanje starih majstora i njihovih tehnika, za obnavljanje likovne baštine i prilagođavanje nove senzibilnosti. Ali, najveća zaostavština Anrija Matisa, koju mnogi i danas oživljavaju i prenose, jeste njegova iskrena i duboka „radost življenja“.
Slikarstvo Anrija Matisa je teško uklopiti u jednu strogu celinu. Ako se izuzmu zajedničke crte koje ga vezuju sa ostalim fovistima, reč je o umetnosti visokih dekorativnih kvaliteta, vrlo kultivisanoj i rafinisanoj, kojoj je teško naći poređenje u istoriji umetnosti. Motiv je jednoličan: figura ili akt u enterijeru, zid bogato ornamentisan, mrtva priroda i otvoren prozor kroz koji je sagledana priroda i svet. „Između prozora i tapiserije kreće se interesovanje Matisa.“ – rekao je Žan Kasu. Ustvari, motivi su bili samo predtekst, da se bojom i arabeskom, tim osnovnim elementima slikarevog izraza, dočara ugodnost, mir i lako sanjarenje.


Pjer-Alber Marke
Rođen je u Bordou 1875. Rano je došao u Pariz i prvo je posećivao školu primenjenih umetnosti, a kasnije i umetničku školu. 1897. je stupio u atelje Gistava Moroa, gde je susreo Matisa. Kao i on, počeo je kopirajući stare majstore u Luvru. Sa Matisom je radio na izvesnim dekoracijama na opštoj i univerzalnoj izložbi u Parizu 1900. Bio je prvi fovista koji je obezbedio prodaju svojih slika.
Od svih fovista Marke je pokazao najveću uzdržanost i umerenost. Kod njega boja nikad nije postala osnovni cilj, niti jedini izvor senzacije. Slike iz njegovog čistog fovističkog perioda karakteriše, pored intenzivnih tonova, strog i zatvoren crtež.
1908. godine se završava njegova fovistička faza i posvećuje se pejzažima, koji će mu ostati omiljena tema. Radio je motive sa Sene: mostove, kejeve, remorkere, pristaništa Alžira, Napulja, Stokholma i Hamburga. Od tada počinje da slika u širokim potezima, tamnoj gami, sivo-zelenim tonalitetima. Bio je odličan crtač i među fovistima je važio za najboljeg portretistu. Iako je bio vezan za vreme i grupu sa kojom je radio, u Markeu je uvek bilo nečega klasičnog.
Žorž Ruo
Ruo je izuzetna pojava u francuskom slikarstvu. Iako se formirao sa fovistima, on se više izdvaja od njih nego što im pripada.
Rođen je 1871. u Parizu, u podrumu za vreme bombardovanja Versaja u vreme Komune. Potiče iz umetničke porodice. Sa 14. godina je kod jednog majstora počeo da pohađa časove izrade vitraža, što će se pokazati kao presudno za njegovo slikarstvo. Kasnije je pohađao školu Gistava Moroa, koju je po njegovom savetu napustio pošto mu je nepravedno bila uskraćena Rimska nagrada, jedno od najvećih priznanja koje se davalo mladim slikarima.
Radio je slike, grafike, scenografiju, keramiku. Od 1905. omiljena tema su mu bili cirkusi, vašarska pozorišta i okruženje prostitucije. Uradio je brojne grafike – Beda i rat, Bič zla, Cirkus, Reinkarnacija oca Ibija, Stradanje, Groteske, Plutokratija, Malo predgrađe...
Od 1932. slikarstvo ponovo postaje glavni deo njegove aktivnosti, a teme – religiozni prizori i klovnovi. Koncept Matisove umetnosti je bio potpuno stran Ruou. U njegovom slikarstvu preplitala su se religiozna osećanja i socijalni revolt, hrišćanska patetika i pobuna protiv društvene izveštačenosti. U pozadini svega je stajao ubeđeni katolik. „Ruo je bliži srednjem veku, nego modernom skepticizmu.“, rekao je kritičar Pol Firens. Kao i njegov pogled na svet, tako je i Ruoov rečnik bio potpuno različit od Matisovog. Slikao je uprošćenom paletom, svedenom na dramatične odnose vatreno-crvenih, plavih i zelenih tonova, oivičenih debelim crnim konturama kao na srednjevekovnim vitražima. Ovom stilu je ostao veran do kraja života.


ruostarikralj.jpg

Stari kralj“ – 1916-37. Ulje na platnu, 77 x 54 cm


Moris Vlamenk
Slikar, pisac, violinista, poljoprivrednik, biciklista i automobilista. Bio je najčistiji fovista. Rođen je 1876. u Parizu. Roditelji su mu bili muzičari i nisu se mnogo starali o vaspitanju malog Morisa. Nije imao slikarsko obrazovanje. Govorio je da nikad nije mislio na umetnost, da u umetnosti svaka generacija treba da počne iznova. Bunio se protiv muzeja, škola.
Sa Derenom je 1898. u Šatuu osnovao zajednički atelje. Upoznao se sa Matisom i video je Van Gogovu izložbu, što je bilo dovoljno da se slikarski formira. Bio je najekstremniji u upotrebi čiste boje. Omiljene teme su mu bile obale Sene u Boživalu, polja, crveno drveće, voćnjaci, Sena u Šatuu... „Ono što je Matis tražio metodično, u etapama, u laboratoriji svog ateljea, Vlamenk je nalazio instinktivno u prvom zamahu.“ – Žermen Bazen. Ubrzo je video da se na toj platformi ne može graditi slikarstvo, tako da je, iako najvatreniji fovista, bio prvi koji je napustio fovizam. Pogled sa Van Goga je prešao na Sezana. Od 1908-1914. je, kao i drugi fovisti, tražio u kompozicijama više ravnoteže i čvrstine. To ga je dovelo do kratkotrajnog kontakta sa kubistima. Od 1915. godine slikar nalazi svoj definitivni stil, u suštini ekspresionistički. Tada je radio uprošćenom paletom, svedenom na dramatične odnose crnih, belih i smeđih tonova, sa retkim akcentima crvene boje.



morisvlamenkcirkus.jpg

[FONT=&quot]„Cirkus“ – 1906. Ulje na platnu[/FONT]

Andre Deren
[FONT=&quot]Rođen je 1880. u Šatuu. Upoznao je Matisa i bio je neka vrsta mosta između grupe iz ateljea Moroa i grupe kojoj je pripadao. Imao je prilično slikarsko obrazovanje, tako da je bio potpuno drugačiji od Vlamenka. Iako su mu neke slike po intenzitetu iznad Vlamenkovih, u osnovi je izrazio manju brutalnost i sirovost. I kod njega je čisti fovistički period kratko trajao. Najpoznatija dela su mu Vestminsterski most, Ribarska luka, Staro drveće, Ulica u Kolijuru... Posle 1909. napušta čisto fovističku paletu i od tada je njegovo slikarstvo puno naglih skokova i traženja
uzora – Sezan, italijanski i francuski primitivci, Pjero Dela Frančesko, Karavađo, Karači, Koro. Problemi forme i kompozicije preovladali su nad problemima čistog kolorita. Počeo je da proučava stare majstore i tako se potpuno odvojio od tokova savremene umetnosti. Tako je ostao bez ikakvog uticaja na mlađe francuske slikare. „Nijedan slikar nije pokazao u isti mah više sumnje i više majstorstva.“- Frank Elgar.[/FONT]


derenvestminsterskimost.jpg

[FONT=&quot]„Vestminsterski most“-1905. Ulje na platnu[/FONT]

Raul Difi
Rođen je 1877. u Avru. Sa Friezom je pohađao večernje časove na umetničkoj školi u Avru, a zatim su obojica prešli u Pariz. 1905. je prvi put video jednu Matisovu sliku i to „Izobilje, slast i milina“. „Pred ovom slikom razumeo sam sve razloge slikanja. Realizam impresionista izgubio je za mene svoju draž.“
Difi je bio slikar života i radosti. Motivi su mu bile plaže Sen Andrea, regate, konjske trke, farme i šume Normandije i juga, muzički koncerti, žitna polja i žetve. Po osećanju forme je bio rođeni dekorater. Svoj slikarski rečnik je izgradio na bogatoj antologiji znakova i ornamenata sa više grafičkim nego slikarskim svojstvima. Tako je postao sjajan dekorater tekstila i radio je za najpoznatije tekstilne kuće.



rauldifienterijer.jpg

[FONT=&quot]„Enterijer“ – 1907. Ulje na platnu[/FONT]


Oton Friez
Potomak je stare normandijske porodice moreplovaca i graditelja. Od dolaska u Pariz 1905. do 1907. traje njegova fovistička i najplodnija faza. Po povratku u Normandiju se ujedno vraća na tradiciju. 1919. se zauvek vraća u Pariz. Od tada, već odvojen od revolucionarnih stremljenja moderne umetnosti, počinje više da proizvodi nego da stvara. Period fovizma se ispostavio kao period u kome su nastala njegova najblistavija dela.
Žorž Brak
Za fovizam ga ne vezuje više od tridesetak dela. Po osećanju boje je bio bliži Friezu, Vlamenku i Derenu nego Matisu, ali je Matisu bio bliži po osećanju ravnoteže i konstrukcije. Bio je slikar koji razmišlja, radi metodično, fovista koji se više oslanja na slikarstvo Sezana nego Van Goga. Svoju percepciju stvarnosti je pretvorio u originalne formalne šeme koje su se zasnivale na odnosima između nijansi oker i narandžaste boje i na ravnoteži geometrijskih ritmova.
Kis Van Dongen
1897. dolazi iz Roterdama u Pariz i tu zauvek ostaje. Teško se probio do vrha. Radio je kao nosač, moler i crtao je portrete prolaznika za par novčića.
U početku je bio pod uticajem impresionista, kasno je prišao fovistima. Slikao je mondenski i polumondenski svet, čuvene plaže i mjuzikholove, a bio je i odličan portretista. Karakterišu ga česti tonski pasaži i upotreba bogate skale crno-belih tonova. Jedini među fovistima je želeo da dokaže da je crna takođe boja. U tom postupku ima nečeg tradicionalnog što vuče korene iz njegove prave otadžbine.



kisvandongenportret.jpg

[FONT=&quot]„Portret“ – 1910. Ulje na platnu [/FONT]


[FONT=&quot] Analiza reprezentativnog dela[/FONT]


„Raskoš“ – Anri Matis
Matis je ovu sliku naslikao 1907. godine. Čuva se u Kopenhagenu, u Državnom umetničkom muzeju.
Slika prikazuje tri žene u predelu. Prednje figure su spojene malim preklapanjem, dok je treća figura mnogo manja i ne preklapa se sa ostalim figurama. Prednji plan je narandžast sa belom draperijom, u sredini je zelena voda, dok je na pozadini plavo nebo, beli oblak i dve planine, jedna plavkastocrvena, a druga narandžasta. Figure su crvenkastožute.
Perspektiva:
Preklapanjem prednje dve figure se određuje njihov prostorni odnos, a da bi se smanjila razlika u dubini, za treću figuru nije upotrebljeno preklapanje. Istovetna obojenost takođe ima tendenciju da figure smesti u istu ravan. Okolina je vodoravno podeljena na tri površine: prednji plan sa figurama, draperijom i obalom, drugi plan sa vodom i treći plan sa pozadinom. Dubina ipak postoji i prikazana je geometrijskom perspektivom, jer je treća figura mnogo manja, a i planine koje su u poslednjem planu su najmanje.
Kompozicija:
[FONT=&quot] Postoji neka vrsta simetrije boja između donjeg i gornjeg dela slike. Bela draperija odgovara belom oblaku, narandžasta se javlja u oba polja, kao i žuta boja u nagim telima. Približno središte te simetrije je označeno buketom cveća. Ne možemo se oteti utisku da mala žena troši svu svoju čudesnu energiju i usredsređenost da buket drži u rukama. Buket je mali, ali privlači pažnju jer njegov oblik ima jednostavnost kruga, oivičen je čisto tamnoplavom bojom, koja je jedinstvena na slici. Buket stoji paralelno sa pupkom visoke figure, čime jasno pokazuje da središte te figure pomaže da se uspostavi simetralna osnova čitave kompozicije. Simetrija služi kao protivdejstvo dubini predela stvorenoj preklapanjem oblika. Po vertikalnoj osi slika ja podeljena po principu zlatnog preseka, jer najveća figura, koja se prostire čitavom visinom formata, zauzima otprilike jednu trećinu platna sa leve strane slike.[/FONT]


[FONT=&quot]
izobiljekompozicija.jpg
[/FONT]


Valer:
Dve bele površine na krajnjim delovima prostora slike imaju tendenciju da leže u istoj ravni i da time potiskuju trodimenzionalno prostiranje. Isto je i sa narandžastim površinama. Tri žute figure preklapaju čitav predeo i stoga leže ispred njega, ali ih raspodela svetlinskih vrednosti vraća u prostorni kontekst. Dve bele površine, pošto su najsvetlije na slici, istupaju najviše napred, tj. vraćaju nešto tamnije ljudske figure na udaljenije mesto u svetlinskoj lestvici.
Linija i oblik:
Zbog negiranja trodimenzionalnosti, svetlosna organizacija prostora i jarkih boja, ravnomerno nanešenih, figure nisu modelovane. Uvidevši problem kod impresionista koji je nastao usled gubljenja forme, Matis je pribegao rekonstrukciji celog prizora i upotrebio je crnu konturu, kojom je uokvirio oblike. Linija je tanka i iste debljine. Ona namerno deformiše oblik, koji tako nije više puka rekonstrukcija oblika iz prirode. Kontura i ravnomerno nanešena čista boja iz oblika odstranjuju treću dimenziju i senku. Oblik tako počinje da izražava svoju dvojaku prirodu – mase su solidno postavljene i čvrste, ali su figure takođe i lepršave i čudesno životne.
Smer:
[FONT=&quot] Usmerenost linija, oblika i pokreta na slici vode od desne strane slike prema levoj. To se vidi po položaju dve figure koje su okrenute ka levoj strani, kao i po linijama koje označavaju obale i planine, a koje teže da se spoje u nekoj zamišljenoj tački izvan leve strane formata. Sve ovo pogled usmerava ka velikoj stojećoj figuri, koja na levoj strani slike uspostavlja snažan kontrast prema smerovima ostalog dela slike svojom vertikalnom postavljenošću i tako vraća ravnotežu u sliku.[/FONT]


izobiljesmer.jpg



Boja:
Sa izuzetkom bele, crne i nešto plave, na slici nema čistih primarnih boja. Žuta boja je još toplija zbog primesa crvene. Ta dominantna žuta nalazi se u narandžastoj i u zelenoj, ali je nema u plavoj na nebu i na purpurnoj planini.
Kao što je žuta isključena u gornjem levom uglu, tako je i plava, sadržana u nebu, planini i zelenoj vodi, odsutna iz donjeg dela slike. Te dve boje, žuta i plava, susreću se u ravnotežnoj razmeri u zelenom središnjem delu slike. Jedini sudar tonova nastaje između plavocrvene i žutocrvene u planinama – sličnost dominanti.
Jedini primer isključive razlike je između neba i žutog lica i ramena. Tu je i najveće dubinsko rastojanje. Figure se najviše stapaju u donjem delu, gde su žuta i pomalo crvena zajedničke, čak i čučeća figura ima malo narandžaste u kosi. U srednjem delu ima veće razlike. Tela i voda sadrže žutu, ali crvenkasta iz figura i plava iz zelene vode ističu uzajamno isključivanje. Takođe, i crna kosa male figure i boje cveća doprinose osećaju razdvajanja. Crvenkastožuta boja kože i ljubičastoplava boja neba stvaraju veliki rascep, ali u isti mah premošćuju taj jaz harmonijom svog uzajamnog dopunjavanja, jer te dve boje imaju skoro komplementarni odnos.
Ova ravnoteža suprostavljenih sila u Matisovu sliku unosi mir i dostojanstvo koje je svojstveno njegovom celokupnom opusu. Spomenuta dvojakost prirode figura na slici, postignuta novim shvatanjem i interpretiranjem likovnih elemenata, ne daje ništa novo što u prirodi ne postoji. Udaljavanjem od realnosti, rekonstrukcijom oblika i boje, Matis slici daje novu svežinu i životnost, i tako svojom sopstvenom stvarnošću kazuje suštu istinu o svetu koji nas okružuje.

„Harmonija u crvenom“ – Anri Matis
Slika nastala u periodu od 1908-1909. godine. To je ulje na platnu dimenzija
1,81m x 2,46m. Nalazi se u Ermitažu u Sankt Petesburgu. Slikar je sliku nekoliko puta prepravljao, prvo je bila zelena i zvala se „Harmonija u zelenom“. Zatim ju je prefarbao u plavo, a poslednji put se predomislio neposredno pre isporuke galeristi Šukinu i prefarbao ju je u crveno.
Ova slika je stvorena u zenitu fovističkog pravca i pomoću nje je možda najlakše proniknuti u smisao i principe ovog umetničkog pokreta, jer su na njoj i najvidljiviji i najizraženiji. Zbog toga je ona remek-delo Matisa i ovog pravca, i uz sliku „Igra“ je ujedno i najprepoznatljiviji simbol stvaralaštva koje u okviru tih par godina nazivamo fovizam. Ona najbrže i nepogrešivo budi asocijaciju na ovaj pokret i Anrija Matisa.
[FONT=&quot]Enterijer sa cvećem je jedno od omiljenih Matisovih tema. Tako ovde imamo enterijer u jarkocrvenoj boji i prozor u levom gornjem delu slike, kroz koji se vidi livada u jarkozelenoj boji – komplementarnom paru crvene boje. Sa desne strane je žena koja postavlja sto na kojem se nalaze voćke, vaza sa cvećem i stolnjak pun uvijenih ornamenata, koji se pojavljuju i na zidu. Oko stola se vide i dve stolice. U eksterijeru se nalaze tri drveta, kuća i plavo nebo.[/FONT]
Perspektiva:
Da nema prozora, pomoću kojeg mi jasno vidimo da se iza njega nalazi spoljašnji prostor, slika bi bila gotovo potpuno dvodimenzionalna. Umanjeno drveće i kuće, preklapanje stola preko figure žene i stolice i menjanje pravca ornamenata na stolnjaku je sve što nagoveštava trodimenzionalnost. Prostor je najdublji u eksterijeru i organizovan je po principu geometrijske perspektive.
Kompozicija:
[FONT=&quot] U njoj je uočljiv zlatni presek – „idealna proporcija“. Prozor se nalazi na levoj trećini slike i kad bismo šemu zlatnog preseka postavili na ovu sliku, uvideli bismo da je okvir prozora veoma blizu te konstrukcije. Ovu proporciju izražava obojenost površina, tj. hladna boja u prostoru, koji je u osnovi ceo obojen toplom crvenom. Poslužavnik sa voćem i cvećem koji se nalazi na stolu čini geometrijski centar ove slike.[/FONT]

harmonijaucrvenomkompoz.jpg



Valer:
[FONT=&quot] Dominantnoj crvenoj boji po svetlini odgovara zelena i njih dve čine skoro isti valerski akord. Nebo je nešto tamnije, a da eksterijer ne bi bio potpuno jednoličan, na njemu se pojavljuju i svetli pasaži u obliku krošnji i cvetova, kao i njima kontrastan crni krov. Taj princip je upotrebljen i u enterijeru, gde sem tamnijih ornamenata i svetlijih voćki, nalazimo i crnu bluzu na ženi, koja sa svetlom suknjom i licem površinu čini razigranijom i življom.[/FONT]


[FONT=&quot]
harmonijaucrvenomvaler.jpg
[/FONT]


Linija:
[FONT=&quot] Zbog toga što su boje blistave, čiste, jarke i ravnomerno nanešene, one nisu modelovane i tako ne postoje senke, kao ni treća dimenzija uopšte. To važi, kako za tela, tako i za ceo prostor. Da forma ne bi bila izgubljena usled negiranja dubine prostora, Matis je upotrebio jaku crnu konturu kojom je oivičio sve oblike. Linija je senzibilna, na momente plahovita, a katkad gotovo gruba. Elegantno izvučene konture ornamenata, koji vijugaju i osvajaju celu sliku, neodoljivo podsećaju na orijentalnu kaligrafiju, arabesku iz islamske umetnosti koju je usvojio na svom putovanju u Maroku.[/FONT]
Oblik:
Definisan je konturom koja mu daje potrebnu čvrstinu, pošto je zbog čiste boje izgubio modelovanost, tj. senku koja na masi izražava trodimenzionalnost i volumen. Svođenje oblika na čiste geometrijske oblike ukazuju na neke starije uzore, posebno Sezana. Tako je obliku vraćena čvrstina.
Smer:
[FONT=&quot] U osnovi, na slici se preklapaju dva osnovna smera. Platno je vodoravno, a takva je i usemerenost stola, koji definiše faktički samo jedna kontura i preklop preko figure žene. Žena je blago nagnuta u levo, tako da i ona podstiče oči da kompoziciju sagledavamo horizontalnim pogledom. Eksterijer je takođe obojen u horizontalne zone – trava, nebo, kuća, crno grmlje, žuto cveće i bele krošnje. Međutim, svi ostali detalji – granje krošnji, a u unutrašnjosti stolice, boce, poslužavnik sa voćem i cvećem zauzimaju vertikalni smer, a ornamenti kao da klijaju i polako puze prema plafonu. Sve ovo od slike čini homogenu celinu, ravnu ploču kojoj je dekoracija i ravnoteža glavni cilj. Ovako čvrsta struktura koja čini kompoziciju je nesumnjivo potekla od Sezana i njegovog građenja slike potezima četke koji podsećaju na slaganje cigli ili neko tkanje, samo što je Matis ovo građenje ostvario slaganjem elemenata koji čine kompoziciju i njihovim kontrastnim usmerenjima.[/FONT]


[FONT=&quot]
harmonijaucrvenomsmer.jpg
[/FONT]


Boja:
[FONT=&quot] Cela slika je jednako tretirana snažnim koloritom, a posebno se ističe kontrast tople i hladne boje. Kako nema harmoničnog odnosa od 50%-50% između crvene i zelene boje (budući da zelena zauzima tek nešto manje od četvrtine slike), ravnoteža je postignuta upotrebom hladne, u ovom slučaju plave boje na ornamentima na stolnjaku i na zidu. Isti crveni ton je upotrebljen i za zid i za sto. Samo kontura razdvaja ove dve površine. Kuća koja se vidi u daljini kroz prozor je sa ostatkom slike povezana istom bojom kao i enterijer, a cveće na livadi je u istom tonu kao i cveće i voće na stolu. Takođe, ton plavetnila neba je identičan tonu plavih oranmenata u enterijeru. Pomoću ovoga su svi delovi slike ostali u vezi jedni sa drugim. Tako je broj tonova sveden na minimum, a boja je postala nezavisan konstruktivan element. Velike jednobojne površine su oživljene tonovima sitnih predmeta i ornamenata i tako se ostvaruje uzajamni uticaj – crvena ističe ove tonove, dok oni u nju uvode dinamiku i razigranost. Bela suknja žene je u istom tonu kao i rascvetalo drvo, a nasuprot njoj se pojavljuje crna odeća na ženi. Tako sve ima svoj kontrast, koji u isto vreme, pomoću Matisove veštine, ostvaruje i ravnotežu i jedinstvo. Iako su motivi rasuti po celoj slici, sa velikom ubedljivošću su izdvojene horizontalne površine od vertikalnih. Ovo integrisanje površinskog ornamenta u kompoziciji je otkrio Sezan, a Matis je od toga napravio glavni oslonac kompozicije. Ako se pogleda povezanost boja iz enterijera i ekstrijera, o čemu je upravo bilo reči, uočava se još jedan smer, dijagonalan, koji u početku nije toliko uočljiv, jer nije u pitanju usmerenost oblika, već usmerenost boja.[/FONT]


[FONT=&quot]
harmonijaucrvenomboja.jpg
[/FONT]


Cilj Matisovog slikarstva je ekspresija i dekorativnost, koje neće izaći iz kruga ljudskih problema. „Harmonija u crvenom“ je oličenje čistoće, mira i ravnoteže, bez uznemirujućih i zabrinjavajućih sadržaja. Ona je sredstvo za umirenje i ublažavanje napetosti, poput udobne fotelje koja oslobađa fizičkog zamora, kako je i sam Matis okarakterisao svoju umetnost.
[FONT=&quot] Crvena soba takođe i ukazuje na mogućnost otvaranja čula za nova istraživanja, naročito kubistička. Ljubav prema orijentalnoj umetnosti doprinela je i ubrzala svođenje forme i uprošćavanje kolorističkih odnosa. To je izvor za arabeske i žarke boje. Sa druge strane, sklonost ka redu, disciplini i harmoniji je povezana sa tradicijom, uočljiv je napor da se znanjem dostignu instinkti, a to je nesumnjivo francusko. Taj francuski duh je otelotvoren na vanredno čist način, u najboljoj tradiciji Delakroa, Koroa, Vatoa i Šardena. Sve je autentično francusko – i osećajnost i ljupkost i razum.[/FONT]


[FONT=&quot]Značaj fovizma[/FONT]


Fovistička pobuna je bila prva silna eksplozija u umetnosti XX veka. Ona je dala primer čitavom nizu revolucija koje karakterišu umetnost prošlog veka. Ipak, bila je to čudna pojava, suštinski drugačija od pokreta kao što su kubizam, apstrakcija i nadrealizam. Trajao je samo nekoliko godina. Fovisti zapravo nisu uneli novu ideju u slikarstvo XX veka. Oni su pre priveli logičkim zaključcima, i u tom procesu uništavali, ideje velikih inovatora iz prethodne generacije – Gogena, Van Goga i Seraa.
Svet umetnosti je još uvek bio svet akademija, čija je sigurnost bila negirana od strane simbolista, nabista, postimpresionista i art nuova koji je pokušavao da stvori novu harmoniju svih umetnosti na temelju dekorativnog linearnog obrasca.
Fovisti su želeli da pobegnu od ograničenja svoje sredine, vraćajući se načelima o organizaciji boje koje su isticali Gogen, Sera i Van Gog. Iako su nastavljali da slikaju objektivan svet, oni su te sadržaje činili apstraktnim, snažno odvajajući boju od njene deskriptivne funkcije. Upotrebljavajući boju direktno, postigli su da ona dejstvuje nezavisno. Na sve to su ukazivali i njihovi uzori, ali su fovisti ova načela pretvorili u dela energijom koja prevazilazi energiju njihovih učitelja. Boja se koristila kako strukturalno, tako i ekspresivno. Tako će fovizam najneposrednije delovati na ekspresionističko krilo moderne umetnosti, naročito za vreme njegovog sazrevanja u Nemačkoj početkom XX veka.
Za fovizam je karakteristično da je izvestan broj slikara (među kojima je bilo i sasvim prosečnih) stvorio svoja najbolja dela za vreme direktne povezanosti sa tim pokretom. Za Matisa je fovizam bio početak od kojeg je produžio ka novim velikim dostignućima. Deren i Vlamenk kasnije nisu uradili ništa što bi imalo vitalnost njihovog fovističkog perioda, kao i Marke koji je u stvari uvek bio na nekoj granici fovizma, tako da ne bi bilo suviše pogrešno reći da on nikada nije ni bio pravi fovista. Van Dongen je nastavio da slika pomodne motive – portrete i noćni život. Ostali su posle nekog vremena utonuli u relativni zaborav, iako je među njima bilo i umetnika značajnih sposobnosti, kakvi su bili Friez i Difi. Ti mladi slikari su se istrošili tako brzo verovatno zbog prisustva Anrija Matisa – starijeg, zrelijeg i umetnički razvijenijeg, genija predodređenog da bude jedan od najvećih majstora umetnosti XX veka.
[FONT=&quot] Jedina dva slikara povezana sa fovistima, sem Matisa, koji su kasnije stekli slavu zahvaljujući novim istraživanjima koja su preduzimali, bili su Žorž Ruo i Žorž Brak. Iskustva koja je doneo fovizam u oblasti kolorita predstavlja jednu od najvećih tekovina moderne umetnosti. Iako ga ne treba svrstavati u apstraktnom umetnost, u njemu je već bila sazrela klica za njenu pojavu. Apstraktno slikarstvo, koje se zasniva na čistoj boji, duguje mu skoro sve.[/FONT]


[FONT=&quot]Nadam se da je neko imao strpljenja da pregleda sve ovo i nadam se da se nekome i svideo sam fovizam. Mene je oduševila Matisova nepodnošljiva lakoća stvaranja vedrog i dekorativnog slikarstva, a ipak i toliko majstorskog sa druge strane.
[/FONT]
 
Član
Učlanjen(a)
02.09.2009
Poruka
51
Evo još nekih dobrih fovističkih slika, nisu sve mogle da mi stanu u prethodnom postu.

rauldifiregata.jpg

[FONT=&quot]Raul Difi - „ Regata“ – 1906. Ulje na platnu[/FONT]

derenribarskaluka.jpg

Andre Deren - [FONT=&quot]„Ribarska luka“-1905. Ulje na platnu[/FONT]

vlamenkderenovportret.jpg

Moris Vlamenk - [FONT=&quot]„Derenov portret“ – 1905. Ulje na platnu[/FONT]

rifankojisedi.jpg

Anri Matis - [FONT=&quot]„Rifan koji sedi“ - 1912. Ulje na platnu[/FONT]

ikarovpad.jpg

Anri Matis - [FONT=&quot]„Ikarov pad“ – 1943. Gvaš, kolaž.[/FONT]

matisseizobilje.jpg

Anri Matis - [FONT=&quot]„Izobilje“ – 1907. Ulje na platnu[/FONT]

henrimatisse2qi0.jpg

Anri Matis - [FONT=&quot]„Prozor u Kolijuru“ - 1905. Ulje na platnu[/FONT]
 
Član
Učlanjen(a)
02.09.2009
Poruka
51
E to je super primer Matisovog kolaža koji je pravio tako što je lepio bojene komade papira. Ustvari, ovde se vidi da je slikao čitave delove slike koje je kasnije uklapao. Na primer, to cveće u vazi je tipično matisovsko i pojavljuje se na mnogim njegovim enterijerima. Ovaj kolaž je tipičan primer radova iz kasnog doba njegovog života (1950), ali se i dalje vidi da počiva na fovističkoj tradiciji. Nije loše za pravac koji je trajao svega 2-3 godine i to početkom XX veka.
 
Poslednja izmena:
Natrag
Top